Vesna Teršelič: “Kada bi u Zagrebu postojao Trg ahmićkih žrtava, moglo bi se terenskom nastavom naprosto stat pred tu ploču i ispričati mladima što se dogodilo.”
Treću godinu za redom, točno na 32. godišnjicu, aktivistkinje i aktivisti iz više nevladinih organizacija (Centar za žene žrtve rata – ROSA, Centar za građansku hrabrost, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Ženska mreža Hrvatske te Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije UDIK iz Sarajeva) su prosvjednom akcijom i tribinom podsjetili javnost na zločin u Ahmićima, selu kod Viteza u srednjoj Bosni, koji su 16. travnja 1993. godine počinile jedinice HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom. “To je bio jedan od najokrutnijih zločina na teritoriji nekadašnje Jugoslavije i najveći pojedinačni zločin počinjen tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH. Počinjen je na svirep način, pobijene su cijele obitelji, žrtve su spaljene, a još nisu nađena sva tijela nestalih. Ubijeno je 116 osoba bošnjačkog etniciteta. Njih 24 je ranjeno, uništeno je 169 kuća i dvije džamije; jedna je spaljena, a jedna minirana. Od ubijenih, 32 su bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina”, u pročitanoj izjavi je istaknula Nela Pamuković, voditeljica Centra za žene žrtve rata – ROSA Na Trgu su podijeljeni i letci sa zahtjevom za Trg ahmićkih žrtava.
U popodnevnim satima u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održana je tribina ovoga puta pod naslovom “Zašto je Zagrebu potreban Trg ahmićkih žrtava?”.
Moderatorica tribine je bila voditeljica Documente Vesna Teršelič koja je predstavila sudionike: – psihologinju Marijanu Senjak, koja već desetljećima radi terapeutski sa preživjelima u ratnim zločinima, potom novinarku Tamaru Opačić koja godinama piše o svim žrtvama rata na području bivše Jugoslavije, te Edvina Kunku Čudića, jednog od suorganizatora ove inicijative i koordinatora organizacije UDIK iz Sarajeva.
“Danas ćemo govoriti o Ahmićima, ali ćemo razmišljat o svim civilnim žrtvama, jer je pitanje pamćenja nešto što muči društvo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, u svim postjugoslovenskim zemljama. Nije lako naći odgovor na pitanje kako sjećanje na žrtve prenijet na mlađe generacije”, uvodno je rekla Teršelič. Podsjetila je da je Haški sud izrekao pravomoćne presude, te da su činjenice o ovim zločinima utvrđene van razumne sumnje. “Ono što je problem i izazov je da se činjenice ne poštuju uvijek, a rekla bih da je sve češće i da ih se dovodi u pitanje. A poricanje ovakvih činjenica u našim društvima trebalo bi postat nešto sramno, posebno činjenica o zločinima koje su utvrđene i u pravomoćnim sudskim presudama”, naglasila je. Podsjetila je i da su istoga dana kad je počinjen zločin u Ahmićima, snage Armije BiH počinile zločin nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u selu Trusina.
Marijana Senjak je govorila o tome kako se preživjeli nose s traumom, što im treba, koja vrsta priznanja i što govore kada se odluče na terapiju što nije lak korak. “Ono što žrtve traže to je priznanje patnje, prihvaćanje. Za mene u dugom psihoterapijskom radu ono što je važno su lekcije o ljudskosti, koje smo svi mi mogli naučiti od žrtava.” Govorila je o iskazima žrtava i terapijskom procesu u Centru za terapiju žena Medika u Zenici koji su tada uspostavile prema modelu koji je utemeljio austrijski psihijatar koji je i sam preživio logorsku torturu Viktor Frankl – Čovjekova potraga za smislom. “Za mene je bila osnovna lekcija iz ljudskosti ta da žrtve koje su najviše pretrpjele ne generaliziraju i da usprkos svome bolu mogu razlikovati zločince od drugih pripadnika jednog naroda. Ostale lekcije, a ima ih puno, također otvaraju put ka ljudskosti, a to svima nama treba. Mi prije svega liječimo druge ljude svojim odnosom”, naglasila je Senjak. Pročitala je jednu izjavu iz Centra Medica iz Zenice, baziranu na studiji koju trenutno provode sa žrtvama primjenjujući senzitivne pristupe u uzimanju izjava žrtava u svjedočenju – izjavu jedne žene iz Ahmića:
“Ne bih širila mržnju, već da bismo postali svjesni koliko se lako možemo zavaditi i uništiti jedni druge, a svi smo od krvi i mesa. Boli mene kao što boli i bilo koju drugu ženu, bez obzira kako se zvala, bila ona Hrvatica, Bošnjakinja, Srpkinja ili Romkinja. Ko nas o tome pita? Niko. Zato smo se mi žene organizovale – da govorimo, da se prisjećamo i da se ne zaboravi zločin, ali i da razgovaramo sa svojim komšinicama. Nisu svi isti. Pojedinci koji su činili zločine trebaju biti kažnjeni, vođe i njihovi sljedbenici, ali narod treba nastaviti sa životom. Nikad neću zaboraviti da je bilo i komšija koji su pomagali da se naša djeca spase. Danas živim, obrađujem svoju zemlju, družim se sa ženama u Ahmićima i rado odlazim na radionice s Medicom. Ona nas i dalje okuplja, uči da vjerujemo u vlastite snage, da jačamo samopoštovanje i da cijenimo sebe, ali i druge. Zato sam usprkos svim golgotama zadovoljna žena i ne odustajem od života.”
