Inicijativa za slobodnu Palestinu, Zagreb, 20. lipnja: Genocid u Gazi, izraelski apartheid i vojni teror na Zapadnoj obali, a sve uz podršku, otvorenu ili prešutnu, zapadnih sila, pokazao je da su vrijednosti poput demokracije, slobode govora i jednakosti kojima se zapadne sile ponose samo mit, vrijednosti koje ne vrijede svuda i za sve jednako. Svi s kojima pričamo poslije prosvjeda iskazuju da su duboko potreseni iskustvom, mnogi tvrde su plakali.
Pod vedrim nebom četvrtka 20.6. u 18 sati na Europskom se trgu u Zagrebu okuplja 250 ljudi, mahom u jarko crvenim majicama. Kȏd odijevanja otkriva povod okupljanju – performativni prosvjed Inicijative za slobodnu Palestinu. Performativan prvo, zato što je riječ o die-inu, formi protestnog performansa u kojem sudionice lijegajući na tlo simuliraju mrtve u čije ime se prosvjeduje, a drugo, zato što se ovakva forma otpora može činiti kao da cilj ima sama u sebi, u pukoj simbolici. Posebice u državi poput Hrvatske, jedne od četiriju članica EU koja je originalno glasala protiv prekida vatre u Gazi, a čija vlast još uvijek s besramnim komforom izražava potporu Izraelu. U tom se kontekstu može činiti da je ozbiljniji otpor, a ne performans, ovdje nasušno potreban, zbog čega mnogi domaći simpatizeri palestinskog pokreta ne osjećaju dužnost niti potrebu pojaviti se na takvim manifestacijama.
Atmosfera se pri početku doima takvom. Ležerno čavrljanje posjetitelja uz Macklemorea i druge propalestinske hitove s razglasa ni po čemu ne odaje da je riječ o okupljanju s nekom težinom. Kad nas se moli da zauzmemo pozicije ispred “Stop Genocide in Gaza” transparenta, ljudi počinju vaditi karimate i dekice ne bi li si iskustvo učinili ugodnijim, a veseli ugođaj se ne utišava ni kad kreće minuta šutnje. Rasprostrti po trgu na leđima, s pogledom na nebesko plavetnilo, naš performans u tih prvih nekoliko minuta više artikulira ljetnu dokolicu nego pravednički bijes. Tad pred mikrofon stupa Mona Othman, kći bivšeg palestinskog političkog zatvorenika koji se u svoju domovinu ne može vratiti. Započinje govor time da je oduvijek osjećala odgovornost govoriti o Palestini.
“U trenutku kada bi članovi moje obitelji u Palestini zbog običnog iskaza solidarnosti s Palestincima u Gazi ili zbog podijele ili običnog lajka propalestinskog sadržaja na društvenoj mreži mogli biti uhićeni pod optužbom za poticanje nasilja ili čak terorizam, osjećam da su im naši glasovi sada potrebniji nego ikada prije”, objašnjava dok žamor publike jenjava. Zatim kreću dobro poznate statistike, o 47 tisuća poginulih od kojih su preko trećine djeca, o 85 tisuća ranjenih i 350 tisuća kroničnih bolesnika koji trebaju zdravstvenu pomoć, o 36 bolnica u Gazi od kojih su još samo tri u funkciji.
“I kad nam se riječi krenu lijepiti za grlo, i kad se čini da će se neizrečene ugasiti u nama sjetimo se da se iza svih tih brojka kriju ljudi s imenom i prezimenom. Ljudi sa svojim ambicijama, malim i velikim problemima, snovima i pričama koje se ne smiju zaboraviti i koje će se još dugo prepričavati”, nastavlja Othman. Podsjeća nas na ulogu koju Zapad igra u perpetuaciji ovog genocida te kako se iz pravne perspektive ovo smatra sudioništvom u genocidu. Nadodaje da aktivnu krivnju dijele i mediji na zapadu.
