Gordan Jelenić, prorektor riječkog Sveučilišta, novčano kažnjen zbog isticanja palestinske zastave: Potrebno je da akademska zajednica bude prisutna upravo tamo gdje su goruće društvene teme, u javnom i medijskom prostoru skandalozno kontaminiranom neznanjem, pristranošću i predrasudama. Kako da mladima objasnimo zašto naša zemlja i Europa odobravaju zločin nad Palestincima? Što da učinimo da njihovi mladi plastični umovi to ne normaliziraju i od njih ne stvore cinične bešćutne eurosupremaciste, imperijaliste i rasiste? Sramota našeg nečinjenja ostat će s našom generacijom zauvijek.
Gordan Jelenić, doktor znanosti, redoviti profesor Građevinskog fakulteta u Rijeci i prorektor za znanost i umjetnost riječkog Sveučilišta, čeka odgovor na svoju žalbu zbog privođenja nakon tradicionalnog “Noćnog marša” 8. marta, te izricanje novčane kazne zbog neovlaštenog isticanja zastave druge države. Organizator tog tradicionalnog skupa povodom Dana žena pozvao i na iskazivanje podrške Palestincima čija su ljudska prava ugrožena. Hrvatska Palestinu nije priznala kao državu. Stoga, donijevši palestinsku zastavu na skup, Jelenić nije počinio zakonske prekršaje za koje ga država tereti. Razgovarali smo s njim o toj temi, o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, o aktualnim prosvjedima u Srbiji, te općenito o borbi za ljudska prava.
Nakon prosvjeda “Noćni marš” u Rijeci, koji je organiziran povodom Dana žena, priveli su vas policajci zato što ste na prosvjed došli s palestinskom zastavom. Jesu li policajci objasnili zbog čega vas nisu priveli tijekom skupa, ako su smatrali da je pojavljivanje s palestinskom zastavom protuzakonito?
Ne, nisu, niti su željeli išta komentirati van policijske stanice. Iako sam na njihovu informaciju o zabrani isticanja zastave strane države bez prethodno dobivenog odobrenja organa za unutarnje poslove zahtijevao tumačenje s obzirom na to da Republika Hrvatska nije priznala Palestinu kao državu, nisam ga tada dobio, već mi je bilo rečeno da će mi sve biti objašnjeno u policijskoj stanici. Međutim niti tamo mi to nije bilo objašnjeno, već mi je samo izdan prekršajni nalog.
Neki su mediji objavili da je uz vas privedena i vaša supruga.
Supruga ustvari nije bila privedena, ali se nije željela odvojiti od mene. Vrlo čvrsto se identificirala kako sa samim iskazom podrške “Noćnom maršu” povodom Međunarodnog dana žena općenito, tako i s iskazom solidarnosti sa svim žrtvama izraelske okupacije i genocida u Palestini, i sve vrijeme je nastupala tako da smo u ovome što se dešava zajedno. Od mene je nisu uspjeli odvojiti niti na ulazu u policijsku stanicu, gdje su tražili da me pričeka vani, već tek prilikom samoga saslušanja, uz tumačenje da nemaju osnova za njezino privođenje, jer sam sve vrijeme zastavu držao ja. My girl.
Dobili ste prekršajni nalog, uz privremeno oduzimanje zastave te novčanu kaznu od 200 eura. Najavili ste žalbu. Jeste li ju podnijeli? Ako jeste kakav je sadržaj žalbe?
Podnio sam žalbu, uz pomoć jedne odvjetničke kuće. Smatram da je osnova za privođenje i kažnjavanje sporna po više osnova. Mirni iskaz solidarnosti s marginaliziranim, okupiranim, potlačenim i obespravljenim narodom nad kojim se provodi genocid, k tome još i potaknut izričitim pozivom organizatora skupa, predstavlja jednu od temeljnih sloboda koje u našem društvu želimo uživati. Dodatno, sam članak Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira na koji se prekršajni nalog poziva dopušta isticanje strane zastave na opći poziv društveno-političke organizacije. Konačno, apsurdno je da se po nekom hrvatskom zakonu Palestina može smatrati državom, a da je pritom Republika Hrvatska kao državu ne priznaje.
