Klečeće „javne molitve“: Kakva je to ‘civilizacija’ u kojoj smo se našle? Koji se to duhovni nalog skriva iza ovih „događanja“, a koja bi sve nas preobrazila u „poslušno stado“, bespogovorno i nijemo, zatiranjem sekularnog, štoviše egzorciranjem sveg građanskog, te ključne matrice modernog društva? Na stranu to što u njemu ima nešto posebno prijeteće, na temelju kojeg prava se to čini i koje društvene „dozvole“?
„Sve izgleda poput lošeg kadra za provincijalni dokumentarni program“, reče mi nedavno poznanica na upit o muškarcima koji kleče, te dometne: „Ali, kuda to vodi?“ Kao građanka, s osjećajem zebnje i nevjerice ali i osobitog kulturnog susramlja, pratim molitvene obrede koji se već godinu dana održavaju svake prve subote u mjesecu u organizaciji projekta Muževni budite i udruge Hrvatska za život, odnosno preciznije bratstva Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, kako se s vremenom razotkriva inicijator. Iako je riječ o pojedincima koji pripadaju svim navedenim inicijativama, čini se da tu ni nema neke razlikovne organizacijske ili sadržajne razdjelnice. Isprepletene i u simbiotičkom srodstvu sa svojim prethodnicama poput inicijative 40 dana za život, ove organizacije i inicijative, koje se više od desetljeća uvlače u tkivo javnosti (lokalne i globalne) okupirajući javne prostore, postaju javna činjenica, odnosno ona nepreskočiva instanca koju nipošto ne valja ignorirati. Kako zbog njihovog antiženskog i antirodnog djelovanja koje je nerijetko mimikrirano sladunjavo ispraznim humanizmom i dušebrižništvom, tako i zbog načina izvođenja pomno osmišljenog scenarija koji izaziva jezu.
Iznimnu pozornost molitveni obredi zadobivaju trenutkom uprizorenja na središnjem zagrebačkom trgu, 8. listopada 2022. godine kada se građanska javnost po prvi put upoznaje s njihovim tzv. molitvenim nakanama. Priključujući se tzv. Svjetskoj molitvi krunice na čast Blažene Djevice Marije od svete krunice, skupina katoličkih muškaraca molila se tog dana, ali i svih narednih mjeseci za, kako su objelodanili njezini organizatori, redom: „domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru“, te nadalje – za prestanak predbračnih odnosa i čednost u odijevanju, za zabranu pobačaja, za beskompromisne crkvene pastire i dr.
U međuvremenu, p(r)okazanom metodom organizacije U ime obitelji, odnosno tzv. Hoda za život, javne mise organiziraju se u sve više gradova i na sve više trgova, a reakcije sugrađanki i sugrađana variraju od potihog i sve rijeđeg odobravanja ili primjedbi u stilu „Što vam smetaju“ do izražavanja ljutnje i jasnog protivljenja. Posebnu ulogu u tomu imaju višemjesečni proturituali pod nazivom Tiha misa u organizaciji performativne umjetnice Arijane Lekić-Fridrih i umjetničke organizacije Domino i Ženske mreže Hrvatske, koji jasnim izjavama i moćnim simboličkim gestama spram opetovanih obreda raskrinkavaju njihovu pravu svrhu.
Zahtjev muškaraca koji mole na Trgu bana Jelačića za uspostavu njihovog autoriteta u obitelji u suštini je zahtjev „za podčinjavanjem odnosno diskriminacijom žena [koji bi] sukladno pozitivnom zakonodavstvu trebao biti zabranjen“, stoji u priopćenju Ženske mreže Hrvatske od 4. veljače 2023., a u svojoj retrogradnosti štetan je i besmislen jer „Žene same odlučuju o svojim životima i nemaju potrebe za autoritetima i tutorima te odbijaju sve poruke muškaraca koji se ‘mole’ da budu autoriteti ženama“, kako je istaknuto u njihovoj zadnjoj Izjavi od 3. lipnja 2023.
Premda smo daleko od vremena u kojem „presudu Boga, prirode ili (duhovnog) zakona“, kako je prije više od sto godina u jeku sufražetske borbe za ženska prava naznačila britanska književnica Virginia Woolf, „nitko ne drzne osporiti“, ipak se u njezinom stilu pitam: Kakva je to ‘civilizacija’ u kojoj smo se našle?[i] Koji se to duhovni nalog skriva iza ovih „događanja“, a koji bi sve nas preobrazio u „poslušno stado“, bespogovorno i nijemo, zatiranjem sekularnog, štoviše egzorciranjem sveg građanskog, te ključne matrice modernog društva? Na stranu to što u njemu ima nešto posebno prijeteće, na temelju kojeg prava se to čini i koje društvene „dozvole“?
