Close Menu

Sve će to “Narod” podaviti

0
Izdvojeno, Mediji

Povodom presude zagrebačkog Županijskog suda prema kojoj H-Alterov nakladnik mora platiti 4000 eura zbog tvrdnje, objavljene „bez razumne i provjerljive argumentiranosti“, da je U ime obitelji provela jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja, analiziramo kako Narod.hr, neprofitni portal koji izlazi u nakladi UiO, u svojim napisima i objavama tretira političke neistomišljenike i činjenice kao takve. Ima li u Narodu mrvice „razumne i provjerljive argumentiranosti“? Svima koji/e odluče nastaviti s čitanjem, toplo preporučujemo: začepite nos!

“Naši protivnici su protivnici čovječnosti. Njihovo gledište nije pravedno: njihovo gledište je nepravda. Razumljivo je da se brane, ali brane pljačku i privilegije… Tko je čovjeku vuk, nije čovjek, nego je vuk.”
Bertolt Brecht: Je li komunizam ekskluzivan? (1932.)

Analiza Narodova sadržaja, naime, mazohistički je posao koji se ne razlikuje puno od ronjenja u najsmrdljivijoj kloaki. Članci koje smo analizirali suprotni su svim načelima poštenog novinarskog rada, izraženim, primjerice, u Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva – napose bitnom zahtjevu iz toga kodeksa koji se odnosi na obavezu novinara da zadovolji pravo javnosti da bude upoznata s činjenicama.

Autori navedenih članaka poslužili su se različitim metodama izigravanja toga prava, zloupotrebljavajući neupućenost i neprosvijećenost vlastite čitateljske populacije. Metode koje Narod primjenjuje u rasponu su od publiciranja očito lažnih informacija, do lepeze različitih suptilnosti poput zamjena teza, falsificiranja tuđih izjava, montiranja rečenica izvučenih iz konteksta, teorija zavjere, konfabuliranja, pozivanja na neistinite ili lažne podatke dobivene od neimenovanih ili posve irelevantnih „stručnjaka“, povijesnih revizionista i sličnih marginalaca, ili pak prikrivanja vlastitog redakcijskog stava iza izjava ostrašćenih korisnika Facebooka i drugih sredstava komuniciranja smještenih u sivoj zoni. Odsustvo želje za minimumom analitičnosti, za uočavanjem osnovnih distinkcija, pa čak i za kreiranjem koliko-toliko suvislog narativa iz napabirčenih fragmenata, karakteristike su tekstova koje smo analizirali. Takav pseudonovinarski bućkuriš, u kojem Narodovi autori dave javne osobe koje mu se nađu na nišanu, dodatno začinjava uredništvo, licemjernim i huškačkim opremanjem.

Analiziranim člancima zajedničko je to što su, u pravilu, u funkciji dovođenja u zabunu vlastite čitalačke publike i medijske pripreme lova na vještice. Oni su direktno u službi konkretnih društvenih ili političkih ciljeva Narodova nakladnika, udruge U ime obitelji, na čelu s njegovom neprikosnovenom šeficom, izvršnom direktoricom Željkom Markić.

Jasno je da ljudi s osobnim integritetom, koji su najčešća meta analiziranih Narodovih objava, uglavnom nemaju volju prljati ruke takvim lažno-novinarskim uracima; zanimljivo bi ipak bilo dotjerati neke od analiziranih objava do zagrebačkog Županijskog suda, i vidjeti bi li ih sudsko vijeće sastavljeno od sudaca poput Željke Rožić Kaleb, Andrine Raspor Flis i Ante Gradišeka mjerilo istim metrom kojim je odmjerilo inkriminirani H-Alterov članak. Podsjetimo, (istinitu) tvrdnju našega suradnika Gorana Božičevića, da je Narodov nakladnik, udruga U ime obitelji, svojedobnim referendumom o braku provela jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja, Županijski sud je proglasio nedopustivom zbog navodnog nedostatka „razumne i provjerljive argumentiranosti“.

Radna je teza potpisnika ovih redaka, da ne bi.

Ali posvetimo se sada „razumnoj i provjerljivoj argumentiranosti“ tvrdnji u Narodovim napisima i objavama koje se odnose na konkretne osobe, organizacije, političke pokrete i povijesne događaje.

