Unatoč brojnim tvrdnjama o političkoj instrumentalizaciji štrajka, kod većine sindikalnih čelnika uključenih u štrajk zasad nije moguće dokazati povezanost s vladajućom strankom. Među pet sindikalnih čelnika jedina je osoba povezana sa stranačkom politikom Sandra Crnković iz Sindikata komunalnih, prometnih i srodnih djelatnosti Hrvatske, koja se na parlamentarnim izborima 2024. kandidirala na listi Radničke fronte. Radnici u štrajku posljednjih su dana uglavnom izostali kao sugovornici u medijskom izvještavanju. Razgovarali smo s radnicima i prolaznicima te prošetali gradom, koji, unatoč najavama, nije doživio potpuni kolaps.
Srijeda je, 10. ožujka. Vrijeme je 3:30. Tramvaji mirno stoje na Remizi, ne pokreću se iako su njihovi vozači ondje. Nakon sat i pol, u 5:00, prvi tramvaji kreću svojim uobičajenim rutama. Tako je 2004. protekao posljednji štrajk radnika ZET-a. Štrajkom upozorenja ZET-ovci su tada željeli gradsku vlast vratiti za pregovarački stol kako bi dogovorili povećanje osnovice plaća.
Dvadeset i dvije godine kasnije štrajka upozorenja nema. Jučer u 3:30 počeo je koordinirani štrajk radnika ZET-a i Zagrebačkog holdinga, prvenstveno radnika Čistoće, ali i drugih gradskih podružnica. U Zagrebu je gotovo potpuno zaustavljen javni prijevoz, a poremećen je i rad dijela komunalnih službi. Prema sindikalnim podacima, u štrajk je uključeno oko 9200 radnika.
Glavni zahtjev radnika jest povećanje osnovice plaća. Već je sama najava štrajka, 18. rujna, snažno polarizirala javnost. U dijelu medija i objava na društvenim mrežama pojavile su se tvrdnje da je štrajk politički motiviran i povezan s HDZ-om te da mu je cilj destabilizirati gradsku vlast predvođenu gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. Takve tvrdnje, međutim, nisu isto što i dokaz političke organizacije štrajka. Sindikati odluku o obustavi rada objašnjavaju višemjesečnim neuspješnim pregovorima s upravama ZET-a i Holdinga te izostankom dogovora o novim kolektivnim ugovorima.
U razgovoru za H-Alter Jelena Ostojić, profesorica na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je dnevnopolitička razina sporedna za pitanje radničkih prava. Smatra de je to stvar kojom se treba baviti gradska vlast iz perspektive vlastite političke strategije i eventualnih propusta da kao lijeva vlast uspostavi čvršći odnos sa sindikatima i radničkim predstavnicima te se pobrine za radnička prava u firmama o kojima ovisi funkcioniranje grada. Pri tome ne misli samo na visinu plaća koja je gurnuta u prvi plan već na stvarne uvjete rada, organizaciju rada te kvalitetu komunikacije:
“Ova gradska vlast unutar vlastitih kadrova ima značajno iskustvo sindikalnog rada, međutim ostaje otvoreno pitanje zašto se to iskustvo nije u većoj mjeri prelilo na odnose sa sindikatima i razinu radničkih prava. Po meni je to pitanje važnije od toga pokušavaju li oporba i drugi pretendenti na gradsku vlast instrumentalizirati radnički štrajk za vlastitu političku korist i nanošenje štete aktualnoj vlasti – a teško mi je zamisliti da ne pokušavaju.”
Ostojić tvrdi da je cijeli narativ koji se trenutno gradi oko ovog štrajka strahovito nenaklonjen radnicima i radnicama. Smatra da se sindikat na njega nije dobro pripremio.
“Dosta mi je nepromišljeno ući u štrajk bez prethodnog senzibiliziranja javnosti za pitanja zbog kojih se štrajka, kao i bez stvaranja šire koalicije kroz podršku borbama za veće plaće i bolje uvjete rada u drugim sektorima. U takvom ozračju stvara se konkurentski odnos među radnicima i radnicama i smatram da je propust sindikata što se nije pripremio na takve scenarije”, kaže Ostojić.
