Kao i svaki rat, i ovaj izraelsko-palestinski ima dobitnike. To su Netanyahu i Putin. Krivična djela iz mržnje, antisemitske i islamofobne, globalno su u porastu. K tome, ovaj je sukob posebno žestoko instrumentalizirao kulturu otkazivanja. Izrael ne želi za Hamasov teroristički napad kazniti samo čitav palestinski narod nego i UN, i čitav svijet. Meni se čini, međutim, da je došlo vrijeme da i Izrael nauči lekciju.
Davno prije nego su Hrvati i Srbi i pomislili zaratiti, tokom mog zadnjeg razreda srednje škole, Izrael je bombardirao Bejrut, i glavna vijest na večernjem TV dnevniku bili su masakri u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila. Na takve vijesti iz tog dijela svijeta svi smo već još onda bili navikli. Naime sukob tamo traje još od samog osnutka države Izrael. Britanija, Francuska, SAD, proverbijalni Zapad, podsvjesno pravni nasljednici Rimskog Carstva, koje je Židove istjeralo iz Jeruzalema, srušilo im hram, zabranilo im povratak, i raselilo ih po svijetu, nakon stoljeća i stoljeća pogroma, napokon je odlučio, posramljen strahotama holokausta, vratiti Židovima Izrael i Jeruzalem, i dozvoliti im da tamo uspostave svoju državu, ispunivši tako tisuću i više godina njihovih svakodnevnih molitvi.
No, u tih tisuću i više godina tamo su se naselili i zaživjeli drugi ljudi, Arapi, muslimani koji su preuzeli ime rimske provincije koju su naselili, i po njoj se nazvali Palestincima. A kada dva susjeda polažu jednako pravo na istu zemlju, svaki Zagorac zna da to ne bu dobro završilo. Kako bi riješio jednu povijesnu sramotu, Zapad je stvorio drugu.
Arapi su odmah napali Izrael, još 1948. I izgubili. Pa je onda, tokom Sueske krize, 1956. Izrael napao njih. I pobijedio. Sukob se ponovno rasplamsao 1967. tokom tzv. Šestodnevnog rata, pa 1973. tokom Yom-kipurskog rata, zatim 1982. kad je Izrael napao Libanon, pa tokom prve Intifade 1987., te druge Intifade 2000. Jugoslaveni se zaratili, pomirili, i već su neki od ratnih zločinaca iz tog njihovog rata odslužili kazne, a između Izraelaca i Palestinaca je sve po starom, isto kao pred 75 godina. Šest Nobelovih nagrada za mir je već dodijeljeno za doprinos miru između Izraelaca i Palestinaca – Menahem Begin, Yitzak Rabin, Shimon Peres, Yaser Arafat, Anvar Sadat, Jimmy Carter – a dvoje dobitnika su potom ubili ekstremisti iz vlastitih redova (Rabin, Sadat) – no tamo i dalje mira između njih nema ni blizu. Postojao je samo prekid vatre. Izraelci su se udobno uljuljkali u osjećaj sigurnosti ispod svoje Željezne kupole, dok su Palestince strpali u rezervate okružene bodljikavom žicom i daljinski kontroliranim mitraljeskim gnijezdima. U Gazi, na površini malo većoj od Zagreba, bez izvora vode, živi 2,2 milijuna ljudi, od toga 1,7 milijuna izbjeglica, više od milijun djece. 59,8 posto živi ispod granice siromaštva, 46 posto je nezaposlenih. Bilo je samo pitanje vremena kad će opet.