Ženska mreža Hrvatske: Ljevičarska bulumenta pogrešnih krvnih zrnaca

  • „Ženska mreža Hrvatske u ‘demokratskom’ duhu zaziva zabranu javne molitve krunice“ (…) „činjenica je da ovoj ljevičarskoj bulumenti strašno na živce ide sve vezano za Crkvu, sve vezano za muškarce i sve što se protivi ubijanju nerođene djece.“
  • „Tako su se prosvjednici koji su obojeni miksom LGBT zastava, vulgarnih radikalno feminističkih poruka, te crvenilom srpa i čekića, nakon nešto više od pola godine opet ukazali na glavnom zagrebačkom trgu.“ (o prosvjedu protiv klečećih demonstracija, koje je organizirala ŽMH)

Članak je opremljen s tridesetak fotografija toga prosvjeda, međutim srp i čekić, spomenut u tekstu, ne vidi se niti na jednoj. Insinuira se da su članice ŽMH „komunjare“, pa samim time u dosluhu s nasilnim ubojstvom pola milijuna Hrvata (vidjeti malo niže). I druga zamjena teza: ne radi se o „ubijanju nerođene djece“, već o protivljenju ukidanju prava na pobačaj.

  • „Ovaj konglomerat raznih ‘ljudsko pravaških’, eko, ženskih i inih udruga, od kojih je velik dio s adresom u dijelovima hrvatske u kojoj živi veći postotak pripadnika srpske nacionalne manjine (Vojnić Krnjak, Donji Lapac, Plaški, Vukovar, Korenica), godinama puni medijske stupce sa svojim akcijama.“

Nakon poduljeg uvoda u kojem se ŽMH smješta u kontekst kroatoždernih komunjara i još kroatoždernijih Srba, slijedi „otkrivanje“ njihovih osobnih imena napaljenom čitateljstvu:

  • „Tko su koordinatorice ženske mreže Hrvatske? Koordinatorice Ženske mreže Hrvatske, prema upisu u Registar udruga, su Sanja Juras, Mirjana Kučer, Bojana Genov-Matunci, Nela Pamuković i Nikolina Zec.“

Dio njih u tekstu se povezuje s „ekstremističkom“ strankom Nova ljevica, pa se u hodu reklamira prethodni istraživački pothvat: „Nova ljevica – tko su ljudi koji stoje iza nje?“

Centar za žene žrtve rata – ROSA: Ne zanimaju ih stratišta na kojima su ubijeni Hrvati

  • „Njihov je ‘antiratni fokus’ u Hrvatskoj usmjeren isključivo na malobrojne zločine počinjenje s hrvatske strane, pa se tako svake godine uoči Oluje prisjećaju civilnih žrtava sa srpske strane iznoseći uveličane brojke ubijenih srpskih civila. Ista je stvar sa zločinima u BiH gdje se oba (trebalo bi ‘ova’, op. tg) udruga prisjeća tek Ahmića.“

Laž je da ROSA iznosi uveličane brojke civilnih žrtava sa srpske strane. A jesu li zločini nad njima bili malobrojni, to ovisi, hajmo reći, o oku promatrača.

  • „Stratišta u kojima su ubijeni Hrvati – ne zanimaju ih.“

Tvrdnja, koliko god opasna, srećom, nudi obilje „razumne i provjerljive argumentiranosti“, poslužimo li se terminologijom sudaca zagrebačkog ŽS-a.

  • „Feministice okupljene u ovoj udruzi pojavljuju se gotovo na svakom ljevičarskom prosvjedu. Tako ih se može vidjeti kako prosvjeduju protiv muške krunice, a ista lica pojavila su se i tijekom ovogodišnjeg Hoda za život u Zagrebu. Riječ je o Neli Pamuković, Bojani Genov, Sanji Juras i Sanji Kovačić.“

Pa eto, osobe koje „ne zanimaju stratišta u kojima su ubijeni Hrvati“ odazivaju se na imena Nela Pamuković, Bojana Genov, Sanja Juras i Sanja Kovačić. Radi se, naravno, kao i u slučaju čelnica ŽMH, o javnim osobama, pa objava njihovih imena jest dopuštena; međutim, u kontekstu iznesenih konfabulacija, objava funkcionira kao prijetnja.

Katarina Peović: Pohlepa s petokrakom na čelu

  • „Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović na društvenim mrežama nastavlja sijati mržnju i netrpeljivost protiv svojih neistomišljenika i onih koji na aferu Zambija gledaju drugačije od nje“, pa u članku slijedi citat jednoga od Facebook aktivista: ”’Iz slučaja posvajanja u Zambiji najbolje se može vidjeti svi licemjerje lažnih ljevičara i koliko je do obitelji stalo laprdalima i demagozima lažnim ljevičarima koji se zalažu da se počini što više abortusa u Hrvatskoj, a djeca posvajaju u TUNGUZIJI.’“

Citat je uredništvo preuzelo s očitom huškačkom namjerom. Međutim, u apostrofiranom tekstu Katarine Peović, nikakve „mržnje i netrpeljivosti“ nema, a laž je i da se ona zalaže za masovne abortuse.