Kako je moguće, pitam se, da su retrogradni udarci na ženska prava i ženski integritet u današnje vrijeme tako siloviti, a uz to dobro zapakirani u transcendentna vjerska počela tzv. moralne neupitnosti, muško/ženskih prirodnih dužnosti i duhovne higijene? Kako je moguće da se nije našla ni jedna organizacija poput Muške lige za žensko pravo glasa (Men’s League for Women’s Suffrage) koja je 1907. godine, u vremenu kojem svjedoči Virginia Voolf, osnovana s ciljem da jasno podupre ženski pokret za pravo glasa u Ujedinjenom Kraljevstvu, a u kojoj su bili filozof Bertrand Russell i pisci poput E. M. Forstera i Thomasa Hardyja, ali i čitav niz uglednih političara, poglavito iz Laburističke stranke, kao i crkvenih vjerodostojnika?
Uz smislene kritičke analize javnih molitvi od strane dijela progresivnih medija i novinara/ki, istupa pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te ponekih intelektualaca, čini se da je „teret“ obrane ženskih prava prije svega na feministkinjama i onim umjetničkim organizacijama koje djelovanje u civilnom društvu artikuliraju doista subpolitički i bez kalkulacije. Svojim performansom Arijana Lekić-Fridrih i organizacija Domino to pokazuju već duže vrijeme, a njihova moćna poruka od 3. lipnja 2023., da se „Republika Hrvatska evidentno okrenula, ne vjerskom, već mizoginom turizmu u čemu po našim saznanjima prednjačimo u svjetskim razmjerima“, zadire u samu srž problema.
Ako za trenutak maknemo po strani suodgovornost države na koju se ovo pitanje adresira, a vlast (iako potpisnica Istanbulske konvencije, op.B. Kašić) se pravi da se to nju ne tiče, ono što izaziva zabrinutost jest plivajuća mizoginija u javnosti te njezino potpuno udomaćenje. Poprimajući kroz povijest razne oblike upriličene u epistemološko-seksističke mutante, mizoginija se sad obznanila u činu muškog tjelesnog mnoštva, sjedinjene muške korporalnosti i vjerom prizivajuće muževnosti. Muževnost koja se po trgovima svako malo priziva nije u osnovi ništa drugo doli mizogin nalog za kreposnu žensku snishodljivost i poslušnost, a zapravo kontrolu žena od strane muškaraca u mjeri u kojoj je muško klečanje poziv za širenje muževnih stvorenja koji još nisu dorasli zadaći muževnosti.
I tako se na Trgu bana Jelačića, a koji su organizatori precizno nazvali „Trgom svih Hrvata“ kako bi objasnili svoje „prirodno pravo“ na njegovo zaposjedanje, upriličuje jedna zgodna višekratna inicijacija u poželjnu naravnu muškost kao pretpostavku i sastavnicu šireg plana, a to je „obraćenje hrvatskog naroda“. I otud u sročenim nakanama tzv. javnih misa ništa nije slučajno: ni to što domovina ima rang prvenstva zajedno s hrvatskim narodom ili muževnim hrvatskim rodom, a i domom, ako bih se poigrala s prisutnim diskursnim izvedenicama, niti slijed tzv. nakana kao što nisu slučajna mjesta klečanja. Jer izbor središnjih gradskih trgova za molitvene skupove, ne samo da nije, prema tvrdnjama njihovih organizatora, „apolitičan“, već je suprotno tomu upravo dio pomno koncipirane katoličko-muške politike označavanja koja znači i usredišnjenje i zaposjedanje. Uz to, i one koja računa na poznatu postavku da višekratno izvođenje obreda može postati paradigmom normalnosti koja se nerijetko krsti tradicijom. Ma kako nakaradna, protuljudska, protuženska ili proturodna bila.
Ne samo da je „apolitičnost“ tek providna maska koja svojom neuvjerljivošću ipak ne može obmanuti progresivnu javnost, i to ne samo što je potkrepljena hrvatskim „duhovnim“, odnosno „vjerskim“ pravom na trg/trgove, već cijeli molitveni obred vrišti političnošću svojih retrogradnih nakana. Nakana koje se navodno tiču muškaraca, odnosno muževa, a usmjerene su izravno protiv žena. I tu je ključna mizogino-manipulativna kvaka. U svojim obrazloženjima javnosti u članku Što javna molitva krunice jest, a što ona nije[ii] od 24. siječnja 2023. uredništvo portala Budite muževni naglašava da se ovdje ne radi o ženama (To samo zločeste feministkinje umišljaju kada prizivanje „duhovnih autoriteta“ u obitelji, predbračne čistoće ili pak dokidanje prava na pobačaj uopće povezuju sa ženama, op. B.Kašić), već o muževima, preciznije „krizi muškosti“. Ako pokušam protumačiti njihove namjere, to bi značilo da nedovoljno čvrsti muževi ili pastiri, oni obnevidjeli među muževima, u poziciji slabih subjekata, potražuju svoj „alter ego“ u beznađima podrivene hegemonijske muškosti, one moćne, a prije svega duhovno superiorne.
