Europski sud za ljudska prava jučer je odlučio da je Republika Hrvatska prekršila članak 8. Europske konvencije za ljudska prava (pravo na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) triju žena koje se godinama bore kako bi dokazale da su im tek rođena djeca u rodilištima državnih bolnica lažno proglašena mrtvima i prodana nepoznatim obiteljima. Ova presuda podsjeća da su na području Jugoslavije na stotine žena tvrdile kako su im tek rođene bebe umrle u bolnici i pokopane, a da majkama nije dopušteno vidjeti njihova tijela.
Europski sud za ljudska prava jučer je odlučio da je Republika Hrvatska prekršila članak 8. Europske konvencije za ljudska prava (pravo na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) triju žena koje se godinama bore kako bi dokazale da su im tek rođena djeca u rodilištima državnih bolnica lažno proglašena mrtvima i prodana nepoznatim obiteljima.
Sedmočlano sudsko vijeće, u kojem je i hrvatski sudac Davor Derenčinović, odlučilo je da Hrvatska mora isplatiti svakoj od podnositeljica zahtjeva po dvije tisuće eura na ime troškova i izdataka, istovremeno ne dosuđujući traženu novčanu naknadu štete. Za Slađanu Petrović, Janju Šarčević i Maricu Šesto takva je odluka porazna, unatoč činjenici da su tehnički dobile satisfakciju na Europskom sudu za ljudska prava koji izuzetno rijetko uopće prihvaća razmatrati tužbe protiv država. Prije toga, godinama su bezuspješno tražile odgovor hrvatskih vlasti na bolno pitanje koje ih muči više od trideset godina. Odgovor im neće donijeti niti presuda Eurposkog suda za ljudska prava.
Ova presuda, međutim, podsjeća na činjenicu da su na području bivše Jugoslavije na stotine žena tvrdile kako su im tek rođene bebe umrle u bolnici i pokopane, a da majkama nije dopušteno vidjeti njihova tijela. Takvih optužbi najviše je bilo u Srbiji, što je i logično, jer je Srbija bila najmnogoljudnija jugoslavenska republika, s najviše rođenih beba, ali i nedovoljnom medicinskom infrastrukturom, posebno na krajnjem jugu.
Zbog toga su mnoge navodne smrti beba, prema bolničkim izvještajima, dogodile kad je novorođenčad iz provincijskih bolnica odvezena u veće medicinske centre, pogotovo u Beograd, gdje su postojali respiratori i ostala medicinska oprema koja je u siromašnim provincijskim bolnicama nedostajala. Ali sumnju da njihova novorođenčad nisu umrla, kako je glasilo službeno bolničko objašnjenje, nego da su ukradena i prodana, iskazivale su i žene u drugim jugoslavenskim republikama, uključujući Hrvatsku.
No, nikada nije dokazan niti jedan slučaj prodaje navodno mrtvog djeteta. Najbliže dokazu bio je autor ovog teksta koji je kroz regionalni medijski projekt Potraga (koji se sastojao od TV emisije i radijske emisije) od 2008. do 2012. godine tražio nestale osobe. Dio tog projekta bio je i istraživačko-dokumentarni serijal temeljen na optužbama žena koje su sumnjale su njihova navodno umrla djeca zapravo prodana.
Potraga je otkrila i objavila dokaze da su neke službene tvrdnje o smrti novorođenčadi bila vrlo sumnjive, a dio njih i potpuno lažan. Jedan od načina „brisanja“ tragova odvijao se kroz krivotvorenje dokumenata. Upravo praćenje traga tih dokumenata dovelo je do čovjeka u vezi kojega je postojala ogromna vjerojatnost da je zapravo jedna od službeno umrlih beba. Krojačica iz Beograda Drinka Radonjić nije odustajala od potrage za svojim djetetom za koje joj je rečeno da je umrlo, ali joj nije dopušteno da vidi djetetovo tijelo, uz obrazloženje da bi to za nju bio dodatni stres. Kad su je dokumenti doveli do osobe za koju je bilo izvjesno da bi mogao biti njezin sin, tada već punoljetan, on je odbio DNK analizu, uz objašnjenje da je odrastao u obitelji koju smatra svojom pa želi da tako i ostane.
