Usprkos očekivanjima totalnog fijaska i uličnih nemira u stilu 1968. Demokratska stranka je na ovogodišnjoj konvenciji u Chicagu, nakon što je Joe Biden prepustio kandidaturu Kamali Harris, uskrsla poput feniksa, pokazavši za njih upravo neobičnu razinu jedinstva i discipline u podršci novom kandidatu. Chicago ima povijest unutar stranke kao grad u kojem se donose povijesno važne političke odluke za njen opstanak.
Godine 1896. 36-godišnji William Jennings Brian digao je delegate u Chicagu na noge govorom protiv plutokrata “Pozlaćenog doba” (Gilded Age), pozvavši ih da se vrate svojim populističkim korijenima. Godine 1932. Franklin Delano Roosevelt je upravo u Chicagu najavio New Deal započevši političku revoluciju koja je osigurala premoć Demokrata dulje od trideset narednih godina. I u Chicagu se ta rooseveltijanska koalicija raspala 1968. u protestima i uličnim nemirima oko rata u Vijetnamu. Napokon, 1996. baš u Chicagu je Bill Clinton pokopao šezdesete i izgradio novu stranku za 21. stoljeće. A ovoga mjeseca stranka se reinventirala još jednom kao stranka Kamale Harris, prve obojene žene kandidata za američkog predsjednika.
Guverneri Kalifornije i Pensilvanije, Newsom i Shapiro, nisu niti jednom rječju odali moguću gorčinu što nisu dobili željeno mjesto kandidata za potpredsjednika, nego su jasno i glasno izrazili nedvosmislenu podršku kandidaturi Kamale Harris i Tima Waltza. I unatoč tome što je politički analitičar Nate Silver izrazio nezadovoljstvo izborom Waltza (on je gurao Shapira), tvrdeći da Waltz nije dovoljno blizu političkog centra da privuče birače da glasaju za Demokrate na jesen. Waltz je uveo besplatan ručak u školama u Minnesoti, besplatan community college, legalizirao rekreativni kanabis, dozvolio imigrantima bez papira da dobiju vozačke dozvole, zalaže se za 100% energije iz obnovljivih izvora do 2040. i, iako je do sada bio relativno tih oko situacije u Gazi, Silver se boji da bi izbor Waltza mogao dovesti do poraza na jesen, u izborima za koje većina Demokrata misli da su ključni za sam opstanak demokracije. Jer, da li će Trump dozvoliti izbore 2028. ako na ovima pobjedi?
Međutim, što je danas centar u SAD-u? Republikanska stranka je otišla toliko daleko udesno da već izgleda kao stranka Pinocheta, Franca i Mussolinija. Demokrati, načelno lijeva stranka, danas su desni liberalni centar. I tu su je doveli upravo Clintonovi politički stratezi 1996., Mark Penn i Doug Schoen. Obojica su danas česti gosti u konzervativnim medijima, gdje se na njih može računati da obavezno kritiziraju Demokrate da su otišli previše ulijevo. Penn je ranije radio kao strateg za Rossa Perota, a Schoen je doktorirao na Oxfordu disertacijom o Enochu Powellu, konzervativnom, antiimigrantskom britanskom političaru. Oni su već tada uvidjeli kako je svjetonazorski rat uništio rooseveltijansku New Deal koaliciju. Njhova strategija je bila da se inicijalno vodi ekonomski populistička kampanja, da se ponovno pridobije birače bez fakultetskog obrazovanja, koji rade šljakerske poslove, da bi se dobili izbori, a jednom kad su izbori dobijeni, inzistirali su da se ta grupa napusti i da se fokusira na svjetonazorski lijeve bogatije, fakultetski obrazovane, od kojih se mogu izvući veće donacije. Dakle, strategija je bila izdaja. Tako je Clinton, pobijedivši kao heroj radničke klase, postao šampion slobodnog tržišta, deregulacije Wall Street banaka, NAFTA-e, i neprijatelj sindikata. Tu izdaju Clintonovima birači nisu nikad zaboravili. Najbolji svjedok je Hillary, koju su “žalosni” (deplorables) pokopali na izborima 2016. Danas, Demokrati gube glasove ne samo među bjelačkom radničkom klasom, nego i među crnim i hispaničkim muškarcima bez fakulteta. I krajnje je vrijeme da se prestane kukati oko centra, ako se želi dobiti izbore.
