Dr. sc. Marijana Hameršak, voditeljica istraživačkog projekta o migracijama ERIM: „Od zagrebačkih gradskih vlasti se očekivalo da mimo kriznog humanitarnog refleksa reagiraju na promjenu prakse, veću vidljivost ljudi i njihove različite potrebe. Naravno da bi nekakav infopunkt ili infotočka treba biti upravo tamo gdje se ljudi nalaze, na željezničkim i autobusnim kolodvorima, no ovo je trenutak u kojem se moglo aktivirati prostorne resurse koji nisu privremeni, šatorski i kontejnerski, gdje bi se danas nudile informacije i podrška, a u budućnosti ako bude potrebe pružala i zaštita od progona i pushbackova.“
Ljudi u pokretu postali su ovoga ljeta vidljiviji u većim hrvatskim gradovima, posebno na kolodvorima u Zagrebu i Rijeci. No, nije riječ o nikakvoj kriznoj situaciji, kako to većina mainstream medija prikazuje. Vidljivost inače nevidljivih ljudi je posljedica promjene politike MUP-a koja traje posljednjih pola godine, a za koje nije ponuđeno objašnjenje. Zbog nove prakse ljudi imaju mogućnost koristiti javni prijevoz, iako je njihov put, možda nešto kraći, ali i dalje izrazito opasan.
U sklopu projekta „Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM)“ istraživači s Instituta za etnologiju i folkloristiku, zajedno s kolegama iz Slovenije i Srbije, provode istraživanja migracija na terenu, od promatranja, preko sudjelovanja, do intervjua i dr.
„Nastojimo zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija“, kaže voditeljica projekta dr. sc. Marijana Hameršak s kojom smo za H-Alter razgovarali o tome što nova praksa MUP-a znači za ljude u pokretu, što donosi ulazak u Schengensku zonu u Hrvatskoj, koliko je zadovoljavajući odgovor Grada Zagreba, zašto je humanitarizacija problema dvosjekli mač…
Uzrok povećanoj vidljivosti izbjeglica i migranata u većim hrvatskim gradovima posljedica je manje represije na granicama, a ne povećanja broja ljudi koji su trenutno na granicama. Tako je u Unsko-sanskom kantonu najmanji broj ljudi od 2018, rekli ste. No, iz CMS-a, primjerice, očekuju da će se stanje na granicama vratiti na staro ulaskom u Schengensku zonu. S obzirom da kao istraživačica pratite i poteze vlasti i legislativne promjene i aktivističke zahtjeve, slažete li se s ovom procjenom?
Da, kada smo u ožujku ove godine bili na terenu u Bihaću broj izbjeglica i drugih migranata u Unsko-sanskom kantonu bio je najmanji od 2018. godine. U cijeloj BiH ih je tada prema neslužbenim procjenama bilo oko 2000 ljudi, od toga oko 500 u tom kantonu. Krajem travnja počele su do nas dolaziti informacije o sve češćem izdavanju rješenja o povratku u Hrvatskoj. Koliko je u međuvremenu ljudi došlo i prošlo ne znamo, no znamo da masovno izdavanje rješenja o povratku nije uvedeno kao odgovor na enormno povećanje, kako se to kaže, „pritiska“ na toj granici, pa ni na granici sa Srbijom. Cijela situacija je nezahvalna za komentiranje, jer su nejasni razlozi koji stoje iza uvođenja ove prakse koja je danas do te mjere normalizirana da se gotovo stvara dojam da je tranzit izbjeglica i drugih migranata kroz Hrvatsku oduvijek bio vidljiv, kao da nikada nije bilo protjerivanja s granice ili iz dubine teritorija, kao da njihovo kretanje nikada nije bilo kriminalizirano, kao da egzistencije ljudi nikada nisu bile ilegalizirane. Od MUP-a odnedavno možemo čuti najave da će s 1. siječnjem doći do promjene prakse i rigoroznijeg postupanja na granicama. Tu se Schengen, čini mi se, koristi kao diskurzivna dimna zavjesa.
Koji bi bili mogući ciljevi takvog korištenja Schengena?
