Odlagalište Kaštijun je ponovno pod povećalom nakon slučaja ilegalnog odlagališta otpada u Gospiću, koji je otvorio pitanje može li postojeći sustav na vrijeme prepoznati moguće okolišne rizike. Grad Pula tvrdi da se mjerenja provode u skladu s okolišnom dozvolom te najavljuje mjere za stabilizaciju postrojenja. Ivo Lorencin iz Radne grupa za civilni nadzor rada Kaštijuna upozorava: “Najveći su problem odlagališta viškovi koji kao da ne postoje i da ne postoji jedna konzistentna politika oko njih.”
Slučaj ilegalnog odlagališta otpada u Gospiću otvorio je, očito, brojne nezaliječene ekološke traume diljem Hrvatske, pa su tako počele brujati pojedine inicijative koje su uz njega podsjetile kako i dalje nisu adekvatno zatvorene teme. Posljednjih je dana lička prijestolnica ponovno otvorila pitanje koliko hrvatski sustav gospodarenja otpadom doista može na vrijeme prepoznati okolišne rizike. Prema nalazu vještačenja koji je objavljen u okviru slučaja, na lokaciji su utvrđene višestruko povišene koncentracije teških metala u tlu, dok su u podzemnim vodama nizvodno od lokacije pronađeni i PFAS spojevi. Upravo činjenica da su ozbiljni problemi utvrđeni neovisnim vještačenjem, a ne redovitim sustavom nadzora, postala je ključna točka upozorenja za civilni sektor.
U Istri je taj slučaj odmah dobio svoju lokalnu paralelu. Radna grupa za civilni nadzor rada Kaštijuna upozorila je da se iskustvo iz Like ne smije ponoviti na području Pule. Upozorenje se pritom ne temelji na tvrdnji da je na Kaštijunu utvrđeno onečišćenje podzemnih voda, nego na zahtjevu da se potencijalni rizici provjere prije nego što bi eventualna šteta postala činjenica. Radnu grupu čine znanstvenici i civilni aktivisti: Ivo Lorencin, Diana Dropulić, Ozren Grbavčić, Goran Zgrablić i Irena Burba.
Dosadašnja mjerenja na Kaštijunu, prema dostupnim podacima, ne pokazuju prekoračenja graničnih vrijednosti u podzemnim vodama. No pitanje koje postavlja civilni nadzor jest je li postojeći sustav mjerenja dovoljan da bi se eventualni utjecaj centra mogao pravodobno prepoznati.
Smrdljivo ljeto 2018.
Kaštijun je od početka imao problem koji će se kasnije pretvoriti u jednu od glavnih tema javnosti: neugodne mirise nedaleko jedne od najturističkijih općina u Hrvatskoj – u Općini Medulin. To nam je potvrdio i Ivo Lorencin, član Radne grupe koji živi u neposrednoj blizini.
“Najveći su problem odlagališta viškovi koji kao da ne postoje i da ne postoji jedna konzistentna politika oko njih. Iako živim tri kilometra od odlagališta i nemam toliko problema, često se čujem sa svojim sugrađanima, koji od smrada ne mogu normalno funkcionirati, koji žive bliže. Nije problem samo zdravlje, već i mentalno zdravlje i nemogućnost normalnog funkcioniranja ljudi. Smrad posebno zahvaća Vinkuran, Pješčanu Uvalu, Banjole, Pomer, a dopire i do desetak kilometara udaljenog otoka Ceja. Problem je Kaštijuna što otpad ostaje na njemu, a to nije bilo tako zamišljeno. Šteta da se ne koriste dobre prakse Austrije i Sjeverne Italije”, rekao je Lorencin.
Projektirani maksimalni dnevni kapacitet MBO postrojenja iznosi 390 tona, odnosno 2340 tona tjedno. Tijekom prvih ljetnih sezona ulazne količine bile su znatno veće. U srpnju 2018. zabilježen je dnevni ulaz od 503 tone, mjesec kasnije 519 tona. Godinu kasnije problem je bio još izraženiji: u srpnju je dnevni ulaz dosegnuo 652 tone, a u kolovozu 611 tona.
Takav pritisak na sustav imao je posljedice. Povećane količine otpada, promjene u njegovu sastavu i veći udio biorazgradive komponente utjecali su na proces biosušenja, koji je u pojedinim razdobljima morao biti skraćen ili prekidan. Upravo se tome pripisivao dio problema s neugodnim mirisima.
Problem se nije zadržao samo na početku rada centra. Nesnosan smrad koji se dodatno širi tijekom godina postao je jedna od najosjetljivijih tema u odnosu Kaštijuna i stanovnika okolnih područja. Građani su zbog toga više puta prosvjedovali, tražeći sanaciju, smanjenje utjecaja centra i promjenu načina gospodarenja otpadom.