Ta je priča bila dio serijala Potrage o nestalim bebama koji je još uvijek moguće naći na Youtube kanalu s ostalih više od 120 emisija Potrage.
Emisija je u prosincu 2009. godine emitirana u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Nakon što je emisija emitirana, autoru ovog teksta javio se srpski redatelj Miroslav Terzić, s idejom bi na temelju tog slučaja snimio film. To je deset godina kasnije i učinio. Njegov film Šavovi prikazivan je na mnogim festivalima i višestruko nagrađivan.
Dokazi do kojih je autor ovog teksta došao radeći na pričama o nestalim bebama, u suradnji s njihovim majkama i obiteljima bili su zapanjujući. Jedan od načina da se bebama sakrije trag bio je mijenjanje podataka u dokumentima. Naprimjer, nakon rođenja bebe čiji je otac nepoznat ili ga majka ne želi imenovati, upiše se kao ime oca ime stvarnog čovjeka koji djetetu nije otac.
U drugoj fazi se umjesto imena prave majke upiše ime supruge lažnog oca i tako se „opere“ prijevara, a par dobije tuđe dijete koje „u papirima“ postaje njihovo. Pravoj majci se kaže da joj je dijete umrlo. Međutim, prijevaru je moguće otkriti tako što broj koji prati novorođenče u dokumentima ostane nepromijenjen.
Potraga je otkrila i slučaj da je su za navodno umrlo novorođenče izdane dvije umrlice s navedenim različitim uzrokom smrti, potpisane od dva različita liječnika. U nekim bolnicama bio je običaj da se mrtvorođene bebe bacaju među mrtve fetuse, s otpadnim medicinskim materijalima. Barem su takvo objašnjenje dobile neke majke koje su željele vidjeti svoju navodno mrtvorođenu bebu.
Potraga je otkrila i prevaru s navodnim pokapanjem mrtvog novorođenčeta o trošku bolnice. Tako je barem objašnjeno majci zbog čega ne može vidjeti svoje dijete. Prateći „papire“, Potraga je došla do dokumenta u kojem piše na kojoj parceli je navodno pokopana jedna mrtvorođena beba. Provjerom na groblju otkriveno je da ta parcela ne postoji. Jedna je umirovljena liječnica, bivša šefica ginekologije u jednoj beogradskoj bolnici, zbog dokumentiranih tvrdnji iznesenih u Potrazi tužila autora ovog teksta i B92, medijsku kuću koja je producirala taj projekt. Liječnica je izgubila spor, ali nikada nitko nije odgovarao niti za jedan slučaj sumnjive (navodne) smrti novorođenčeta, čak niti za dokazana krivotvorenja dokumenata.
Pod pritiskom majki i obitelji navodno umrlih beba Skupština Srbije je svojevremeno formirala Anketni odbor koji se trebao baviti istraživanjem sumnjivih navodnih smrti beba, ali nakon dugogodišnjeg postojanja te parlamentarne komisije nije se dogodilo ništa. Tužbe koje su podnošene s tvrdnjama da su bebe lažno proglašene mrtvima i prodavane propadale su zbog nedostatka dokaza, a u nekim slučajevima i zbog zastare.
No, majke koje vjeruju da su njihove navodno umrle bebe prodane, i da žive u obiteljima koje su ih protuzakonito prisvojile, ne odustaju. Zorica Jovanović iz Batočine, u bolnici u Ćupriji, 28. listopada 1983. godine rodila je zdravog dječaka. Tri dana kasnije rečeno joj je da je njezino dijete umrlo, ali joj nije dozvoljeno da ga vidi. Tijelo djeteta nije nikada predano majci kojoj nikada nije uručeno niti izvješće o obdukciji, niti je dobila informaciju gdje je tijelo navodno pokopano.