Radilo se o falsificiranju stava Radničke fronte o potrebi progresivnog oporezivanja. Insinuiraju se „pohlepa“ i „krađa“, premda u zahtjevu RF nema ničega sličnog ni jednome ni drugome: pohlepa i krađa, naime, podrazumijevaju prisvajanje nekog dobra (recimo, onako kako HDZ i njegovi uglednici već 33 godine prisvajaju društvenu/državnu imovinu), a kod RF-a toga jednostavno nema.

  • „Za nju je petokraka simbol solidarnosti i svjetlosti, a građane koji su se usprotivili simbolu jednog totalitarnog režima, naziva filo-ustašama. Crvena zvijezda petokraka kao komunistički simbol, ali i manifest Komunističke partije predstavljaju veličanje totalitarnih i diktatorskih režima što predstavlja kršenje Ustava RH, Rezoluciju vijeća EU br. 1481 i brojne druge pozitivne zakone. Unatoč osudi komunističkih simbola, Rijeka je kao Europska prijestolnica kulture uvrstila komunističku crvenu zvijezdu petokraku, ali i manifest Komunističke partije u svoj program.“

Činjenica jest bila da su pripadnici riječke antikomunističke scene, isprovocirani uključenjem petokrake u dizajn Evropske prijestolnice kulture, prema svim relevantnim novinskim izvještajima, na javnom protestnom okupljanju zapjevali Zovi samo zovi, uzvikivali “Za dom spremni”, istaknuli šahovnicu s prvim bijelim poljem i objavili da je „zvijezda najveće zlo u Hrvatskoj”. Drugim riječima, istina je da je dotična ekipa manifestirala vlastito filoustaštvo. Pošto je ustaštvo 1945. godine pobijedila vojska s petokrakom na čelu, a nakon 1990. je ono opet dobilo pravo građanstva, ne čudi što im njezina pojava danas toliko smeta.

Zoran Pusić: Protivnik obilježavanja „Bleiburške tragedije“

  • „Zoran Pusić (…) pridružio se bošnjačkoj hajci u BiH na misu zadušnicu za žrtve Bleiburške tragedije, a koja bošnjačkoj vlasti služi kao paravan za prikrivanje korupcije i kriminala iz brojnih afera koje su nedavno izašle u javnost. Podsjetimo, u vrijeme borbe za micanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu Zoran Pusić gostujući na HRT-u tvrdio je da je komunistički diktator Josip Broz Tito najzaslužniji čovjek za narodnooslobodilačku borbu. Na pitanja je li Tito za svoje vladavine kršio ljudska prava nastavio je braniti jugoslavenskog diktatora.“

Narod nije ponudio odgovor na pitanje tko bi to bio „najzaslužniji čovjek za narodnooslobodilačku borbu“, ako nije bio Tito. Laž je da se Pusić „pridružio bošnjačkoj hajci“: riječ je o uglednoj i hrabroj javnoj osobi koja se dulje od trideset godina dosljedno bori protiv kršenja ljudskih prava i protiv manifestacija neofašizma u društvu.

Kako bi stručno potkrijepio tezu da je Tito po pitanjima nasilja nad vlastitim stanovništvom bio „gori od Staljina“, Narod citira izjavu – Zorislava Lukića, tadašnjeg tajnika Matice hrvatske, nespornog autoriteta za takva i slična pitanja.

Vesna Teršelič: Opskurna ekstremistkinja

Prema Narodovu viđenju, Vesna Teršelič je:

  • Sklona ekstremizmu: „Teršelič je jedna od suosnivačica stranke Nova ljevica koja je u koaliciji s ekstremno lijevom platformom Možemo.“
  • Opskurna ličnost: „Iako je Vesna Teršelič u javnosti prisutna od samih početaka neovisnosti Republike Hrvatske, malo se toga o njoj zna, osim da se cijeli život bavi aktivizmom.“
  • Nedovoljno domoljubna i moralno-politički krajnje sporna: „Ona smatra termin ‘Domovinski rat’ neprikladnim jer je on po njoj djelomice bio i građanski rat, a poznata je i po tvrdnjama da su se ljudska prava kršila za i nakon VRO ‘Oluja’.“

Sve to, osim što je laž, sačinjava elemente klasične tjeralice.