Rano ujutro sedmog listopada, dan nakon 50-godišnjice Yom-kipurskog rata, na rođendan Vladimira Putina, Hamas je ne samo ispalio nekoliko tisuća projektila na Izrael, nego je i, potpuno neočekivano od strane izraelske vojske i obavještajne službe, fizički srušio zid oko Gaze i probio se u Izrael, napavši okolne kasarne, kibuce, i mirovnjački festival, ubijajući ljude i uzimajući taoce, u napadu kakav se ne pamti od 1956, kako Ruth Margalit piše u uvodniku New Yorkera 23. listopada, kad je grupa Palestinaca i Egipćana zaskočila i ubila mladog izraelskog oficira Ro’i Rothberga u polju pored Nahal Oz kibbutza. Na njegovom pogrebu je Moshe Dayan, tada komandant izraelske vojske, održao kratak govor iz kojeg su sada Ruth Margalit za New Yorker i Slavoj Žižek u svom govoru na sajmu knjiga u Frankfurtu selektivno izvukli različite dijelove. Ruth: “Zaslijepila ga je tišina proljetnog jutra i nije vidio one koji su ga čekali u zasjedi, na rubu brazde… Zar smo zaboravili da ova grupa mladih ljudi koji žive u Nahal Ozu nosi teška vrata Gaze na svojim ramenima?”. Slavoj: “Nemojmo danas svaljivati krivnju na ubojice. Zašto bismo iskazivali njihovu goruću mržnju prema nama? Osam godina sjede u izbjegličkim kampovima u Gazi, a mi pred njihovim očima pretvaramo zemlje i sela u kojima su živjeli oni i njihovi očevi u naše imanje.”
A Dayana treba uzeti u svoj kompleksnosti. On nije bio mirovni aktivist. Samo je razumio protivnika. Iako je posljednja intifada bila prije 20 godina, sukob traje neprestano, i svake godine se barem jednom rasplamsa. No obično su samo rakete, uzvraćene potom bombama. Ovaj puta je drugačije, kako pišu Thomas Friedman za NYTimes i Amos Harel za Haaretz. Sad su klanja i otmice. Tako da sada samo bombe neće biti dovoljne. I svatko tko imalo poznaje povijest izraelsko-palestinskog sukoba osjetio je zato jezu toga jutra – ne samo zbog krvoločnosti i srednjovjekovne brutalnosti Hamasovog neočekivanog napada, nego i zbog očekivane i neizbježne reakcije izraelskog političkog i vojnog vrha, koji danas oba vrve eskstremistima, zazivajući konačno rješenje za Gazu, sažete u nekoliko hladnih riječi izraelskog ministra obrane, Yoava Gallanta: prekinuti dostavu hrane, vode, goriva, struje. Bombardirati dok se sve ne poruši, zatim ući sa vojskom, pročešljati od ruševine do ruševine, dok se sve ne pobije, te preorati i posoliti zemlju, kao Scipion Afrički Kartagu, da ni kamen na kamenu ne ostane i da ništa više nikada ne izraste, kako ne bi više bilo prijetnje.
Američki građani, američki muslimani i američki Židovi to ne žele. Do sada je već jedan službenik State Departmenta, Josh Paul, podnio ostavku zbog percepcije američke podrške Izraelu u etničkom čišćenju Gaze. Sasvim je jasno iz uvodnika u mainstream medijima, da američka vlast ne dijeli entuzijazam izraelske vlasti za konačno rješenje, i ne želi gledati pokolj, niti biti uvučena u situaciju u kojoj njena bezuvjetna podrška Izraelu biva zloupotrijebljena za akcije koje mogu kasnije biti protumačene kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Tisuće ljudi u Gazi već je pobijeno u nesmiljenom bombardiranju tokom dva tjedna. Izrael je prvo rekao ljudima da se evakuiraju sa sjevera na jug Gaze, da bi potom bombardirao Khan Yunnis i Rafah, granični prijelaz na jugu. A onda se desila bolnica.
U tom svjetlu treba promatrati Bidenov posjet Izraelu i njegovo umirivanje izraelske strane još s vrata aviona, kako SAD vjeruju Izraelu na riječ da je Hamasova raketa pobila stotine ljudi na parkiralištu iza bolnice al-Ahri-Arab, a ne Izraelska. Kralj Jordana, Abdulah II, odbio se potom sastati sa Bidenom. Rekao je da je poruka jasna: “Ljudska prava imaju granice, i primjenjuju se drugačije na druge rase i na druge religije.” Od prvog dana niti jedna arapska, muslimanska zemlja ne prihvaća izraelsku teoriju da je eksploziju izazvala pokvarena Hamasova raketa koja je pala po lansiranju, te da zato nema kratera, jer je samo gorivo gorilo. Tih teorija, da su skloni sami sebe raketirati, Muslimani su se naslušali još od Bosne. Izraelska vojska je pružila video kao dokaz. No, New York Times je usporedio sva tri videosnimka eksplozije (Al Jazeerin iz Gaze, Kanala 12 iz Izraela i vojnog CCTV-a iz Tel Aviva), da bi zaključili da video ništa ne dokazuje.