Reportažni intermezzo: Dnevnik prvog dana štrajka
“Bole me noge, trebam svugdje hodat” čujem u dvanaestom satu štrajka, oko tri popodne, i suosjećam s mladićem na ulici koji je to rekao. Međutim, impresioniran sam time da su ovakvi komentari doseg “kolapsa” koji se najavljivao. Zaista, stanovnici metropole ovime dokazuju da su se sposobni nevjerojatno dobro organizirati kad to trebaju.
Carpooling aplikacija napravljena u jednom danu, tip koji vozi bus do KBC Dubrave, sveopća solidarnost među radničkom klasom. Agilnost koju je Zagreb pokazao u ovih 24 sata dovela je do toga da je na ulicama bilo samo 15 posto više automobila nego inače, te da se, barem na terenu, urbana harmonija nastavila odvijati u savršenom redu.
Jedinu razliku koju zamjećujem hodajući po centru veća je količina pješaka i biciklista, što gradu daje dašak festivalske atmosfere. Ohrabren tom izvanrednom opuštenosti, ulijećem svima koji bi trebali svoje mjesto pronaći u ovakvoj reportaži. Na Traumatologiji mi portir kaže da ni jedan doktor nije kasnio, niti su imali išta više novih pacijenata, što je konzistentno s izvješćima koja dolaze iz drugih bolnica. Vozač hitne potvrđuje da nisu imali problema s gužvama. Taksist kojeg haltam na ulici, na bizarnu foru isti koji će kasnije Petru Panjkoti dati izjavu, kaže da vožnja danas ima manje no inače. Trgovine i kafići u centru rade najnormalnije, građani se doimaju neopterećeno, jedino grupica Kineza malo pogubljeno stoji na Trgu i fotografira kutiju bajadera.
Dolac je pak temeljito počišćen, što me zbunjuje, sve dok ne uočavam tri radnika koja metu zadnje posušene komadiće povrća s poda.
“Kako to da ne štrajkate?”
“Zake bi štrajkali?”
“Pa većina ljudi danas štrajka.”
“Nemam kaj štrajkat za veće plaće uprave…”
“Dakle smatrate da je ovaj štrajk organiziran da bi si uprava digla plaće?”
“Pa dobro jutro, neće se meni dić’ plaća zbog ovog.”
Kad ih upitam žele li mi dati izjavu, samo me pozdravljaju. Premda njihov navod nije točan u teoriji, jer dizanjem koeficijenta će se dići plaće svima, u praksi će uprava, s većim koeficijentima, dobiti višestruko jaču povišicu nego šljakeri na terenu. Teško je ne suosjećati s njihovim cinizmom, a i ne uočiti tenzije unutar samog poduzeća. Kao i na bilo kojem radnom mjestu, ZET i Holding nisu monolit, a iako su svi načelno radnička klasa, neki su u boljoj poziciji od drugih. Neki neupitno dižu prosjek.
Gotovo je pet popodne i čini mi se da nemam što više tražiti u gradu. Najgora gužva je prošla u, odokativno, deset posto zakrčenijem stanju od uobičajenog, a ona jedna 17-ica koja je vozila mi je, jer ipak je to ZET, pobjegla pred nosom pa nisam stigao uzeti izjavu vozačice. Bilo je vrijeme popričati s ljudima koje se, ironično, najmanje išta i pita u cijeloj ovoj priči, sa samim radnicima, stoga sam se zaputio prema Ljubljanici.
Usput sam testirao festivalski duh Zagreba dižući palac na početku Tratinske. Notorno je teško, da ne kažem gotovo nemoguće, na normalan dan ustopati auto usred grada – eventualno na periferiji radi – pa sam si dao pola sata da ne bih tako potratio dan. Nešto sporije nego očekivano, ali ipak u granicama normalnog, nakon dvadeset minuta stao mi je Juraj koji mi je odmah ispripovijedao kako smatra da je štrajk politički motiviran, nepotreban zbog dobrih paća i nerealnih uvjeta, te vjerojatno maslo HDZ-a. Kaže “napiši da ima ljudi koji voze BMW i nisu seljačine” sa smiješkom na licu, prije no što me ostavio na Trešnjevačkom trgu. Hvala Juraju.