Gospić otvara nove teme
Upravo zato je posljednje reagiranje civilnog sektora drugačije od ranijih rasprava o Kaštijunu. Dosadašnji sporovi uglavnom su se vodili oko mirisa, kapaciteta, načina rada i utjecaja centra na svakodnevni život. No nakon gospićkog slučaja u prvi plan dolazi drugo pitanje: kako dokazati da sustav koji treba štititi okoliš doista dovoljno dobro prati ono što se događa izvan samog postrojenja?
Zelena Istra u svom reagiranju upozorava da je slučaj Gospića pokazao opasnost od pretpostavke da je okoliš siguran samo zato što redovna mjerenja ne pokazuju problem. Na Kaštijunu se podzemne vode i tlo prate, ali Radna grupa problematizira činjenicu da se sva tri piezometra nalaze unutar granica samog postrojenja.
Prema odgovoru Grada Pule za H-Alter, međutim, postojeća mjerenja provode se u skladu s okolišnom dozvolom. Grad nam u odgovorima navodi da su piezometri B1, B2 i B3 smješteni na sjevernoj, istočnoj i južnoj strani lokacije te da time ispunjavaju propisani uvjet praćenja stanja podzemnih voda.
Ipak, civilni nadzor postavlja šire pitanje o tome je li ono što je formalno propisano dovoljno za stvarnu procjenu rizika?
Druga tema koju je otvorila Radna grupa odnosi se na privremeno skladištenje pojedinih frakcija otpada.
Prema navodima Radne grupe, na području Kaštijuna nalaze se oko 30 000 tona goriva iz otpada, odnosno SRF-a, te više od 14 000 tona ostataka metalne frakcije. Posebno problematiziraju način njihova skladištenja i činjenicu da se dio materijala nalazi na površinama za koje tvrde da nisu odgovarajuće za takvu namjenu.
Grad Pula u odgovoru potvrđuje da je gorivo iz otpada privremeno uskladišteno na području Županijskog centra za gospodarenje otpadom (ŽCGO), ali navodi da je balirano i dvostruko omotano LDPE folijom te da za svu količinu postoje ugovori o zbrinjavanju.
Grad pritom najavljuje i odvoz svih privremeno skladištenih frakcija, uključujući gorivo iz otpada i željeznu frakciju.
Ovdje je ključno pitanje rokova. Privremeno skladištenje može biti dio normalnog tehnološkog procesa, ali što duže određeni materijal ostaje na lokaciji, to postaje važnije pitanje pod kojim uvjetima se skladišti, kako je zaštićeno tlo i postoji li mogućnost da oborinske vode dođu u kontakt s materijalom.
Radna grupa podsjetila je i na događaj iz studenoga 2022., kada je Inspekciji prijavljeno odlaganje metalne frakcije na otvorenoj, neuređenoj površini.
Nakon što je uz hrpu uočena tekućina nepoznatog porijekla, napravljena je neovisna analiza površinske vode. Prema navodima Radne grupe, analiza je pokazala povišene vrijednosti pojedinih parametara, u nekim slučajevima i višestruko iznad dopuštenih vrijednosti.
Grad Pula u odgovoru daje drugačiji kontekst. Navodi da se nije radilo o podzemnoj vodi, nego o uzorku kišnice iz privremene lokve na zemljanoj površini, uz metalnu frakciju. Istodobno navodi da podzemne vode uzorkovane u piezometru u blizini lokve nisu pokazale prekoračenja prema relevantnim propisima.
To je važna okolnost kada se govori o stvarnom riziku. Povišeni parametri u lokvi sami po sebi nisu dokaz da je došlo do onečišćenja podzemnih voda. No istodobno predstavljaju razlog za pitanje zašto se takva situacija dogodila i je li način privremenog skladištenja bio odgovarajući.
Grad također navodi da se Kaštijun ne nalazi unutar vodozaštitnog područja te da je lokacija približno kilometar udaljena od granice III. zone vodozaštite.
Budućnost Kaštijuna
Jedna od konkretnijih novosti koje donosi odgovor Grada Pule odnosi se na buduću kompostanu i sušaru.
Prema važećem prostornom planiranju, na području Kaštijuna predviđena je infrastruktura koja uključuje kompostanu, sušaru i reciklažno dvorište. Gradonačelnik Pule Peđa Grbin najavio je, međutim, promjenu lokacije.
Grad Pula sada tvrdi da je namjera izmjestiti kompostanu i sušaru s lokacije Kaštijuna te da se taj proces već provodi.