New York Times je kao prvi naslov, nakon eksplozije, objavio: “Izraelski udar ubio stotine u bolnici, Palestinci kažu”, da bi se ubrzo porijeklo projektila, a potom i da se uopće radilo o projektilu izgubili iz naslova narednih tekstova o toj temi (“Najmanje 500 mrtvih u udaru na bolnicu u Gazi, Palestinci kažu”, “Stotine mrtvih u eksploziji u bolnici u Gazi, Palestinci kažu”). Zatim je došla isprika uređivačkog odbora NY Timesa, da su tako na prvu loptu optužili Izraelce, i napokon tekst gdje zaključuju da se ne može točno znati tko je, i ljudi su slobodni vjerovati što hoće.
I to jeste najpoštenije. Hamas laže. IDF također lažu. Rat je. Kaos je. Bombe i rakete padaju po površinski sićušnom, vrlo gusto naseljenom teritoriju. Nemoguće je izbjeći civilne žrtve pod takvim uvjetima. Poanta zapravo nije čija je raketa pogodila ovu bolnicu, nego da će se ovakve stvari nastaviti dešavati ukoliko ne dođe do prekida vatre. Generalni sekretar UN-a, Antonio Guterres pozvao je ovaj utorak u obraćanju Vijeću sigurnosti na humanitarni prekid vatre: “Hamasov napad se nije desio u vakuumu. Palestinci žive pod 56 godina opresije. No kao što patnja Palestinaca ne može opravdati neljudski napad Hamasa, tako taj neljudski napad ne može opravdati kolektivno kažnjavanje čitavog palestinskog naroda.”
Biden je odlučio javno prihvatiti izraelsku verziju priče o bolnici, i privatno reći Netanyahuu da se takvi slučajni incidenti ne smiju više dešavati. Da mora dopustiti evakuaciju civila iz Gaze. Da mora dopustiti ulazak humanitarne pomoći i kamiona s vodom iz Egipta. Istovremeno, zapravo tokom Bidenovog leta u Izrael prošle srijede, SAD su u Vijeću sigurnosti UN-a stavile veto na UN-ov koridor između Gaze i Egipta.
Umjesto da se Izrael prisili odlukom UN-a na poštivanje prava civila i ratnih konvencija, SAD preferiraju, kao i obično, na sebe preuzeti odgovornost za ponašanje Izraela, uz bezrezervnu vojnu podršku njegovom opstanku, sa čak dva nosača aviona i pratećim brodovima pred obalom da zaustave svaki mogući napad iz Sirije ili Irana (zaustavili su nekoliko krstarećih projektila iz Jemena, koje su Houti lansirali). No, to se onda svodi na moljakanje. Državni sekretar Blinken je već tjedan dana bezuspješno pokušavao dogovoriti otvaranje prijelaza Rafah.
Egipat i Jordan neće izbjeglice. Jer su sigurni da se oni nikada neće vratiti. A to što će ovako otići na nebo, odakle se nitko ne vraća, to manje-više. A Izrael neće dopustiti da im neki terorista utekne.
Tek nakon Bidenove posjete, prijelaz je otvoren. Nakratko. Izašlo je nešto stranih državljana i ušlo je dvadeset kamiona. Potom je Netanyahu ponovno nastavio zakerati. Invazija Gaze kopnenom vojskom je, izgleda, ipak odgođena. Gideon Levy, novinar Haaretza, za Democracy Now kaže da smo sretni što imamo Bidena, jer tko zna što bi Bibi do sada već učinio. Biden se, zaista, iako možda za osamdesetgodišnjaka manje vitalan od Micka Jaggera, sasvim dobro drži i zdravorazumski zbori u razgovoru za 60 Minutes.