Time što su ljevije od stranačkog prosjeka, Waltz i Harris zapravo dovode stranku više u centar, zdesna. I jedino je pitanje da li su američki birači nižih primanja i slabijeg obrazovanja već postali toliko zadojeni fašizmom, uslijed razočaranja clintonovštinom, da odbiju glasati za Demokrate najesen, čak i ako demokratski kandidati napokon pružaju bolje garancije da će štititi njihov ekonomski i klasni interes. Optimizam ove konvencije je pokazao da vodstvo stranke vjeruje da nisu. Iako, glavna tema je zapravo bila pravo žene na pobačaj, a Tammy Duckworth (senatorica iz države Illinois) je iskoristila svoju osobnu životnu priču da dovede u pitanje nerazumnu i sramotnu zabranu in vitro oplodnje, koja je jedna od stavki Trump-Vance izbornog programa. Oboje Obama dali su apsolutnu podršku. Michelle se fokusirala na to koliko su njena i Kamalina majka slične (crnkinja i imigrantkinja, iz pozicija nemanja moći novca). Vođa većine u Senatu, Joe Schummer, je plesao od sreće na pozornici.
Bernie Sanders je svojom karakterističnom zabrinutošću zavapio kako se mora misliti i na inozemstvo, ponavljajući riječ inozemstvo, da ne bi zaboravili na Gazu, i zahtjevajući trenutni prekid vatre. James Traub, autor biografije Lyndon Johnsonovog potpredsjednika Huberta Humpreya (True Believer), je za New York Times napisao kako “si Kamala Harris može dozvoliti da odstupi od politike trenutne administracije na načine na koje Humprey nikada nije mogao”. Humprey se tada, 1968., također želio distancirati od Johnsonove politike, posebno oko rata u Vijetnamu, koji je bio izrazito nepopularan, polarizirao zemlju, i razdirao stranku. No, Johnson nije htio popustiti, inzistirajući da bi pristanak na prekid vatre tada doveo do pogibije američkih vojnika i, moguće, Johnsonovog zeta, Charlesa Robba. Za Johnsona je taj rat postao osoban. Uz katastrofalne rezultate: godina 1968. ostat će zapamćena kao godina najvećeg broja poginulih američkih vojnika u tom ratu (oko 17 tisuća). Humprey, koji nije mogao jasno odstupiti od Johnsonove politike, izgubio je na izborima od Nixona. Robb nije poginuo, i kasnije je postao guverner, pa senator Virginije. Rat u Gazi, međutim, nije američki rat. Biden nema sina ili zeta na terenu. I Harris ima znatno više slobodnog prostora da promjeni politiku prema tom ratu, i već je signalizirala da bi, kao predsjednica, mogla zauzeti stroži stav prema Izraelu od Bidena, ispričavši se da ima druge obaveze nego se sastajati s Netanyahuom, kad je on nedavno posjetio Kongres.
Najveći američki sindikat, UAW (United Auto Workers) je na društvenim medijima u četvrtak zatražio da na završnoj večeri konvencije uz Billa Clintona, Nancy Pelosi, Waltza i Harris, neki palestinsko-američki demokrat bude pozvan da govori:
“Ako želimo mir, ako želimo stvarnu demokraciju i ako želimo pobijediti na ovim izborima, Demokratska stranka mora dopustiti da se večeras s pozornice DNC-a čuje palestinsko-američki govornik.”
To se, nažalost, nije dogodilo. Bilo je dovoljno palestinsko-američkih delegata na konvenciji – Abbas Alawieh iz Michigana, Ruwa Romman iz Georgije, Abdelnasser Rashid iz Illinoisa, i Dr Tanya Haj-Hassan, pedijatrica, koja je tretirala djecu u Gazi – no nitko od njih nije pozvan da govori. Demonstracije za mir u Gazi bile su svaki dan ispred zgrade konvencije, no bile su znatno mirnije, rekli bi zli jezici, dostojanstvenije, nego protiv rata u Vijetnamu 1968., pa se vrhuška stranke nije uzrujavala. Kamala je u svom završnom govoru zauzela centrističku poziciju Bidenove administracije, da će SAD uvijek podržati pravo Izraela da se brani, ali da se mora pod hitno, u ovom trenutnom ratu, dogovoriti prekid vatre, humanitarna pomoć Gažanima, i oslobađanje izraelskih talaca. Roditelji Hersh Goldberg-Polina, jednog od taoca, bili su pozvani da govore.