Vesna Pusić: Antihrvatska ministrica

Stav Vesne Pusić da Sabor ne bi trebao biti pokrovitelj bleiburške manifestacije, jer da je ta komemoracija uvreda za nevine žrtve, te da se pod krinkom te fraze ondje skupi gomila ljudi veličajući ustaštvo i sramoteći Hrvatsku, Narod, bez komentara, montira uz lažnu tvrdnju da su „u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila“. Naslov priloga je neprikriveno huškački: „Sjećate li se što je Vesna Pusić izjavila o pokolju na Bleiburgu?“

U duhu „suočavanja s prošlošću“, Narod je objavio još jedan tekst o Pusić: „Sjećate li se ovih izjava nekadašnje ministrice Pusić – o agresiji Hrvatske na BiH, referendumu o braku… ?“ Objava je također huškački intonirana, a takav je i sadržaj ispod njega:

  • „Bivša ministrica vanjskih poslova u Vladi RH državu čijim je ministarstvom upravljala svojedobno je nazvala agresorskom.“

Naime, Vesna Pusić je 2000. godine kao saborska zastupnica odbila glasati za Deklaraciju o domovinskom ratu, koju je Saboru predložila vlada čija je HNS, stranka kojoj je pripadala Pusić, bila članica. Ta deklaracija doista jest jedan od najbesmislenijih i politički najpromašenijih poteza Račanove vlade, već i stoga što su se čitava opozicija u Hrvatskoj, a također i Kaptol i pojedine kulturne institucije, u prvoj polovici devedesetih suprotstavili ratu s Bošnjacima i formiranju Herceg-Bosne, a zbog tih je događaja došlo i do prvog velikog raskola u HDZ-u, i izlaska Mesić-Manolićeve frakcije iz vladajuće stranke.

Naravno, radilo se o čistom falsificiranju onoga što je Pusić zaista rekla.

  • „Umirovljenicima je svojevremeno tvrdila kako neće dobiti mirovinu ako na referendumu ne podrže pristupanje Hrvatske EU.“

Još jedan čisti falsifikat izjave bivše ministrice.

  • „Ministarstvo vanjskih poslova, dok je ona bila ministrica, nije štedjelo te je za djelovanje organizacija civilnoga društva dodijelilo 1.884.084,16 kuna. Među organizacijama čiji se projekti financiraju, uz Centar za mirovne studije, Gong, i BABE, našla se i Documenta-centar za suočavanje s prošlošću.“

Usporedbe radi, 2017. godine kada je u Narodu objavljena ova objeda, godišnji prihod U ime obitelji, Narodova nakladnika, iznosio je 1,1 milijun kuna. Do godine 2022. prihod je narastao na 1,5 milijuna kn, dakle neznatno manje od iznosa koji je MVP „skandalozno“ razdijelio na petnaestak udruga.

Identitet krupnijih donatora UiO, pogotovo tijela javne vlasti i privatnih pravnih osoba, koji su joj u 2022. godini poklonili preko 163 tisuće eura, doista jest informacija koju bi javnost trebala znati. Pogotovo u kontekstu recentnijih otkrića, da Željka Markić i društvo naveliko grade vile s bazenima po Istri i kupuju stanove. Međutim, UiO otpočetka svojega rada kategorički odbija objaviti popis svojih donatora; u javnosti se povremeno pojave informacije da su među njima, očekivano, i inozemne organizacije koje pripadaju tvrdoj desnici.

A zabilježeni su i slučajevi pokušaja prevare javnosti od strane vodstva udruge o donatorskim prihodima.

Milorad Pupovac: Prikriveni četnik kojega čak ni Srbi ne podržavaju

  •  „Na pitanje o nedavnom incidentu u kojemu su pripadnici srpske manjine skinuli hrvatsku zastavu s jarbola, rekao je kako je to za osudu jer su to ‘simboli važni za ljude’. Iz njegove izjave proizlazi kako su počinitelji krivi samo jer su time povrijedili nečije osjećaje, ali pritom nije spomenuo zastavu kao simbol države koja sama po sebi zahtijeva poštovanje.“
  • “’Zarobljenost hrvatskog i srpskog društva ustašama i četnicima je dramatična i tragična’, rekao je, postavljajući znak jednakosti između sadašnjih odnosa u hrvatskom i srbijanskom društvu naspam tim povijesnim fenomenima.“

U cilju reproduciranja međuetničke mržnje, Narod pokušava Pupovčeve izjave na silu ugurati u velikosrpski, četnički „imaginarij“. O Pupovčevim pogrešnim političkim potezima moglo bi se itekako razgovarati, međutim njegova osnovna misija bez sumnje je suprotna Narodovoj i sastoji se u nastojanju nadilaženja toga što Narod nastoji reproducirati. Sustavno izokretanje Pupovčevih poruka, prisutno na Narodovim stranicama, ustvari je nešto prikriveniji govor mržnje.

