Dejan Kršić, dizajner, jedan od kustosa izložbe Laibach: Dvorana zrcala 1980. – 1995.: Danas imamo priču o dva totalitarizma. Jedan je nacizam i fašizam, a drugi je socijalistički, sovjetski. Te etikete dijeli Zapad, koji jedini navodno nema ništa s totalitarizmom. Laibach svojim radovima u zadnjih trideset godina stalno ukazuje na totalitarizam Zapada. Fašizam je vječna mogućnost kapitalizma kao takvog, i samo ovisi o tome kada ima povoljne uvjete za procvat. Gaza, Sirija, Libija, sada Iran, sve je to ta budućnost čiji su počeci bili u trijumfu liberalnog kapitalizma, u kraju povijesti.
U 2026. godini izlišno je uopće predstavljati Laibach. Kulturni značaj slovenske grupe industrijskog kova od njihovog osnivanja 1980. do danas toliko je slojevit i dug da je svaki stav o njima već unaprijed pretvoren u klišej. Laibach je genijalan, Laibach je precijenjen, Laibach je problematičan, Laibach je visoka umjetnost – štogod mislili o njima, naše pohvale i pokude umjetničkom kolektivu kao da su apriorno uvrštene u njihovu gustu igru simbola. Iz toga, ali i mnogih drugih razloga, “Dvorana zrcala 1980-1995” primjeren je podnaslov izložbi Laibachove vizualne produkcije u prvih petnaest godina stvaralaštva, otvorenoj 20. veljače u Hrvatskom dizajnerskom društvu (HDD).
Inicijativa za izložbu došla je od Kristine Mirošević iz Muzeja crvene povijesti u Dubrovniku, gdje je sličan postav izložen 15. lipnja 2025., no kustosi Marko Golub i Dejan Kršić odveli su je u drugačijem smjeru. Do 20. ožujka, ulaskom u HDD, promatrač će se pronaći u referencijalnoj šumi crno-bijelih plakata, omota albuma, fotografija performansa i zgužvanih listova papira; zajedno ocrtavaju izvornu skicu složene paradigme koju će Laibach proklamirati do danas. Za njezino dekodiranje obratili smo se jednom od kustosa, prije spomenutom dizajneru i publicistu Dejanu Kršiću, koji Laibachov rad prati još od 1982., kad u tadašnjem Poletu piše prve tekstove o njima. S Kršićem razgovaramo o visokom modernizmu i fašizmu, o dvostrukoj konotaciji i dva totalitarizma, o jednoj Laibachovoj viziji.
Laibach je bend, ali kako pokazuje izložba, Laibach je vizualni i performativni umjetnički kolektiv. Kad se sve njihove pojavnosti kroz godine zbroje i oduzmu, što predstavljaju?
Za mene sve to. To je jedna od osnovnih teza koje smo kao mladi kritičari imali, da je došlo do novog stupnja u razvoju pop i rock glazbe koji se već ranije nazirao kod Bowieja i Kraftwerka. Sada nisu više bili važni samo glazba, izgled ili tekstovi, nego je sve to u kombinaciji što čini umjetničko djelo. Ono što je izazivalo skandale u osamdesetima često je bio njihov vizualni izraz: performansi, uniforme, znakovi, križevi, plakati. Dobar je dio rock kritike bio kritičan prema njima i nije u tome vidio veliku umjetničku vrijednost jer ih nisu čitali u širem kontekstu njihovog djelovanja, koje je otpočetka bilo konceptualno. Mnogi njihovi raniji obožavatelji se i danas uvijek zgroze sa svakom novom pločom. Sad su prešli na elektroniku, sad imaju country pjevačicu, sad im je čitav video vertikalan. Meni je super da uspijevaju tematizirati sve te iste probleme umjetnosti, slobode, totalitarizma, ideologije i medijskih rituala na nove načine.
Koncept koji opisujete dijelom je dizajnerske naravi. Koji zajednički nazivnik povezuje Laibachov dizajn i čini ga upečatljivim?