Bombardiranje se međutim nastavlja. Kao i nepotreban i neopravdan pokolj nedužnih Palestinaca na Zapadnoj obali, koji nisu učestvovali u ovom napadu na Izrael. Tenkovi su jutros ušli na sjever Gaze. Šest bolnica u Gazi već je zatvoreno zbog toga što nema struje niti goriva da se pokrenu dizel generatori. Više od stotinu beba će pomrijeti kad se isključe inkubatori.
U jednom boljem svijetu Palestinci bi probili ogradu oko Gaze, pridružili se posjetiocima Supernova Festivala i zajedno s njima plesali i duvali. I tome bi se onda priključila i druga mladež iz Izraela i iz svijeta. I zid oko Gaze bi pao, baš kao što je jednom Berlinski. Tako nekako su možda razmišljali i posjetioci festivala, koji sebe zovu Nova Tribe. Njih 3-4 tisuće, idealista, među njima mnogo doseljenika ili djece doseljenika iz SAD-a i Europe, svatko je platio po $100 kartu, da pleše 15 sati neumorno uz muziku 16 DJ-a iz cijelog svijeta, kao svake godine, pod otvorenim nebom u Negev pustinji. Od glasne muzike prvo nisu ni čuli rakete ni pucnjeve. A kad su shvatili što se dešava, bili su već opkoljeni i okrutno i nemilosrdno likvidirani. Njih 260 je pobijeno, a više od 1000 ranjeno ili oteto. Novi rekord je probijen po broju mrtvih na koncertu. Raniji je bio napad na klub Bataclan u Parizu 2015. sa 130 mrtvih. No, po efikasnosti je svakako i dalje prvak Stephen Paddock koji je sam samcat pobio 60 ljudi na Mandalay Bay koncertu u Las Vegasu 2017. Ovdje su ipak učestvovale stotine Hamasovih terorista.
A sada, njihovi vođe, iz udobnosti svojih vila u Kataru, kukavički tvrde da oni koji su počinili pokolj, nisu bili njihovi borci, doslovce svaljujući krivnju na cijelu palestinsku populaciju Gaze! Halil al-Hayya, član politbiroa Hamasa, u razgovoru za NYTimes iz svoje vile u Dohi inzistira da su članovi Hamasovih Qassam brigada imali instrukcije da ne napadaju i ne otimaju civile, nego da su druge naoružane grupe ljudi iz Gaze, što su nahrupile nakon što su Qassam borci probili zid, izvršile pokolje i otmice izraelskih civila. (IDF, Izraelska vojska, tvrdi da su u posjedu poginulih Hamasovih boraca našli upravo suprotne pisane instrukcije: kolji, otimaj). Sve u nadi da isprovocira što oštriju reakciju Izraela, uz očekivanje da bi jedan zaista masovan pokolj civila u Gazi – nešto što bi se moglo nazvati genocidom – napokon mogao okrenuti globalno javno mnijenje protiv Izraela.
Ovaj sukob je zaista i podijelio svijet. I to, kako mi ostali na taj sukob reagiramo, danas je zapravo veća novinska vijest od samog sukoba, koji se odvija po istim zakonitostima kao i prethodni sukobi tokom 75 godina.
Prvo, kao i svaki rat, i ovaj ima dobitnike, one koji od njega imaju nekakve koristi. Npr. Netanyahu, izrazito nepopularan političar, toliko da dvije trećine Izraelaca u anketi Haaretza kaže da bi glasalo za bilo koga drugoga. Bez prijatelja u sudstvu, kome je oduzeo nezavisnost. I pod nekoliko optužnica za korupciju, mito i prevaru. Sad vodi vladu nacionalnog spasa. Zaslugom ovog rata.
