Na prostoru ratnog logora Heliodrom kod Mostara podiže se muzej Hrvatskog vijeća obrane. HVO je u Helidromu od 1992. do 1994, držao u protupravnom zarobljeništvu na tisuće Bošnjaka, uz ubojstva, premlaćivanja i druge vrste mučenja, seksualno zlostavljanje i prisilan rad. Dio sredstava za muzej financira se iz državnog proračuna RH. “S jedne strane Hrvatska nastupa kao da nema veze sa zločinima, a s druge strane svi su vojnici HVO-a na zasluženoj penziji Republike Hrvatske”, kaže za H-Alter povjesničar Dragan Markovina.
Jučer je bila trideseta obljetnica od zatvaranja logora Heliodrom u Rodoču, blizu Mostara. U razdoblju od 1992. do 1995. godine, objekti bivše vojarne pretvoreni su u zatvor pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane za područje Mostara i okolice. Tijekom sukoba između Armije RBiH i HVO-a, ovi objekti postali su mjesta zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti, uključujući civile i vojnike sa šireg područja Mostara. Broj zatočenika dosegnuo je vrhunac tijekom 1993. godine, kada je u tim objektima bilo oko 6000 osoba. Prema podacima s kojima raspolaže Udruženje logoraša Mostar, u logoru na Heliodromu ubijeno je 77 osoba. Presuda MKSJ-a iz 2013. godine za Prlića i dr. navodi da na temelju brojnih iskaza svjedoka bivših zatočenika, utvrdilo se da su uvjeti zatočeništva u takvim logorima (Heliodrom, Gabelu, Dretelj, Vojno i zatvor u Ljubuškom) bili “posebno teški”. Mnogi od zatvorenih i zatočenih Muslimana držani su u užasnim uvjetima i lišeni osnovnih ljudskih potrepština, poput odgovarajuće hrane, vode i medicinske njege. Mnogi su bili izloženi nečovječnom postupanju te fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući premlaćivanja i seksualno zlostavljanje. Neki su korišteni kao prisilni rad na prvoj crti bojišnice, što je rezultiralo smrću ili ranjavanjem većeg broja njih.
Nekoć područje bivše vojarne JNA, prostor Heliodroma trenutno je podijeljenog vlasništva Sveučilišta u Mostaru te Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OS BIH) na čijem se prostoru jedna zgrada adaptira u muzej Hrvatskog vijeća obrane. Financijska podrška za muzej HVO-a dolazi između ostalog i od Republike Hrvatske koja je financijska sredstva za muzej izdvojila iz državnog proračuna.
Unatoč izrečenoj presudi „Velikoj šestorki“, bivši logoraši nemaju ovlaštenje za pristup zgradama logora u kojem su bili zatočeni. Kao što smo već izvijestili, oni umjesto toga postavljaju cvijeće na kapiji koja je najbliža točka pristupa mjestu stradanja. Početkom tjedna održana je Javna tribina u organizaciji Udruženja logoraša Mostar pod nazivom “Od konclogora do muzeja” u mostarskom Centru za kulturu. Na tom panelu je sudjelovao Dragan Markovina, povjesničar i publicist. U intervjuu za H-Alter s Markovinom razgovaramo o logoru na Heliodromu, ulozi hrvatske politike, te o vladajućem narativu o ratu.
Bila je 30. obljetnica oslobođenja logora Heliodrom. Je li javnost u Mostaru i u BiH upućena u taj događaj?
