Hossam Al Madhoun, kazališni glumac i pisac iz Gaze: Djeca u Gazi će odrastati s bolestima i slabostima koje će se prenijeti na sljedeću generaciju. Tome dodajte traumu koja pogađa ljude, ponajprije djecu koja žive u takvim uvjetima. Većina problema za koje doznajem tiču se djece koja postaju vrlo nasilna ili agresivna, vrlo povučena, imaju noćne more ili mokre u krevet. Mnoga djeca razmišljaju o samoubojstvu, a neka od njih to i pokušaju.
U posljednjem napadu na Gazu, prošlog petka, ubijeno je još četvero ljudi, a ranjeno njih jedanaest, čime se broj direktno ubijenih od početka genocida popeo na 74.618, a broj ranjenih na 175.925. To ne ubraja žrtve bolesti i gladi, koje po istraživanjima iznose preko 16.000, čime sveukupan broj prelazi 90.000, što uključuje preko 20.000 djece i preko…
Možemo nastaviti nizati znamenke koje bi trebale predstavljati ljudske živote, ali teško je da nakon tri godine genocida prenošenog uživo, ovi redci imaju ikakav učinak. No upravo je taj formalni, pozitivistički, hladan i matematički način izvještavanja dominantna forma prijenosa informacija na rijetkim mjestima gdje je Palestina više uopće tema (a trebala bi biti).
Gaza: Svjedoci novi je dokumentarni film redateljice Salwe Nakkara, koji pet glumica i glumaca daje da čitaju ispovijesti izravno iz Gaze, time spuštajući očište izvještavanja na teren ne bi li se doskočilo distanciranom načinu reprezentacije genocida. Film je 9. listopada prikazan u Surogatkinu KIC, a tom je prilikom Hossam Al Madhoun, jedan od glumaca uključenih u projekt, trebao gostovati preko videopoziva, no zbog tehničkih problema, razgovor nikad nije održan. Al Madhoun je kazališni glumac i pisac koji je Gazu napustio šest mjeseci nakon početka genocida. Njegov posao u Ma’an, NVO-u gdje na vezi radi u području zaštite djece u Gazi, komunicirajući svakodnevno s ljudima na terenu, kao i iskustvo života pod genocidom daju mu neprocjenjiv uvid u život koji te brojke predstavljaju. Zbog gustog rasporeda osmosatnog posla i paralelnog razvijanja predstave u migracijskom limbu Kaira, razgovaramo s Al Madhounom tek sada – tri godine i mjesec dana od početka genocida.
Puno slušamo o tome koliko je loša situacija u Gazi, ali brojke ne govore ništa o proživljenom iskustvu stanovnika. Prije četiri godine čak ste napisali i pjesmu o tome. Kako izgleda prosječan dan osobe u Gazi?
Upravo to Izraelci pokušavaju sakriti. Mediji govore o rušenju, razaranju, ubijanju, ranjavanju, zatvaranju, ali iza svake od tih riječi kriju se golema agonija, poniženje i patnja ljudi u svakodnevnom životu, koje riječi ne mogu opisati. Kada, primjerice, izgovorite riječ šator, ono što vam odmah pada napamet jest piknik u šumi, kampiranje, izviđači. U šatoru provodite nekoliko dana u prirodi, znajući da i dalje imate svoj dom i sredstva za podmirivanje svih životnih potreba.
Šator u Gazi je nešto potpuno drukčije. Njih deseci tisuća natiskani su jedan do drugoga, tako da je prvo što gubite vaša privatnost. Ono što vas dijeli od susjeda samo je komad tkanine i ništa više. U tom šatoru nemate zahod, nemate kupaonicu. Većina kopa rupe kako bi obavila nuždu, a unutra imaju džep za uriniranje. Zamislite takav život sa svojom suprugom, ocem, majkom, djecom. Četiri četvorna metra su kuhinja, spavaća soba, zahod i sve drugo, a istodobno ne možete osigurati privatnost, zaštitu, hranu, vodu ili zdravstvenu skrb.
Kako ljudi zadovoljavaju te svakodnevne potrebe?
Morate trčati cijeli dan. Većinu svog vremena provodite trčeći i stojeći u redovima kako biste dobili vodu, hranu ili lijekove. Nemate vodu iz slavine jer slavina uopće ne postoji. Postoje mjesta za punjenje vode svakih 100, 200 ili 300 metara, gdje odlazite i stojite u redu kako biste napunili 10 do 20 litara. To je količina koju morate rasporediti tako da je vaša obitelj može koristiti za sve: higijenu, kuhanje, piće itd.