Ili Putin, kojemu je svakako prihvatljivije vidjeti bombardiranu bolnicu u Gazi na naslovnicama zapadnih novina, nego destrukciju silosa u luci Odesa: rat u Ukrajini i njegove žrtve su najednom sišli sa naslovnih strana. I iako nas Biden tješi da američka vojna industrija može istovremeno opskrbljivati i Ukrajinu i Izrael, njena proizvodnja nije neograničena, a rusko-ukrajinski front je neizmjerno dug. I moguće je predvidjeti da će nastupiti manjak municije i oružanih sustava koje oboje koriste, kao npr. 155 mm granata i GPS navođenih bombi/projektila.
I Kina, čija diplomacija je razvila dogovor između Saudijske Arabije i Irana, koji nije ugrožen, nego možda i osnažen ovim ratom, za razliku od dogovora Saudijske Arabije i Izraela, koji je forsirala američka diplomacija, i koji je već došao tako daleko da je Times of Israel objavio fotografije kako je Saudijska Arabija dozvolila izraelskoj delegaciji da organizira svoju molitvu u hotelu u Rijadu, a sada je propao.
Drugo, kako i Židova i palestinskih izbjeglica ima svuda na svijetu, tako su krivična djela iz mržnje, antisemitske i islamofobne, u porastu globalno. Sinagoga u Berlinu je napadnuta. Šestogodisnji palestinski dječak, Wade Al-Fayoume, i njegova majka izbodeni su nožem u Chicagu. Ubio ga je (majka je preživjela napad) kućevlasnik, 71 godišnji Joseph Czuba, nakon nekoliko dana slušanja izvještaja konzervativnog, desničarskog radio programa o sukobu u Izraelu. U Detroitu je pak nožem izbodena Samantha Woll, liberalna predsjednica donjogradske sinagoge. Bez ikakve osnove desničarski mediji su optužili detroitsku kongresnu zastupnicu palestinskog podrijetla Rashidu Tlaib za poticanje. Policija tvrdi da istraga vodi k privatnim razlozima za ovo ubojstvo, koji nemaju veze sa ovim ratom i politikom. No atmosfera je globalno kao u Hrvatskoj 1991.
Ljudi se svuda dijele na proizraelce i propalestince. Službeni stav Zapada je proizraelski. Od zemlje do zemlje, od institucije do institucije međutim postoje razlike u razini tolerancije prema propalestinskom stavu. Francuska, s mnogo većim postotkom bliskoistočnih i sjevernoafričkih migranata, nije tako isključiva kao Njemačka, koja, možda upravo zbog svoje specifične prošlosti oko židovskog pitanja, ne dozvoljava nikakve oblike iskazivanja simpatije prema Palestincima. Njemačka ministrica obrazovanja Katharina Günther-Wünsch je poslala e-mail školama u kojem kaže da “svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može shvatiti kao odobravanje napada na Izrael ili podržavanje terorističkih organizacija koje ih izvode, kao što su Hamas ili Hezbollah, predstavlja prijetnju miru u školi u trenutnoj situaciji i zabranjeno je”. Osim zabrane simbola povezanih s Hamasom, škole sada mogu također zabraniti “simbole, geste i izražavanje mišljenja koji još nisu dosegli granicu kaznene odgovornosti”, što uključuje keffiyeh, palestinsku zastavu i naljepnice “slobodna Palestina” i značke.
Širi se atmosfera straha u medijima i na akademiji. Prošli vikend dvadesetak bijesnih ljudi opkolilo je kuću ljevičarskog izraelskog komentatora koji je izrazio zabrinutost za stradanja civila u Gazi, urlajući “izdajnik” i paleći petarde. Prominentni desničarski aktivist postao je video u kojem viče i prijeti televizijskoj ekipi koja snima izraelske vojnike. Većina novinara u Izraelu kaže da dobivaju prijetnje i zastrašivanja putem društvenih mreža. BBC je podijelio otkaze šestoro arapskih reportera i trima muslimanskim voditeljima zbog pro-palestinskih twitova i postova, ili čak samo lajkova propalestinskih postova na društvenim mrežama. Donatori zahtijevaju ostavku predsjednika Sveučilišta Pensilvanija zbog konferencije palestinskih pisaca na sveučilištu gdje su navodno govorili ljudi optuženi za antisemitizam. Na Harvardu je više od 30 studentskih grupa potpisalo otvoreno pismo na dan Hamasovog napada, tvrdeći da je Izrael u potpunosti odgovoran za nasilje u kojem je pobijeno tada već 1400 ljudi, uglavnom civila.