Naravno, bošnjačka javnost o tome govori. Oni žive tu traumu manje ili više svih ovih trideset godina. Ipak, mostarski Hrvati, posebno oni koji su živjeli u Mostaru i prije rata, nikome u privatnom razgovoru neće negirati da je postojao logor na Heliodromu. Isto tako je jasno da u hrvatskim sredinama u BiH pitanje logora na Heliodromu neće biti tematizirano. Prilično sam uvjeren da među Hrvatima u Mostaru gotovo nema obitelji koja nije pružila pomoć nekome. Kada su počeli progoni i odvođenja ljudi, mnogi su se okretali prvoj susjednoj obitelji ili članovima u bližem srodstvu, što pokazuje da je tih slučajeva zaista bilo u značajnom broju. Dakle, ne mislim samo na pojedinačne humane geste, već je pomoć bila široko rasprostranjena. Međutim, to se zaustavlja na privatnom razgovoru.
Kako komentirate da je Republika Hrvatska iz državnog proračuna financirala sredstva za muzej HVO-a na heliodromu?
To je logična posljedica politike HDZ-a u Hrvatskoj i na kraju politika cijele hrvatske političke scene, ako govorimo mainstream strankama, isključujući Radničku frontu i Možemo. Čak na perverzan način mislim da Hrvatska treba financirati muzej HVO-a, jer HVO nije ništa drugo nego izmišljotina Republike Hrvatske. U redu je da Hrvatska financira muzej, ali da onda stane iza posljedica, recimo da ne laže o tome što je HVO na Heliodromu činio. S jedne strane Hrvatska nastupa kao da nema veze sa zločinima, a s druge strane svi su vojnici HVO-a na zasluženoj penziji Republike Hrvatske. Kada kažem zasluženoj penziji, ti su vojnici zaista ratovali na području BiH. Što se tiče hrvatske javnosti, ona se pravi da o upletenosti u rat u BiH ne zna ili ako zna, to je više nije briga. Na predstojećim izborima HDZ-u neće naštetiti činjenica da je Ministarstvo hrvatskih branitelja financiralo podizanje muzeja u Mostaru.
Mogu li zagovaračke akcije nevladinih organizacija, tj. pritisak odozdo omogućiti prostor ili makar jedan pano o spomenu logora na Heliodromu u muzeju HVO-a?
Kada je najavljena izgradnja muzeja na Heliodromu, primijetio se jak pritisak bošnjačke javnosti i bivših logoraša. Zanimljivo je da je kao odgovor na taj pritisak reagiralo udruženje logoraša i bivših boraca HVO-a koji su bili zatočeni u logorima Armije BiH. Oni su objavili priopćenje koje je uključivalo očekivane argumente, prigovarajući zašto se fokusira samo na zločine počinjene nad Bošnjacima. Zanimljivo je što su na kraju istaknuli da razumiju nezadovoljstvo Bošnjaka zbog budućeg muzeja i da shvaćaju razloge tog nezadovoljstva. Dakle, ne dovode u pitanje postojanje logora na Heliodromu. Barem se ne laže.
Ne vidim da bi uskoro postojala bilo kakva šansa da se postavi spomen soba. Mislim da je maksimum koji se može dobiti spomen ploča sa suhim natpisom koji će sadržavati osnovne informacije o tome koliko je ljudi zatočeno i ubijeno od strane HVO-a. Spomen soba posvećena logoru s određenim postavom, s nekakvom konzistentnom pričom paralelno s muzejom HVO-a neće se nikad dogoditi.
Karamarko i Šeks su formulirali jednu politikantsku interpretaciju rata. Stvorit će se kakofonija povijesnih narativa u kojoj će svatko po inerciji radije vjerovati svojima. To je izgleda cilj – da se potpuno zabašuri bit. Zbog toga se sada o tome možda više institucionalno promišlja.
Muzej HVO-a na Heliodromu uskoro će biti otvoren. Kako komentirate da još ne postoji datum otvaranja, boje li ga se vlasti objaviti?