Mislim da oni sve vizuale i muziku rade na dizajnerski način, pri čemu su jako važne upravo temeljne metode postmodernizma. To su aproprijacija, kopiranje, miksanje, kolaž, montaža. Kod njih gotovo nema ni jednog originalnog elementa, uvijek je to sudar dvije disparatne stvarnosti koje rezultiraju novim značenjem koje je u velikoj mjeri A) problematično i B) otvoreno. Dakle, možemo reći da oni upućuju neku vrstu pitanja samoj publici. A što vi želite? Želite li vi čitati ovo kao afirmaciju fašizma, afirmaciju socijalizma ili afirmaciju kapitalizma? To je bila temeljna polemika osamdesetih godina, imaju li simboli jedno fiksno značenje ili se mogu mijenjati.
To odgovara na pitanje metodologije, no ostaje pitanje sadržaja. Nacija i ideologija, ekonomija i industrija, autoritarizam i kultura – što nas period koji je izložen u HDD-u može poučiti o društvu?
Imam problem s čestim tumačenjem iz osamdesetih, koje se uporno nastavlja, a glasi da je to puka politička provokacija. Da su se oni bavili samo time i da je to bila glavna poanta njihovog djelovanja, teško da bi preživjeli smrt tog konteksta. Za tu tvrdnju imam i dokaz. Na pozivnicama njihovih prvih izložbi stoji čuveni citat “umetnosti i totalitarizam se ne isključuju”. To je gotovo doslovni citat Vere Horvat-Pintarić iz knjige Od kiča do vječnosti, samo što ona tvrdi da se umjetnost i totalitarizam isključuju. Ubacivanjem riječi “ne” promijenili su značenje, ušli su u polemiku s ideologijom umjetnosti visokog modernizma, koja isključuje nazi-kunst i socijalistički realizam kao neumjetnost. Jedina prava umjetnost je linija koja dolazi do apstrakcije. Oni, u tom trenutku, kad postmodernizam dolazi na velika vrata, imaju kritički odnos prema visokom modernizmu koji se pokazuje i kao sredstvo dominacije Zapada.
Danas imamo priču o dva totalitarizma. Jedan je nacizam i fašizam, a drugi je socijalistički, sovjetski. Te etikete dijeli Zapad koji jedini navodno nema ništa s totalitarizmom. Laibach svojim radovima u zadnjih trideset godina stalno ukazuje na taj totalitarizam Zapada. Od kapitalizma kao takvog na albumu Kapital, preko NATO saveza koji se nije raspao nakon raspada Istočnog bloka, nego se i danas pokazuje sredstvom dominacije, sve do novog simfonijskog djela Alamut koje je bazirano na romanu Vladimira Bartola i ulazi u kontekst rata s Iranom – tihoga, a sada i otvorenog.
Zapadni totalitarizam sve više ponovno nalikuje otvorenom fašizmu. Kako bismo ga iz laibachovske perspektive mogli interpretirati, koji je njegov industrijski pogon?
Odgovor se sigurno dijelom nalazi u propagandi i masovnom zavođenju. Laibach je imao jako zanimljiv nastup nazvan 4. Zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. Ivan Jani Novak je održao uvodni govor u kojem se retrospektivno osvrnuo na ideju da su oni uništavali Jugoslaviju. Cijeli govor završava sa “smrt fašizmu” i cijela dvorana odvraća sa “sloboda narodu”. On “smrt fašizmu”, publika opet “sloboda narodu”. On “Sieg”, a dobar dio publike “Hei–”. Totalitarni ritual te uvuče, ideologija apsorbira ono svjesno i nesvjesno.
