Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), zakonski zastupnik RH, objavio je javni poziv za kupnju većinskih udjela u Uljanik Brodogradnji 1856, nasljednici giganta bez kojega ne bi bilo Pule kakvu znamo. Traži se zadržavanje brodogradnje kao djelatnosti. Iako direktor tvrdi da Uljanik “stoji dobro”, radnici i predstavnici radnika nisu službeno informirani o prodaji. “Naši su se ljudi pokazali vrlo sposobnima i vrlo konkurentnima za razliku od ostalih ‘priučenih’ radnika, s obzirom na svoje specifično znanje i iskustvo”, kaže Miha Paus, konstruktor-projektant u Uljaniku.
Najnovija dešavanja u brodogradilištu Uljanik ponovno su firmu vratila pod lupu javnosti zbog pristiglih priopćenja Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske (NSRH) i Radničkog vijeća. Radnici su o odluci Vlade RH o prodaji poslovnih udjela države u Uljanik Brodogradnji 1856 saznali iz medija proteklog petka. Unatoč raspravama u javnosti i medijskim istupima direktora Samira Hadžića, radnici i njihovi predstavnici nisu službeno informirani o prodaji, o čemu smo izvijestili prije nekoliko dana.
Sindikat je pritom upozorio i da Uprava odbija prijedlog da se sistematizacija radnih mjesta ugradi u Kolektivni ugovor, čime se, kako navode, izbjegava jasno uređivanje položaja radnika u trenutku kada se odlučuje o budućnosti brodogradilišta.
Sindikat je Ministarstvu gospodarstva uputio zahtjev za sastanak na kojem želi iznijeti svoja stajališta te sudjelovati u kreiranju odluka koje će se odnositi na prodaju brodogradilišta i zaštitu radničkih prava. Poručuju kako se prodaja Uljanik Brodogradnje 1856 ne smije provoditi “iza leđa radnika” te da zaposlenici moraju imati jasna jamstva kako njihova prava i plaće neće biti predmet trgovine.
Podsjetimo, Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), kao zakonski zastupnik Republike Hrvatske, prošlog je tjedna objavio javni poziv za prikupljanje obvezujućih ponuda za kupnju četiriju poslovnih udjela koji čine oko 97, 13 posto vlasništva u Uljanik Brodogradnji 1856. U javnom pozivu se navodi da se od zainteresiranih kupaca traži zadržavanje brodogradnje kao djelatnosti na cjelokupnom pomorskom dobru koje pulsko brodogradilište ima u koncesiji.
Vlada Republike Hrvatske stekla je u toj tvrtki prevladavajući vlasnički udio nakon što je, na temelju svoje odluke iz ožujka 2024. godine, od Uljanik Brodogradilišta u stečaju otkupila 54,77 posto vlasništva u Uljanik Brodogradnji 1856. Istom odlukom je zadužila CERP da pokrene prodaju poslovnih udjela u Uljanik Brodogradnji 1856, nakon što to brodogradilište izvrši primopredaju dviju novogradnji te vrati kredite kod Hrvatske banke za obnovu i razvoj.
Od budućeg kupca traži se zadržavanje brodograđevne djelatnosti na cjelokupnom pomorskom dobru koje brodogradilište koristi u koncesiji. Nominalna vrijednost državnih udjela iznosi 34,38 milijuna eura, dok je početna cijena određena na 11,08 milijuna eura.
Republika Hrvatska postala je većinski vlasnik Uljanik Brodogradnje 1856 nakon što je u ožujku 2024. od Uljanik Brodogradilišta u stečaju otkupila 54,77 posto vlasništva te potom zadužila CERP da, nakon završetka ugovorenih obveza brodogradilišta, pokrene postupak prodaje. Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) reagirao je priopćenjem na medijsko izvještavanje o postupku prodaje društva Uljanik Brodogradnja 1856 d.o.o. Pula, ističući da nije istina da budući vlasnik može prenamijeniti pomorsko dobro na kojem se danas obavlja brodograđevna djelatnost te na njemu graditi apartmane. Dakle, drugim riječima neće postati “farma purana”.