Prema odgovoru Grada, područje je dosad bilo obuhvaćeno prostorno-planskom dokumentacijom Grada Vodnjana, a sada će se nova namjena definirati kroz transformaciju i digitalizaciju Prostornog plana uređenja Grada Pule. Grad očekuje donošenje plana do kraja ove godine. Istarska županija, navodi Grad, informirana je o planiranim lokacijama, posebno u kontekstu procjene utjecaja zahvata na okoliš.
To je jedna od rijetkih točaka u kojoj se stavovi lokalne vlasti i civilnog sektora približavaju. Radna grupa pozdravila je najavu izmještanja buduće kompostane, smatrajući je korakom u smanjenju dodatnog opterećenja postojeće lokacije.
Grad Pula u odgovoru naglašava da mu je trenutačni prioritet stabilizacija rada postrojenja.
Jedan od ključnih zahvata je privremeno zatvaranje bioreaktorske plohe A1. Radovi su počeli u ožujku ove godine, nakon što je ploha dosegnula projektirani kapacitet. Planirani zahvat vrijedan je nešto više od milijun eura bez PDV-a, a uključuje prekrivanje odlagališta, sustav otplinjavanja i povezivanje plinskih zdenaca s plinsko-crpnom stanicom i bakljom.
Cilj je smanjiti prodor oborinskih voda u tijelo odlagališta i staviti pod kontrolu plinove koji nastaju tijekom razgradnje otpada.
Prema planovima Kaštijuna, u sljedećoj fazi bi se taj plin trebao koristiti za proizvodnju električne energije. Grad također navodi da su dodatna sredstva uložena u kvalitetnije pokrivanje plohe B1, upravo kako bi se smanjile neugodne mirise tijekom ljetnih mjeseci. Istodobno se radi na rješavanju problema mogućih viškova otpada tijekom turističke sezone.
To je posebno važno za Istru, gdje sezonske oscilacije značajno povećavaju količinu komunalnog otpada. Ako količina otpada premaši projektirane kapacitete, problem se ne može riješiti samo boljim upravljanjem postojećim postrojenjem. Potrebno je smanjiti količinu miješanog otpada koji uopće dolazi do Kaštijuna.
U tome se Grad Pula i sam Kaštijun vraćaju na pitanje od kojeg je cijeli sustav trebao početi – odvajanje otpada na izvoru.
O tome smo razgovarali s ekološkom aktivisticom Irenom Burbom, predsjednicom i dvadesetogodišnjom zaposlenicom Zelene Istre.
“Cilj je smanjiti nastanak otpada, kako da što manje tog otpada dođe do Kaštijuna. Osim lošeg odabira lokacije na što smo ukazivali, kao i na preveliki pritisak turizma postoji i velika neodgovornost svih u lancu, pa se pravila ne pridržavaju jedinice lokalne samouprave, ugostitelji. Vidi se da se političkom odlučnošću može riješiti problem. Kao udruga jako radimo na edukaciji djece, i čini se da ona danas jako odvajaju otpad”, rekla je.
Kaštijun je projektiran kao središnja točka obrade preostalog miješanog komunalnog otpada. Ako u njemu završava prevelika količina biootpada, papira, plastike, metala i drugih materijala koji se mogu izdvojiti, nijedna tehnologija ne može dugoročno riješiti problem. Grad Pula zato najavljuje intenziviranje ulaganja u primarnu selekciju, osobito odvojeno prikupljanje biootpada.
To je ujedno i jedan od ključnih hrvatskih problema. Prema Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, stopa recikliranja komunalnog otpada u Hrvatskoj iznosila je 37 posto u 2024. godini, uz cilj dosezanja 50 posto i više.
Što više otpada ostaje u miješanoj kanti, to je veći pritisak na centre za gospodarenje otpadom i odlagališta.
Upravo se tu vraća osnovna poruka Zelene Istre. Gospić ne znači da je Kaštijun onečišćen. Za takvu tvrdnju nema dokaza u informacijama koje su trenutačno dostupne. Postojeća mjerenja podzemnih voda na Kaštijunu, prema Gradu Puli, nisu pokazala prekoračenja graničnih vrijednosti.
Ali slučaj Gospića pokazuje nešto drugo: sustav nadzora mora biti dovoljno osjetljiv da problem otkrije prije nego što postane ozbiljna šteta. To je razlog zbog kojeg pitanje dodatnih mjernih točaka nije samo tehničko pitanje.
