Maja Mamula, psihologinja, osnivačica i koordinatorica Ženske sobe: Šira javnost je potpuno neosviještena o problemu seksualnog nasilja. Ono je okruženo nevjerojatnom količinom mitova i predrasuda koje sve idu u istom smjeru: minimaliziraj ili čak prešuti nasilje, makni odgovornost s počinitelja, optuži žrtvu. Okrivljavanje žrtve i ismijavanje seksualnog nasilja nevjerojatno su prisutni, čak i kad pričamo o djeci. Napravljen je ipak ogroman posao na području zakonodavstva, i to je osnovni preduvjet za mijenjanje prakse. Optimistična sam.
Ženska soba, udruga sa sjedištem u Zagrebu, jedina je organizacija civilnog društva u Hrvatskoj osnovana s isključivim ciljem sustavnog rada na prevenciji problema seksualnog nasilja, te pomoći žrtvama svih oblika seksualnog nasilja. Ta neprofitna organizacija civilnoga društva, punog naziva „Ženska soba – Centar za seksualna prava“, osnovana 2002. godine kao feministička udruga, ali ravnopravno pomaže muškarcima i rodno nebinarnim osobama koji su žrtve seksualnog nasilja kao i djeci.
Ženska soba upravo je završila veliko, sveobuhvatno istraživanje koje je pod nazivom Seksualno nasilje u Hrvatskoj 2013. – 2023. predstavljeno javnosti na dan objave ovog teksta. Tim povodom H-Alter objavljuje razgovor o ovom iznimno vrijednom istraživanju s dr. sc. Majom Mamula, psihologinjom koja je osnivačica i koordinatorica Ženske sobe, te čitav sadržaj analize opsežnog istraživanja u tekstovima sedam stručnih autorica koji obuhvaćaju sve ove iznimno osjetljive teme: od razumijevanja problema, preko kaznenopravnog uređenja raznih oblika seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj, prava i položaj žrtava seksualnog nasilja, te načinima podrške žrtvama do prevencije, strateških dokumenata vezanih uz seksualno nasilje te ukazivanja na najvažnije pozitivne promjene, uočene probleme i preporuke ključnih koraka za suzbijanje seksualnog nasilja i unapređenje podrške žrtvama. Analiza sadrži i podatke od radu još petnaest organizacija civilnog društva koje se bave izvaninstitucionalnom podrškom žrtvama nasilja, koje dijelom uključuje i seksualno nasilje.
Jedna od najvećih pogrešaka, kad je riječ o žrtvama, jest njihovo svođenje na brojke. Ženska soba se, između ostaloga, bori i protiv te predrasude. Istovremeno, statistika je neumoljiva. U 2024. godini 17 žena je ubijeno. Brojke koje svjedoče o oblicima seksualnog nasilja, koje nije završilo na taj, najtragičniji način, pa često prolazi u javnosti „ispod radara“, mnogostruko su veće. Svako seksualno nasilje ostavlja trajne, često i vrlo duboke tragove na životu žrtava. U čitavih jedanaest godina, koliko obuhvaća ova Analiza, sve te brojke dosežu zastrašujuće razmjere, a jasno su vidljivi i trendovi. Koji su glavni zaključci istraživanja?
Seksualno nasilje spada među najteža kaznena djela koja se najmanje prijavljuju. Imamo dva izvora podataka. Jedan izvor su podaci policije o prijavljenom seksualnom nasilju, a drugi izvor su podaci iz nacionalnih i međunarodnih istraživanja. Nevjerojatno su visoke proporcije tzv. tamnih brojeva. Među podacima MUP-a upada u oči da se kontinuirano bilježi pad ukupnog broja kriminalnih djela. U jedanaest promatranih godina taj pad iznosi čak 43 posto. Istovremeno je broj prijava kaznenih djela protiv spolne slobode te spolnog zlostavljanja i iskorištavanje djece povećan za čak 112 posto. Navedena kaznena djela na štetu djece su u Kaznenom zakonu od 2013. Od tada je prijavljeno ukupno 11 775 kaznenih djela seksualnog nasilja. Od toga je na štetu odraslih osoba prijavljeno 4 443 kaznenih djela, a na štetu djece 7 332 kaznenih djela. Meni je taj podatak važan, jer radeći sa žrtvama seksualnog nasilja imam osjećaj da se seksualno nasilje vrlo rijetko prijavljuje. Ove mi brojke daju nadu da ipak dolazi do nekakvih pomaka što se tiče prijavljenih kaznenih djela. Međutim, važno je reći da nema velikih promjena kad je riječ o prijavljenim kaznenim djelima na štetu odraslih osoba. Te se brojke godišnje kontinuirano kreću između 300 i 520. No, broj prijavljenih kaznenih djela na štetu djece sustavno raste od uvođenja tog djela u Kazneni zakon. To mnogo govori, jer obično treba proći neko vrijeme nakon uvođenje novog kaznenog djela da bi se pojavio značajniji broj prijava.
