O izralesko-palestinskoj suradnji, uzajamnoj nadi i ljudskom nalogu: Dana 4. listopada 2023. godine nekoliko stotina žena na inicijativu organizacija, izraelske, Žene posvećene miru i palestinske, Žene sunca, okupile su se oko Spomenika tolerancije u Jeruzalemu. Bilo je to svega nekoliko dana prije negoli je Hamas izveo strašan masakr nad izraelskim civilima na glazbenom festivalu u pustinji Negev u južnom okrugu Izraela blizu granice s Pojasom Gaze i u obližnjim kibucima, te prije negoli je brutalna „odmazda“ države Izrael poprimila bešćutne oblike genocida nad palestinskim narodom.
Dana 4. listopada 2023. godine bio je jedan od onih sunčanih dana u Jeruzalemu koji ni na koji način nije upućivao na nadolazeću ratnu strahotu, a feministkinje, nanovo zakotrljaši hrpicu nade prema naprijed, organizirale su svoj mirovni susret. Nekoliko stotina žena na inicijativu organizacija, one izraelske, Žene posvećene miru [Women Wage Peace, službeni naziv; na hebrejskom: נשים עושות שלום] i one palestinske, Žene sunca [na arapskom nisa’ alshams, odnosno نساء الشمس], okupile su se oko Spomenika tolerancije u Jeruzalemu. Potom se u poslijepodnevnom maršu mira prošetale do kraja Goldmanove promenade u jeruzalemskoj četvrti Armon Hanatziv, zatim autobusom otputovale do plaže Neveh Midbar na Mrtvom moru. Prostirka mira, čuveni quilt[1] koji je u različitim formama bio razgrnut na morskim sprudima unutar netom postavljene izložbe i prazni stol za mirovni sporazum, zapravo umjetnička instalacija Sigalite Landau, čuvene izraelske umjetnice, uokvirivali su sam događaj. Uz to, dvije znakovite reference: Mrtvo more [al-Bahr al-Mayyit ili Yām HaMāvet] kao zadnje odredište druženja, ta voda koja svojom slanom „svetošću“ zacjeljuje i stol za postizanje mirovnog sporazuma, odnosno nade za razrješenje konflikta[2], premda prazan, ispražnjen od mogućnosti da ga zaposjednu žene ali, čini se, i od mogućnosti uopće.
„Izraelske i palestinske žene su ‘tihe heroine’ u potrazi za mirom“[3], kako ih je nazvala Stephanie Hallett, američka otpravnica poslova, dok je s drugim aktivistkinjama iz Izraela, Zapadne obale, Gaze i inozemstva koračala tog dana, zapravo je metafora jednog dugogodišnjeg napora mnogih ženskih, a napose feminističkih organizacija da svojim aktivnostima i subverzivnim činovima otpora pokažu mogućnost zajedničkog (su)života i ljudskog zajedništva onkraj dugotrajnih ratnih sukoba, okupacije, nasilnih provokacija i antagoniziranja. Onkraj intencionalnog zaobilaženja političkog rješenja za sve građane/ke Izraela/Palestine, posebno stanovnike/ce Gaze, koje se u nekoliko navrata tijekom sedamdeset i petogodišnjeg života u limbu činilo izvjesnim. Dakako, i traume koja je poput palimsesta u nakupinama izvirala svih ovih godina kristalizirajući ljudsku patnju u neshvatljivim graničnim skutrenostima i gubicima. Taj dirljiv moment ljudskog prepoznavanja, taktilnost i zajednički ženski smijeh predstavljao je na tren čin humanizacije koji u srži rastače nasilje kao kontekst i modus njihovog svakodnevnog življenja, a ratne planove i podjele posve obesmišljava. „Moćne heroine“, ispravljam netom citiranu izjavu.
Bilo je to svega nekoliko dana prije negoli je Hamas izveo strašni masakr nad izraelskim civilima na glazbenom festivalu u pustinji Negev u južnom okrugu Izraela blizu granice s Pojasom Gaze i u obližnjim kibucima, te prije negoli je brutalna „odmazda“ države Izrael poprimila bešćutne oblike genocida nad palestinskim narodom. Bombardiranjem, raketiranjem, usmrćivanjem, invazijom, izravnim sukobima na terenu kao i nasilnim deportiranjem Palestinaca s privremenom dozvolom za rad u Izraelu, na teritorij Gaze. I dok se sudbina taoca i taokinja koje Hamas i dalje drži u zatočeništvu čini sve manje izvjesnom, razmjeri humane katastrofe u Gazi poprimaju kataklizmičke obrise. Kao da je „More u plamenu“ [“The Burning Sea“], gotovo proročanska umjetnička instalacija Sigalite Landau[4], donedavno prikazana u Izraelskom muzeju u Jeruzalemu u kojoj svi predmeti u Mrtvom moru postaju mrtve skulpture optočene solju, počela lebdjeti nad životom civila u toj zemlji kroz optiku njegovih krhkih dualnosti: života i smrti, rana i zacjeljenja, uništenja i nade. U međuvremenu život i na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu postaje sve nesigurniji i ranjiviji, ulice bivaju poprištem svakodnevnih nasilja, a broj poginulih u palestinskim enkalvama izvan je dosega ljudske pojamnosti.