Prodaja pulske pameti
Izgubljeno je nekoliko tisuća radnih mjesta izravno u brodogradilištu te kod brojnih kooperanata. Dio njih, pogotovo onih visokokvalificiranih radnika i inženjera, otišao je u inozemstvo ili u druge industrije. Uljanik više nije veliki industrijski sustav kakav je bio desetljećima, već posluje kao znatno manje brodogradilište usmjereno na specijalizirane projekte.
Od 2018. do danas Uljanik je prošao put od jedne od najvećih hrvatskih brodograđevnih kompanija, preko stečaja i raspada Uljanik Grupe, do nastavka rada u znatno manjem opsegu kroz novo društvo Uljanik Brodogradnja 1856, koje je danas u postupku traženja novog vlasnika uz uvjet očuvanja brodogradnje.
Upravo ta tema intelektualnog kapitala posebno nas je zaintrigirala. Miha Paus, inženjer tehnologije i organizacije, koji u “najnovijem” Uljaniku radi kao konstruktor-projektant, u poduljem nam je razgovoru napomenuo: “Naši su radnici i inženjeri završili svugdje. Ima ih u obližnjim brodogradilištima, u Trstu, Mergheri, Monfalconeu. Kad su krenuli raditi i vlasnici vidjeli koji su to kapaciteti, zatražili su da se šalje još ljudi, tako da je veliki broj njih nastavio raditi u brodogradnji u Fincantieri, Jan de Nulu i drugima. Naši su se ljudi pokazali vrlo sposobnima i vrlo konkurentnima za razliku od ostalih ‘priučenih’ radnika, s obzirom na svoje specifično znanje i iskustvo.”
Upitan o novim mogućnostima brodogradnje i njezinom razvoju u odnosu na dominantan turistički narativ napominje: “Uljanik može poslužiti kao izvrsna platforma za reindustrijalizaciju ne samo kao brodogradilište nego i kao prostor koji postoji. Puli nedostaje takvih poslovnih prostora i tehnologije koja se ovdje da iskoristiti, počevši od dizalica koje dižu vrlo velike terete. Na žalost, porezna politika u prošlosti je bila antiproizvodno naštimana, jer ipak je brodogradnja, za razliku od nekih drugih gospodarskih grana, teško zavrtiti i oprati lovu.”
Ovaj bivši pulski gradski vijećnik Možemo! tvrdi da je Vlada pogriješila u pristupu prostoru Uljanika – on nije trebao biti gledan isključivo kao prostor za brodogradnju, već bi se trebao “zonirati” kako bi se povećala vrijednost i privukle i druge grane proizvodnje. Naglašava kako su izrazito male šanse da netko kupi cijeli Uljanik i bavi se isključivo brodogradnjom, te da bi zoniranje otvorilo prostor za druge industrijske djelatnosti. On je osobno primio ponude poduzetnika iz Istre koji nisu u brodogradnji, ali traže slobodan prostor.
U intervjuima, Paus je ponovio da nikada nije bilo plana pokretanja proizvodnje u Uljaniku, nego isključivo prodaje – što se pokušavalo i 2012. godine, kada je propao plan za 3. maj u Rijeci, a zatim je političkom odlukom Uljaniku naređeno da preuzme taj prostor.
Pausovo “rješenje” je promjena pristupa prostoru – zoniranje i privlačenje drugih industrijskih djelatnosti, a ne isključivo brodogradnja, uz jasne strateške i pravne osnove za održivost i razvoj Uljanika. Zaključno, na budućnost brodogradnje i drugih proizvodnih djelatnosti u Puli, valja gledati i imati na umu i njezinu povijesnu dimenziju, jer Pulu ipak nisu izgradili hoteli, kuće za odmor i rentijerstvo, već strateške aktivnosti nekih zaboravljenih, ali efikasnih država, koje su od nje napravile mjesto poželjno za život brojnih obitelji.
Da nema Uljanika ne bi bilo Pule – kratki historijat giganta ususret 170. godišnjice
O tome koliki je značaj Uljanika za Pulu, kao da se ne pridaje značaj koji ova industrija zaslužuje. Valja se podsjetiti neprijeporne činjenice da je to jedno od najstarijih brodogradilišta na svijetu. Naime, 1853. Pula, tada gradić s manje od tisuću stanovnika, malaričnog predjela, biva proglašena za austrijsku ratnu luku. O moći tadašnjeg Carstva govori i to da je već dvije godine po polaganju temeljca za gradnju, 9. prosinca 1856. godine u prisutnosti carice Elizabete, s navoza porinut prvi brod znakovitog imena “Kaiser” s 5 194 tona istisnine. Za Austrougarsku ratnu mornaricu je potom napravljena flota od 55 raznih brodova, ukupne istisnine 53 588 tona. Uljanik je u doba Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije bio i vojna baza; zapošljavao je 4 000 radnika i oko 8 500 vojnih osoba, što je sveukupno bilo 12 500 zaposlenih.