Jeste li uočili bilo kakve izuzetke od tog trenda?
Primjer je 2022. godina, kada je zabilježena stagnacija u prijavljivanju seksualnog nasilja nad djecom, ali ta je godina bila općenito anomalija. Bilo je to vrijeme neposredno nakon pandemije kovida kad je naglo rastao broj prijava za nasilje u obitelji, a smanjen je broj prijava za seksualno nasilje. Kao da žrtve nisu prijavljivale preživljeno seksualno nasilje u tom specifičnom razdoblju. Ali nakon toga se nastavio trend rasta prijava za seksualno nasilje nad djecom. To je važna informacija koja pokazuje da se nekakav pomak ipak dešava, i to već niz godina. Takva se kaznena djela sve više prepoznaju i prijavljuju.
Ne tako davno dogodile su se izmjene u Kaznenom zakonu vezane za obiteljsko nasilje, posebno nasilje nad ženama, koje nerijetko uključuje i komponentu seksualnog nasilja. Pokazuje li vaše istraživanje praktičnu korist od tih kao i ranijih zakonskih izmjena?
Općenito, mislim da smo u proteklih jedanaest godina, lobiranjem organizacija civilnog društva, akademske zajednice i stručne javnosti, dobili puno značajnih promjena. Naprimjer, redefinirano je kazneno djelo silovanja. Ranije je u zakonu postojalo kazneno djelo „spolni odnošaj bez pristanka“. U praksi, time se „pokrivalo“ i silovanje bliske osobe, silovanje u braku itd. Bio je problem s primjenom tog kaznenog djela. Srećom, vraćeno je kazneno djelo silovanja. Ima i drugih dobrih promjena kao što je povećanje zapriječenih kazni počiniteljima navedenih kaznenih djela, te redefiniranje kaznenog djela spolnog uznemiravanja. Ključna je promjena da se u postupak ne ide na prijedlog žrtve nego, kao i kod ostalih kaznenih djela, po službenoj dužnosti. Uvedeno je novo kazneno djelo: zlouporaba snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Na inicijativu Ženske sobe napravljeno je nešto za što niti mi nismo vjerovali da je moguće. To je ukidanje zastare kaznenog progona za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece. Ne očekujemo da će mnoštvo pedesetogodišnjih osoba prijavljivati da su žrtve spolnog iskorištavanja u djetinjstvu, ali to je moćno na razini poruke zakonodavca jer vrlo mali broj kaznenih djela nema zastaru. To je rang ratnih zločina, terorizma…
Napravljene su i neke izmjene u Zakonu o kaznenom postupku (ZKP). Koje od tih izmjena smatrate najznačajnijima?
Važne su i neke izmjene u ZKP-u. Do tih izmjena imali smo sustav da je žrtva seksualnog nasilja bila svjedok(inja) u postupku koji država vodi protiv počinitelja. Nije se prepoznavala i priznavala trauma žrtve i težina tog iskustva pa se tako u postupku i ophodilo prema njoj. Kad je 2013. uveden pojam žrtve unutar ZKP-a kao posebnog pravnog subjekta u procesu, to je „povuklo“ i druge promjene. Definira se pritom niz prava koja imaju žrtve svih kaznenih djela, a žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima dobivaju i posebna prava. To su nevjerojatno velike promjene na razini društva. U tom razdoblju smo ratificirali tzv. Istanbulsku konvenciju, punog naziva „Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, te smo usvojili izmjene Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.
Ali kod zakonodavstva je uvijek pitanje što se događa u praksi, bez obzira na eventualno sjajne zakone. Napreduje li praksa u Hrvatskoj onoliko koliko su to zakonske izmjene omogućile?