Koliko je poznato, taj poziv organizatora za podršku Palestincima nije sankcionirala, ali jest vaše nošenje palestinske zastave. Kako to komentirate?
Izgleda da su se naprosto doslovno držali tog čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i da su u njemu pronašli osnovu za moje privođenje i sankcioniranje, dok takve osnove za privođenje i sankcioniranje organizatora nije bilo. Drago mi je da udruge koje su organizirale skup nisu bile sankcionirane zbog svojeg plemenitog apela i odajem im duboko poštovanje zbog iskazane podrške Palestincima i osudi genocida koje nad njima provodi Izrael, ali i zbog njihove kontinuirane borbe za afirmaciju položaja žena u našem društvu, koja vapi za podrškom i suprotstavljanjem retrogradnim patrijarhalnim trendovima u našem društvu, ali nažalost i šire.
Što bi uopće trebalo značiti “opći poziv društveno-političke organizacije”? Ovo kao da je ostavština iz jednopartijskog sustava. Ili je zakonodavac predvidio da bilo koja stranka može pozvati na isticanje strane zastave u Hrvatskoj i da je to u redu, ali ako je riječ o skupu u organizaciji civilnog društva nositi zastavu druge države je protuzakonito? Tko je tu lud?
Pitanje je, dakako, što je to „društveno-politička organizacija”, ali u nedostatku jasne definicije, tumačim da to jesu organizatori skupa, kao društveno angažirani subjekti s jasnim političkim stavom, a oni su na “Noćni marš” u Rijeci pozvali i one koji se žele solidarizirati sa svima koji se bore protiv izraelske okupacije i genocida u Palestini. Društveno-političke organizacije su postojale u Jugoslaviji i bilo je jasno koje su to, ali pridjev „društveno-politički”, koliko je meni poznato, je izvan službene upotrebe od vremena prvog saziva višestranačkog Sabora, u kojem je još postojalo Društveno-političko vijeće. Stoga i smatram da je taj pridjev, ako već stoji u zakonu koji se primjenjuje, potrebno tumačiti unutar konteksta – u ovom slučaju objavljenog (dakle općeg) poziva organizatora, za koje je jasno da su društveno angažirane udruge s jasnim političkim stavom. Svi potrebni atributi navedeni u zakonu koji dopuštaju isticanje zastave kroz takvo su tumačenje prisutni. Poistovjećivanje današnjih političkih stranaka s društveno-političkim organizacijama mi se ipak čini anakronim.
Kako tumačite to da nitko nije kažnjen zbog nerijetkog javnog isticanja ukrajinske zastave iako je motiv isti kao i za isticanje palestinske – podrška onima kojima su ugrožena ljudska prava uključujući i ono osnovno – pravo na život?
Drago mi je ako nitko uistinu nije kažnjen zbog isticanja ukrajinske zastave, a mislim da nitko ne bi trebao biti kažnjen zbog isticanja bilo koje zastave, osim dakako ako se ne radi o isticanju na mjestima koja su zakonom predviđena za nacionalnu zastavu. To je, dakako, samo moj stav. Ono što žalosti u ovoj priči jest to da izgleda da upravo palestinska zastava jest predmetom rigoroznog i po meni po više osnova potpuno neutemeljenog progona. Od samoga događaja saznao sam naime za još nekoliko slučajeva u kojima su bili kažnjeni oni koji su istaknuli palestinsku zastavu, čak i na svojim posjedima, na balkonima i prozorima. Mislim da je skandalozno da se progone upravo oni koji na ovaj način žele javno kriknuti protiv ove nevjerojatne količine zla počinjenog prema Palestincima i relativiziranja izraelskih zločina te podjednako nevjerojatnog odsustva naše reakcije, empatije i elementarne ljudskosti.
Imate li ikakvih problema zbog javnog iznošenja svojih (političkih) stavova o ljudskim pravima na fakultetu i sveučilištu gdje ste zaposleni te inače u svojoj okolini?
Ne, ništa takvoga nisam doživio.