  • „Kada Pupovac tuži Novu TV jer mu se ne sviđa prilog o Borovu, ili pak Željku Markić na sudu proganja jer je Vojislava Stanimirovića (SDSS) povezala s Plenkovićevom definicijom domaćeg terorizma, radi li to kao predstavnik nacionalne manjine ili kao predstavnik vlasti?“ 
  • “Pogledajte koliko je glasova Pupovac dobio u Zagrebu”

Sugerira se da najistaknutiji politički predstavnik Srba u Hrvatskoj nastupa kao batinaš, a čak niti nema izborni legitimitet. Usput rečeno, Markić je sudski postupak povodom Pupovčeve tužbe na kraju – izgubila.

Sandra Benčić: Soroseva plaćenica, non-stop je u Srbiji

  • „Sandra Benčić (43) članica je raznih nevladinih organizacija najmanje od 24. godine života, a jedan od najranijih zapisa o njoj može se naći u izvještaju Europskog pokreta u Banatu iz 2002. godine, kada je u Srbiji u Zrenjaninu govorila o ‘Utjecaju koncepta nacionalne i osobne sigurnosti po pitanjima ljudskih prava u bivšim Jugoslovenskim republikama'(…)“.
  • „(…) Benčić je u Srbiji bila i 2017. godine(…)“

Dakle dvaput u 15 godina bila je u Srbiji, jebote…

  • „Iste je godine sudjelovala u prvoj homoseksualnoj povorci u Hrvatskoj koji je bio organiziran u Zagrebu, a zanimljivo je da su njegovi organizatori bili od Georgea Sorosa financirani Klub za net.kulturu MaMa (Multimedijalni Institut) i Centar za mirovne studije.“

Sorosevi plaćenici, ofucana objeda Franje Tuđmana i njegovih medijskih epigona…

  • „Glavna tema tog panela bila je ‘Oživljavanje demokratskog nadzora u sigurnosnom sektoru’, a ironično je da upravo Sandra Benčić imala problema s hrvatskom Sigurnosno-obavještajnom agencijom koja je još davne 2006. tražila njenu sigurnu provjeru.“

Kasnije se pokazalo da je SOA, provjeravajući Sandru Benčić, prekršila vlastite ovlasti.  U svojoj verziji događaja, Narod je taj detalj zamuljao u teoriju bjelosvjetske zavjere s Georgom Sorosom na čelu:

  • „Nakon prijave Sandre Benčić, Vijeće u kojemu je Sorosev aktivist Tin Gazivoda pokreće postupak nadzora te se upravo njega postavlja na čelo Radne skupine za nadzor SOA-e. Sedam godina kasnije Ustavni sud će donijeti odluku kako su prekršena njena ljudska prava, iako je Radna skupina utvrdila da je SOA imala pravni temelj za sigurnosnu provjeru.“

Tomislav Tomašević: Ekstremist-nesposobnjaković

Otkako je postao zagrebački gradonačelnik, Tomašević je bez konkurencije najprisutnija javna ličnost na Narodovoj naslovnici. Nakladniku toga portala bez sumnje je bio draži bivši gradonačelnik Bandić, možda zbog vrijednosne bliskosti, no vjerojatnije zbog vrijednosti izražene u kunama koje mu je davao institucionalnim ili izvaninstitucionalnim kanalima. Zbog potpore UiO-u je, u aferi Štandovi, dospio i do suda, no blaženo je preminuo prije okončanja postupka. Bandić im je fakat bio drag, a s druge strane izgleda da ga je Željka Markić ponekad izluđivala, pa joj je svojedobno u nastupu bijesa poručio, božemioprosti, vođenje ljubavi tehnikama koje jamačno ne postižu svrhu povećanja nataliteta. A pod određenim okolnostima mogu biti i ponižavajuće.

No dobro, u svakoj obitelji zbivaju se i svađe, što da se radi: važno je da resursi ostaju u posjedu. UiO je svojedobno javno izrazila zahvalnost Bandiću „na štandovima, lecima i svakoj drugoj potpori“, proglasivši pritom informacije o USKOK-ovu pokretanju istrage zbog te iste pomoći – lažnima.

Slijedi nekoliko karakterističnih Narodovih fragmenata o Tomaševiću:

  • Ekstremni ljevičar: „Nakon što su osvojili lokalne izbore u Zagrebu, gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegova ekstremno lijeva stranka Možemo u kolovozu su najavili uvođenje predmeta “Građanski odgoj i obrazovanje” kao izvannastavne aktivnosti u osnovne i srednje škole.“
  • „U Zagrebu je Tomislav Tomašević, kandidat za gradonačelnika ekstremno lijeve stranke Možemo osvojio 45,15% glasova.“
  • Sorosev plaćenik: „Podsjetimo, Tomislav Tomašević je prije i za vrijeme izborne kampanje posebno bio kritiziran jer mu je udruga obilato financirana iz inozemstva. Narod.hr je opširno pisao prošle godine u četiri navrata o financijama koje njegova udruga primila od Georgea Sorosa i političke zaklade njemačke ekstremno lijeve stranke Die Linke.“

Lov na Soroseve plaćenike recidiv je doista davnih vremena. Na tu se kartu redovito igralo još u doba Franje Tuđmana, kada se reagiralo na kritike iz civilnog društva i nezavisnih medija zbog kršenja načela vladavine prava. Nula bodova Narodu za originalnost.