Svjedokinja sam svega što su u ovom području dešava još od 1995. godine, kad sam počela raditi u Centru za žrtve rata. Pratila sam i donošenje prvog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji 2003. Tada nije bilo ničega. Nasilničko ponašanje u obitelji nije bilo kazneno djelo. Dok nemamo zakona, ne postoji temelj na osnovu kojega bi bilo moguće prijavljivati kazneno djelo i osuđivati počinitelje. Dakle, nužni su što bolji zakoni da bi se s vremenom razvila i bolja praksa. U Hrvatskoj je napravljen ogroman posao na području zakonodavstva i to je osnovni preduvjet za mijenjanje prakse. Optimistična sam.
U Analizi ste dali i preporuke u nekoliko ključnih područja. Jedno od njih je područje javnih politika, zakonodavstva i drugih strateških dokumenata. Što tu preporučujete?
Trenutačno nije prioritet izmjena zakonodavstva, jer su se dogodila značajne i dobre izmjene, ali provođenje zakona te praćenje i unapređenje praktične primjene zakonskih mogućnosti važno je za saznanja kako se zakonske mogućnosti i javne politike provode u realnom životu. Prije svega mislim na praćenje Nacionalnog plana za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja na čijem razvoju je i Ženska soba puno radila. No, samo praćenje ne znači ništa ako mi kao društvo nemamo javno dostupna izvješća. Važno je inzistirati da se rade godišnja javno dostupna izvješća da vidimo što se točno dešava u svim aspektima ove nedvojbeno važne teme. Objavljeno je Osnovno evaluacijsko izvješće GREVIO-a za Republiku Hrvatsku (https://mrosp.gov.hr/vijesti/objavljeno-osnovno-evaluacijsko-izvjesce-grevio-a-za-republiku-hrvatsku/13162) u kojem je naveden veći broj mjera za koje GREVIO (GREVIO čini grupa stručnjakinja Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – op. a.) smatra da su nužne. Svakako je važno i pratiti provedbu tih preporuka.
Postupanje sa žrtvama seksualnog nasilja u sklopu pravosudnog postupka nešto je na čemu posebno inzistirate. Što je u praksi problematično?
Prije svega je važno da se poštuju prava koja jamči Zakon o kaznenom postupku. Naprimjer, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode imaju pravo na ispitivanje putem audio i video uređaja. U praksi nemaju svi sudovi tu mogućnost, jer neki nemaju potrebne uređaje, neki nemaju osoba koje bi upravljale tim uređajima, neki su uređaji pokvareni… Također, preporuka je da se minimalizira količina ispitivanja žrtve, da se skrati vrijeme postupka od prijave kaznenog djela pa do pravomoćne presude. Također predlažemo promjenu prakse u dijelu odluka o imovinsko pravnom zahtjevu. Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode najrjeđe podižu imovinsko pravni zahtjev. Vode se dva odvojena postupka. Jedan je kazneni, za utvrđivanje krivnje, a onda se žrtve upućuje na građansku parnicu za imovinsko pravni zahtjev zbog onoga što su pretrpjele. Praktički ih onemogućuje u tome, jer nemaju novca za taj postupak, a trebaju ponovo prolaziti kroz jednako traumatsko iskustvo na sudu pri čemu nisu zaštićeni ZKP-om niti drugim mehanizmima koji žrtvu štiti u kazneno pravnom postupku utvrđivanja krivnje. Žrtve su izložene ponovnom svjedočenju, dokazivanju, ispitivanju branitelja počinitelja…
Tražimo da se djecu ispituje samo jednom na okolnosti djela, da po mogućnosti do ispitivanje ne budu ne sudu. Želimo otvoriti i pitanje uloge, načina i kvalitete psihijatrijskih i kombiniranih psihijatrijsko-psiholoških vještačenja žrtava seksualnog nasilja koje često traže sud ili DORH i koje često izlazi iz onoga što je mandat vještaka, psihijatara i psihologa.
Što je s provođenjem Nacionalnog planom za suzbijanje seksualnog nasilja kao „krovnog“ dokumenta?