Kako navodi istarska internetska enciklopedija Istrapedia, građevinski radovi na kanalizaciji, izgradnji zgrada za stanovanje i uopće stvaranju uvjeta za život novih stanovnika bili su prve veće akcije u to doba u Puli, koja je zbog malarije na početku XIX. st. imala manje od tisuću stanovnika. Kako su radovi na brodogradilištu odmicali, povećavao se broj stanovnika, pa je Pula 1857. imala 8 551 stanovnika, od toga 2 000 vojnih osoba. Za 60 godina austrijske vladavine, tj. do Prvog svjetskog rata, broj stanovnika u Puli porastao je čak 60 puta, pa ih je 1910. bilo 58.562, od toga 16.014 vojnih osoba. Usporede li se podaci s brojem stanovnika u Rijeci i u Splitu, jasno je da na jugu Istre nastaje pravi grad, koji među ostalim ima i svoju tramvajsku prugu.
O tome kako funkcioniranje Uljanika utječe na kretanje stanovnika Pule govori i podatak kako je osjetan pad broja stanovnika na popisu 2021. godine – 52 220, što je za čak 5 240 stanovnika manje nego 2011. godine, a za 6.342 stanovnika manje nego 1910. godine!
No, nastavimo s povijesnom “šetnjom”. Poslije raspada Austrougarske i kratkotrajnog preuzimanja od strane Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca, Pulu zaposjedaju Talijani. Osniva se brodogradilište Scoglio Olivi koje je podijeljeno u dva dijela – Arsenal (kopneni dio) koji je ostao pod upravom državne ratne mornarice i Uljanik (otok) koji je postao dioničko društvo. Vlasnici su postali poduzetnici Cosulich iz Trsta, pa se to može smatrati i prvom privatizacijom Uljanika.
Za vrijeme talijanskog fašizma bavi se popravcima, gradnjom, dokovanjem i rezanjem starih brodova. Nakon pada Kraljevine Italije 1943. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, brodogradilište je pomorska baza Velikog Njemačkog Reicha.
Od 1947. godine obnavlja se u sklopu SFR Jugoslavije. Nastavlja s dokovanjem, gradnjom, rekonstrukcijama, i popravcima brodova. Prva novogradnja isporučena je četiri godine poslije – 1951. godine. Pod svojim okriljem razvija strojogradnju, elektroindustriju i druge proizvodnje. Uljanik je 1991. godine zapošljavao 8.500 radnika, s time da je imao svoje pogone otvorene osamdesetih u Vodnjanu i Šijani, dijelovima Pule.
U Republici Hrvatskoj 1992. godine postaje dioničko društvo, preživljava krizne godine, nastavlja s brodograđevnom proizvodnjom različitih i specijalnih brodova, a u drugoj polovici 1998. ulazi u razdoblje velike tehnološke obnove. Od 1947. do polovice 2000. Uljanik je isporučio 201 brod, s ukupno više od 6 milijuna DWT (Deadweight Tonnage, odnosno nosivost broda), kupcima sa svih kontinenata svijeta.
O kojem se proizvodnom i intelektualnom bazenu radi govori podatak da se u Uljaniku projektiraju, konstruiraju i izrađuju sve vrste brodova, tako za prijevoz nafte i naftnih prerađevina, za prijevoz rasutih tereta, kontejnera, kamiona, vagona, automobila, putnika. Svaki brod je osebujan, napravljen prema specifičnim zahtjevima kupaca.
Uvode se i inovacije jedinstvene u svijetu. Na VLCC gradnjama (vrlo veliki tankeri za prijevoz sirove nafte) pulsko je brodogradilište razvilo tehnologiju gradnje trupa iz dva dijela te spajanjem dviju polovica u moru. Na taj način, od 1972. godine do 1976. godine napravljeno je 11 brodova, a najveći su Tarfala (275 000 DWT za stockholmsku kompaniju Trafialtiebolaget Grangesberg) i Kanchenjunga (s 277 120 tona nosivosti, isporučen 1975. godine indijskoj kompaniji The Shipping Corporation of India).
