Ljudi su obično konzervativniji tokom ekonomskih recesija, a kako stvari stoje, klizimo u jednu takvu. Stoga je možda jedino osvježavajuće u moru turobnih vijesti vidjeti kako se i socijalno regresivni diskurs može iskoristiti u pozitivne svrhe: anticipirajući odluku Vrhovnog suda glede pobačaja, Barry Silver, rabin iz sinagoge u općini Palm Beach, unaprijed je tužio državu Floridu za moguće ograničavanje prava žena na pobačaj, prikazujući to kao kršenje slobode religije.
U zemlji, koja je praktički izmislila i ustavotvorila separaciju crkve i države, i iako nema samo jednu crkvu da gospodari javnim prostorom, individualna religioznost najednom postaje važnija za zaštitu zakonom od interesa društva da crkva i država budu odvojene, kako je primijetila sutkinja Sonia Sotomayor u svom komentaru na odluku Vrhovnog suda SAD, da nogometnog trenera u javnoj srednjoj školi u državi Washington škola nema pravo zaustaviti u tome da se moli i kleči na terenu nakon utakmica (iako je javno školstvo deklarativno ireligiozno). Živimo u takvim – nesigurnim i nazadnjačkim vremenima. I Prkačin dobro zna da mu nazvati Raukar nakazom samo diže rejting u njegovom biračkom tijelu.
Kasne šezdesete i rane sedamdesete prošlog stoljeća bile su godine obilježene socijalnim buđenjem, seksualnim osvješćivanjem i progresom u novim idejama, individualnim pravima i slobodama, godine kada su se pojavile kontraceptivne pilule i kad je Vrhovni sud SAD-a presudio 1973. u Roe v. Wade slučaju da je ženino pravo na pobačaj garantirano na saveznoj razini, otvorivši vrata eksponencijalnom rastu broja žena u radnom odnosu i broja žena sa visokim obrazovanjem. Sposobnost da se ima seks, a da se ne bude trudna kad se to ne želi, postala je kamen temeljac napretka u rodnoj jednakosti.
Praktički već od tada, međutim, neprijatelji te jednakosti rade na tome da se to pravo ukine. Proglasivši nerođeno dijete živim bićem i pravnom osobom od trenutka začeća, kostimirali su svoju borbu protiv prava žena, u društveno prihvatljiviju borbu za prava djeteta, za pravo nerođenog djeteta na život. I usprkos tome i danas dvije trećine američkih građana podržava Roe v. Wade odluku i 57 posto vjeruje da žene trebaju imati pravo na pobačaj iz bilo kojeg razloga. Zato je trebalo pedeset godina i Vrhovni sud popunjen sa 3 (od 9) nova konzervativna suca tokom Trumpove vlasti, da se napokon ta odluka sruši, baš tokom mog boravka u Hrvatskoj. Odluka suda u konkretnom slučaju Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization, kojom je srušen Roe, ne zabranjuje pobačaj, nego dopušta državama da odluče da li će ga zabraniti ili ne (Roe v. Wade im je to zabranjivao).
Tako tom odlukom SAD postaju više kao EU, zajednica država, od kojih su neke kao Nizozemska, a neke kao Poljska po pitanju pobačaja. Recimo u Vermontu je pravo na pobačaj unijeto u državni ustav, a u Louisiani je u proceduri zakon po kojemu žena koja počini pobačaj, i oni koji joj u tome pomognu, mogu biti optuženi za ubojstvo. Više od polovice američkih država su bliže Poljskoj, gdje je Izabela Sajbor umrla pred očima liječnika, koji su uzalud čekali da fetusu prestane kucat srce da bi ga smjeli izvaditi. Iz nekih dijelova Texasa treba putovati gotovo tisuću kilometara do najbliže klinike gdje se može obaviti pobačaj. I to treba tajiti. Jer je zakonom obećano do deset tisuća dolara onome, koji takvu ženu i one koji joj u tome pomognu, prijavi. Najbliža analogija tom zakonu je Zakon o odbjeglim robovima iz 1793.
Za razliku od ere u kojoj je Roe v. Wade presuđen, danas živimo u eri totalitarnog nadzora, represije i regresije, tokom koje prava i individualne slobode nestaju, a konzervativne ideologije dominiraju društvenim diskursom. U takvoj atmosferi straha osilio se konzervativcima sa doživotnim mandatom popunjen sud i u samo jednom tjednu tokom lipnja donio ne jednu nego tri regresivne odluke, jednu za drugom. Dozvolili su prvo državama da zabrane abortus. A u drugoj odluci zabranili su državi New York da ograniči ljudima nošenje oružja na ulici. Nije dovoljno da imamo po dva masakra tjedno, nego nam baš treba da još više ljudi hoda okolo opasano k’o na divljem zapadu.