Ipak, prije bi bilo da su uzroci fašizma ekonomski. Ja bih uvijek zagovarao tu materijalističku varijantu, da je to znak krize kapitalizma. Fašizam je jednostavno vječna mogućnost kapitalizma kao takvog i samo ovisi o tome kada ima povoljne uvjete za procvat. Kapitalizam se nekad malo stavi pod kontrolu, pa su veći porezi i sve se to primiri. Postoji taj čuveni Žižekov citat da smo mi na Balkanu budućnost, što je jako čudno zvučalo devedesetih godina u kontekstu “balkanskih ratova” kad je to on izrekao, ali ako gledate poslije Gazu, Siriju, Libiju, sada Iran, sve je to ta budućnost čiji su počeci bili u trijumfu liberalnog kapitalizma, kraju povijesti. Evo nas, sad smo tu, u tim novim ratovima.
Neki tvrde da cijela Laibachova priča nije toliko bila kritika aktualnog socijalističkog perioda, nego najava nacionalističkog ludila. Govore “mi se zalažemo za obnovu slovenske nacionalne kulture”, imaju alpsku ikonografiju, uniforme, imali su i prilog u Novoj reviji, koja je bila glasilo slovenskog nacionalističkog pokreta. To je bilo taktičko korištenje postojećih medija, oni nikad nisu imali politički cilj, nego djeluju na diskurzivnom nivou, dovode u pitanje sve te retorike.
Laibach često koketira s nacionalističkim i fašističkim simbolima, primjerice na izloženom radu šalice sa svastikom. Na otvaranju je Jani Novak spomenuo da je slovenski SDS u Laibachovoj aproprijaciji nacionalne slikarice Ivane Kobilce našla alibi za svoju aproprijaciju istog djela. U suvremenom svijetu s dvostrukom konotacijom i raznim thompsonima, jugoslavenski se ikonoklazam može opravdati. Jesu li se laibachovci, razvijajući te alate, igrali vatrom?
Pa dobro, sigurno jesu. Što da se radi, to je posao umjetnika. Ali postoji temeljna razlika između Laibacha i Thompsona. Thompson nema nikakav odmak. Ne možemo govoriti o Laibachu kao ironijskom odmaku, što se često tako tumači, jer ironijski odmak uključuje neku vrstu distance i uzvišene pozicije. Ako sam ironičan, to znači da sam pametniji, bolje informiran, obrazovaniji, politički svjesniji. Oni se na neki način identificiraju s tim problemom, da sve lako može skliznuti u fašizam, da je fašizam uvijek prisutan kao mogućnost suvremenog društva, industrijskog društva, da u postindustrijskom društvu to vrijedi u novim oblicima. Thompson se doslovno identificira s time, od svojih izjava u kojima kaže da je ustaška vojska bila jedna uredna, fina formacija, do toga da misli da je Ante Pavelić pravi izraz hrvatske države. Tu nema umjetničkog koncepta, niti distance, nema dvostrukih konotacija, kod Thompsona su konotacije jednostruke.
Na izložbi je plakat koji je nastao u sklopu NSK kao projekt njihovog plana prijedloga za proslavu Dana mladosti 1987. Uzimaju podlogu nacističkog plakata i mijenjaju simbole, dakle kukasti križ i zastavu, te dodaju goluba. Tu se stvara sukob onih koji misle da su značenja nepromjenjiva i onih koji misle da se stvari u kontekstu ipak trebaju drugačije tumačiti. Na tom plakatu za Dan mladosti više nije bilo nikakvih otvoreno problematičnih simbola, osim slike mladića koji stoji s uzdignutom rukom i zastavom. Je li ona nužno još uvijek fašistička kada su kukasti križevi izbrisani, ili se dobiva nešto drugo?
Laibach teži idejama slobode i emancipacije, pa je pitanje može li njihov pristup provokaciji i djelovanju uopće rezultirati tako nečime ili, kao što to često biva s poststrukturalističkim pristupom, završava u nekoj formi pesimizma, radeći puni krug u kojem je radikalnim propitkivanjem svega mogućnost kolektivne promjene isključena?