  • Tomašević, Pernar, sve je to isti, božemioprosti…: „Tomašević je na svojoj visokoj dužnosti zaboravio da je i on, prije nego se dočepao funkcije, na sličan način uletavao dužnosnicima i tražio odgovore na sličan način kao i Pernar.“

Između ostaloga, o Tomaševiću na stranicama Naroda ovih dana doznajemo:

Može li gradonačelnik bolje „igrati košarku“, ili ne može, tema je, dakako, za ozbiljnu raspravu. Ona bi trebala, između ostaloga, posvetiti pažnju i činjenici da su financijske prilike grada Zagreba izuzetno teške, i to zato što ga je poput Grčke zadužio Bandić, između ostaloga i pokroviteljskim aranžmanima poput onih koje je sklapao s udrugom U ime obitelji. Kao i na činjenicu da je kadroviranje u gradskim strukturama dvadeset godina obavljao prema kriterijima političke pripadnosti, kampanilizma i nepotizma, zbog čega javne gradske službe i dalje postupaju u svojem privatnom interesu, poput, hm, obitelji.

H-Alter, Tomaševićev malj

  • „Portal H-alter, koji se dijelom financira i novcem poreznih obveznika, 2021. je serijom tekstova novinarke Jelene Jindre proveo hajku na Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i dugogodišnje ravnateljice te gradske ustanove – Gordane Buljan Flander.“

Naravno, prema kriterijima vijeća Županijskog suda, Narod bi trebao, a nije, „razumno i provjerljivo argumentirati“ tvrdnju da se radi o hajci.

  • „Očitu ideološku hajku Grad Zagreb, na čelu s Tomislavom Tomaševićem iz Možemo, nagradio je trostruko većim donacijama Grada udruzi koja izdaje portal H-alter.“

  • “H-alter, čiji je glavni urednik član Možemo i koji je vodio kampanju za smjenu dr. Buljan, dobio povećanje donacija od Zagreba“

Ovo je lako dokaziva laž, a autorica članka tvrdnju nije ni pokušala elaborirati. Istina jest da Grad Zagreb u 2022. godini nije niti uvrstio H-Alter među korisnike sredstava na natječaju za potporu elektroničkim medijima, zbog birokratskih stupidarija o kojima smo detaljno pisali u osvrtu na taj natječaj. Godine 2022. H-Alter je od Grada Zagreba ukupno primio 10.000,00 kuna, na natječaju za javne potrebe u kulturi, kakva pljačka, čovječe…

Usput napomenimo, prije desetak i više godina od Bandićeve smo vlasti znali primati i po 100 tisuća kuna godišnje, a gradonačelniku smo se, odgovarajućim člancima na H-Alteru, znali i pošteno odužiti.

Tvrdnju da je H-Alter medijski organ Možemo! i Zagreb je naš! demantira lako dokaziva činjenica da smo na portalu koji čitate objavili više kritičkih članaka o jednoj i o drugoj stranci, no afirmativnih.

Članak Portal H-alter kao Tomaševićev malj ionako je poput šipka nakićen lažima i neistinama, primjerice:

  • Laž je da je „godine 2016. član Povjerenstva za neprofitne medije Hajrudin Hromadžić novac dijelio portalu s kojim surađuje – H-Alteru.“

Naime, Hromadžić je posljednji članak na H-Alteru objavio punih osam godina prije 2016.; Narodovo „istraživanje“ nije dokazalo da je ovaj član Povjerenstva dodijelio H-Alteru više bodova nego što su mu u prosjeku dodijelili drugi članovi i članice. Međutim, H-Alter je putem ZPPI-a uspio iz Ministarstva kulture izvući cjelokupnu dokumentaciju svih triju natječaja za potpore neprofitnim medijima, i ti se papiri nalaze pohranjeni u jednom sefu u našoj redakciji: Ako Narod želi, rado ćemo ih uputiti kako da doznaju koliko je točno bodova Hajrudin Hromadžić komu dodijelio.