U Uljaniku je 31. siječnja 2018. u more porinut jedinstveni luksuzni putnički brod za polarna istraživanja Scenic Eclipse, prvi polarni kruzer na svijetu, opremljen malom podmornicom i dvama helikopterima za istraživanje. Uljanik 2018. godine ulazi u ozbiljnu krizu likvidnosti zbog velikih gubitaka i kašnjenja u gradnji brodova i nedostatka novca za dovršetak ugovorenih projekata. Nestaju proizvodni pogoni u Vodnjanu i Šijani. Radnicima kasne plaće, organiziraju se višestruki štrajkovi.
Vlada Republike Hrvatske odobrava državna jamstva kako bi se privremeno omogućilo poslovanje i izradio plan restrukturiranja, no plan nije uspio privući održivog strateškog partnera. Nakon neuspjelog restrukturiranja, otvara se stečaj nad Uljanik Brodogradilištem i većim dijelom društava Uljanik Grupe, čime se “stavlja zastor” na jednu proizvodnu aktivnost, duboko utkanu u identitet grada.
Dio imovine i proizvodnih kapaciteta preuzima novo društvo Uljanik Brodogradnja 1856. Nastavlja se gradnja pojedinih brodova i specijaliziranih plovila, ali u znatno manjem opsegu nego prije krize. Broj zaposlenih višestruko je manji nego u razdoblju kada je Uljanik zapošljavao više tisuća radnika. Republika Hrvatska 2024. godine preuzima većinski vlasnički udio u Uljanik Brodogradnji 1856 kako bi stabilizirala poslovanje i dovršila započete projekte. Time država ponovno postaje većinski vlasnik tvrtke.
Nakon dovršetka preostalih novogradnji i smanjenja obveza, država preko CERP-a pokreće prodaju svog većinskog udjela. U natječaju je propisano da budući vlasnik mora zadržati brodogradnju kao osnovnu djelatnost na području pulskog škvera. Rok za dostavu ponuda istječe “točno u podne” 18. kolovoza 2026., a pravo sudjelovanja imaju samo ponuditelji koji su prethodno otkupili natječajnu dokumentaciju. Pomno ćemo pratiti daljnji razvoj situacije.
Škver ili “farma purana”?
Za kraj smo dužni dati objašnjenje za spominjanje “farme purana”. Naime, povijest odnosa i restrukturiranja Uljanika duga je i, nažalost, vrlo bolna. Jedan od najupečatljivijih događaja na tu temu zbio se 28. listopada 2000. godine i to – u Pazinu. Tog je dana Pino Ivančić, dugogodišnji električar Uljanika i autentični pulski multimedijalni umjetnik, ispred pazinskog Spomen doma tijekom umjetničkog performansa zaklao purana. Puran je korišten kao simbol svih radnika Uljanika koji su izgubili glavu u Uljaniku radeći brodove, ali i svih onih koji su izgubili posao u Uljaniku zbog pretvorbe. Paradoksalno će kasnije i on postati “jedan od tih purana”, budući da je i on dobio otkaz kao tehnološki višak.
Bila je to reakcija na tadašnji istup Ivana Jakovčića o preseljenju Uljanika iz Pule, u ime projekta Brijuni rivijera, kojim bi se turistificirala pulska riva i dio u kojem se nalazi Uljanik. Referirajući se na ovaj performans, Zoran Angeleski je u članku u Glasu Istre iz 2020. godine napisao: “Koliko se ovaj umjetnički čin pokazao proročkim, pokazat će gruba stvarnost i logika lošeg poslovanja – 18 godina kasnije, pretprošlog ljeta i jeseni (op.a., misli se na 2018. godinu), sve će okončati općom katastrofom za sve radnike Uljanika, njihove obitelji i cijeli grad. Ne samo ekonomskom, industrijskom, nego i identitetskom, kulturološkom, povijesnom, općedruštvenom, čije će se posljedice još dugo trpjeti, posebno nakon korona-posrnuća turizma, na čiju su krhkost, uslijed sve većeg uništenja industrije, mnogi dugo, ali bezuspješno upozoravali.”
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).