Isto vrijedi i za hranu, jer više od 95 posto ljudi nema posao zato što je Izrael sve uništio. Nema tvornica, nema poljoprivrede, nema ribolova, uzgoja, radionica, stolarije, automehaničarskih radnji – nema ničega. Sve što bi na bilo koji način moglo stvoriti bilo kakvu vrstu radnih mjesta demolirano je. Ljudi koji pokušavaju zaraditi prodaju stvari na ulici kad god nešto hrane uđe. To su nikakvi prihodi pa velika većina ovisi o humanitarnoj pomoći, koju Izraelci prekidaju. Ulaze vrlo male količine pomoći. I opet, to je još jedan red u kojem morate stajati i čekati, nadajući se da ćete dobiti paket hrane za svoju obitelj. Tako im kažu da žive. To je sustavan, slow-motion genocid.
Zvuči kao da se situacija samo pogoršala od takozvanog “primirja”?
Trumpovo primirje dopuštenje je Izraelu da nastavi genocid drugim metodama. To je sve. Izraelci ne poštuju i ne pridržavaju se ničega iz sporazuma. Do prošlog listopada direktno su masovno ubijali 500 ljudi dnevno, a sada ubijaju samo 5, 7, 12. Međutim, nikada nisu prekinuli ni jedan čin genocida, samo se smanjio broj masovnih ubojstava. Sve ostalo još uvijek traje.
Tijekom posljednjeg mjeseca, počeli su smanjivati unos hrane u Gazu, gdje su ljudi već gladovali. Koliko je djece pothranjeno? Kako će rasti? Kakvo će biti zdravstveno stanje trudnica? Kakvo će biti zdravstveno stanje njihove djece? Odrastat će s bolestima i slabostima koje će se prenijeti na sljedeću generaciju. Tome dodajte traumu koja pogađa ljude, ponajprije djecu koja žive u takvim uvjetima. U normalnim okolnostima, nakon traumatičnog događaja razvijete psihološku otpornost ili upadnete u posttraumatski poremećaj koji zahtijeva intervenciju. U Gazi se trauma nastavlja. Zamislite dijete u dobi od 5 do 15 godina koje prolazi kroz sav taj psihološki stres… Kakva će odrasla osoba postati? Što će reflektirati sljedećem naraštaju? Ovo je transgeneracijski genocid.
Radite s djecom, odnosno na području zaštite djece u Gazi. Kako se rečeno ogleda na djeci?
Većina problema za koje doznajem tiču se djece koja postaju vrlo nasilna ili agresivna, vrlo povučena, imaju noćne more ili mokre u krevet. Mnoga djeca razmišljaju o samoubojstvu, a neka od njih to i pokušaju. To se posebno odnosi na djecu u dobi od 14 do 18. Nitko ne govori o stotinama pokušaja samoubojstava koji se događaju u Gazi svakoga dana. Kradu ljudima nadu, oduzimaju im životnu svrhu. Možete li zamisliti život bez ikakvog smisla?
Doista tretiraju stanovnike Gaze kao pokusne kuniće, iskušavajući na njima metode s ciljem potpunog razaranja. Primjerice, ciljaju civilnu policiju tvrdeći da je riječ o Hamasu. To stvara vakuum u pravnom poretku. Posljedica toga što dva milijuna ljudi živi bez zakona, policije, zatvora, sudova, pravosudnog sustava itd., a pritom prolazi kroz glad, jest stvaranje džungle. Tako krađe, pljačke, silovanja i otmice postaju normalan učinak genocida, blokade, žeđi, straha, ubijanja i sprječavanja više od 15.000 pacijenata kojima je potrebno liječenje izvan Gaze da do njega dođu. Oni znaju kakve to posljedice ima, čine to namjerno.
Uspijevaju li se ljudi organizirati kako bi doskočili nekim od tih problema?
Ne mogu. Izrael ih bombardira ako pokušaju. U Gazi imamo vrlo snažno civilno društvo jer smo se oduvijek oslanjali na sebe, a ne na okupacijsku silu. Gaza ima najvišu razinu obrazovanja u Palestini i na Bliskom istoku. Kada se ukaže prilika za razvoj, kada Izrael zaustavi genocid, vidjet ćete kako ljudi već sutra ponovno grade svoje živote.