Schengenski zakonik se primjenjuje već godinama bez obzira što nismo u Schengenu. Nije jasno ni zašto bi se ulaskom u Schengen suspendirale odredbe Zakona o strancima temeljem kojih policija danas izdaje rješenja o povratku ili odredbe nekih drugih zakona i pravnih akata. To ne znači da nema razloga za zabrinutost. Kao odgovor na ovu uvelike stvorenu krizu, na normalizaciju govora o najezdi i velikom broju migranata, trenutno se na razini Europske unije i pojedinih članica intenzivno razmatraju donošenja ili implementacije različitih planova, paktova ili sporazuma te najavljuje uvođenje praksi poput zatvaranja na granicama, masovnih deportacija i slično. Trenutno na terenu vidimo i dosta veliku koordinaciju između država, kakvu smo zadnji put vidjeli 2015/16. za vrijeme humanitarnog koridora, a znamo da je nakon zatvaranja koridora uslijedila ekspanzija restrikcija i nasilja na granicama.
Promjena se odnosi i na to da su hrvatske vlasti počele izdavati tzv. „sedmodnevne papire“ koje daju izbjeglima rok od sedam dana da napuste teritorij. Time se njihov boravak u Hrvatskoj legalizira u tom razdoblju od tjedan dana i omogućuje primjerice, korištenje javnog prijevoza. Koliko je to olakšalo njihov tranzit kroz Hrvatsku?
S masovnim izdavanjem rješenja o povratku koje ljudi u pokretu nazivaju „staypaper“ ili češće „7 daypaper“ privremeno je regularizirano, dekriminalizirano, njihovo kretanje. Mogli su koristiti sredstva javnog prijevoza, hotele i hostele. Njihov boravaku javnom prostoru nije više završavao pushbackovima i zatvaranjima. Ranije su česte bile kontrole autobusa na nekim linijama, policija je presretala i osobne automobile, a na javnim površinama bilo je nemoguće vidjeti ljude u pokretu. Kada govorimo o promjeni, govorimo o unutrašnjosti teritorija i o situacijama u gradovima, jer su se u pograničnim područjima, koliko znamo, nastavili provoditi pushbackovi. Ono što je velika promjena je da ljudi relativno brzo stižu do svojih privremenih ili trajnih odredišta. No, to ne znači da se radi o laganom kretanju, da se Sava ne prelazi u čamcima, da iz Kupe nije izvučeno pet tijela u svibnju kojima se još ne zna identitet, da prošloga tjedana nije umrla djevojka iz Nepala u šumi kraj Buzeta. To ne znači da se kretanje u nekim svojim dionicama i dalje ne odvija kroz minska polja, šumske predjele ili preko rijeka, mimo mostova. Granica sa Slovenijom se i dalje mora prelaziti potajno kao i one s BiH i Srbijom, uz sve opasnosti koje takav prelazak sa sobom nosi.
Za Novosti ste objasnili da je do promjene prakse došlo i u drugim zemljama okruženja. U Unsko-sanskom kantonu Bosne i Hercegovine tako je ljudima u pokretu neformalno ukinuta zabrana korištenja javnog prijevoza, a otežano se provode i readmisije iz Slovenije u Hrvatsku. Sugerira li to da je riječ o odluci koja je došla s nekih razina? Kako vi vidite tko zapravo upravlja migracijskim rutama preko Balkana?