Unutar invazijom probijenih zidova aparthejdskih sigurnosnih utvrda gomile neraspoznatljivih ljudskih tijela slijepljenih s ruševinama životnih nastambi i/ili šatora, bešćutni su prizori tzv. ratnih operacija. Prizori neumnog prava na nekropolitiku kao izravno poništenje onih koje je okupatorska praksa već izvještila na bivanje u polu-životu, odnosno onih koji, butlerijanski, žive u stanju između suspenzije (civilnog) života i smrti, dobivaju političku potkrepu ili pokriće. Naturalizirano je pravo jačeg, vladavina zakona dokinuta, a kriteriji međunarodnog ratnog prava su, uza svu ontološku dvojbenost, pritom posve arbitrarni i groteskni.
Unutar proširenih zona neljudskosti kojima svakodnevno svjedočimo, zornim se pokazuje stajalište američke filozofkinje Judith Butler o razlikovnom načelu o tome tko se smatra ljudskim bićem i tko jest u „normativnom smislu ljudsko biće“ jer „neki su životi vrijedni žalovanja, dok drugi to nisu.“[5] Tko ovlašćuje primjenu ovog načela i s kojim ljudski nalogom, pitam se. Oko nas drugih i među nama koji nismo izravno pogođeni ovim ratnim masakrom očite su sve veće klišeizirane podjele, predrasudne ili funkcionalno-interesne, te one oko odabira „strana“, u pravilu popraćene rastućom atmosferom straha i zastrašivanjem, samo-cenzurom te suspendiranjem građanskih sloboda, dok su ‘antisemitizam’ i islamofobija u svijetu u porastu.
Svaki glas protiv rata kao čin otpora ratnom bezumlju i znak solidarnosti sa žrtvama ratnih strahota, svaki prosvjed protiv rata, a napose protiv okupacije Palestine, a ima ih svakodnevno diljem svijeta, prolazi kroz sito političke i medijske cenzure. Glas protiv rata ne samo da nema rang važnosti unutar sadašnjih geopolitičkih scenarija već ga se nastoji demonizirati onim istim klišeiziranim i isključivim pro i kontra inačicama kojima se zaziva ratni diskurs podjela i nastavak rata. Zašto se zapriječava govor o bitnom, pitam se, zašto se svaki pokušaj kritičkog promišljanja o mogućem političkom rješenju stigmatizira, zašto ljudska stradanja i neizrecive ljudske patnje ne shvatimo ozbiljno, zašto zahtjev za trenutni prekid rata i ratovanja ne priglimo kao ultimativni prijedlog ljudskog zajedništva te radimo na „volji za mir“, na tragu pregnantnog iskaza feminističke teologinje Ane Raffai? Rat je uvijek i ubijanje ljudi i poništenje ljudskosti i prešutno odustajanje od ljudske zajednice, prizivam i Levinas i Butler i Saida.
U zadnjih nekoliko desetljeća bilo je više pokušaja u tom smjeru, u korist mira i traganja za mirovnim rješenjima na jednakopravnoj osnovi za sve stanovnike/ce te zemlje, a u tome je sudjelovalo više mirovnih i feminističkih organizacija u Izraelu/Palestini, a i šire. Od Žena u crnom [na hebrejskom: Nashim BeShahor, odnosno נשים בשחור][6], prve grupe izraelskih mirovnjakinja osnovane u Jeruzalemu 1988. nakon izbijanja Prve intifade, koja je protestima protiv zauzimanja palestinskih teritorija od strane države Izrael javno iskazivala solidarnost s Palestinkama/cima, istodobno protiveći se kršenju ljudskih prava na okupiranom teritoriju, konstruiranoj mržnji spram drugih, nasilju nad ženama, ali i militarizaciji izraelskog društva do Žena posvećenih miru, trenutno najveće mirovne organizacije koja po osnutku nakon ratnog sukoba u Gazi 2014. radi pritisak na izraelsku vladu da se postigne “bilateralno prihvatljiv politički sporazum” za okončanje izraelsko-palestinskog sukoba. Tu su i Jeruzalemski centar za žene [na hebrejskom: מרכז ירושלים לשלום], feministička organizacija osnovana 1994. kao dio suradnje feminističkih napora Palestinki i Izraelki koje djeluju u Bat Shalomu [בת שלום], feminističkoj organizaciji poznatoj i kao Jeruzalemska veza [The Jerusalem Link, službeni naziv; na hebrejskom: הקישור הירושלמי] s ciljem smanjivanja neprijateljstva između Palestine i Izraela i afirmacije feminističkog zagovaranja za mir i Novi profil [na hebrejskom:פרופיל חדש] koja se kao feministička antimilitaristička grupa od 1998. godine aktivno zalagala za demilitarizaciju izraelskog društva. Međunarodno najpoznatija je Koalicija žena za mir [Coalition of Women for Peace; na hebrejskom: קואליציית נשים לשלום ][7] koja se po osnutku od 2000. godine zalaže protiv okupacije Palestine i za pravedan mir, te za uključivanje žena u mirovne sporazume. Nastala je kao koalicija od dvadesetak ženskih organizacija u Izraelu neposredno nakon izbijanja druge Intifade, a jedna od njezinih osnovnih zadaća bila je poduprijeti borbe lokalnih Palestinki u Jaffi, Liddy i Ramallahi, gradovima sa židovsko-palestinskom populacijom u cilju rješavanja njihovih temeljnih prava uključujući pitanja stanovanja, zaposlenja, ali i onih koja se tiču nasilnog proširivanja židovskih naselja u palestinska područja.