Opstaje li nasljeđe civilnog društva i kulture Gaze čak i suočeno s najgorim zamislivim zločinima? Mnogi ne bi uvrstili umjetnost i kulturu na popis osnovnih ljudskih potreba, ali rad vas i vaših kolega dokazuje suprotno.
Itekako! Svaki umjetnik u Gazi koristi svoju umjetnost, ponajprije u radu s djecom. Toliko su otporni, ti umjetnici. Svakoga se dana odvijaju brojne aktivnosti unatoč agoniji. Gaza je toliko mala da se svi međusobno poznajemo i nijedan umjetnik kojeg znam ne ostaje kod kuće. Pisci i slikari organiziraju radionice, kazališni umjetnici stvaraju i izvode predstave, filmaši snimaju… Te aktivnosti nisu stale ni na trenutak tijekom posljednje tri godine.
Budući da uglavnom rade s djecom, pretpostavljam da je cilj psihološka pomoć?
Apsolutno. Također fleksibilnost, opuštanje, komunikacija i izgradnja odnosa. Rade to s ciljem pomaganja ljudima, to je važan posao.
Na popisu aktivnih umjetnika iz Gaze nalazite se i vi. Koja je bila vaša uloga u filmu Gaza: Svjedoci?
Kontaktirala me Salwa Nakkara, kazališna umjetnica iz Haife. Čitala je dio mojih svjedočanstava i predložila mi da sudjelujem u njemu. Trebao sam otputovati u Berlin i pridružiti se skupini palestinskih glumaca, no nažalost, Nijemci su mi, očekivano, odbili izdati vizu, baš kao i Belgijci i Nizozemci. Zato je produkcijska ekipa poslala snimatelja u Kairo s jednim od glumaca. Recimo da je 35 posto svjedočanstava u filmu mojih.
U filmu ste i spomenuli kako je sasvim očito da Europljani danas automatski odbijaju vizne zahtjeve Palestinaca jer rješenja dolaze prebrzo.
Upravo tako. Evidentno je da je Europska unija odlučila ne izdavati vize Palestincima iz Gaze. Iako sam mnogo puta bio u Europi, u mnogim zemljama, posljednji put sam bio Belgiji 23. travnja, samo nekoliko mjeseci prije genocida. Naše zahtjeve za vizu stalno odbijaju.
Spomenuli ste da vam je viza odbijena iako ste s belgijskim glumcima napravili koprodukciju. Što nam možete reći o samoj predstavi?
Više od 20 godina gostovali smo u Belgiji. Tako smo izgradili odnose i prijateljstva s drugim kazališnim umjetnicima tamo, koji su nas posjetili prije godinu dana u Kairu. Predložili su da napravimo predstavu o Gazi. Pristao sam uz uvjet da nećemo govoriti o onome što se pojavljuje u vijestima. Želio sam govoriti o životima ljudi pod genocidom. Želio sam pokazati što znači živjeti u šatoru. Cijeli je grad satkan od tkanine. Vaš susjed čuje zvuk vode u vašem grlu, kamp zna kada se kupate, što ste danas kuhali ili jeste li naduti. Vaši strahovi, noćne more i halucinacije su javni. Predstava će na poetičan i lijep način govoriti o tome što sve to znači. Druge scene pripremaju glumci iz Belgije, ponajprije o tome kako Zapad kritički percipira događaje u Gazi. Kako su nam vize odbijene, moj prijatelj Jamal i ja snimili smo svoje scene, a sada Belgijanci spajaju svoje scene s našim snimkama.
Činjenica da morate biti unaprijed snimljeni u vlastitoj predstavi jer niste mogli dobiti vizu na neki je način također poetična. Pokazuje kako Zapad nastavlja entuzijastično sudjelovati u genocidu.
To sudioništvo Zapada za mene je najveći zločin. Ovdje u Kairu sastao sam se s ministrom vanjskih poslova Nizozemske i belgijskim izaslanikom za Bliski istok. Željeli su čuti o Gazi. Rekao sam: “Žao mi je, licemjeri ste. Što želite da vam kažem? Da ubijaju, da razaraju, da postoji blokada? To već znate! Ali znate li da četrnaestogodišnja djevojčica, koja možda dobiva prvu mjesečnicu, neće imati privatnost, higijenski pribor ni vodu? Njezina će majka stajati ondje, nemoćna da joj bilo kako pomogne. Zamislite da se vaša kći nađe u takvoj situaciji… a to se svakoga dana događa tisućama djevojčica u Gazi.”