Naša istraživačka orijentacija je etnografska, što znači da nas zanimaju svakodnevne, mikrorazine fenomena ili perspektive odozdo. Zanimaju nas kretanje i prakse, iskustva i percepcije koje ga prate, ali nas trenutna situacija gotovo sili da razmišljamo i iz geopolitičke, pa i dnevnopolitičke perspektive, dakle, o odlukama odozgo. Zaokret u praksi koji vidimo neupitno dolazi odozgo. On nije bio, kao što sam rekla, reakcija na pojačano kretanje u zemljama okružja ili prisutnost na teritoriju Hrvatske. Na projektu ERIM smo zaključili da ćemo se umjesto na pitanje zašto je do njega došlo, fokusirati na pitanje kako se on tumači. Drugim riječima, da ćemo se fokusirati na praćenje teza i argumenata koji se mobiliziraju da bi se objasnila novonastala situacija. Vidimo pritom dosta medijske panike, pa instrumentalizacije migracija. Političari i mediji od Njemačke i Austrije, preko Slovenije i Hrvatske unisono apostrofiraju Srbiju i njezin takozvani bezvizni režim, iako Srbija isti režim ima već godinama, a za neke zemlje i desetljećima. Srbija je još 2018. uvela bezvizni režim s Burundijem, nakon što je Burundi opozvao priznanje Kosova. On se počeo masovnije koristiti otprilike tek prošle godine, ali se i dalje radi o fenomenu koji u ukupnosti trenutne situacije definitivno ne zaslužuje pažnju koju dobiva. Prije par godina Srbija je uvela bezvizni režim s Iranom, no to nije bilo popraćeno reakcijama ove širine, ni političkim pritiscima ovih razmjera. Tada nije sklopljen sporazum o kontroli migracija kakav su nedavno sklopile Srbija, Mađarska i Austrija, niti se najavljivalo provođenje deportacija s teritorija Srbije uz financijsku pomoć Austrije. Vidimo neku vrstu spektakularizacije krize, tendencioznog baratanja podacima, brojevima. Zanimljivo je da inozemni mediji ne spominju privremenu regularizaciju tranzita kroz Hrvatsku i rješenja o povratku ili to eventualno rade rubno, kao u slučaju nekih bosanskohercegovačkih medija kojima ne treba posebno pojašnjavati stanje na terenu. Sve do jeseni ni u Hrvatskoj ona nije bila medijski zamijećena.
Jasnog objašnjenja od MUP-a za ove promjene odnosa nema, kako ste već naglasili. Može li se to tumačiti kroz povećani pritisak nakon objave raznih videa i pisanja svjetskih medija o nehumanom odnosu na granicama?
To je jedan od argumenata koji cirkuliraju u polju, no njega ozbiljno ugrožava činjenica da pushbackovi nisu prestali s masovnim izdavanjem rješenja, kao i da se povratak na staro gotovo najavljuje kao dio paketa ulaska u Schengen. Važnost objavljenih izvještaja ili dobivenih presuda je neupitna, ali oni po svemu što vidimo i čujemo ovih dana nažalost još uvijek nisu transformativni za službene politike Hrvatske i Europske unije. I dalje se na migracije gleda primarno kao na prijetnju. I dalje se ne preispituju metode i cijena postojećeg režima kontrole granica.
Najvidljiviji su ljudi na kolodvorima u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je nakon mobilizacije građana i volontera došlo do aktivacije institucija i sada se u kontejnerima pruža pomoć ljudima zajednički. U Zagrebu su postavljeni šatori u kojima se dijeli hrana. Inicijativa Zagreb grad-utočište, čiji ste također dio, kritizirala je „šatorske prakse“. Odnosi li se to i na kontejnerske prakse u Rijeci? No, s obzirom da većina ljudi želi ostati blizu kolodvora i nastaviti put dalje, kako vi vidite rješenje koje je humanije?