Na pitanje o preprekama i dobrim iskustvima u procesu izgradnje povjerenja iz perspektive medija Tamara Opačić je odgovorila: “Prepreke su nažalost brojne i puno ih je više nego što ih je bilo prije desetak godina. Tako da moram konstatirati da je proces suočavanja s prošlošću i u Hrvatskoj i u Srbiji vraćen sto koraka unazad. U tom smislu bilo bi nužno poduzeti neke korake koje zapravo ne vidim da se događaju. Što se tiče zločina u Ahmićima, trebalo bi konačno prihvatiti činjenice koje su utvrđene i to u dvije pravomoćne presude: protiv Darija Kordića i dr., te protiv Jadranka Prlića i ostatka vodstva tadašnje takozvane Herceg-Bosne. Nemoguće se dosljedno odrediti prema zločinu u Ahmićima bez suočavanja sa činjenicom da je za ovaj zločin odgovoran tadašnji državni i vojni vrh RH predvođen Franjom Tuđmanom, Jankom Bobetkom i Gojkom Šuškom.” Podsjetila je na dvije pravimoćne presude – u slučaju protiv Kordića i dr. piše da je “RH ostvarila sveukupnu kontrolu nad HVO-om te da je rukovodila u planiranju, kooridinaciji i organizaciji HVO-a”, a u presudi protiv Prlića i dr. da je “Franjo Tuđman bio sudionik udruženog zločinačkog poduhvata koji je obuhvaćao progone, silovanja, ubojstva, deportaciju, otvaranje logora itd.” To su naprosto činjenice koje većina ljudi u Hrvatskoj jednostavno ne prihvaća”, naglasila je Opačić. Rekla je kako bi bilo neophodno da se hrvatski državni vrh ispriča, a da je prva institucija koja bi tu trebala napravit iskorak HDZ. “No tog iskoraka ne samo da nema, nego se prije par godina kad je Kordić izjavio da bi sve što je napravio ponovio, da ne žali ni sekunde, svi europarlamentarci iz redova HDZ-a su tada glasali protiv amandmana kojim je ostatak EP-a osudio tu izjavu. Nažalost i takozvana ljevica, na čelu sa predsjednikom Milanovićem nije učinila ništa da tom čovjeku oduzme odlikovanja.” Zaključila je kako nas u tom smislu ne treba ni čuditi medijski tretman – u Hrvatskoj se ovaj slučaj ili prešućuje ili se o njemu izvještava tako da se odgovornost prebacuje isključivo na Hrvate u BiH i Darija Kordića, kao da Hrvatska i građani Hrvatske nemaju ništa s tim.
Kunka Čudić je rekao kako je cijeli odnos prema bošnjačko-hrvatskom sukobu u Bosni gurnut na margine suočavanja s prošlošću. “Uvijek govorimo o hrvatsko-srpskom sukobu, a onda se dogodi da Bošnjaci u BiH plate sa sto hiljada žrtava. I to nije samo slučaj ovoga rata, i u Drugom svjetskom ratu imamo situaciju u BiH u kojoj su Bošnjaci stradali od četnika i ustaša, na kraju krajeva pod istim znamenjem i simbolima se ponovo događaju zločini u devedesetima u BiH. Mi u civilnom društvu u BiH mislimo da bez otvaranja teških tema nema ni suočavanja sa prošlošću”.
Potom je govorio kako bi posebno u tom kontekstu bilo važno da glavni grad hrvatske ima Trg ahmićkih žrtava. “Mi nismo ni očekivali da će Grad Zagreb to napraviti u prvoj godini godini, možda smo očekivali u drugoj godini, a sad se ništa nije pomaklo ni u četvrtoj godini. Ali sve dok postoji i jedna osoba iz Zagreba koja će na trgu stajati i ne slagati sa zvaničnom politikom, to je već naša pobjeda”, zaključio je Kunka Čudić.