Valja spomenuti još dvije ženske mirovne organizacije koje djeluju od 2000.te: grupu Machsom Watch [na hebrejskom: מחסום ווטש], čije su članice neprestano bdjele na kontrolnim točkama, pred graničnim zidovima i na cestama aparthejda, održavajući kontakt s Palestinckama/cima u njihovim domovima i na njihovim područjima, te podrškom i primjerima dokumentirale žrtve zanijekane okupacije i Nismo poslušne [Lo Metsaytot], jedinstvenu aktivističku inicijativu koja je, svjesno kršeći izraelske zakone, od 2000-tih održavala suradnju sa ženama koje žive u Pojasu Gaze, družeći se, odlazeći u palestinska sela, sučeljavajući se s njihovom borbom za ekonomsko preživljavanje.
Na koji način „bivati“ kako bismo mogle doprijeti do Palestine? Kako bismo mogle učiti jedne od drugih ne bismo li odgovorile ovom izazovu na način da se dekonstruiraju kolonijalna i arogantna stajališta koja u nama prebivaju? Većinu vremena nismo ni same toga svjesne. Na više načina, kada dolazimo u sela, mi smo još uvijek one iste povlaštene žene. Dolazimo s dobrim namjerama. Frustrirane smo i bijesne oko prisutne okupacije i porasta fašizma u Izraelu. Osjećamo solidarnost s palestinskim narodom te, naravno, s Palestinkama. Ako ne obratimo pozornost na složenost odnosa moći između okupatora i okupiranog, tada ne možemo naučiti prepoznati ni našu internaliziranu aroganciju ni kolonizatorske stavove. (…). Činovi neposluha Izraelki pridonose novoj predanosti građanskom neposluhu, zajedno s feminističkim projektima ponovne izgradnje; oni mogu poslužiti kao način za rušenje Zida aparthejda među nama. Morale bismo, ipak, u isto vrijeme naučiti dekonstruirati odnos moći okupator – okupirani.“[8]
Ali tu je i čitav niz organizacija izraelsko-palestinske suradnje poput organizacije Mir sada [na hebrejskom: Shalom Achshav, odnosno שלום אחשב] koja djeluje još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, B’Tselem [בצלם], izraelska organizacija s ciljem podrške Palestinaca i njihovih ljudskih prava u okupiranim dijelovima, Blok mira [Gush Shalom, odnosno גוש שלום], mirovna organizacija protiv izraelske okupacije od 1993. sa sjedištem u Tel Avivu, Živjeti zajedno [Ta’ayush, odnosno תעאיוש; na arapskom تعايش], koalicija koja se putem arapsko-židovske suradnje zalaže za prava Palestinaca pod okupacijom, posebice u svrhu poboljšavanja uvjeta njihovog življenja, afirmirajući pritom nenasilne vidove solidarnosti. Razobličavanje brutalnosti okupacije i protivljenje zaposjedanja zemlje Palestincima, dostavljanje humanitarne pomoći u Pojase Gaze, suprostavljanje militarizaciji države Izrael i prakticiranje građanskog neposluha, uz borbu protiv nasilja nad ženama i za ženska prava Izraelki i Palestinki sastavnice su dugotrajne borbe feminističkih mirovnih organizacija za pravedan mir onkraj podjela i zidova, pothranjivanja mržnje i rasijalizacije društva. Ili, za neki bolji svijet. U jednom od desetine zahtjeva za okončanje „ratnog ludila“ koji su od 7. listopada 2023. godine uputile Žene posvećene miru stoji:
„Tijekom ovih složenih i depresivnih vremena, mi, židovske i arapske majke, zabrinute smo zbog pogoršanja situacije. Stoga: 1. Pozivamo na dogovor o oslobađanju 230 talaca. Moraju se osloboditi odmah. 2. Osuđujemo sve činove mržnje, rasizma i nasilja protiv Arapa poput onih koji su se dogodili u Netanyi i Maalot Tarshihi, te pozivamo sigurnosne snage da djeluju protiv počinitelja. 3. Osuđujemo ekstremističke desničarske doseljenike koji su ubijali Palestince, krali i prijetili nevinim ljudima. 4. Boli nas ubijanje nevinih ljudi u Gazi, uključujući 3000 djece, i humanitarna katastrofa koja se tamo razvija; pozivamo izraelsku vladu da dramatično poveća ovlaštenja za humanitarnu pomoć. 5. Osuđujemo i zabrinuti smo zbog dramatičnog porasta antisemitizma protiv Židova diljem svijeta. Moramo stati na kraj ovom ludilu.“[9]