Ako su sva mjerenja koncentrirana unutar granica postrojenja, legitimno je pitati bi li referentne točke izvan samog kompleksa dale potpuniju sliku mogućeg utjecaja na okoliš. Grad za sada ne najavljuje nove piezometre, nego se poziva na činjenicu da postojeći sustav odgovara uvjetima okolišne dozvole.
S druge strane, civilni nadzor traži upravo ono što je nakon Gospića postalo teško ignorirati – više neovisnih podataka, veću transparentnost i kontrolu koja neće početi tek kada se pojavi sumnja u onečišćenje.
Kratki historijat Kaštijuna: Od projekta modernog sustava do centra koji i dalje izaziva polemike
Kaštijun zamišljen je kao središnja točka istarskog sustava gospodarenja otpadom. Ideja je bila napustiti model prema kojem je svaka veća lokalna sredina imala vlastito odlagalište i prijeći na sustav u kojem se miješani komunalni otpad obrađuje u centralnom postrojenju.
Pripreme za projekt počele su još prije više od desetljeća. Studija utjecaja na okoliš izrađena je u sklopu projekta koji je trebao donijeti novu infrastrukturu za gospodarenje otpadom u Istri. Projekt je uključivao mehaničko-biološku obradu otpada, odlagališne plohe i prateću infrastrukturu.
Kaštijun je dozvolu za gospodarenje otpadom dobio u ožujku 2018., a 2. srpnja 2018. počeo je prihvaćati otpad nakon sklapanja ugovora o obradi otpada.
Time je trebala završiti era u kojoj se komunalni otpad iz istarskih gradova i općina uglavnom odlagao na više lokalnih odlagališta.
Prije uspostave novog sustava u Istri je postojalo sedam službenih odlagališta komunalnog i neopasnog proizvodnog otpada: Donji Picudo kod Umaga, Košambra kod Poreča, Lokva Vidoto kod Rovinja, Kaštijun kod Pule, Cere kod Labina, Jelenčići kod Pazina i Griža kod Buzeta. Prema podacima samog Kaštijuna, na tim se lokacijama godišnje odlagalo oko 120 000 tona otpada.
Danas je slika znatno drugačija. Hrvatska i dalje ima niz odlagališta, ali je državna politika usmjerena prema njihovom postupnom zatvaranju, sanaciji, povećanju odvojenog prikupljanja i izgradnji regionalnih odnosno županijskih sustava gospodarenja otpadom. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost odlagalište definira kao građevinu namijenjenu odlaganju otpada na površinu ili pod zemlju, dok se za zatvorena odlagališta provode posebni programi sanacije.
Među poznatijim velikim odlagalištima u Hrvatskoj su zagrebački Prudinec-Jakuševec, riječki Viševac, zadarski Diklo, splitsko Karepovac, osječki Lončarica Velika, varaždinski Jerovec i brojna druga lokalna odlagališta. Dio njih ulazi u fazu zatvaranja i sanacije, dok se u većim urbanim sredinama razvijaju centri za gospodarenje otpadom.
Zagreb je, primjerice, u 2026. napravio novi korak prema Centru za gospodarenje otpadom na Resniku, dok se postojeći Jakuševec postupno približava kraju svoje dugogodišnje funkcije. U Zadru je za 2026. najavljeno zatvaranje Dikla za sve vrste otpada.
Kaštijun je, dakle, dio puno šire hrvatske tranzicije: od klasičnog odlaganja prema obradi i oporabi otpada.
Problem je što se u toj tranziciji i dalje stvaraju situacije koje otvaraju pitanje je li infrastruktura projektirana i organizirana na način koji može pratiti stvarne količine i sastav otpada.
Osam godina nakon početka rada Kaštijun je na svojevrsnoj prekretnici.
Centar je riješio dio problema starog istarskog sustava, ali nije riješio pitanje koliko otpada Istra proizvodi i koliko ga se može spriječiti, ponovno uporabiti ili reciklirati. Istodobno, lokacija se suočava s pitanjima kapaciteta, neugodnih mirisa, skladištenja pojedinih frakcija i dugoročnog upravljanja odlagališnim plohama.
Grad Pula najavljuje niz mjera u budućem razdoblju: zatvaranje i stabilizaciju plohe A1, kontrolu plinova, kvalitetnije prekrivanje plohe B1, uklanjanje privremeno skladištenih frakcija, rješavanje sezonskih viškova te izmještanje planirane kompostane i sušare.
To su konkretni potezi. No njihova će se uspješnost mjeriti na terenu. Odnosno, manjim količinama otpada, manjim brojem neugodnih mirisa, sigurnim skladištenjem svih frakcija i transparentnim rezultatima monitoringa.
Gospić je u tom smislu upozorenje i Kaštijunu.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati
