Netanyahuova pozicija kategoričkog odbijanja solucije dviju država nije održiva unutar paradigme Izraela kao saveznika Zapada. Ne može se prikazivati kao zaštitnik europskih civilizacijskih vrijednosti, dok tako grubo krši Europsku povelju o ljudskim pravima. On koristi svaku minutu oklijevanja međunarodne zajednice u sankcioniranju njegovih akcija da završi svoj prljavi posao. I čini se da ga nitko neće uspjeti u tome na vrijeme spriječiti.
U mjesec dana nakon 7. listopada Izrael je na Gazu izručio tonažu bombi ekvivalentnu dvije nuklearne bombe, kako piše Euromed Monitor (neprofitna organizacija za ljudska prava u Europi i na Mediteranu). Kad je američki predsjednik Biden tražio od izraelskog ratnog kabineta da se malo skuliraju, rekli su mu drsko da je Amerika tako tepih-bombardirala Njemačku u Drugom svjetskom ratu. New York Times, međutim, piše da je destrukcija u Gazi gora nego u Drezdenu i Rotterdamu tokom Drugog svjetskog rata. Biden im je, osim toga, odgovorio da je čovječanstvo zato osnovalo UN nakon tog rata i donijelo sva ta pravila kako se ne bi ponovilo.
Izrael je prvo bombardirao, zatim pregazio tenkovima, pa srušio svaku kuću u Gazi, pojedinačno, eksplozivom, temeljito, te preorao, baš kao Scipion Afrički Kartagu pred 2 milenija, kako sam predvidio u članku za H-Alter prošle godine, sravnio Gazu sa zemljom i ostavio milijun i četiristo tisuća obeskućenih ljudi da bezglavo bauljaju, bez hrane i vode, tom pustoši uz obalu mora, gdje su nekada bili njihovi domovi, a sada je samo pijesak i vjetrometina, neprestano na nišanu izraelske artiljerije, dok im dobronamjerne zemlje bacaju hranu padobranima iz aviona, kao nekad opkoljenim Bosancima.
Dok se za slogan “od rijeke do mora” može letit’ s američkog fakulteta, obilježen kao simpatizer islamskog terorizma, dotle izraelski doseljenici u Zapadnoj obali sprovode svoje etničko čišćenje nad ostacima palestinskog stanovništva od rijeke do mora, kako već stoji u programskoj platformi stranke Likud. S otete zemlje tvrde da ih susjedi, čiju zemlju nisu još oteli, ugrožavaju. Budući da jedino oni imaju pravo na svu zemlju od rijeke do mora. Jer im je Bog tako dao i naredio.
Ali nije im zemlju dao Bog. Zemlju im je dao Zapad: u pravnoj osobnosti Britanskog Imperija, Balfourskom deklaracijom 1917. Cionizam je bio projekt europskih Židova i Britanskog Imperija, kojemu je bilo praktično njima prepustiti kontrolu, kolonijalnu administraciju i civiliziranje lokalnog stanovništva, nakon što su teritorij naslijedili raspadom Otomanskog Carstva, kako piše palestinsko-američki povjesničar, profesor Rashid Khalidi, u svojim brojnim knjigama.
Tako su Britanci dali državu Izraelcima, a uskratili je Palestincima.
I Zapadu, iako i Bog gleda, odgovorni su za svoje postupke na toj zemlji. A Zapad danas, u pravnoj osobnosti Sjedinjenih Država, zahtijeva dvije države. Jer jednako kako etički ne može napustiti Izrael, tako ne može etički niti okrenuti leđa palestinskom stanovništvu Gaze i Zapadne obale. Netanyahuova pozicija kategoričkog odbijanja solucije dviju država nije zato održiva unutar paradigme Izraela kao saveznika Zapada. Ne može se prikazivati kao zaštitnik europskih civilizacijskih vrijednosti, dok tako grubo krši Europsku povelju o ljudskim pravima.
Čini se da su kolonizatori, umjesto da europeiziraju i civiliziraju regiju, sami podlegli njenom barbarizmu. Na Savjetu za vanjske poslove 13. studenoga, potpredsjednik Europske komisije Josep Borell iznio je načela kojima će se EU rukovoditi kao 3 NE i 3 DA. NE daljem raseljavanju Palestinaca. Ne smiju biti protjerani u druge zemlje. NE amputaciji Gaze i NE izraelskoj reokupaciji. Ne smije biti dalje redukcije palestinskog teritorija i Gaza mora ostati pod palestinskom kontrolom. To je kako Europa želi.
A Netanyahuov Izrael ne samo da se na to ne obazire, nego i koristi priliku da u magli rata u Gazi još proširi ekspanziju židovskog naseljavanja u Zapadnoj obali. Shane Bauer piše za New Yorker prošlog mjeseca kako grupe naoružanih izraelskih civila (vojnika na dopustu) maltretira Palestince na Zapadnoj obali – pod izlikom da se oni osjećaju ugroženima, pucaju i ubijaju Palestince koji dolaze ubrati svoje masline, ili obrađivati svoju zemlju, s ciljem da preotmu i ostatak zemlje.
Predsjednik Savjeta za ljudska prava UN-a, Volker Türk u svojem je izvještaju početkom mjeseca naveo: “Nakon 7. listopada zabilježeno je 603 napada Izraealaca na Palestince na Zapadnoj obali, devet smrtonosno; dodatnih 396 Palestinaca je IDF (izraelska vojska) potom ubila, kad su ih doseljenici pozvali u pomoć; istovremeno, 1222 Palestinaca je protjerano iz Zapadne obale; u godinu dana prije 7. listopada Izrael je dopustio da doseljenici protupravno izgrade 24 300 nova stambena objekta na Zapadnoj obali.” Cijeli mali grad.
S druge strane, osim što je pitanje hoće li hutisti uspjeti raketama pogoditi dovoljno brodova u Crvenom moru da zaustave promet i svjetsku trgovinu i utječu na rast inflacije, indirektno smanjujući Bidenove šanse da bude ponovno izabran, Netanyahu svojim postupcima ruši autoritet američkog predsjednika u izbornoj godini i direktno ugrožava njegove izborne šanse u presudnim državama (Michigan, Minnesota, Wisconsin, Ohio) s velikim brojem arapskih i muslimanskih Amerikanaca.
U primaries (unutarstranačkim izborima) u Michiganu, državi s najvećim brojem arapskih Amerikanaca u SAD-u (500 tisuća), i Trump i Biden su pobijedili svaki u svojim: Biden s 81%, a Trump sa 68%. No, budući da je znatno više građana Michigana glasalo u republikanskim (milijun i sto tisuća) nego u demokratskim (760 tisuća) izborima, tako je Trump, unatoč manjeg unutarstranačkog postotka, dobio znatno više glasova ukupno nego Biden (750 prema 620 tisuća).
Za Bidena može biti presudno na jesen to što je više od 100 tisuća ljudi na demokratskim unutarstranačkim izborima odlučilo protestno glasati za niti jednog od ponuđenih kandidata, budući da je 2020. godine pobijedio u Michiganu s razlikom od samo 150 tisuća glasova. Osim zastupnice Rashide Tlaib, Michigan je dom i drugih demokratskih arapsko-američkih političara, kao što su Abdullah Hammoud, gradonačelnik Dearborna i Abaraham Aiyash, vođa većine u državnoj skupštini.
EPIC-MRA, tvrtka koja se bavi političkim istraživanjima javnog mnijenja u Michiganu, objavila je da 53% svih birača u Michiganu i 74% demokratskih birača želi prekid vatre u Izraelu. I da Trump trenutno vodi u Michiganu za 4 poena, te da bi lako mogao pobijediti na jesen ukoliko Demokrati ne promijene politiku prema Izraelu. Netanyahu se i nada porazu Bidena. Netanyahu, kao i Putin, profitira od Trumpove pobjede na jesen. Trump u Bibiju i Putinu vidi srodne duše: lopove i siledžije, korumpirane autokrate.
Izrael i dalje drži Gazu pod opsadom i potpunom blokadom, unatoč odluci Međunarodnog suda pravde u Hagu 26. siječnja, kojom se Izrael obavezuje da dozvoli dostavu humanitarne pomoći civilima u Gazi i poduzme akcije da spriječi genocid, u procesu u kojem je Južna Afrika optužila Izrael za genocid u (od EU zemalja jedino su se Belgija i Slovenija pridružile optužbi). Izrael je s gnušanjem odbio takvu optužbu i prozvao Južnu Afriku legalnim ogrankom Hamasa. No, sud je, vidimo, prihvatio dio optužbi i donio odluku da Izrael mora dozvoliti humanitarnu pomoć i učiniti sve da spriječi genocidne aktivnosti.
Izraelsko nepoštivanje te odluke, osim što je suštinski u suprotnosti europskim i zapadnim civilizacijskim vrijednostima, kao što je vladavina prava, neminovno dovodi do tragedija kao nekoliko nedavnih pucnjava po civilima, koji poput zombija opkoljavaju kamione s pomoći. Nakon što je izraelska vojska već priznala da je otvorila vatru na “stampedo” civila koji su navalili na konvoj kamiona s hranom, Netanyahuov specijalni savjetnik, Mark Regev, pokušao je (bezuspješno) okrenuti spin, u razgovoru s Christianom Amanpour, kako izraelska vojska nema ništa s ubijenim civilima, i uvaliti deep-fake video BBC-u, na kojemu je zamutio slike izraelskih vojnih vozila.
Zato je u svom govoru o stanju nacije Biden najavio da će američka vojska konstruirati plutajuće pristanište uz obalu Gaze. Pa neka njih Izrael pokuša zaustaviti. Izraelska vojska, naravno, kooperira; kako je bivši izraelski premijer, Ehud Barak, nedavno na Amanpour showu izjavio: “Izraelski vojni vrh dobro zna odakle im dolazi municija, a to nisu Netanyahu i Smotrich.” To objašnjava nedavni posjet Benny Gantza SAD-u iza Bibijevih leđa. Rashida Tlaib, palestinsko-američka demokratska zastupnica iz Michigana, čiji dio obitelji živi u Gazi, rasplakala se tokom Bidenovog govora. Kao što se dr. Tariq Haddad, kardiolog iz Virginije, koji je izgubio stotinu članova šire porodice u Gazi, rasplakao u razgovoru sa Christiane Amanpour.
Od 7. listopada do danas SAD je vetom blokirao tri rezolucije u Vijeću sigurnosti UN koje su pozivale na prekid vatre u Gazi. Danas, međutim, Kamala Harris, potpredsjednica SAD-a, poziva na prekid vatre. Na američkim ulicama i na američkim sveučilištima vidjeli smo velike proteste tokom južnoafričkog apartheida i protiv rasne nepravde i policijskog ubijanja crnaca u SAD-u, Black Lives Matter, ali još od rata u Vijetnamu nije bilo teme koja je ovako uzrujala i pokrenula mlade ovdje i potaknula ih na dugotrajnu akciju, kao izraelska invazija Gaze u studenom 2023. Prekid vatre u Gazi je jedna od najvažnijih predizbornih tema za mlade birače u SAD-u.
Većina građana Izraela, piše Jerusalem Post, također podržava prekid vatre, ukoliko se vrate taoci. Nedavne ankete pokazuju da Biden u Izraelu ima veću podršku od Netanyahua i da 80 posto Izraelaca podržava odluke Bidenove administracije. Dapače, u Izraelu Biden vodi Trumpa za 14 poena. Martin Indyk, bivši američki ambasador u Izraelu, sugerira da Biden treba jednostavno ignorirati Netanyahua i voditi politiku Izraela direktno iz Washingtona. Što se sada već više-manje dešava, kako pokazuje ta nedavna posjeta Gantza, a nakon toga i govor Chucka Schumera, vođe većine u američkom Senatu, najviše pozicioniranog židovskog političara na svijetu, u Senatu SAD-a na martovske ide ove godine, u kojem je prozvao Netanyahua “preprekom miru” i pozvao na promjenu režima u Izraelu.
Trump će se sada, naravno, ogrnuti izraelskom zastavom. Već je Republikanska židovska koalicija u Kongresu izjavila: “najmoćniji Demokrat u Kongresu zabio je nož u leđa židovskoj državi”. Predsjednik te koalicije, Norm Coleman, koji je jednom davno išao sa Schumerom u školu, kaže: “Mislim da Schumer ne govori u ime američkih Židova, mislim da on govori kao većinski čelnik Demokratske stranke koji je sada toliko zabrinut za ljevicu, toliko zabrinut za Michigan, da govori demokratski izabranoj vladi demokratske zemlje da oni više ne bi trebali biti vlada.” Oglasio se i Netanyahu, izjavivši s karakterističnim bezobrazlukom, da Izrael nije banana republika da im netko drugi diktira izbore. Bivša glasnogovornica američkog Kongresa, Nancy Pelosi, podržala je Schumera, rekavši kako je njegov govor bio “iz ljubavi prema Izraelu.” No, da li je američka žudnja za solucijom dvije države realistična u situaciji gdje obje strane žele jednu državu – svoju – od rijeke do mora?
U BiH je solucija dviju država, koju su Sjedinjene Države forsirale Daytonskim sporazumom, u situaciji u kojoj su zaraćene strane također željele sve svaka samo za sebe, uz sve zamjerke koje možemo imati, ipak relativno funkcionalna u smislu prekida ratnog sukoba već trideset godina. No, to je zato jer su SAD tretirale obje strane jednako. U slučaju Izrael/Palestina, međutim, američka politika je potpuno pristrana jednoj strani – Izraelu – uslijed gomile razloga koji tijesno povezuju SAD i Izrael (osjećaj povijesne obaveze nakon Holokausta, utjecaj AIPAC-ova novca na izbore kandidata, isprepletenost vojno-industrijskog kompleksa, dvojna državljanstva i velik broj američkih građana koji imaju dio obitelji u Izraelu i, vice versa, prodaja nekretnina u Izraelu i na Zapadnoj obali američkim građanima u sinagogama u New Jerseyu i na Floridi, itd.), te je nemoguće, recimo, zamisliti da bi SAD bombardirale Izrael kao što su bombardirale Srbiju da bi ih prisilili na pridržavanje sporazuma (a Srbija je pristala, kako se sjećamo, tek nakon što je NATO počeo bombardirati njihove pozicije u Bosni…).
No, dok nije bilo američkih građana u vojsci Srbije, mnogi mladi Amerikanci su u izraelskoj vojsci. Djeca židovskih imigranata iz sovjetskih republika, koje su roditelji ljeti slali na kampove u Izrael, vraćala su se radikalizirana i danas su, uslijed svojih naučenih ekstremističkih uvjerenja, na liniji fronta u Gazi (op. a. – prijatelj mog sina iz osnovne škole u Brooklynu, sin ruskih židovskih emigranata, tako je završio na liniji fronta). Što komplicira američki tretman situacije. Nešto se, međutim, mora učiniti. Kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi, predlaže punopravno članstvo Palestine u UN-u, naglašavajući punu podršku američkoj soluciji dviju država i izražavajući stoga nadu da SAD neće blokirati vetom taj prijedlog. Američka organizacija za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch, poziva da se Izraelu uvedu sankcije za nepoštivanje odluka Međunarodnog suda. Trenutna situacija u Gazi je bez presedana i zahtijeva akcije bez presedana, kao što su sankcije Zapada Izraelu.
Uskoro će se navršiti šest mjeseci od početka ovog rata. U tijeku su mirovni pregovori u Kataru. Mirovni pregovori u kojima Palestinci ne postoje. Pregovaraju Hamas i Izrael. Hamas traži od Izraela da pusti njihove borce iz zatvora – po deset boraca za svakog izraelskog taoca koje Hamas i dalje drži, a drži ih još 130 – negdje u ruševinama na jugu Gaze. U Gazi je do sada poginulo 31 600 ljudi (članak je primljen 17. ožujka, op. ur.). Od toga čak 92 jučer, u posljednjem izraelskom bombardiranju gradića Rafah, zadnjeg naselja u Gazi koje vojska Izraela još nije pregazila. Preživjeli su potjerani iz kuća u šatore. U međuvremenu je daljnjih 25 Palestinaca zarobljeno na Zapadnoj obali. Netanyahu koristi svaki minut oklijevanja međunarodne zajednice u sankcioniranju njegovih akcija da završi svoj prljavi posao. I čini se da ga nitko neće uspjeti u tome na vrijeme spriječiti.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.