Izraelci navode cijeli svijet na rasprave o nebitnim detaljima. U bolnicama rade pričuvni generatori. Ne dopuštaju unos motornog ulja. Onda cijeli svijet raspravlja o tome bi li Izraelci trebali dopustiti unos motornog ulja kako bi se generatori mogli popraviti i bolnice nastaviti raditi, umjesto da ih se prisili da potpuno okončaju genocid i otvore granice za sve ljudske potrebe. Stiže zima, više od 200.000 šatora se raspada. To je komad tkanine, a vrijeme u Gazi ljeti je vrlo vruće i vlažno, dok je zimi krajnje kišovito. Bilo koja kvaliteta šatora neće izdržati dulje od godinu dana u takvim uvjetima. Sada nijedan od tih 200.000 šatora neće izdržati zimu, ali ne dopuštaju ulazak novih.
Ja… žao mi je. To je sve strašno.
Riječ “strašno” nema nikakvo značenje. Znate, riječi su doista osakaćene, onesposobljene, ne mogu ovo opisati. Posrijedi je krađa života dvaju milijuna ljudi. Krađa njihove budućnosti. Krađa njihovog danas. Izbrisali su obrazovanje. Sada imamo PPS, privremene prostore za učenje. Djeca sjede na pijesku u velikom šatoru, a mi im pružamo najosnovnije obrazovanje: matematiku, arapski, fiziku itd. Dobivaju samo 15 posto obrazovanja od potrebnog, a ono dopire do 45 posto djece. Čak i manje, jer nema prostora za izgradnju velikog PPS-a otkad je Izrael zauzeo 70 posto Gaze. I dalje zauzimaju teritorij; iz dana u dan proširuju ono što nazivaju žutom linijom, stišćući ljude na to područje. Gaza je i prije tih 70 posto bila najgušće naseljeno mjesto na Zemlji.
A svijet to zna. Zapad, Amerika, posebice Europa, znaju te potankosti. Znaju kakve su posljedice toga, znaju da je ovo genocid. Takozvana međunarodna zajednica je zločinačka. Europsko nasljeđe – ljudska prava, međunarodno humanitarno pravo, Ženevska konvencija, Konvencija o pravima djeteta, Međunarodni kazneni sud – bombardirani su kada su bombardirali Gazu. Uništili su to nasljeđe kada su uništili Gazu s namjerom. Bilo bi vrlo naivno misliti da, ako se Izraelu danas dopusti da to čini, sutra to neće biti dopušteno negdje drugdje. Ono što učimo iz povijesti jest da sve velike sile nestaju i da će moć Zapada jednoga dana nestati. Ne želim da njihovi unuci plaćaju cijenu tog sudioništva. Ne želim da ijedno ljudsko biće pati, ali svojim sudioništvom u ovom genocidu omogućit će štetu svojim potomcima.
Mnogi od nas koji ovo gledaju žele pomoći, ali ne znaju kako. Što predlažete?
Probudite svoje vlade, političke elite u Europi i Americi. Njihovi će narodi jednoga dana platiti cijenu ako se ne probude. Pokucajte na vrata zastupnika u parlamentu i potaknite ih da zauzmu stav. Financijska potpora NVO-ima i pojedincima još uvijek pomaže. NVO za koji radim bavi se zaštitom djece, skloništima, sigurnošću opskrbe hranom, vodom i sanitacijom. Možete podržati određene obitelji ili djecu, osobito siročad. Ima ih 60.000, od kojih je 20.000 izgubilo oba roditelja. Oni najviše pate, potrebna im je dugogodišnja potpora, a ne jednokratna uplata.
Osim toga, ne znam, obrazujte ljude koliko god je to moguće. Znanje o tome što se događa u Gazi više nije pitanje Palestine. To je pitanje cijelog čovječanstva. Morate se boriti ne zbog nas, nego zbog sebe kao ljudskih bića. Nijedan čovjek nije otok. Kao individue, svi smo dio cjeline. Ono što se događa meni mora utjecati na vas, ono što se dogodilo vama mora utjecati na mene. Moramo se ujediniti kao ljudska rasa protiv tih zločina, bilo da se događaju u Ukrajini, Sudanu, Gazi, Kongu ili bilo gdje drugdje. Ne smijemo to dopustiti jer će, ako budemo šutjeli, na kraju pokucati i na naša vrata.
