“Od pasa se danas traži da ne budu psi, zaboravlja se da su životinje. Oni su borci po prirodi, nisu blesavi kao ljudi da ih se može lako staviti pod čizmu. Najveće poštovanje koje možeš dati psu je da ga pustiš da bude pas.” S tom filozofijom udruga Indigo postiže gotovo stopostotnu stopu uspjeha s udomljavanjem “problematičnih” pasa. Da bi ovakva nastojanja usustavili, namjeravaju Indigo pretvoriti u službeno sklonište. Ali za to je ključan teren.
“Oprez, Opasni psi!”, piše na metalnim vratima ispod prpošno dekorirane table s natpisom Indigo u zagrebačkom Rakitju. Označavaju ulaz u otvoren prostor, a kroz žute rešetke koje ga omeđuju vidljivo je nekoliko limenih konstrukcija i mnoštvo biljaka zasađenih u raznobojne tegle i kante. Dvorište je čisto, održavano i prepuno božićnih dekoracija, tog ponedjeljka, 9. prosinca, unosi vedrinu u sivo popodne derutne industrijske periferije. Lavež pasa ipak odaje da trud uložen u teren udruge Indigo ima svrhu mimo uljepšavanja predgrađa Rakitja, trud čija će se dugoročna isplativost otkriti tek za tri dana.
“To je sve bila šikara koju smo pokosili. Donijeli smo kontejnere, posadili biljke. Osim sjenice koju je radio majstor sve je izgrađeno na volonterskoj bazi”, govori nam Dora Perši vodeći nas kroz radionicu svoje hidrauličke firme do zemljišta. “Keksa ćete ignorirati, kao da ga nema”, upozorava Perši pokazujući na razdraganog psa, a zatim mu spretnim pokretom teniske loptice preusmjerava pozornost i vodi ga u jedan od trinaest bokseva. Energična u pokretu koliko i izričaju, brzinski nam pokazuje teren popraćena Dylanom na radiju. Od oslikanih bokseva, preko spremišta s desecima lajni i ogrlica, do zatvorene kućice sa psima kojima je potrebno više topline. Impresivno koliko bilo, teško je zamisliti da je u ovim skromnim dimenzijama proteklih sedam godina bivalo na tisuće pasa.
“Skoro svi odrasli psi prođu naš teren, ali neki su tu kratko. Kad vidiš da je pas OK, automatski forsiraš čuvanje i udomljavanje, ali bilo bi neodgovorno od nas da psa šaljemo čuvalicama iste sekunde kad ga dobijemo”, navodi Perši. Pod čuvalice misli na desetke volontera kojima su nakon stručne procjene indigovaca napušteni psi uručeni na privremeno čuvanje dok se ne pronađe odgovarajući vlasnik, tzv. njihov Zauvijek dom. Posredstvom Indiga udomljeno je njih preko 4 500. Ta prva djelatnost Indiga ipak nije ona po kojoj su stekli svoju reputaciju.
“Mi smo poznati po rehabilitaciji, Indigo se zove kad se više ne zna kud sa psom. Svjesne smo da nisu psi svima na prvom mjestu. Zato smo si rekli ‘uzdaj se u se i svoje kljuse’, jer ulaziti u neprekidne peripetije sa zakonima, državom i gradom nema smisla”, priča nam Perši u uredu Indiga i firme. Završila je ekonomiju, a poduzeće je naslijedila od oca. Zbog te bi privilegije, sama tvrdi, mogla živjeti vrlo lagodnim životom, međutim Perši s nekoliko volonterki prije jedanaest godina shvaća da se nitko ne skrbi za pse procijenjene opasnima. Od tada je Perši i Jasenki Pavić, drugoj osnivačici koja je s nama, život konstantno obilježen ovim pitanjem. Razgovor nam u tom trenutku prekida zvonjava mobitela. Jedna se teta čuvalica žali da udomitelji Astor, koja je na terenu bila dva mjeseca, nisu prikladni.
“Ajdemo prvo prestat plakat da te mogu doživjet”, asertivno ju umiruje Perši, a u sljedećih dvije minute pomno ispituje situaciju. Zapisuje bilješke, kaže joj da će sve biti u redu i završava poziv, no u trajanju našega razgovora poruke i pozivi ne prestaju.
“Dnevno se komunicira s između pedeset i sto ljudi. Čuvalice, udomitelji, problemi. Sve smo mi na poslovima, osim nas dvije još je pet volontera na društvenim mrežama i telefonima. Irina zove čuvalice i potencijalne udomitelje, svaki razgovor traje minimalno sat vremena, a prije toga se još treba profilirati udomitelje i pismeno se dogovarati s njima”, nabraja Perši. Pavić pak nadodaje da problem nisu psi, nego ljudi: “Od pasa se danas traži da ne budu psi, zaboravlja se da su životinje. Oni su borci po prirodi, nisu blesavi kao ljudi da ih se može lako staviti pod čizmu. Najveće poštovanje koje možeš dati psu je da ga pustiš da bude pas.”