Ipak odlučujem pješačiti dalje pa po putu srećem prijatelja koji, također, ne podržava štrajk jer “vozači jebenih tramvaja imaju, onako, 500 eura višu plaću od hrvatskog prosjeka” i mislim si kako je taj spin s plaćama jedan od uspješnijih gradskih PR manevara još od kampanje prije prvog mandata.
Kako drugačije objasniti potpuni manjak javne podrške, ne samo štrajku, nego radnicima općenito, doli rasprostranjenošću narativa da gradski radnici žive kao bubreg u loju i sad traže više, a koju uz korporativne medije najviše gura sam Grad. Stigavši napokon do okretišta, saznajem da guranje ove priče ima i učinke. Neki su prolaznici bacali psovke radnicima, pokazivali im srednje prste, dok sami radnici sa mnom ne žele razgovarati, jer od drugih “novinara” nisu naučili očekivati ništa dobro.
Jedna mi grupica od njih šest na moj upit tako dobacuje da se obratim na taj i taj e-mail, kad napokon, u šesnaestom satu štrajka, pucam i objašnjavam im svoj ugao. Kažem im da samo želim čuti njihovu perspektivu jer se same radnike najmanje sluša, kao da je njihova perspektiva bezvrijedna. Žalim im se na stanje medija jer se oni redom, neovisno o tome jesu li insinuacije utemeljene ili nisu, bave afektom i praznim stranačkim narativima, umjesto da pokušavaju doći do srži problema. Na moje čuđenje, svi me pozorno slušaju, zatim nastupa trenutak tišine, da bi na kraju korpulentniji momak koji je upravo povukao dim cigarete prozborio: “Znaš po čemu bi trebali čeprkati vi novinari? Po bruto osnovici plaće.”
“Šta, dobar dio vaših plaća su neoporezivi dodaci?”, upitam ga. Na ove riječi osjećam da su svi prisutni nekako smekšali, i jedna za drugim mi se otvaraju, sa sasvim razumnim i bjelodanim argumentima za koje u javnom prostoru naprosto nema mjesta.
Neoporezivi dodaci, tvrde, sačinjavaju dobar dio njihovih isplaćenih iznosa, što će reći da većina toga za što rade ne ide u mirovinu. Onaj veći, mašući cigaretom, navodi da je dvadeset godina proveo radeći kod privatnika i dobro je upoznat s tom praksom:
“Šta, plaća ti je 900 eura i dat ću ti četiristo na ruke. Kako ću u penziju s time? Kako ću dignuti kredit? Da ne govorimo o tome da na bolovanju i godišnjem ništa od tog ne vrijedi.”
“A jesu li plaće stvarno toliko visoke?”
“To što je grad objavio one platne liste je protuzakonito”, odgovara drugi, zovimo ga Bariton, “A svakako su objavljene cifre debelo iznad prosjeka, to su iznimke. Nitko od nas ovdje nije vidio takvu plaću. Radim ovdje godinama i ne znam nikoga s takvom plaćom”.
“Svi ovdje imamo oko 900 eura neto bez dodataka. I to je nakon 20 godina rada”, nadovezuje se starija žena.
“Znači grad laže s prosjekom?”
“Gledaj”, Bariton se ponovno uključuje, “maksimum je uz sve moguće bonuse, prekovremene, regrese, Božičnice. A što se tiče prosjeka: Deda ima 85 godina, unuk ima 5. Prosjek godina 45… i nitko ne jebe! To što par ljudi u upravi ima ogromne plaće ne znači da ih mi dolje imamo.”
U međuvremenu Veliki gasi cigaretu i vadi mobitel, pri kraju govora svog kolege prilazi mi s otvorenom stranicom platne liste. Kaže “evo, pogledaj si”, pokazujući na brojku 1247 kao bruto iznos vlastite plaće, “to je realnije stanje. Da nam je stvarno tol’ko dobro ovdje, ne bi nam falilo radnika. Evo, prijavite se ako mislite da je super tu.”
“Pa to je katastrofa”, zgroženo ću, uvjeravajući se u listu. Na trenutak razmišljam, pa pitam “kako biste onda odgovorili javnosti, drugim radnicima koji ne podržavaju ovaj štrajk?”