“Jer zapadni svijet nama nikad nije vjerovao. Palestinci su kao i ostali Arapi kroz popularnu kulturu, književnost, medije i retoriku zapadnih političkih elita prečesto dehumanizirani i demonizirani. Stoljetna dehumanizacija koja je raskrčila put etničkom čišćenju Palestinaca, zločinima cionističkog režima i naseljeničkog kolonijalizma u okupiranim palestinskim područjima”, čuje se s razglasa. Kao primjer Othman koristi nedavni pokolj u Nuseirat izbjegličkom kampu gdje je za potrebe oslobađanja četiri izraelska taoca pobijeno 274 Palestinca, njih 700 ranjeno.
“Većina zapadnih medija naslovima je slavila oslobađanje četiri Izraelaca iznoseći njihove priče, imena i fotografije, dok one ubijenih ili jedva preživjelih Palestinaca očito nisu bile dostojne naslovnica. Njihovi su životi svedeni na broj i kolateralnu žrtvu, iako način i vrijeme napada jasno ukazuju da su cilj bili upravo oni”, dodaje Othman. Ni ovdje se ne zaustavlja na apstrakciji, već se i Nuseirat trudi humanizirati. Othman navodi kako je područje nekoć bilo poznato po izvozu svjetski poznatih naranča, no stabla su agruma izraelski vojnici ‘morali’ iskorijeniti pod izlikom toga da se u njihovim krošnjama skrivaju palestinski borci.
“Istom tom izlizanom frazom i izlikom Izrael sada nemilosrdno uništava sve pred sobom, i to pred očima cijeloga svijeta. Genocid u Gazi, izraelski apartheid i vojni teror na Zapadnoj obali, a sve uz podršku, otvorenu ili prešutnu, zapadnih sila, pokazao je da su vrijednosti poput demokracije, slobode govora i jednakosti kojima se zapadne sile ponose samo mit, vrijednosti koje ne vrijede svuda i za sve jednako. Borba za slobodnu i dekoloniziranu Palestinu borba je za jednakost, emancipaciju i slobodu svih ljudi od ugnjetavajućih struktura koje oblikuju čitav današnji svijet”, Othman zaključuje, a potom navodi očekivane zahtjeve članicama EU-a. Prekid vatre, suspenzija sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela, sankcije Izraelu i embargo na prodaju oružja, zaustavljanje genocida, mučenja itd.
Do kraja se desetominutnog govora atmosfera na prosvjedu preokreće za 180 stupnjeva, poprimajući sumornu kvalitetu. Na mučne smo statistike svi već otupili, a argumente protiv Izraela znamo u snu, no Othmanin poetski tretman sadržaja s humanim elementom udara notu s kojom slušajući vijesti lako zaboravljamo rezonirati. Tjera nas da žalujemo, da osjetimo egzistenciju tih ljudi mimo internetskih članaka i suhih statistika.
“U nedavnom video-podcastu Gaza on my mind palestinska novinarka Hind Khoudary, na pitanje kako se nosi s vrlo teškim svakodnevnim situacijama odgovorila je da na kraju svakog dana mir nalazi u promatranju neba i zalaska sunca”, u jednom trenutku spominje Othman. Zalazak je Sunca u Gazi oko 19:50, a kako je Levant sat vremena ispred Hrvatske, Khoudary vjerojatno istovremeno s nama gleda u taj bezgranični svod. Lakše je naježiti se kad osvijestimo da su te brojke ljudi, da nas od njih dijeli tek pet sati leta. Othmanina izvedba tako dokazuje ono što svi već znamo – nitko nije imun na ono simbolično, nitko nije imun na dobar performans.