Inicijativa Zagreb grad-utočište je reagirala primarno na otvaranje humanitarne stanice u Zagrebu, apostrofirajući da se radi o humanitarnom kriznom odgovoru na situaciju koja nije nova, koja traje od proljeća, i kojom se kriza potencira i sukreira. Humanitarizacija često ide pod ruku s homogenizacijom. Pretpostavlja se da su svi ljudi u pokretu ljudi u potrebi i da svi imaju manje-više iste potrebe, ali u praksi nekom treba humanitarna pomoć, nekom ne, nekom trebaju cipele, a nekom samo informacija, nekom treba medicinska pomoć, a nekom treba mjesto za odmor i čaj, nekom treba sklonište od zime i privremeni krov nad glavom, a nekom adresa hotela u kojem može prespavati prije nastavka putovanja. 2015. i 2016. smo vidjeli da je upravo humanitarizacija imala veliku ulogu u uspostavljanju kontrole nad kretanjem ljudi, a u konačnici i u zaustavljanju tog kretanja. Spontano kretanje ljudi je kanalizirano u koridor ina koncu zaustavljeno. Humanitarizacija može biti dvosjekli mač. Od gradskih vlasti se očekivalo da mimo kriznog humanitarnog refleksa i, što je još važnije, interioriziranih strahova od kriminalizacije, reagiraju na promjenu prakse, veću vidljivost ljudi i njihove različite potrebe. Naravno da bi nekakav infopunkt ili infotočka treba biti upravo tamo gdje se ljudi nalaze, na željezničkim i autobusnim kolodvorima. Ovo je trenutak u kojem se moglo aktivirati prostorne resurse koji nisu privremeni, šatorski i kontejnerski, gdje bi se danas nudile informacije i podrška, a u budućnosti ako bude potrebe pružala i zaštita od progona i pushbackova. Zdravstvena zaštita ili smještaj, koji ni trenutnim šatorskim rješenjem nije osiguran, također bi se mogli za one kojima su potrebni organizirati u okviru postojećeg sustava javne skrbi ili kroz njegovo proširenje i prilagodbu. U Rijeci je inicijativa došla puno ranije i odozdo, od građana i aktivista. Ograđena šatorsko-kontejnerska humanitarna stanica smještena na zabačenoj parceli i u sjeni paromlinske ruševine rješenje je Grada. Zagreb bi, mislim, jednostavno morao moći bolje.
Gradonačelnik Tomašević je izjavio kako ova gradska uprava želi pokazati ljudsko, humano lice prema ovim ljudima. U Zagrebu je na vlasti lijeva opcija. Nije tajna da su svi s aktivističke scene imali puno očekivanja. No, koliko je realno kritizirati Grad Zagreb u odnosu na to dijele li se obroci u zatvorenom ili u šatoru dok je jasno da se politika prema migracijama kreira u sasvim drugim institucijama?
Dakako da se migracijske politike kreiraju ne samo na nacionalnoj osnovi, već i na široj globalnoj, ali one se uvijek provode u konkretnim, lokalnim kontekstima. Neki konteksti pritom imaju značajne infrastrukturne, kulturne i društvene resurse kojima mogu oponirati tim politikama. Postoji cijeli niz gradova koji prepoznaju i preveniraju prakse kriminalizacije, inferiorizacije i dehumanizacije ljudi. Gradske ustanove, primjerice bolnice ili autobusni kolodvori, ne alarmiraju svugdje automatizmom policiju o prisutnosti ljudi u pokretu. Gradovi osim toga mogu i aktivno stati na stranu zaštite svih ljudi bez obzira na njihov administrativni status, može otvoriti sigurne kuće, djeci omogućiti lakši pristup školama i vrtićima, osigurati ili facilitirati smještaj onima kojima je on potreban i poduzeti razne druge mjere, kako smo to uostalom ove godine i vidjeli kod prihvata izbjeglica iz Europe. Gradovi mogu diskurzivno i u praksi raditi na odmaku od gotovo opsesivne usmjerenosti našeg doba na kontrolu migracija i posebice iregularizirane migracije. Prije nekoliko dana objavljeno je da je ove godine 36 000 migranata ušlo u Hrvatsku. Kako to može biti ne samo vijest, nego i prinos stvaranju atmosfere kriznog stanja, kada je istodobno 100 000 stranih radnika zaposleno u Hrvatskoj ili kada Hrvatska broji 10 milijuna turista u ovoj godini. Udio izbjeglica i drugih migranata i u hrvatskom kontekstu čini samo mali udio u mobilnoj populaciji, kojem se pridaje nesrazmjerna politička, financijska i svaka druga pažnja. Iza tih brojki stoje konkretni ljudi s konkretnim sudbinama, preko čijih se leđa u konačnici lome isforsirana politička prepucavanja, ambicije i opsesije.
ERIM je supotpisnik poziva novoj upravi Grada Zagreba na usvajanje rezolucije Zagreb grad-utočište. Koji su to europski gradovi koji mogu poslužiti kao primjer, koje su njihove prakse?