U Hrvatskoj je uobičajeno da na ionako rijetkom ljudskopravaškim javnim skupovima sudjeluju uglavnom aktivisti koji se u organizacijama civilnog društva bave tom temom. Neobično je vidjeti na tom skupu fakultetskog profesora kojemu, uz to, struka nema izravne veze s ljudskim pravima. Kad ste i zbog čega odlučili sudjelovati u prosvjedima za poštivanje ljudskih prava? Kakva su vaša dosadašnja iskustva? Je li takav angažman realno koristan?
Na Noćni marš povodom Međunarodnog dana žena u Rijeci dolazim redovito, a dolazit ću i dalje dok god osjećam da položaj žena u društvu to zahtijeva, što će se, sudeći prema sadašnjim trendovima, protegnuti u budućnost. Naglašavam da sam ovaj put na skup došao s palestinskom zastavom na izričit poziv organizatora za solidariziranjem sa žrtvama okupacije i genocida u Palestini i onima koji se protiv toga bore uz isticanje što to znači za civile, žene i djecu općenito, ali i trudnice i dojilje posve specifično. Nisam bio sudionik programa i ni na kakav način nisam potencirao ovaj publicitet, koji je svojim bespotrebnim i meni nerazumljivim činom u potpunosti isprovocirala policija. Ukratko, ovdje sam bio obični građanin, koji je došao podržati skup i njegove plemenite ciljeve. Sudjelovao sam, međutim, u programu Marša za Palestinu koji je jesenas bio održan u Zagrebu, na Međunarodni dan solidarnosti s palestinskim narodom. Palestinska tragedija me posebno duboko pogađa, jer kao teret osjećam ogromnu odgovornost Europe za njezin nastanak, a ta odgovornost u medijskom prostoru po meni nije dovoljno osviještena. Općenito, mislim da je potrebno da akademska zajednica djeluje ne samo u našim tradicionalnim misijama visokog obrazovanja i znanosti, širenjem postojećeg i stvaranjem novog znanja, već da bude prisutna u javnosti upravo tamo gdje su goruće društvene teme, baš poput palestinske tragedije, u javnom i medijskom prostoru skandalozno kontaminirane neznanjem, pristranošću i predrasudama. Važno je širiti svijest o našoj društvenoj ulozi upravo među našim studentima, našoj generaciji na kojoj svijet ostaje.
Kako općenito ocjenjujete stanje ljudskih prava u Hrvatskoj? Kako to stanje poboljšati?
To je teško pitanje i ne osjećam se kvalificiranim da na njega odgovorim. Općenito, mislim da u Hrvatskoj demokraciju doživljavamo preusko, gotovo u potpunosti samo kroz prihvaćanje relativno slobodnih izbora i kroz uglavnom zadovoljavajuće standarde prihvaćanja izborne volje elektorata i mirnu tranziciju vlasti. To jesu dostignuća koja vrijedi čuvati, ali to je samo po sebi još jako daleko od demokratskih standarda kojima bismo trebali težiti. Mediji su u Hrvatskoj loši i podložni vlasničkim i političkim utjecajima, socijalna kohezija i svijest o potrebi javnog angažmana i osobnog doprinosa razvoju društva su na niskim granama, a kultura građanskog otpora službenoj politici praktički nepostojeća. Vjerujem da bi poboljšanje u tim segmentima doprinijelo i stanju ljudskih prava općenito. Ističem da se o mojem privođenju i kažnjavanju vjerojatno uopće ne bi govorilo da se jedna hrabra sudionica skupa nije suprotstavila policajcima pitanjem zašto me legitimiraju, fotografirala događaj, pratila mene i suprugu do policijske stanice i o svemu obavijestila medije. Meni osobno se dakako ništa strašno nije desilo, ali njezin čin predstavlja primjer aktivnog građanstva, koji društvo čini boljim i humanijim.
Trenutačno je glavna regionalna tema četveromjesečni niz prosvjednih skupova u Srbiji koji je kulminirao beogradskim skupom na kojem je bilo ukupno više stotina tisuća sudionika. Kako ocjenjujete te prosvjede? Što mislite o komentarima da se nas u Hrvatskoj ne trebaju ticati prosvjedi u Srbiji?