S postavljenim temeljima ulazi se u glavninu performansa. Četvero se ljudi reda pred mikrofonom te narednih četrdeset minuta čita imena i prezimena ubijenih s brojem godina koje su žrtve imale u trenutku pogibelji. Prvih pet minuta bebe, djeca od nula do dvije godine, čiji je kratki život ovdje sveden na pet sekundi zvučnih valova kroz razglas. Inicijalni šok i suze ubrzo ustupaju prostor katatoniji. Vrijeme u kojem ležimo na vrelom tlu ukazuje na vrijeme koje je ovim genocidom izgubljeno, kratko vrijeme koje su žrtve bivale na ovoj planeti te sve zalaske sunca koje neće doživjeti. Čitanje traje bez posustajanja, neminovno nas gura u introspekciju. Gdje smo mi bili s deset godina, možemo li sebe zamisliti u ruinama Gaze s petnaest, kako bi se osjećali da nam je sada vrijeme nasilno oduzeto, kako bi se osjećali da je to vrijeme oduzeto starijim ljudima u našim životima? Od 0 do 93, imena se nemilosrdno nižu, a onda nastupa potpuna tišina. Slovka pitanje koje smo si zacijelo svi postavili u nekom trenutku performansa: “Što mogu učiniti?”.
Pročitano je 540 od 47 tisuća imena. Četrdeset minuta imenovanja samo je kap u moru pune brojke poginulih, a ime i prezime s brojem godina samo su kap u moru onoga što je taj život zaista bio. Simboliku ovoga nije bilo moguće promašiti. Svi s kojima pričamo poslije prosvjeda iskazuju da su duboko potreseni iskustvom, mnogi tvrde su plakali. Nitko nakon tog performativnog prozorčića u realnost Palestine ne ostaje ravnodušan, a neki će se neupitno nakon njega ozbiljnije angažirati. Možda posrijedi je performativni otpor, no uzevši u obzir njegove učinke, on ni po čemu nije beznačajan.
Na stranu mogući uspjeh događaja u agitaciji uključenih, ovakav otpor ima i opipljive eksterne posljedice. Čin simulacije stanja u Gazi Europski trg pretvorio je iz pitoreskne šetnice u privremenu zonu jeze. Na sat vremena lokacija u centru grada postala je krvavo groblje, dislocirajući prolaznike iz očekivanih vizura europskih metropola u paklenu svakodnevicu Bliskog istoka. Iako je simbolička komponenta solidarizacije s Gazom bitna, za konkretne je promijene važnija ambijentalna subverzija koja je uspješno ostavila trag na stotine ljudi koji su pred scenom zastali, snimali ili neuspješno pokušavali odvratiti pogled. Taj će se trag, zabilježen nebrojenim mobitelima, širiti dalje jer, ako je suditi po presedanima ovog die-ina poput nedavnog primjera u Bilbau, efektnost takve promjene ima velik viralni potencijal. Slike i snimke prosvjeda već se šire, pišu se pjesme i članci o njemu, a sve to pridonosi rastu svijesti o ozbiljnosti situacije, posljedično brojkama uključenih, na koncu i promjenama.
Kad smo Anu Vračar iz Inicijative upitali koliko su prosvjedi utjecali na nedavne odluke Španjolske, Norveške, Irske i Slovenije da priznaju Palestinu, odgovorila je: “Teško je odvojiti te odluke od mobilizacije na terenu. Tamo gdje postoji snažan pokret solidarnosti s Palestinom lakše je vršiti pritisak na vladu. Kako ti brojevi rastu, naravno da je teže ignorirati da javnost nastupa suprotno politikama koje provode vlade. Slovenija zahvaljujući lokalnim pokretima već neko vrijeme povlači to pitanje priznavanja Palestine i mislim da je ovo što se dogodilo jedan pozitivan rezultat s njihove strane.”
Priznavanje Palestine također je performativan čin, no indikator je kretanja u pravom smjeru. U svibnju se po prvi puta u EU parlamentu povela rasprava o sankcioniranju Izraela, a neke su države napokon prihvatile da neće dopuštati ulazak Izraelcima koji su dokazano vršili nasilje nad Palestincima. Ovo su razmjerno mali pomaci, međutim kako pritisak javnosti raste, i mediji sve manje mogu ignorirati što se događa, stvara se kaskada koja će se prije ili poslije morati odraziti u političkoj sferi. Vječno treba podsjećati da je nas više nego njih, a što smo ujedinjeniji, to je teže održati fasadu funkcionalne demokracije, pa tako i manje isplativo podržavati genocid. U prijevodu, koliko god se apstraktno i simbolično činilo, ništa od ovoga ne bi se dogodilo bez pritiska odozdo, a simbolični je otpor u ovom slučaju prvi korak ka materijalnim dobitcima.