Nakratko se svi pogledavaju, no Bariton mirno uskače:
“Gledaj, mislite da na nas ne utječe štrajk? Imam i ja dijete koje ide na fakultet, i njoj ovo otežava život. Ali treba s nečime to školovanje i platiti.”
Treći, dosad nešto tiši, kaže:
“Otkad radim za ZET, a već se 25 godina dižem svaki dan crnčiti, javnost nikad nije bila na našoj strani. Najgore je kad meni govore da meni građani daju novce. Ne. Ja zarađujem te novce.”
Na to se svi slože. Neizgovoreno ostaje da, zbog deficita radnika, često svi rade prekovremeno, što im također diže “prosjek plaće”, dok im je zapravo bruto osnovica 3,4 eura po satu, za što bi se svi, valjda, trebali složiti da je neprihvatljivo. Je li, uopće, bitno koliko je poslodavac, potpuno nebitno što je to Grad u ovom slučaju, dizao plaću ako ta plaća nije dostojna normalnog života?
“Medicinske sestre, vatrogasci, profesori, visokoškolovani ljudi. Ja se slažem da bi svi trebali imati veće plaće”, zaključuje Veliki staloženo, “ali za to se treba izboriti.”
Kol’ko para – tol’ko vožnje
Pitanje opravdanosti sindikalnih zahtjeva za povećanjem plaća vrlo je brzo preraslo u svojevrsni rat platnim listama. Grad i uprave gradskih tvrtki počeli su objavljivati konkretne iznose plaća, a sindikati su uzvraćali vlastitim tumačenjima tih podataka. Spominjale su se različite svote, od nešto više od 900 pa sve do 2700 eura neto, ovisno o radnom mjestu, stažu, smjenama, prekovremenim satima, prijevozu i poreznim olakšicama. Problem je u tome što pojedinačna mjesečna isplata ne pokazuje nužno kolika je osnovna plaća radnika.
Na konačan neto iznos utječu noćni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanima, prekovremeni sati, naknada za prijevoz, prehrana, različiti neoporezivi dodaci, ali i porezne olakšice za uzdržavane članove obitelji. Primjer koji je objavio Holding dobro pokazuje koliko razlike mogu biti velike. Vozaču Čistoće u srpnju je isplaćeno 1528,91 eura neto, dok je drugi vozač primio 2654,35 eura. Drugi je cijeli mjesec radio u trećoj smjeni, imao sedam prekovremenih sati, primao naknadu za prijevoz i koristio poreznu olakšicu za četvero uzdržavanih članova.
Kod ZET-a je prosječna isplaćena neto plaća vozača autobusa i tramvaja sa stalnim dodacima u srpnju iznosila 1992,12 eura, dok je prosjek za sve zaposlene u ZET-u bio 1931,33 eura. Najniža objavljena plaća vozača autobusa iznosila je 1661,14 eura, a najviša 2725,05 eura. I u ovom slučaju razlika je dijelom posljedica prekovremenog rada, rada u različitim smjenama i poreznih olakšica.
Zato medijalna plaća daje nešto drukčiju sliku od prosjeka. Za ZET je objavljeno da je neto medijalna plaća za srpanj iznosila 1942,42 eura. To znači da je polovica zaposlenih primila manje, a polovica više od tog iznosa. Zanimljivo je da je medijan nešto viši od prosječne plaće svih zaposlenih u ZET-u, koja je iznosila 1931,33 eura. Ni medijan, međutim, sam po sebi ne odgovara na pitanje jesu li sindikalni zahtjevi opravdani. On samo preciznije opisuje raspodjelu primanja među zaposlenima.
Ostojić poblematičnim smatra što je fokus na iznosu plaća, a jako se malo govori o samim uvjetima rada na pojedinim poslovima radnika i radnica u štrajku – o noćnim smjenama, teškim fizičkim poslovima, rizicima za zdravlje, adekvatnosti mehanizacije i drugim aspektima njihova rada.