U sustavu azila koji je oblikovan nakon Drugog svjetskog rata, države i državne institucije imaju istaknutu ulogu i u procesima koji se često objedinjuju pod pojmom integracije. Međutim, gledano iz povijesne perspektive, ali na razini prakse ili svakodnevice, u tim procesima ključnu ulogu imaju ustvari lokalne sredine i zajednice. U odgovoru na desetljeća restriktivnih i represivnih državnih migracijskih politika, u Europi i Sjevernoj Americi se od Toronta, New Yorka i Los Angelesa do Riacea, Barcelone i Berlina sve više i glasnije prakticiraju i zagovaraju takozvani gradovi utočišta, solidarni gradovi ili gradovi dobrodošlice. Razvijaju se politike i protokoli kojima se otvaraju gradski resursi u područjima kao što su stanovanje, obrazovanje, zdravstvo ili zapošljavanje prema svima na svojem teritoriju bez obzira imaju li status tražitelja azila, azilanta, iregularnog migranta itd. Za hrvatski kontekst koji je već godinama snažno obilježen logikom vanjske granice Europske unije, odnosno nasiljem i svakodnevnim protjerivanjima ili pushbackovima, važno je naglasiti da gradovi utočišta posebnu pozornost pridaju razvoju antideportacijskih strategija i mjera. Podrška onima kojima prijeti protjerivanje, ovisno o lokalnim specifičnostima, nastoji se osigurati putem specijaliziranih kontaktnih centara i sigurnih kuća, gradskih identifikacijskih dokumenata, omogućavanjem pristupa gradskoj infrastrukturi i resursima bez popratne legitimacije ili evidencije i dr. Rezolucija Zagreb grad-utočište koja je 2021. godine upućena na usvajanje tada novoj zagrebačkoj gradskoj vlasti, Zagreb također pozicionira i imaginira kao, riječima same rezolucije, „trajno otvoren grad za sve“ na čijem „administrativnom teritoriju svi uživaju ista prava bez obzira na svoje porijeklo i administrativni status“, odnosno kao prostor „istinske slobode i sigurnosti“, kao „trajno utočište i dom“. No, nažalost gradska vlast je još nije usvojila, ali je za nju pokazala interes, kao i za povezivanje s gradovima koji aktivno rade na svojem pozicioniranju kao gradova utočišta.
U sklopu projekta ERIM ste sastavili pojmovnik europskog režima migracija. Tu je mjesto našao npr. „Žalobni aktivizam“, navodite da aktivističke komemoracije za poginule na granicama mogu postati mjesto stvaranja opozicije praksama koje dovode do tih smrti. Jeste li vi uočili kroz istraživanje da dolazi do tog efekta? Koje biste još aktivističke prakse izdvojili kao osobito korisne?
U Europi imamo već desetljećima ustrajan antirasistički promigrantski pokret i djelovanje različitih aktivističkih grupa koje kroz svoje istupe i direktnu akciju oblikuju pojmove o migracijama. One problematiziraju podjednako i humanitarizaciju i sekuritizaciju. Mene su zanimali oblici aktivizma usmjereni na komemoriranje smrti na granicama koji su vrlo razvijeni u hrvatskom kontekstu, od komemoriranja prve godišnjice smrti Madine Hussiny do danas kad je njezino ime ušlo u fond imena za imenovanje ulica Grada Zagreba i kada se očekuje imenovanje dječjeg igrališta u Zagrebu njezinim imenom. Osudom režima i politika koje stoje iza smrti na granici žalovanje dobiva i političku dimenziju koja je nužna za izlazak iz trenutne paraliziranosti pred razmjerima stradanja i nasilja.
Još jedan pojam koji smo uvrstili je „agresivni humanizam“ koji govori o aktivističkim odgovorima koji teže kroz neku vrstu umjetničke i političke provokacije prokazivati normaliziranost pojedinih praksi i ukazivati na njihovu, uvjetno rečeno, nenormalnost. Represija na granicama je toliko normalizirana da se najavljuje njezin povratak sa Schengenom. Neke potpuno neprihvatljive praske su normalizirane. Smatram da je to veliki problem.