Izbori se na kraju svode na sedam država u kojima pobjednik nije lako predvidiv. U drugim državama istraživanja javnog mnijenja već daju prilično jasnu sliku tko će pobjediti, te se mogu već računati kao dobiveni elektorski glasovi za jednu ili drugu stranku. A i izborna računica se pojednostavljuje s nestankom trećepartijskih kandidata. Jill Stein i Cornell West nisu gotovo uopće prisutni u medijima i teško je zamisliti da bi mogli učiniti ikakvu štetu. A dok ovo pišem, čitam kako se očekuje da će Robert Kennedy ubrzo izjaviti kako se povlači iz kampanje i kako daje podršku Donaldu Trumpu. Iako je to sramota za političku ostavštinu obitelji Kennedy, niti je nekakvo iznenađenje (istraživanja već neko vrijeme pokazuju da Kennedy ima veći odaziv među Trumpovim biračima nego među Demokratama), niti je velika šteta (njegove brojke u istraživanjima već mjesecima strmoglavo padaju, tako da danas više nisu nikakva prijetnja, i vjerojatno zato i odustaje). Dakle, izbori će biti konvencionalni između dva kandidata, bez straha da će ih morati odlučivati Kongres. Sedam država, koje treba promatrati i za čije glasove birača će se slijedeća dva mjeseca voditi ljuta i skupa bitka su: Arizona (11 elektorskih glasova), Georgia (16), Michigan (15), Nevada (6), Sjeverna Karolina (16), Pensilvanija (19), i Wisconsin (10). Nije slučajno da je upravo u većini tih država Trump pokušavao nagovoriti državne službenike da nekako promijene rezultate izbora u njegovu korist,“nađu mu glasove”, ponište službene rezultate i imenuju njegove elektore 2020/21.
Važno je znati prioritete birača u tim državama. Ekonomija, inflacija i visoki troškovi života uglavnom prednjače u svim državama, a naročito u Nevadi, državi sa najgorom stopom nezaposlenosti i sa, nakon Kalifornije, najvišim cijenama benzina. Pravo žene da odluči sama o pobačaju je drugi takav prioritet, koji je uglavnom zajednički svim državama. Nevada i Arizona, pustinjske zemlje na granici s Meksikom, specifično su zabrinute oko imigracije i trgovine ljudima, te oko zaštite okoliša i nestašice pitke vode. Sjeverna Karolina, izložena uraganima, brine oko savezne pomoći u katastrofama, i, kao država u kojoj se najdalje otišlo s privatizacijom i vaučerizacijom osnovnog školstva, o kvaliteti obrazovanja koje primaju njihova djeca. Kao država koja je privukla strane tvornice jeftinom cijenom radne snage, birači Sjeverne Karoline danas brinu o pravima radnika. Arizona i Georgia, s natprosječno velikim brojem penzionera, brinu o pravima starijih, o zlostavljanju i kriminalu. Michigan i Wisconsin, s velikim brojem Arapa, Muslimana, brinu o ratu u Gazi. Georgia i Sjeverna Karolina, u kojima je velik broj raznih scamova i prevarantskih firmi, brinu o zaštiti potrošača. Michigan i Sjeverna Karolina imaju velik broj vojnih veterana. Michigan i Wisconsin imaju poljoprivrednike, koji brinu o subvencijama. Arizona, Georgia, i Pensilvanija prolaze kroz krizu ovisnosti o opijatima, naročito fentanilu. Pensilvanija i Georgia brinu o troškovima stanovanja. Pensilvanija ima velik broj beskućnika, a Philadelphia najveću krizu ovisnika o veterinarskom trankvilajzeru xylazinu u zemlji, krizu duševnog zdravlja, gubitak stanovništva i odljev mozgova. Način na koji će kandidati adresirati svaku od tih kriza u svakoj pojedinoj od tih država individualno, odlučit će rezultat američkih predsjedničkih izbora u studenom.