“Izvlačenje iznosa plaća iz tog konteksta, posebno u zemlji u kojoj rast plaća i drugih naknada od rada teško prati rast troškova života te u kojoj se prihodi od rada i njihova kupovna moć dugoročno obezvrjeđuju u odnosu na neke druge izvore prihoda, podržava antiradnički narativ. Time se ujedno stvara negativno ozračje ne samo prema ovom štrajku nego i prema svim budućim radničkim borbama.”
Za pregovaračkim stolom
Nedugo nakon objave datuma početka štrajka u javnosti su se pojavile tvrdnje o njegovoj političkoj pozadini. Dva najistaknutija sindikalna čelnika, Dražen Jović i Vladimir Jozić, optuživani su da pokreću štrajk iako su uvjeti, prema toj interpretaciji, znatno bolji nego za vrijeme bivše gradske vlasti, kada slični štrajkovi nisu pokretani.
Pitanje zašto se nije štrajkalo ranije ima vjerojatno neko značenje za aktualnu gradsku vlast, ali odgovor na njega ne bi smio služiti kao argument protiv današnjeg prava radnika i radnica da se organiziraju i bore za bolje uvjete rada te da se njihovi uvjeti rada sagledaju u aktualnom društveno-ekonomskom kontekstu, kaže Ostojić. Smatra da takve prozivke nanose značajnu štetu u radničkoj borbi, kompromitiraju radnike i radnice i generalno doprinose antiradničkoj klimi za koju je ozračje u kojem živimo izrazito plodno tlo.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević u javnim istupima nije izrijekom tvrdio da je štrajk politički motiviran, ali je u nekoliko navrata sindikalne zahtjeve i potrebu za pokretanjem štrajka ocijenio nerazumnima. Poveznica između sindikalnog vodstva i HDZ-a povlačila se preko sindikalnog lidera Mumina Hodžića i njegova sina Armina Hodžića, saborskog zastupnika iz reda bošnjačke nacionalne manjine, za kojeg su se pojavile informacije da bi uskoro mogao postati novi potpredsjednik Hrvatskog sabora. Armin Hodžić demantirao je bilo kakvu povezanost sa štrajkom.
Ni kod ostalih sindikalnih čelnika nije moguće utvrditi jasnu povezanost sa strukturama HDZ-a. Pritom nije jasno ni na koji bi način pojedinac mogao utjecati na proces odlučivanja o sindikalnim akcijama, o kojima zajednički odlučuje pet reprezentativnih sindikata uključenih u štrajk. Dodatno, među pet sindikalnih čelnika jedina je osoba povezana sa stranačkom politikom Sandra Crnković iz Sindikata komunalnih, prometnih i srodnih djelatnosti Hrvatske, koja se na parlamentarnim izborima 2024. kandidirala na listi Radničke fronte. Malo je vjerojatno da bi djelovala po diktatu HDZ-a.
Određene nelogičnosti u djelovanju sindikata prije početka štrajka otvorile su i pitanje je li se štrajk mogao izbjeći ili je odluka o potpunoj obustavi rada bila donesena prije iscrpljivanja svih mogućnosti pregovora. U prethodnim pregovorima sindikati ZET-a koristili su štrajkove upozorenja, tijekom kojih bi promet bio obustavljen na kraće vrijeme. Tako je 2004. promet bio obustavljen sat i pol, 2014. pet minuta, a 2018. deset minuta. Ovaj put sindikati su se odlučili za potpunu obustavu rada, iako su se i raniji pregovori vodili oko povećanja plaća i drugih materijalnih prava.
Dodatno pitanje otvorilo se nakon pregovora u subotu, 26. rujna, samo dva dana prije najavljenog početka štrajka. Vladimir Jozić tada je potvrdio da su sindikati iznijeli i zahtjeve o kojima tijekom mirenja nisu stigli razgovarati. Za njih nisu odredili rokove primjene te su bili spremni razgovarati o kasnijoj primjeni, pa čak i odustati od dijela zahtjeva. Iz perspektive pregovaračkog procesa neobično je da se novi zahtjevi iznose neposredno prije početka štrajka, nakon nekoliko mjeseci kolektivnih pregovora i neuspješnog postupka mirenja. Direktor ZET-a Marko Bogdanović istaknuo je da su sindikati 26. rujna, dva dana prije štrajka, zatražili i izradu nove sistematizacije radnih mjesta, iako je riječ o dugotrajnom i složenom procesu. Uprava Holdinga također je tvrdila da je sindikalni zahtjev za povećanjem osnovice u posljednji trenutak povećan s 12 na 13 posto. Sindikati su tu tvrdnju demantirali. Štrajk radnika Zagrebačkog holdinga i ZET-a podržale su tri najveće sindikalne središnjice u Hrvatskoj.