Unutar nekoliko dana studenti pripadnici tih grupa bili su “outani”. Njihove privatne informacije postane su na internet. Njihova rodbina primala je prijetnje putem društvenih mreža. Direktori korporacija s Wall Streeta zahtijevali su da se objave njihova imena kako bi se spriječilo njihovo zapošljavanje u budućnosti. Kamion s digitalnim panoom, plaćen od konzervativne grupe Accuracy in Media, kružio je kampusom prikazujući njihove slike i imena pod naslovom: “Vodeći antisemiti Harvarda”. Slični kamioni su se pojavili i na sveučilištima Stanford i Berkeley. Nekoliko milijardera već je povuklo svoje donacije Harvardu, jer sveučilište nije na vrijeme spriječilo “antisemite”. Lawrence Summers, bivši predsjednik Harvarda, kritizirao je sporost sadašnje uprave. Hedge fund milijarder Bill Ackman, alumnus Harvarda, izjavio je na društvenim mrežama da lista studenata treba biti dostupna svima kako ih netko ne bi slučajno zaposlio. Oni koji ne misle kao mi zaslužuju da skapaju. Accuracy in Media registrirala je domene na internetu s prezimenima harvardskih studenata iz tih grupa, pozivajući Harvard da ih izbaci s fakulteta. Mladi diplomant Stanforda, Maxwell Meyer, sastavio je website s imenima, kako je Ackman tražio, pod nazivom “Fakultetska lista terorista, koristan vodič za poslodavce.” Web stranica prvi je dan dobila 800 tisuća sljedbenika. Nekoliko tuceta korporativnih direktora već su zatražili pristup listi. Usporedba s Hrvatskom 1991. mislim da nikako nije pretjerana.
I treće, ovaj sukob je posebno žestoko instrumentalizirao kulturu otkazivanja. Na sveučilištima, u medijima, u korporacijama, među piscima, umjetnicima, intelektualcima vlada pravi pakao isključivosti i prokazivanja, nezapamćenog još od McCartyevih čistki komunista. Southwark katedrala u Londonu 11. listopada otkazala je proslavu desetgodišnjice PalMusic UK, dobrotvorne organizacije koja podržava mlade palestinske muzičare: koncert tri mlada Palestinca, na klaviru, oudu i neyu, neće se održati. Zato što su Palestinci. Hotel Hilton u Houstonu otkazao je godišnju konferenciju US Kampanje za prava Palestinaca, zakazanu krajem ovog mjeseca, zbog sigurnosnih razloga. Direktor Kampanje, Ahmad Abuznaid, tvrdi da je do otkazivanja došlo nakon orkestrirane kampanje na društvenim mrežama prožete rasističkom retorikom. Palestinski filmski festival u Bostonu je otkazao javna prikazivanja filmova, uz isto obrazloženje. Izraelsko-američki pisac Nathan Thrall planirao je promotivnu turneju svoje nove knjige Dan u životu Abeda Salame o palestinskom ocu u potrazi za svojim nestalim sinom na Zapadnoj Obali. Hamas je napao dan nakon što je knjiga izdana, međutim čitanja u Londonu, New Yorku, Los Angelesu i Washingtonu su sva ili odgođena ili otkazana. Paddy Cosgrave, irski poduzetnik i osnivač Web Summita, podnio je ostavku nakon što su se Google, Intel, Meta, Siemens i Stripe povukli sa Summita zbog njegovih javnih komentara, kritičkih prema izraelskom odgovoru na Hamasov napad. Ove nedjelje je Creative Artists Agency objavila svojim zaposlenicima da je Maha Dakhil, najviše pozicionirana agentica u grupi za filmove, koja zastupa Natalie Portman, Toma Cruisea i Reese Witherspoon, dala ostavku u internom odboru tvrtke i odstupila od svoje vodeće uloge unutar grupe za filmove nakon objavljivanja zapaljivih komentara na Instagramu koji je optužio Izrael za počinjenje genocida. Hedge fund menadžer Itai Liptz kreirao je javni stub srama na web stranici anti-israel-employees.com s podacima pokupljenima sa Linkedina o zaposlenicima velikih tech firmi kao Amazon, MasterCard i Ernst & Young, koji su bilo gdje na društvenim mrežama izrazili podršku civilima u Gazi, urgirajući da se iste otpusti. Nakon što ga je Linkedin tužio, Liptz je prebacio stranicu na servere u Izrael. Izrael dođe američkim desničarskim židovskim organizacijama kao Hercegovina HDZ-u.