Potom je razgovor usmjeren prema mogućnostima daljnjeg djelovanja u smislu suočavanja s prošlošću i politika sjećanja. Senjak je istaknula kako je u današnjem kontekstu globalnih napetosti, tekućih i potencijalnih ratova važno govoriti o nesagledivim posljedicama ratova te kako možemo pomoći jedna drugima i raditi na preveniranju potencijalnih sukoba.
Opačić je primijetila kako na tribini nema nikoga iz gradske vlasti i izrazila skepsu kako bi ova inicijativa u dogledno vrijeme mogla uspjeti. Rekla je kako se u fondu potencijalnih imena ulica i trgova primjerice već godinama nalaze imena Lee Deutsch ili djevojčice Madine za čiju je smrt direktno odgovorna hrvatska policija. “Što se tiče državne vlasti, to kako se ona odnosi prema stradanju civila i njihovim patnjama smo zapravo imali priliku vidjeti jučer kada je zbog prosvjedovanja protiv genocida u Gazi uhapšeno 17 aktivista i aktivistkinja uz vrlo jaku policijsku represiju. Osobno mi nadu bude neki tračci sunca – to je ovo što svake godine radi Centar za žene žrtve rata ROSA s organizacijom prosvjednih stajanja i ovakvih tribina, ono što sustavno radi Documenta i ono što radi Inicijativa mladih za ljudska prava, a znamo kako je prošlo kad su postavili plakat za sjećanje na ahmićke žrtve i kako su se uostalom proveli kada su krajem prošle godine na kuglice na božićnom trgu među ostalim spominjali i ovu temu.”
Teršelič je naglasila da takve inicijative traju oko 10 godina i navela primjer Dotrščine, te je govorila o tome kako je važno imati takve lokative. “Kada bi na primjer u Zagrebu postojao Trg ahmićkih žrtava onda mi se moglo putem neke terenske nastave naprosto stat pred tu ploču i ispričat mladima što se dogodilo…”. O tome kako prenijeti ovo što radimo na mlađe generacije, Kunka Čudić je rekao da vidi rješenje u digitalizaciji, na primjer obilježavanjem lokalativa na digitalnoj mapi kada već nisu fizički obilježeni. “Mislim da bi prvi korak zaista trebao biti da naš prijedlog uđe u fond imena”, zaključio je. Teršelič je naglasila kako se procesi suočavanja s prošlošću odvijaju u generacijskim valovima i da bi bilo korisno da ima što više istraživanja, poput nedavnog istraživanja stavova mladih o ovim temama Inicijative mladih za ljudska prava. “Imamo neke šanse da dođe neka generacija koja će biti više zainteresirana, ali jasno je da je suočavanje s prošlošću međugeneracijski izazov”, zaključila je.
U zaključnim opservacijama Opačić je spomenula franjevca Marija Katušića iz Busovače, rodnog mjesta Darija Kordića, koji je prije dvije godine, nedugo nakon što je čuo Kordićevu izjavu “kako bi sve ponovio” izašao pred vjernike s podužim govorom u kojemu je žestoko osudio ponašanje Kordića.
Iz publike je najprije došao komentar kako pričamo uvijek o posljedicama, a ne u uzrocima, a da je što se tiče Ahmića uzrok velikosrpska agresija i rat koji je nametnuo KOS i da je ta ista skupina još uvijek na vlasti u Srbiji. Na to je reagirao novinar Boris Pavelić rekavši da razgovarati možemo samo ako iznosimo činjenice, a ovo su insinuacije. Rekao je i kako se ne spominju ni izdaleka dovoljno vrlo važni dokumenti koji su dostupni. Na primjer, zapovjednik HVO-a Milivoj Petković koji je bio osuđen na 20 godina zatvora, napisao je pismo kajanja, isprike i priznanja zločina HVO-a u BiH. Naglasio je kako postoji cijeli niz priznanja pred Haškim sudom koja se uopće ne spominju.
Nela Pamuković je naglasila da se u Hrvatskoj nije dogodio prekid s politikom Franje Tuđmana i da ova vlada nastavlja iste podjele. “Čekamo da se dogodi taj prekid, jer smo čuli što kažu i misle oni koji su pretrpjeli najveće žrtve. Naša glavna prepreka su političke elite koje moraju prestati s politikom koja se nastavlja, a koje i dovela do zločina. Kada se jednom to dogodi, vjerujemo da će se pojaviti puno raznih procesa. Što se tiče tranzicijske pravde, vidimo da je to u nekim državama i stvar trećih generacija, recimo u Španjolskoj u kojoj se nove generacije bave posljedicama i žrtvama još iz Španjolskog građanskog rata. Ali ono što je ključno je da se prekine sa politikama koje su i dovele do zločina.”