Na kraju Ostojić kaže da joj se današnja presuda kojom je potvrđena legalnost štrajka čini razumnom. Ističe da bi u svakoj drugoj situaciji u kojoj prvo moraju biti određeni uvjeti štrajka, poslodavac imao veliku moć da odugovlači ulazak u štrajk i osujeti ga. Smatra da bi organiziranje nužnog prijevoza za one koji su ovim štrajkom najviše pogođeni bio koristan korak u pridobivanju naklonosti gradske javnosti: “ali to je samo jedna od strategija… potpuna paraliza grada i gradskog prijevoza očito je korak za koji su se odlučili, te će se pokazati koliko je takva strategija dobra.”
Dodatak: Kronologija pregovora
- Kolektivni ugovori za oba poduzeća, koji su stupili na snagu 1. siječnja 2023., istekli su 31. ožujka 2026. Početkom 2023. također se prijetilo štrajkom u zagrebačkom Holdingu, no sporazum je na kraju postignut. Sindikati su tada tražili povećanje osnovice od 8 posto, uz povećanje neoporezivih dodataka, dok je Grad ponudio povećanje od 6 posto. Na kraju je osnovica povećana za 8 posto u dva navrata, najprije za 5, a zatim za još 3 posto.
- Mjesec i pol prije isteka kolektivnih ugovora Mumin Hodžić iz Sindikata gradske Čistoće na televizijskom je gostovanju najavio predstojeće kolektivne pregovore i mogućnost štrajka. Reprezentativni sindikati ZET-a i Zagrebačkog holdinga već su 26. ožujka donijeli odluku o zajedničkom nastupu u kolektivnim pregovorima te od Grada zatražili njihov početak. Budući da uprave ZET-a i Holdinga do 5. svibnja još nisu odabrale svoje predstavnike u pregovaračkom odboru, sindikati su im uputili požurnicu.
- Dana 26. svibnja Sindikat autobusnog i tramvajskog prometa Hrvatske – Zagreb (SATPH) objavio je na Facebooku da, dva mjeseca nakon isteka kolektivnih ugovora, pregovori još nisu počeli. Na upit postavljen Gradu Zagrebu zašto je Pregovarački odbor sastavljen tek u lipnju, dva i pol mjeseca nakon što su sindikati uputili zahtjev za pokretanjem kolektivnih pregovora do trenutka pisanja članka nisu nam odgovorili.
- Pregovori su napokon započeli početkom lipnja, a sastanci su se održavali svaka dva tjedna. Najprije se pregovaralo o nematerijalnim pravima, a sredinom srpnja na red su došla materijalna prava. Dana 29. srpnja potpisan je sporazum kojim je produljena primjena kolektivnih ugovora iz 2023. do kraja 2026. godine. Sindikati su u pregovorima o materijalnim pravima tražili povećanje osnovice od 19 posto. Zahtjev su kasnije smanjili na 13 posto za ZET i 12 posto za Holding. Gradska je uprava nudila povećanje od 4,5 posto.
- Dana 19. kolovoza uprava je otkazala sastanak Pregovaračkog odbora, a 28. kolovoza prekinuti su kolektivni pregovori te je pokrenut postupak mirenja. Na upit o prekidu kolektivnih pregovora sa sindikatima do završetka pisanja članka iz Grada Zagreba nam nije odgovoreno. Prvi postupak mirenja, održan 11. rujna, završio je neuspješno.
- Štrajk je najavljen 18. rujna, a njegov početak određen za 28. rujna u 3:30. Ni posljednji sastanak mirenja, održan 21. rujna pred Gospodarsko-socijalnim vijećem, nije doveo do dogovora, nakon čega se većina članova reprezentativnih sindikata opredijelila za štrajk.