U početku se može učiniti da njihov rad šalje poruku da je sve grozno, da nema izlaza, no meni se čini da njihovo dugotrajno djelovanje pokazuje da oni uporno vjeruju da kritika ima smisla. Nije samo “haha, mi se šalimo, pa hajmo dalje”, nego je to neka vrsta odgovornosti umjetnika da nastavlja u svojim propitivanjima, u krajnjoj liniji jer vjerojatno nema veće društvene moći od toga da u javnost ubaci određena pitanja. Ako bismo probali Laibachovo djelovanje svesti na esenciju esencije, čini mi se da je ona upravo ubacivanje stvari u javni prostor, u javni diskurs. To je nematerijalno i pokazuje se kroz medijske reakcije. Napisane su o njima stotine tekstova, diskutirani su, svađalo se, oni kažu ovo, ovi kažu ono… To je pokazatelj kulturne dinamike koja je sama po sebi vrijedna.
Ako pogledamo Hrvatsku zadnjih 35 godina, teško se možemo sjetiti jedne suvisle javne diskusije. One koje postoje su trivijalne. Čini mi se da nema supstancijalnih polemika o kulturnoj politici, oko toga što je cilj kulturne, ekonomske ili bilo koje politike u Hrvatskoj. Ne znam je li u Sloveniji sada bolje, ali ne možemo očekivati od Laibacha da riješi sve probleme svih naših država.
S obzirom na to da se Laibach još osamdesetih eksplicite igrao s idejom šupljih ideologija, ali i manipulacijom afekta, te dog whistleovima, jesu li na neki način predvidjeli budućnost?
Oni su uočili i pokazali da je to predmet popularne kulture. Kad gledate Trijumf volje, to je masovni, popkulturni spektakl. Imate pjesmu One Vision grupe Queen. Djeluje kao nešto za zajedništvo i veselje. Jedan svijet! I onda oni to prevedu na njemački i uz militantni ritam taj isti tekst postaje problematičan. Eine Rasse und ein Traume. Tamo imate Freddieja Mercuryja, i nitko to ne poveže s Hitlerom, a riječi su doslovno iste. Taj totalitarni element je prisutan u svakom masmedijskom ritualu. Oni to koriste kao materijal svoga djela, a utoliko su zeznutiji za bilo kakvo tumačenje. Kad se bacite u njega, upadate u crnu rupu konstantnih referenci na reference i promjena konteksta. “Bliskim čitanjem” nikad nećete doći do smisla njihovog djelovanja.
Možda bi se pravocrtnija interpretacija u tom smislu mogla izvesti spram njihove kritike europskih vrijednosti. Na koji način parodiraju i kritiziraju tzv. zapadne vrijednosti?
Možemo aproprirati navodni citat Gandhija, europske vrijednosti bi bile dobra ideja! Kada bi stvarno postojale. Laibach je devedesetih naprosto krenuo od činjenice da se kapitalistički poredak potiho vratio pod firmom demokracije, a da nitko nije spomenuo riječ kapitalizam. Njihov prvi postsocijalistički album zove se Kapital, sljedeći je album NATO.
Mislim da su u srži svega čime se bave antiesencijalisti. Značenja se uvijek mijenjaju, nema jednog, nema izvornog, nego je sve u prevrtanjima. Ni u nacionalnoj kulturi nema ništa što je esencijalno vezano za krv, tlo, tradiciju, jezik i ostalo, nego je ono konstrukcija. Velika laž bizarnih elemenata zaostalih iz povijesti. Od antike do osvajača, do suvremene pop kulture i medija. Mislim da bi Europa trebala priznati to kao svoj temelj. Da je ona brikolaž najčudnijih aspekata i slučajnih spojeva, da europski identitet nije kršćanstvo, niti nekakva slika bijele Europe, nego je priznavanje te heterogenosti. Ako je EU počela kao zajednica mira i sprečavanja novog rata, nekako sve više postaje ratna mašinerija, što je opet jedno od upozorenja koje Laibach daje kroz godine – vječna mogućnost rata unutar kapitalističkog poretka kao nečega što će omogućiti novu reprodukciju, ubrzanje, pare, obnovu. Zaradit ćemo na srušenoj Ukrajini, pa ćemo onda zaraditi na srušenoj Gazi, pa u aktualnom ratu s Iranom na spekulacijama s cijenom nafte.