  • Laž je da je potpisnik ovih redaka bilo kada i bilo gdje izjavio glupost kako vidim „H-Alter kao ‘nasljednika’ Feral Tribunea“.
  • Pomnim istraživanjem moje biografije, Narodovoj se publici „otkriva“ dobro skriven ali „raskrinkavajući“ podatak, da sam „bio aktivist kontroverzne Antiratne kampanje i autor na njihovom ARKzinu fanzinu Antiratne kampanje 1991.“

Autor/ica istraživanja ne elaborira po čemu bi to Antiratna kampanja Hrvatske bila „kontroverzna“ (premda atribut doista može izazvati kontroverzne reakcije dijela Narodovih čitalaca), a podatak da sam s ARK-zinom surađivao 1991. nepotpun je: surađivao sam, naime, do 1996, i čitavo to vrijeme u impressumu toga dvotjednika bio sam naveden kao član njegove redakcije.

  • „Godinu ranije na istom je natječaju (misli se na natječaj Ministarstva kulture za dodjelu bespovratnih potpora neprofitnim medijima iz 2013., op. t.g.) tri milijuna kuna poreznih obveznika dodijeljeno portalima uglavnom liberalno-lijevih udruga koje su bliske aktualnoj vlasti, a ne zadovoljavaju propisane kriterije. Među njima je novce dobio i H-alter.“

Insinuira se laž H-Alter da nije zadovoljavao propisane kriterije natječaja, naravno, bez ikakve argumentacije, kamoli „razumne i provjerljive argumentiranosti“. Uvidom u H-Alterovu arhivu iz razdoblja Milanovićeve vlade svaki čitalac i čitateljica može samostalno zaključiti koliko smo joj bili bliski.

Naposljetku, Narod jučer, 12. rujna 2023. objavljuje novi članak, u čijem naslovu i opremi ponavlja neistinit i, dakako neprovjeravan podatak  da je “H-Alterov urednik član Možemo!“.

O političkom angažmanu na komunističkom programu kao takvom

  • „Postavlja se pitanje bi li stranka s komunističkim predznakom u demokratskoj Hrvatskoj, članici Europske unije, smjela uopće biti legalna. Podsjetimo, to (tj. Savez komunista Hrvatske, op. t.g.) nije jedina stranka u Hrvatskoj koja se čak i u svom nazivu poziva na komunizam. Spomenimo samo trenutno aktivnu Komunističku partiju Hrvatske, osnovanu u Kumrovcu 2013. Komunizam kao totalitaran sustav u više je navrata osudio Europski parlament, posljednji ga put izrijekom stavljajući uz bok nacističkom i fašističkom totalitarizmu. O naravi komunističkog sustava samo na ovom području i danas svjedoče mnoge neobilježene i nepoznate masovne grobnice diljem Slovenije, Hrvatske i BiH.“

Autorica ignorira distinkciju između ideje komunizma i djelatnog staljinizma, koji je bio suprotnost te ideje; zaobilazi činjenicu da Hrvatska ima odlične ekonomske odnose npr. s Kinom, u kojoj je na vlasti komunistička partija; ne zamara se ni činjenicom da je velik broj vrhunskih evropskih intelektualaca dvadesetog stoljeća, od Brechta i Sartrea do Gorana Kovačića i Krleže, bio vrlo blizak komunističkoj ideji i komunističkom pokretu. Naravno, ne uviđa niti reakcionarni karakter spomenute rezolucije Evropskog parlamenta.

Josip Broz Tito: Najsuroviji zločinac

  • “4. svibnja 1980. umro Josip Broz Tito – krivac za smrt više stotina tisuća ubijenih“
  • „Josip Broz Tito bio je jedan od najsurovijih zločinaca u suvremenoj povijesti. Mnogi se još sjećaju kada je, nakon smrti jugoslavenskog diktatora vlak s njegovim posmrtnim ostacima iz Ljubljane prolazio diljem Jugoslavije, dok su ljudi bili prisiljavani okupljati se na mjestima kuda se kretao“…
  • „Tita će povijest zapamtiti kao jednog od najsurovijih zločinaca, čije se ime povezuje sa smrću više stotina tisuća ubijenih…. Pod Titovim rukovodstvom partizani su nakon Drugog svjetskog rata provodili mučenja i masovne egzekucije pobijeđenih vojnika te civila, žena i djece, počevši od pokolja na Bleiburgu pa do križnih putova, o kojima i danas svjedoče mnoge neobilježene i nepoznate masovne grobnice diljem Slovenije, Hrvatske i BiH.“

Autorica nije elaborirala kakvom je metodologijom došla do „više stotina tisuća ubijenih“, niti je Narodova redakcija elaborirala kakvim je trampolinom preskočila stepenicu između „odgovornosti“, spomenute u tekstu, i „krivice“ za zločine, koju je smjestila u naslov. Malo ozbiljnija historiografija dokazuje da na Bleiburgu nije proveden nikakav „pokolj“; on je bio mjesto kapitulacije vojske jedne kvislinške države, te četnika, belogardejaca, čerkeza i drugih nacističkih slugu koji su se ondje dovukli s njom.