“Danas je važno doći na prosvjed djelomično zbog toga što vidimo da korporativni mediji od početka pokušavaju tu temu izgurati i ostaviti sa strane. Kako vrijeme prolazi, naravno da su u tome sve uspješniji zato što interes pada, ali važna je stvar osvijestiti da se situacija tamo pogoršava. Sve više ljudi pogiba, sve više ljudi je gladno, sve više ljudi nema vode. Zato je važno biti ovdje. Zato što taj pritisak koji ljudi mogu formulirati i prevesti u akciju ima odjeka kako u EU, tako i SAD-u. Masovni studentski pokreti uspijevaju doći do konkretnih posljedica, neka su europska sveučilišta zbog tog pritiska odustala od suradnje s izraelskim institucijama. Ne treba tome pristupati defetistički. To je jako duga borba, teška borba, ali na kraju krajeva zajednička akcija dovodi do rezultata”, objasnila je Vračar, i nadodala kako u Hrvatskoj ne možemo još ni očekivati prosvjede takvog obujma. Naime, u većini je država gdje ozbiljniji otpor bijesni mjesecima Palestina puno duže prisutna u javnom prostoru. Usporedbe s njima zato su bespredmetne, a bitno je naznačiti i da brojke prosvjednika i članova Inicijative rastu diljem Hrvatske, te da su od listopada postignuti ogromni pomaci.
“Dosta se čuje od ljudi da ne vide kako oni mogu doprinijeti s obzirom da se ovo čini toliko udaljeno. Hrvatska se po pitanju vanjske politike čini kao irelevantan faktor. Važno je zapamtiti da ova vrsta solidarnosti kojom se ljudi bave znači jako puno u kontekstu podrške, u kontekstu toga da se vidi da se genocid u Gazi prepozna svugdje. Ljudi ne šute, ako vlade u europskom kontekstu šute te se odbijaju suočiti sa stvarnošću, ljudi u Europi to ne čine”, zaključila je Vračar.
Dakle možemo koristiti kompleksne sintagme poput komodifikacije aktivizma i performativnosti otpora koliko želimo, ali ni jedan od tih termina iz akademskih kula bjelokosti ne oslikava puninu zapletene realnosti. Postoji vrijeme i mjesto za performativni otpor, koliko i radikalan, te zato ne smijemo pribjeći letargiji zamaskiranoj u cinizam zbog toga što je naša uloga mala, a put je do njenog ostvarenja dug. Ne umanjujmo značaj performansa i priče u popularizaciji pokreta koji se tek rađa, a ako nam je otpor sagledan kroz leću dugoročnih posljedica odveć apstraktan, pozovimo se na dužnost. Želimo li biti zapamćeni kao ljudi koji su nepomično gledali u vedro nebo dok dvije tisuće kilometara jugoistočno to isto nebo krase projektili? Nije uspjeh svog otpora mjerljiv u onome što direktno postiže, bit je pokreta upravo kolektivni moment koji i najmanje geste uvrštava u supstrat na čijoj površini niču promjene. Ostavljamo Vas s izvatkom iz pjesme palestinskog spisatelja i akademika Refaata Alareera, koji je mjesec dana nakon završavanja ovih stihova ubijen.
“da dijete, negdje u Gazi
dok gleda nebo u oči,
čekajući svoga babu koji u plamenu ode
i ni od koga se ne oprosti,
čak ni od vlastite porodice,
čak ni od samoga sebe,
vidi zmaja, mog zmaja kojeg ti napravi, kako leti gore,
iznad
i pomisli na trenutak da je melek tamo,
koji donosi ljubav.
Ako ja moram umrijeti,
Neka iza mene ostane nada,
neka makar ostane priča.”
Prijevod: Ćamil Šahović
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