92NY na Manhattanu otkazao je čitanje Čovjeka s dva lica, nove knjige i memoara nagrađivanog autora Viet Thanh Nguyena, jer je isti potpisao, zajedno sa 700+ drugih pisaca, pismo London Review of Books o situaciji u Gazi, kritički intonirano prema Izraelu i učestvovao je u BDS pokretu (bojkota izraelski proizvoda). Organizatori (također Židovi, ali valjda otvoreniji) premjestili su čitanje u manju knjižaru, McNally Jackson na Fulton ulici, južnije na Manhattanu. Usprkos otvorenom pismu pisaca, među kojima tri nobelovca, Annie Ernaux, Abdulrazak Gurnah i Olga Tokarczuk, urgirajući da je odgovornost takvih sajmova da “kreiraju prostor za palestinske autore da dijele svoje misli, osjećaje i refleksije na književnost tokom ovih strašnih i okrutnih vremena”, na Frankfurtskom sajmu knjiga skandalozno je odgođeno dodjeljivanje Liberatur nagrade palestinsko-njemačkoj spisateljici Adaniji Šibli za njenu novu knjigu Sitni detalj u kojoj obrađuje istiniti događaj silovanja maloljetne palestinske djevojčice od strane izraelskih vojnika pred pola stoljeća. Izdavači iz arapskih i muslimanskih zemalja su se potom povukli sa sajma. A slovenski filozof, Slavoj Žižek, održao je sad već dobro zapamćeni govor započet s “molim, pričekajte sa aplauzom.”
U govoru je nekoliko puta naglasio da nema opravdanja za strahovite Hamasove zločine i da Izrael ima pravo na samoobranu. Međutim, kao i Bernie Sanders u američkom senatu, i Antonio Guterres u UN, i Dave Chappelle tokom nastupa u Bostonu, naglasio je da i civili u Gazi imaju pravo na zaštitu i na ljudsko postupanje prema njima, i da sukob treba staviti u kontekst kontinuirane okupacije i maltretiranja Gaze. Žižeku su tokom govora nervozni njemački političari dobacivali da je antisemit i da relativizira zločine. Gradonačelnik Frankfurta je demonstrativno napustio dvoranu. Skandal je doveo do toga da pisci i novinari potpišu tzv. Westminstersku deklaraciju protiv međunarodne cenzure. A američko udruženje književnika, Writers Guild of America, nije uspjelo postići konsensus u osudi Hamasa. Dave Chapelle je doživio da posjetioci, uznemireni kontekstom, napuštaju salu, kao i Žižek. Sanders je uglavnom govorio za C-Span kamere pred praznim Senatom.
Dok je u svijetu uglavnom problem otkazivanje palestinskih događanja, u Sarajevu se otkazuje židovsko.
Gutteresova izjava kako [Hamasov] “neljudski napad ne može opravdati kolektivno kažnjavanje čitavog palestinskog naroda” izazvala je izraelskog ambasadora u UN, Gilada Erdana, da zatraži njegovu hitnu ostavku zbog “izražavanja razumijevanja za terorizam i ubijanje”. Erdan je izjavio da će Izrael odbiti izdati vize službenicima UN-a: “Vrijeme je da ih naučimo lekciju.” Izrael ne želi kazniti samo čitav palestinski narod nego i UN, i čitav svijet. Meni se čini, međutim, da je došlo vrijeme da i Izrael nauči lekciju.