Problem koji me zaokuplja u ovom tekstu tiče se famoznog fenomena muževnosti, zapravo njegove umještenosti u tzv. krizu muškosti i to iz dva razloga. Prvi, jer je iz mizogino-univerzalnih motiva namjerno zakriven, a u zadnje vrijeme i posve prekriven teorijskim raspravama o pluralnosti rodova i slobodi rodnospolnih izbora, a drugi, jer otvara pitanje što znači hegemonijska muškost, koja je u temelju režimskih praksi patrijarhata, na klatnu duhovne pobožnosti i katoličkog bogosluženja. Odsustvo teorijske priče o konstruktu muškosti dio je mizogine tradicije koja je u povijesti filozofskog, a napose teološkog mišljenja dugo vremena konceptom univerzalnosti istodobno predmnijevala i otjelovljavala mušku (nad)subjektnost, pri čemu su arhetipske inačice muževnosti služile kao matrica onoga što je konstruiralo mit muškosti. Um, duh, autoritet, moć, snaga – sve je to unutar binarne asimetrične opreke u kojoj su bili uglavljeni muškost i ženskost impliciralo normalnost spolnih/rodnih konstrukata te neupitnu hijerarhijsku nadmoć muškog kao univerzalnog subjekta. No, butlerijanski „[K]ulturalno povezivanje duha s muškošću i tijela sa ženskošću (…9 “[iii], o čemu su pisale mnoge feminističke filozofkinje, imalo je u podtekstu dvostruku poruku. Onu o muškoj implicitnoj suverenosti koja izvornu nadmoć, kako je govorila filozofkinja Simone de Beauvoir, izvodi iz obezvrijeđivanja ženskosti, a istodobno i obezvrjeđivanja muške korporalnosti. I sada se činom opskurne muške korporalnosti u gesti klečeće molitve potražuje povrat izgubljene muževnosti zapale, da budem posve cinična, u emancipatorski glib ženske ravnopravnosti. A tu su i drugi rodovi koji čine zbrku zbog čega se valja baviti tzv. krizom muškosti.
Kako se putem katoličkog naloga „Budite muževni“ od strane gorespomenutog Bratstva uopće razrješava „kriza muškosti“? Umjesto ikakve suvisle vizije, na djelu je starinski patrijarhalni recept prema kojem katolički muškarci, preobražavajući svoje „mekuštvo“ muževnosti u snažnu muževnost, trebaju postati „duhovni autoriteti u obitelji“ i „beskompromisni crkveni pastiri“, i to kroz poznate mehanizme podređivanja i obezvrjeđivanja žena, prirodne (ili božjom voljom) zadane. Stoga i obrazloženje u navedenom članku s portala Budite muževni – da se u javnim molitvama „ne radi o ženama“, jer ih oni izrijekom i ne spominju, znači to da žene nisu ni vrijedne spomena; i zato je uputno da njihovim životima upravljaju oni koji to jesu po svojem prirodnom nalogu ili zadaći, jednom riječju, muževi. Muževi su ti neprijeporni autoriteti u obitelji koji imaju gospodariti ženama, odlučivati o zabrani predbračnog života, načinu na koji se njihove supruge („sudružice“) mogu odijevati i, naravno, o zabrani pobačaja.
I tu dolazimo do drugog gore spomenutog razloga. Kako razmijeti hegemonijsku muškost (riječ je o terminu koji 1985. godine uvodi R.W. Connell u knjizi Masculinities [iv], op. B. Kašić) kroz optiku zahtjeva za podobnom katoličkom muževnošću? Ma koliko bratstvo Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina poseže za mjestom (izgubljenog) “duhovnog autoriteta u obitelji“ kao rješenjem, to je daleko od pozicije muškog subjekta kao agensa hegemonijske muškosti. S jedne strane, radi se o posve nebuloznom zahtjevu za povratom minulog obiteljskog patrijarha kao spasiteljem suvremene „krize muškosti“, osim ako nas nanovo ne zakači sindrom predmodernosti. No ovoga puta u novoj ambalaži. Obitelj, čini se, danas ima više gospodara, domoljubnih moćnika, tzv. obiteljaša i tutora koji „duhovno pokroviteljstvo“ savršeno sprežu s jeftinom populističkom demagogijom i znatnim financijskim probitkom. S druge pak strane, kulturni mehanizmi kroz koje se proizvodi muškost unutar suvremenih društvenih konstelacija složeniji su kao i sastavnice strukture moći (ekonomske, diksurzivne, militarističke, neokolonijalne) koja otjelovljuje hegemonijsku muškost. Uz to, subverzije rodnih praksi, uzneređujući normalnost muško/ženske dihotomije, raščinjavaju normiranu heteroseksualnost te time uzlet katoličkih muževa čini u najmanju ruku grotesknim.
Kakogod, uz zazivanje drukčijih obrazaca muškosti, najvažnije je ustrajati na obrani onog svjesno prešućenog subjekta. Sjećamo li se Drugotnih?