U studenom 2002. godine gospođa Jovanović je obaviještena da je rođenje njezina sina službeno evidentirano, ali ne i smrt. To je još jednom potvrđeno u rujnu 2007. Kaznena prijava njezinog supruga protiv bolničkog osoblja – nakon napisa u medijima o drugim sličnim slučajevima – odbačena je u listopadu 2003. godine kao neutemeljeno. Nije navedeno nikakvo daljnje obrazloženje i nije bilo jasno je li preliminarno istraga provedena ili ne.
Europski sud za ljudska prava odlučio je da Srbija Zorici Jovanović treba isplatiti 10 tisuća eura na ime nematerijalne štete, te 1800 eura za troškove i izdatke njezinih odvjetnika. Na tu su se presudu pozvali suci Europskog suda za ljudska prava koji su odlučivali o zahtjevu triju hrvatskih državljanki. Sve tri su rodile u državnim bolnicama, poput Zorice Jovanović i svih ostalih žena s područja bivše Jugoslavije koje su uvjerene da njihove bebe nisu umrle, nego su prodane. Slađana Petrović živi u Njemačkoj, a Janja Šarčević i Marica Šesto u istom mjestu u Hrvatskoj. Rodile su u razdoblju između 1986. i 1994. godine.
Gospođa Šesto rodila je 1986. godine u bolnici u Slavonskom Brodu. Njezino dijete činilo se savršeno zdravim. Dan nakon poroda bolnički liječnik obavijestio ju je da je njezina beba rođena sa srčanom manom i umrla. Nikad joj nije pokazano tijelo bebe. Njen muž je pokopao tijelo, koje mu nije izgledalo kao njihovo dijete, ali, budući da je bio u šoku, nije ništa pitao.
Gospođa Šarčević i gospođa Petrović rodile su se u bolnici u Vukovaru. Janja Šarčević rodila je 1990. godine. Kada je u istoj bolnici Slađana Petrović rodila dvoje djece, 1993. i 1994. godine, Vukovar je bio pod srpskom okupacijom. Obje majke viđale su prvih dana po porodu svoje bebe, dok im bolničko osoblje to nije onemogućilo uz jednako objašnjenje – da su se bebe razboljele.
Bebe rođene 1990. i 1993. godine prebačene su u bolnicu u Novom Sadu, navodno jer se tamo moglo osigurati liječenje koje im je bilo neophodno. Roditelji su ubrzo obaviješteni da su bebe umrle. Kad je suprug Slađane Petrović inzistirao da mu se da tijelo za ukop, bebina baka je bila sigurna da mrtvo dijete izgleda kao beba starija od njezinog unučeta. Gospođa Petrović nije vidjela tijelo.
Krajem 2018. i 2019. godine tri su majke vidjele vijesti o ženama u Srbiji koje traže njihove “nestale bebe”, koje su početkom devedesetih rođene u dobrom zdravlju i koje su se, prema tvrdnjama liječnika, iznenada razboljele i umrle ubrzo nakon rođenja, ili su hitno prebačene u drugu bolnicu u kojoj su umrle, a da tijelo nije predano obitelji. Prepoznavši u tim pričama sličnosti s vlastitim iskustvima, obratile su se nevladinoj organizaciji Roditelji nestalih beba Vojvodine i počele su se raspitivati u bolnicama i mještanima te kod vlasti, tražeći medicinsku i drugu dokumentaciju.
Utvrdivši niz nepravilnosti i nedosljednosti u prikupljenoj dokumentaciji, počele su sumnjati da im bebe nisu umrle nego su dane dane na nezakonito usvajanje. Podnijele su kaznene prijave DORH-u, tvrdeći da je njihove bebe otelo bolničko osoblje. Godine 2022. i 2023. njihove su pritužbe odbijene uz obrazloženje da je kazneni progon za navedeno djelo otišao u zastaru. Postoje i druge žene koje sumnjaju da su im bebe osamdesetih i ranih devedesetih godina otete iz državnih bolnica u Hrvatskoj. Neke od tih beba također su premještene u novosadsku bolnicu gdje su navodno preminule.