  • „Povjesničari i demografi procjenjuju da su u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila.“

Istina je da postoje „povjesničari“ i „demografi“ koji tako procjenjuju, ali istina jest i da je to očita laž. U Narodu, pripadnici vojske kvislinške NDH redovito se javljaju kao „pripadnici hrvatskih oružanih snaga“, što je također čista laž.

Hura, Hura! NDH!

Nezavisna država Hrvatska

Odabiremo nekoliko ilustrativnih naslova:

Na Prvom općem saboru HDZ-a Franjo Tuđman je, izjavom o NDH kao o ne samo kvislinškoj tvorevini i fašističkom zločinu nego i izrazu težnji hrvatskoga naroda, udario temelj hrvatskom historijskom revizionizmu. Iz gore odabranih naslova, koji ilustriraju Narodov odnos prema toj kvazidržavi, vidi se da njegovo uredništvo, kao i nakladnik, svjesno naglašavaju drugi dio Tuđmanove teze: NDH je „izraz težnji“, a previđaju onaj prvi: „kvislinška tvorevina i fašistički zločin“ – čime su, ruku na srce, u redakciji pravilno odgonetnuli autorovu namjeru.

Naposljetku, u tome što je “NDH imala konzulat u Beogradu“ nema ničeg začudnog, jer je tadašnja Srbija također bila Hitlerova kvislinška tvorba, uključena u njegovu Osovinu. A to što je Pavelić nakon pada Italije brže-bolje poništio Rimske ugovore, samo dokazuje njegovo vazalstvo i kukavičluk.

Zaključak: Narod, “novinarstvo” po Goebbelsu

Ako ste sve ovo dočitali do kraja, vjerojatno ste primijetili: Zločine u ideji i izvedbi Narod pripisuje partizanima (koji doduše jesu masovno ubijali u mjesecima nakon pobjede), a ustašama i NDH ih otpisuje. Prema NDH prisutne su, najvećim dijelom, slabo ili nikako prikrivene simpatije. Upravo u tom ključu, ključu filoustaštva, treba čitati otvorenu agresiju portala koji izlazi u nakladi U ime obitelji, prema uglednim, humanistički orijentiranim javnim osobama.

Ona bi nas mogla podsjetiti na verbalnu agresiju nazi-pokreta prema njemačkim intelektualcima, iz njegove „nevine“ faze, dvadesetih godina prošloga stoljeća, koja je u datim povijesnim okolnostima bila praćena i njihovim premlaćivanjem, a potom i ubojstvima. Verbalna agresija predstavlja medijsku pripremu za onu fizičku, kad se za nju steknu odgovarajuće političke okolnosti. Tankoćutnost UiO, koja “pati od nesanice” i “osjećaja nelagode” ako joj netko primijeti strukturno nasilje, pregledom stranica njihova portala otkriva se kao hipokrizija: tu se ljudi i organizacije bez zadrške, i naravno bez  „razumne i provjerljive argumentiranosti,“ proglašavaju ekstremistima i zločincima.

U istom ključu, filoustaštva, trebalo bi promatrati i javne inicijative te udruge. Žena je u njezinu očištu prvenstveno sredstvo natalitetne reprodukcije, abortus bi trebalo progoniti, homoseksualnost bi trebalo otjerati iz javnosti, pogrešna krvna zrnca valja pedantno prokazivati. Primijenjena propagandna metodologija dobrih je stotinu godina stara: i najbedastija laž dobiva status građanstva, nakon što se dovoljno puta ponovi u medijima. U tom je smislu govorio nešto i stari, dobri Joseph Goebbels. Sve je to već odavno viđeno na ovim prostorima.

H-Alterova redakcija zahvaljuje svim čitateljicama i čitateljima koji su nam pružili moralnu ili financijsku podršku povodom presude zagrebačkog Županijskog suda prema kojoj moramo isplatiti 4 tisuće eura jer smo „referendum o braku“ nazvali strukturnim nasiljem udruge U ime obitelji.

Potreban iznos još nismo prikupili. Vaša pomoć i dalje nam je, stoga, od životne važnosti. Molimo, uplatite nam donaciju na na žiro račun: HR9423400091110191182, kod PBZ, na adresu Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, Šubićeva 20/3, 10 000 Zagreb. Detalje o drugim načinima uplate pomoći možete pronaći ovdje: PODRŽITE NAS!

Share.

Povezani članci

Skip to content