U Srbiji možda imaju neke druge probleme, ali kultura masovnog okupljanja i masovnih protesta je izuzetno jaka i prisutna kroz povijest i mislim da je to dobro za razvoj društva. I u Hrvatskoj imamo puno korupcijskih afera, kao i u Srbiji, gdje je jedna od njih po svoj prilici i inicirala ovaj val nezadovoljstva, ali ovakve metode pritiska unatoč tome ne prakticiramo. Mislim da nas se itekako treba ticati ono što se dešava u našem susjedstvu, a pogotovo ono što se dešava u ostalim jugoslavenskim republikama, s kojima dijelimo puno zajedničke povijesti i kulture. Mislim također da posebno pozorni trebamo biti prema inicijativama koje dolaze od mladih i prepoznati njihove ideale i plemenitost njihovih motiva. Zemlja u kojoj žive, bila to Srbija ili Hrvatska ili neka treća, ipak je puno više njihova nego naše (moje) generacije, naprosto zato što je u njoj puno više njihove budućnosti, nego naše.
Nemali broj komentara na društvenim mrežama dolaska u Hrvatsku sve većeg broja stranaca koji rade najslabije plaćene poslove sadrži izravne šovinističke i rasističke poruke. Kako to komentirate?
Stid me je takvih pojava. Volio bih da se u našoj zemlji svi osjećaju ugodno, volio bih da kao društvo pokažemo više razumijevanja i više empatije prema onima koji su se našli među nama zbog ratova, gladi ili bolesti u krajevima iz kojih dolaze, općenito. Volio bih da osvijestimo koliko je svijet u kojem živimo nesiguran i zbog klimatske krize i zbog nezrelih odnosa među ljudima i narodima i koliko se i sami sutra možemo naći u situaciji da sreću moramo tražiti negdje drugdje, protiv svoje volje. Kada se, kao u vašem pitanju čak radi o ljudima koje smo mi sami pozvali da kod nas dođu živjeti i raditi jer sami nismo bili sposobni osigurati funkcioniranje pojedinih službi, onda je ovakav rasizam uistinu iracionalan. Ali, kad razmislim, rasizam to uvijek jest.
Kako komentirate činjenicu da je Izrael ponovo napao Gazu, unatoč dogovorenom primirju, ubivši do sada najveći broj djece u jednom danu te mlake reakcije na takav čin?
Ta mlaka reakcija nažalost ne iznenađuje, kao što ne iznenađuje niti to da nakon kratkog taktičkog zatišja sada ponovo imamo na djelu plan teritorijalnog širenja Izraela i nastavak plana da se Gaza učini nenastanjivom za Palestince i u sigurnosnom i u infrastrukturnom smislu, ne prezajući pritom niti od najgorih zločina prema civilima. Taj plan se primjenjuje i na ostale okupirane palestinske krajeve, Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu. Ako je itko povjerovao da je Izraelu uistinu plan bio uništenje Hamasa i oslobođenje talaca, samo se treba zapitati zašto onda dopušta, dapače vojno potiče, teror naoružanih izraelskih bandita nad Palestincima na Zapadnoj obali, gdje nema ni Hamasa ni talaca. Ovaj užasan pokolj nažalost samo je jedan od mnogih kojima smo svjedočili u zadnjih godinu i po dana i na koje također nije bilo potrebne reakcije. Zabrinut sam nad time kakve posljedice taj naš sramotni stav ima po našu djecu i mlade, koji su ovakve scene gledali kroz sve to razdoblje – svoje vršnjake u Gazi pobijene, žive zakopane, udova amputiranih bez anestezije, izložene gladi, žeđi, hladnoći, zaraznim bolestima za koje smo mislili da smo ih davno pobijedili, bez prava na obrazovanje i po svoj prilici zauvijek protjerane iz svojih domova. Kako da im objasnimo zašto naša zemlja i naša Europa to odobravaju? Što da učinimo da njihovi mladi plastični umovi to ne normaliziraju i od njih ne stvore cinične bešćutne buduće eurosupremaciste, imperijaliste i rasiste? Strah me je što nas dalje čeka i užasava me saznanje da svjedočimo uništenju cijelog naroda, i da se to dešava za naših života, i da pred time zatvaramo oči ili to čak opravdavamo. Sramota našeg nečinjenja ostat će s našom generacijom zauvijek.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u tekstu isključiva su odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ne odražavaju stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
