Ratove kojima nam mašu treba sasjeći u korijenu. Nema boljeg vremena od sad. Nema bolje inspiracije od nade koja se valja fakultetima i školama u susjedstvu.
Neka su doba prazna i dosadna, neka su puna svakojakih događanja. Ovisi naravno o promatraču, sudionicama, lokacijama, kriterijima procjene.
Upamtismo ipak onu izjavu, da ne kažem kletvu: “Dabogda živio u zanimljivim vremenima.” Naučili smo na svojoj koži da „zanimljiva vremena“, nazivamo ih povijesnim prekretnicama, redovito, ali ne uvijek, prati nasilje, negacija života, zlo.
Mora li tako biti ili je čovječanstvo oduvijek na stranputici, ostavimo za neku drugu priliku. Pažnju nam ovih dana kradu Inauguracije, bar dvije. Jedna je premještena s otvorenih terena na zatvorene. Cinik bi rekao da su tako Klimatske Promjene odlučile na svom zadnjem sastanku. Druga se možda premjesti s Markova trga na Trg Bana Jelačića. Jedna se, bar naoko, smanjuje, a druga se možda poveća, štogod to značilo. Optičke iluzije u oba slučaja, jer su značenja skrivena, drugdje, otkrivat će se tek u nadolazećim danima, mjesecima i godinama.
Pisati nekoliko sati pred jednu od njih nezahvalno je, možda i nepametno. Miramidalije ipak nisu standardne analize, već pokušaji mirovnih refleksija, povodi za promišljanja kakav život živimo.
Što nam donosi ova washingtonska, nije lalp reći iako ima dobrih analiza, zebnje ponajviše, ushićenja ne manjka, štogod mi o tome mislili. “Mnogo ljudi doživljava Trumpa kao otpor establishmentu, promjenu, snagu koja će uzdrmati truli sustav”, priča mi ljetos prijateljica iz Kanade. Možemo odmah izvlačiti jake protuargumente, svakako, no onog časa kada spojimo Bidena i ulogu njegove administracije (Vlade) u izdašnom financiranju zločina (tko je rekao genocida? Osim Amnesty Internationala, najviših UN dužnosnika, stotina liječnika…?) u Gazi i oko nje, teško je poreći da je sustav truo.

Dolaze nam dani nepredvidljivosti, izvrnutih vrijednosti, ponašanja za koja kažnjavamo svoju djecu, zgražanja, možda i gorkih šala. Ne zato što je novi/stari POTUS[1] takav kakav jest, već zato što se smjernice razvoja ove civilizacije već dugo otklanjaju od zacrtanih nakon Drugog svjetskog rata, osnivanja UN-a, usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima, stvaranja postkolonijalnog svijeta itd. Ili smo taj smjer samo žarko željeli vidjeti, slijepi za ostale? Dobar je trenutak za zapitati se: “Koliko mi, svatko od nas, stvarno znamo što se dešavalo zadnjih osamdesetak godina?“
Druga je inauguracija ona domaća, još jedan novi/stari predsjednik stupa na dužnost. Za nadati se da će doprinjeti političkoj kulturi u kojoj se nećemo baviti ponašanjem vrha države, nego ljudima s kojima se dnevno srećemo, svojim životima ukratko.
Cijeli ovaj uvod dovodi nas do još jedne, ponajveće inauguracije, koja se odvija nedaleko nas, a jako nas se tiče, iako to nećemo priznati.
Naznake raspadanja one Srbije koja je osamdesetih godina predvodila vlak (voz) nasilnog rušenja skoro svega oko nas, naznake koje nisu bile nikad jače. Dok se svijet militarizira, naša vlada najavljuje još veća ulaganja u obranu, modernizaciju oružja, obnovu vojnog roka, dok koalicijski partneri opravdavaju pucanje iz jurećeg automobile, u komšiluku buja Nenasilje.
“Bilo je i vrijeme. Ništa od toga. Uvijek isto, samo šetnje ulicama i ništa. Koja opozicija? To se nas ne tiče”, čujem sve to, ne iznenađuje me, ne marim.
Što je različito? Po čemu je naznaka ozdravljenja političke Srbije sada vidljivija? Je li i ako jest, što s tim?
Ne bavim se predviđanjima, samo gledam, pogotovo nove biljke u ovom novom Vrtu nade i mira. Tišinu je nemoguće ne čuti, ne vidjeti, podcijeniti. Umjesto zapaljivih govora političara, stigla je Tišina.
Ako ona nije moćna, zašto nam je, većini, neugodna već u susretu dvoje ljudi, nepoznatih. Kako vam je sjediti u grupi od deset, dvadeset ljudi, u tišini? U pravilu nelagodno, znam iz iskustva, s grupama radim desetljećima. Sad zamislite desetke, pa i stotinu tisuća (hiljada 😊) ljudi u tišini. Ne minute, ne dvije, već petnaest. I nije im nimalo neugodno, potpuno obratno. Ako to nije transformativno, iscjeljujuće, osnažujuće iskustvo, onda ne znam što je.
Fokus na institucije koje rade, ne na pojedince, pažnja na ono “kako mora biti po definiciji“, a ne na otklone od toga, to jest druga novost. Promjena koju vode oni rođeni poslije ratova nije ista kao i promjena koju zazivaju oni koji su nezadovoljni ljudima na vlasti. Studenti i studentice su nezadovoljni načinom vladanja, točnije upravljanja, funkcioniranja sustva, države, društva.
To jest inauguracija novih politika. Stvaranje novog društva.
Tako da ovih dana, a i inače, nije loše biti oprezan s brzim zaključcima.
“Stari svijet umire, novi svijet se bori da bude rođen: sad je vrijeme čudovišta.” Izreka se pripisuje Antoniju Gramsciju.
Čudovišta se svladavaju mudrošću, suradnjom, vještinama, hrabrošću. Ponajprije izvlačenjem glave iz pijeska.
Trebat će nam puno svega navedenog u dolazećim vremenima. Uz podsjetnik da su prava čudovišta u pravilu zaogrnuta u plašt privlačnog, bliskog, koji ulijeva povjerenje. Isto tako, saveznici su (i) na mjestima gdje ih najmanje očekujemo.
Ratove kojima nam mašu treba sasjeći u korijenu. Nema boljeg vremena od sad. Nema bolje inspiracije od nade koja se valja fakultetima i školama u susjedstvu.