S tom filozofijom udruga postiže gotovo stopostotnu stopu uspjeha s udomljavanjem takozvano problematičnih pasa. Iz istog razloga epitet “problematično” bez iznimke koriste nakon prefiksa “takozvano”, jer da su psi uistinu problematični po sebi, stalnih korisnika terena u Indigu bilo bi daleko više od tri, a čak je i ta stara garnitura prilagođenija no što je bila po dolasku. Jedan od njih, metuzalem od šesnaest godina imena Deda Job, nevezan se izležava pored nas dok vodimo razgovor. Bivši je lovački pas imao problema u ponašanju, a Perši je čak i ugrizao, njenom greškom, kad su ga nakon prihvaćanja odvele veterinaru. Iako je Deda još uvijek “delinkvent”, dovoljno je ukazati na činjenicu da zaposlenici Peršine firme ne jedu ručak bez njega kako bi bilo jasno da oštrina ovog psa ne leži u njegovoj prirodi.
Ova politika neodustajanja od pasa, kao i personaliziran pristup, Indigo tako razlikuju od službenih skloništa zaduženih za problem lutalica u Hrvatskoj. Svaka županija bi po zakonu trebala imati jedno sklonište za pse, a trenutačno su većina njih privatna poduzeća koja sklapajući ugovor s gradom vuku profit na čipiranje, cijepljenje, kastriranje i čuvanje pasa. To će reći da vlasti, perući ruke od problema, dobrobit pasa uručuju na milost i nemilost tržišta ili potkapacitiranih gradskih skloništa poput Dumovca, sve na račun poreznog novca.
“Ne volimo se s njima uspoređivat jer su to doslovno firme. Ima ljudi koji to rade sa srcem i koji to rade isključivo za novce; ovisno tko je u smjeni, tako je psima. Caka s njima je ako imaju određeni kapacitet za primiti pse na koji je natovareno njih pedeset preko granice izdrživosti, nemoguće ih je tretirati kako spada. Nije da su zaposlenici skloništa krivi za sve, kriv je taj netko na vrhu tko donosi odluke. Što se tiče privatnih skloništa, ne znam ni za jedno dobro. Zagreb je još najuređeniji”, elaborira nam Perši kako život u skloništu izgleda za pse, a Pavić zaključuje da se dvama zaposlenicima vremenski i prostorno nije moguće posvetiti stotini pasa svaki dan. Uz to, često nemaju ni potrebna znanja za socijalizaciju pasa koji dolaze iz teških pozadina.
Na pitanje što se događa s tim tzv. problematičnim psima, odgovaraju da ne znaju. Premda je važećim Zakonom o zaštiti životinja od 2018. zabranjena eutanazija napuštenih pasa, volonterke navode kako u njemu stoji članak da se životinja može uspavati za svoju dobrobit. Obrazloženje toga što to podrazumijeva ili tko donosi tu odluku je izostalo, te se tako psi i danas neupitno usmrćuju.
“Netko može reći da pas pet godina živi u boksu i to nije dobar život, pa ih ide eutanazirati. To ima logike, no kod nas psi žive kraljevski godinama. Čak mislim da je prije priča bila uređenija, jer su se psi skupljali s ceste više, a udruge su pred kraj isteka roka za eutanaziju njih vadile van. Mogao im se i pratit trag. Otkad je novi zakon donesen, a kapaciteti skloništa se nisu povećali, imamo kaos. Što se događa sada nitko ne zna”, pripovijeda Perši. Iz istih pravnih razloga Indigo i djeluje na volonterskoj osnovi. Javne institucije im u ovom obliku ne mogu pomoći ni sa željom. Jedine novce koje crpe iz javnih natječaja su za organizaciju Konferencije za pse, jedinstvenog tipa edukacije u regiji po tome što problem napuštenih pasa pokušava srezati u korijenu educirajući javnost o tome kako ih tretirati i doživljavati. Da bi ovakva nastojanja usustavili, a svoje šaptanje psima učvrstili, namjeravaju Indigo pretvoriti u službeno sklonište. Upravo je zato toliko ključan teren.