U svojoj su trećoj odluci išli ograničiti mandat EPA (Agencije za zaštitu okoliša) da regulira emisije stakleničkih plinova. I tako, dok se cijeli svijet prži u najvrućem ljetu u ljudskoj povijesti i dok se čeka da Texas padne u mrak, kad im električna mreža izgori zbog svih klima uređaja koji su uključeni odjednom, šestoro zadrtih staraca, polovicu kojih je postavio iliberal Trump, ima neupitnu moć da vrati kotač povijesti unatrag. Žene u više od polovice država bit će stavljene pod prismotru kao u Gileadu. Bit će još više pucnjave po školama i dućanima svuda. A klimatske promjene će biti nezaustavljive; 1,5 stupanj C je sada nedostižna ideja, rezultat bujne mašte dobronamjernih znanstvenika neupućenih u političku realnost, gdje devetero sudaca i jedan senator (Manchin) odlučuju o budućnosti svijeta.
I nije zbog toga nepopularan Manchin. Niti Vrhovni sud. Nego Biden. On u istraživanjima javnog mnijenja stoji lošije od bilo kojeg predsjednika prije njega. Prvo, jer je žrtva užasno visokih cijena nafte i benzina uslijed rata između Rusije i Ukrajine i nespretnog pokušaja sankcija protiv Rusije (u kojem Saudijska Arabija kupuje naftu od Rusije, prodaje naftu Americi, koja ju onda prodaje EU, u scenariju u kojem Rusija i dalje zarađuje milijardu dolara dnevno od nafte, a u Hrvatskoj ljudi plaćaju preko 12 kuna po litri benzina). I drugo, jer je žrtva najviše inflacije u zadnjih 40 godina (9.1 posto u lipnju) uslijed posljedica pandemije i postpandemijskih disrupcija u opskrbnim lancima (koje, koliko su stvarne, toliko su i konstruirane od globalnih korporacija za njihovu dobit). I, iako su Trump i njegova moguća kandidatura 2024. ugroženi saslušanjima u vezi njegovog pokušaja državnog udara 6. siječnja prošle godine, ono što je on započeo, kandidati iznjedreni unutar njegove iliberalne ideologije dominiraju republikanskom strankom i regresivnim, represivnim diskursom koji se nadvio kao crna slutnja nad američku naciju.
Američkim republikancima je europski uzor Orban. Devet mjeseci nakon Mađarske, DeSantis, guverner Floride potpisao je gotovo identičan zakon zabranjujući seksualni odgoj koji uključuje LGBTQ tematiku, citirajući Mađarsku kao uzor. Oduševljenje Orbanom ide tako daleko da su Republikanci po prvi puta održali svoj CPAC (Conservative Political Action Committee) ove godine van zemlje – u Budimpešti, uz Orbana kao jednog od ključnih govornika, gdje je on održao instruktivnu lekciju o totalitarnoj kontroli medija, sugerirajući kako bi američki mediji trebali izgledati kao Tucker Carlson show 24/7. DeSantis je vjerojatan republikanski kandidat za predsjednika 2024.
Povijesno, ljudi su obično konzervativniji tokom ekonomskih recesija. Kako stvari stoje, mi klizimo u jednu takvu recesiju. I to će vjerojatno dati vjetar u leđa konzervativnijim ideologijama. Stoga je možda jedino osvježavajuće u moru turobnih vijesti vidjeti kako se i socijalno regresivni diskurs može iskoristiti u pozitivne svrhe: Barry Silver, rabin iz sinagoge u općini Palm Beach, na Floridi, anticipirajući odluku Vrhovnog suda glede pobačaja, unaprijed je tužio državu Floridu za moguće ograničavanje prava žena na pobačaj, prikazujući to kao kršenje slobode religije. Naime, u svojoj tužbi, Silver navodi kako židovstvo smatra da život počinje rođenjem, a ne začećem, i kako židovski religiozni zakon zahtjeva da žena ima pravo na pobačaj da zaštiti svoje fizičko i psihičko zdravlje, te da stoga zabrana pobačaja ugrožava vjerske slobode Židova. Čekamo da slučaj dođe do Vrhovnog suda i da vidimo da li će suci, kojima je sloboda upražnjavanja religije iznad odvojenosti crkve i države, i u ovom slučaju presuditi u korist religije. Ili, možda, neće. To bi bio kraj jednakopravnosti religija u SAD-u, i samim time kraj Amerike kao sekularne države.