Želimo da se, kako je i predviđeno Nacionalnim planom za suzbijanje seksualnog nasilja, napravi mreža specijaliziranih organizacija za podršku žrtvama seksualnog nasilja koja će biti teritorijalno dobro zastupljena i održiva, te da usluge budu besplatne. Jačanje sustavne podrške djeci, žrtvama seksualnog nasilja, posebno je važno. Trebao bi postojati veći broj specijaliziranih službi, kao i veći broj stručnih osoba koje su specijalizirane za rad s djecom. Imamo nevjerojatno malo mjesta koja su specijalizirana za rad s djecom na području mentalnog zdravlja. Imamo Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u zagrebačkoj Kukuljevićevoj ulici, kao jedinu psihijatrijsku bolnicu. Postoji odjel na KBC-u Rebro i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, ali to je nedopustivo malu za cijelu Hrvatsku. Evo primjera: Malodobna djevojka, petnaestogodišnjakinja, žrtva seksualnog nasilja s već detaljno razvijenim planom suicida, naručena je za pregled – za četiri mjeseca?!
Da bi potreba za pomaganje žrtvama bila što je moguće manja, od ogromne je važnosti prevencija. I na tom području Ženska soba ima veliko iskustvo. Koje su vaše najvažnije preporuke?
Ženska soba je razvila prve kulturalno osjetljive, znanstveno utemeljene, evaluirane i verificirane programe prevencije za srednje škole i više razrede osnovnih škola. Želimo osigurati sredstva da razvijemo i program za niže razrede osnovnih škola i za djecu iz vrtića. Problem je što je ta odluka, žele li provoditi taj program, ostavljena ravnateljima i stručnim službama obrazovnih institucija, umjesto da bar dio programa bude obavezan. Mislim da je ogroman problem to što službe koje dolaze u kontakt sa žrtvama seksualnog nasilja najčešće nemaju nikakvu posebnu edukaciju u tom području. Uvjerena sam da bi osnovna, a potom u dodatna educiranost ljudi iz službi i institucija koje dolaze u kontakt sa žrtvama seksualnog nasilja napravila veliki iskorak u direktnom radu sa žrtvama. Važno je i osvještavanje javnosti. Šira javnost je potpuno neosviještena o problemu. Seksualno nasilje je okruženo nevjerojatnom količinom mitova i predrasuda koje sve idu u istom smjeru: minimaliziraj ili čak prešuti nasilje, makni odgovornost s počinitelja, optuži žrtvu. Okrivljavanje žrtve i ismijavanje seksualnog nasilja je nevjerojatno prisutno, nažalost čak i kad pričamo o djeci. Potrebno je javno progovaranje o tom problemu… i kroz velike, nacionalne kampanje.
Koliko uopće u Hrvatskoj ima istraživanja o seksualnom nasilju poput ovoga u organizaciji Ženske sobe?
Mislimo da u Hrvatskoj ozbiljno nedostaju istraživanja o seksualnom nasilju, i na većem i na reprezentativnom uzorku. I treba u to ulaziti malo dublje. Naprimjer, koji su razlozi da žrtva prijavi ili ne prijavi seksualno nasilje… Osim istraživanja, nedostaje nam sustavno vođenje podataka. Jedino što zaista imamo redovito i javno dostupno, službeni su podaci policije o broju prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja. U pravilu, vrlo teško dolazimo do podataka koliko je DORH podigao kaznenih prijava na temelju prijava. Za razliku od većine drugih zemalja, nemamo informaciju koliko je prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja završilo pravomoćnom presudom. A taj broj je sam po sebi šokantan i puno govori. U razvijenim zemljama kao što je Velika Britanija, Kanada itd. podaci govore da samo 6-10 posto prijavljenih slučajeva završi ikakvom pravomoćnom presudom. Taj podatak je zastrašujući. Seksualno nasilje često se ne prijavi, a kad se prijavi dramatično mali broj prijava završi pravomoćnom presudom. Da imamo takve podatke za Hrvatsku, imali bismo na temelju čega lobirati za neke konkretne promjene. Ovako stalno lutamo u nedostatku sustavno vođenih podataka. Također, imamo podatke koliko izvaninstitucionalne službe pružaju podršku žrtvama, ali nemamo podatke kolikom broju žrtava pomoć i podršku pružaju institucionalne službe. Dok je tako, ne samo da nemamo alat za lobiranje, nego ne možemo niti pratiti što se događa da bismo bili sigurni što u praksi treba mijenjati.