Mostar živi od rata do danas svoju čudnu podjelu. On je istovremeno jedinstven grad, a istovremeno se jako dobro zna gdje je što dopušteno i tko gdje vlada. Heliodrom je duboko na hrvatskoj strani. Nema bojazni da će se neko fizički suprotstaviti ili prosvjedovati. Kad se taj datum objavi, može se jedino dići buka u medijima koja će se dogoditi neovisno kada vijest o otvaranju muzeja izađe u javnost. Sigurno postoji određena politička kalkulacija, ali ona nije utemeljena na bojazni od reakcija. Reakcije su predvidljive i dogodit će se kad god se objavi datum otvaranja muzeja.
Sudjelovali ste u javnoj tribini povodom obljetnice oslobođenja logora Heliodrom. Kome je tribina bila namijenjena?
Znamo svi o čemu se radi. Ne postoji nijedan događaj tog tipa u kojem će biti prisutna javnost iz čitavog grada. Unatoč svim svojim podjelama, Mostar na neki način opstaje kao grad koji izgleda jedinstven, primjerice, kada se organizira koncert Rade Šerbedžije. Na ovakve događaje poput tribine o Heliodromu jasno je da će doći jedna strana grada ili, da budemo precizni, jedna nacija jer mnogo Bošnjaka živi u zapadnom dijelu grada. Isto tako, ne želim ni tvrditi da su svi prisutni na tribini bili Bošnjaci. Uz prisutne iz Documente i YIHR-a iz Zagreba bilo je nekoliko ljudi iz Mostara koji nemaju iskustva odvođenja u logori ili protjerivanja iz vlastitog stana.
Na toj sam tribini izrazio želju da se zajedno krene naprijed, da rat ne ostane isključivi fokus nakon 30 godina. Međutim, kada gradonačelnik Mostara Mario Kordić ili Dragan Čović izraze želju za promjenom, to gubi na težini s obzirom kada je Valentin Ćorić, bivši zapovjednik vojne policije HVO-a i osuđenik za ratne zločine, organizirao veliku promociju svoje knjige u Mostaru na kojoj je bio Čović i visoki dužnosnici HDZ-a. Čović je tad jasno izjavio da je došao na promociju kao predstavnik hrvatskog naroda. HDZ tvrdi da teži promjenama, dok također podržava politiku koja afirmira devedesete.
S obzirom na to da ste iznijeli ideju o javnom muzeju grada Mostara gdje bi svi narativi bili na jednom mjestu, smatrate li da je to, van političkog ali u sklopu općeg društvenog konteksta, u BiH moguće?
Više sam navrata o tome javno govorio, no čini se kao da nisam ništa rekao. Moja zamisao javnog muzeja bila je da svaka nacionalna zajednica u gradu ispriča svoju priču o prošlosti s namjerom da se one zajedno sudaraju te da u tom zajedničkom prostoru postoji dijalog. Tada bi javnost stekla uvid u razna mišljenja o svim traumatičnim događajima. Smatrao sam da bi tako nešto ublažilo jednostrano gledanje na ratnu prošlost.
Predložio sam da se na Bulevaru iza zgrade HNK na jedom ogromnom neuređenom parkingu sagradi muzej koji bi bio u centru grada i na mjestu gdje je bila prva linija fronta. Međutim, nedavno je islamska zajednica došla s prijedlogom da se na tom praznom prostoru sagradi islamski centar, što HDZ ne dozvoljava. Radi se o sukobu dva koncepta koji se svodi na to da HDZ želi zacementirati ishod rata i krenuti dalje, tj. teritorij koji je u ratu držao HVO, dok Islamska zajednica želi poništiti taj ishod rata i nekako simbolički preći tu granicu na Bulevaru. Pri čemu ni u jednom od ta dva koncepta nema prostora za zajednički gradski muzej.
Nažalost, ne samo da moj prijedlog nije prihvaćen, nego se trenutno vodi simbolička borba za taj prostor koji sam predložio. Islamska zajednica objavljuje knjige i prosvjeduje, a također se približavaju lokalni izbori na jesen u Mostaru. Moja integrativna vizija za taj prostor, na žalost, nije previše izgledna u ovom trenutku.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.