“Za registraciju nam je potrebno zemljište. Ne mogu graditi nešto dok ono nije moje”, tvrdi Perši. Unatoč cjelokupnom radu koji su volonteri uložili u prostor teren je donedavno bio ničija zemlja, te im je tako zbog neizvjesnosti situacije 27. rujna vijest da zemlja ide na dražbu pružala i svojevrsno olakšanje. Čak i ako se proda, kažu, bar znaju na čemu su, no jasno je da bi ovo bio ogroman udarac. U prijašnjim su se pregovorima Zagreb i Sveta Nedjelja iskazali susretljivima u potrazi za adekvatnim prostorom, no nisu uspjeli pronaći ni jedno mjesto koje bi ispunilo sve uvjete. Trenutačna je pozicija u zoni javnoga prijevoza, ali je dovoljno daleko od grada da psi ne smetaju susjedima i da mogu uživati u prirodi. Prva je točka iznimno važna da bi volonteri, udomitelji i napušteni psi mogli nesmetano dolaziti, a druga za dobrobit samih pasa. Blizu udruge nalaze se pitoreskna rakitska jezera gdje ih svaki vikend volonteri dolaze šetati. Uz to i zaposlenici Peršine firme obožavaju stanovnike Indiga.
“Ovo je velika simbioza zaposlenika, volonterka, pasa i prvih susjeda. Oni svi vole životinje, ljudi su. Zaljubili smo se u šetnicu oko jezera gdje psi toliko uživaju. Starijima to puno znači, ljeti se svi kupaju. Vili ima jedanaest godina, Fija deset, Deda šesnaest, Keks dvanaest, Alfa dvanaest, Zeko deset, Gaia dvanaest. Vikendom su svi vani, dolaze ljudi iz cijelog grada”, opisuje nam Perši atmosferu dok Pavić s osmijehom gleda u usnulog Dedu. Sloboda koju trenutačna lokacija pruža okupila je oko sebe cijelu jednu zajednicu, a obje su krucijalne stavke Indigovog humanijeg pristupa životinjama. Tako je ubrzo napravljena kampanja u kojoj se timu volontera pridružuju marketinški stručnjaci. U manje od tri mjeseca prikupljena je početna cijena dražbe od 136 500 eura, mahom od bivših udomitelja udruge. Perši nam u knjižnici pokazuje tisuće imena ispisanih olovkom, žaleći se na to da joj je na dan kad je pristiglo četiristo donacija trnula ruka.
Početna svota je prikupljena, no u trenutku pisanja ovog teksta najviša je ponuda 162 150 eura, gotovo trideset tisuća više. Indigo nema pristup informacijama tko sve sudjeluje u dražbi. Jedina firma za koju pretpostavljaju da je uključena u nadmetanje je Autocentar Merkur d.o.o. jer su njihovi delegati došli pogledati teren. Drugi potencijalni kupac je PUGNA d.o.o., što se može zaključiti iz podneska stečajnog vjerovnika na e-oglasnoj ploči. Naime, PUGNA, agencija za nekretnine, otkupljuje 3. prosinca tražbinu od Zagrebgradnje, tvrtke koja je, otišavši u stečaj, zemljište pustila na dražbu. Vlasnik novog vjerovnika, Zdravko Barišić, inače bivši Thompsonov menadžer, 2008. godine je, zbog zastare, amnestiran za pljačku vranjičke tvrtke teške sto milijuna kuna. U slučaju da pobijede dražbu, još nije jasno hoće li PUGNA ovo zemljište prodati ili izgraditi Thompsonu stan od novaca poreznih obveznika, kao u slučaju prije desetak godina. Autocentar Merkur se, s druge strane, bavi banalnijim ekscesima kapitalizma, pa će, vjerojatno, nakon razaranja dugogodišnjih napora desetaka volontera, ovdje izgraditi parkiralište ili nešto slično. Nepregledna moć kapitala nimalo iznenađujuće prijeti momentalnim brisanjem sedam godina djelovanja grassroots zajednice.
Indigo u javnosti često govori da su psi odraz ljudi. Psi su životinje koje žive u trenutku; ako se ponašaju agresivno ili tužno, to je zato što im nitko nije pružao ljubav koju zaslužuju. Potporom koju dobivaju i stopom rehabilitacije, ovu tezu uspješnu iznova i iznova dokazuju. Zato na koncu u svojem pristupu žele tu ideju proširiti, obrazovati javnost o tome kako se uistinu skrbiti o psima, kako ih doživljavati kao živa bića umjesto objekata, kao životinje sa svojim potrebama umjesto surogat djece. Takozvano problematični psi rezultat su zvanično problematičnog društva.
Njihov se argument, ipak, može odvesti korak dalje, jer i problematično društvo je tek rezultat problematičnog sustava. U ovom slučaju taj sustav, gurajući problem pasa lutalica pod tepih tržišta, tjera obične ljude da rade njegov posao osvještavanja ljudi i spašavanja pasa. Zatim istim tim ljudima prijeti oduzimanjem cjelokupnog napretka ostvarenog u tom pogledu zbog vječne kontradikcije pravičnosti i pravednosti u aktualnom ekonomskom ustroju. Najbolje od svega, između strvinara koji zemlju žele otkupiti, političara koje nije briga i privatnih skloništa koja izrabljuju zaposlenike nauštrb pasa jedino je udruga Indigo na svoja vrata dužna staviti upozorenje o opasnosti.
