Bruxelles je grad poražavajuće razine nejednakosti. Od deset najsiromašnijih samouprava u Belgiji, šest ih se nalazi u glavnome gradu; četiri od pet belgijskih općina u kojima je rizik od siromaštva najviši, također su dijelovi ovoga grada-regije. Najsiromašnija od tih šest nesretnih samouprava je Saint-Josse-ten-Noode, jedna od ukupno 19 bruxelleskih općina. Saint-Josse se nalazi na samo desetak minuta laganog hoda od najvažnijih institucija Europske unije.
Na površini jedva većoj od kvadratnog kilometra, dom je nešto više od dvadesetak hiljada ljudi što ga čini najgušće naseljenom općinom u Belgiji. Prema najsvježijim podacima koji se odnose na pretprošlu godinu, prosječni medijalni dohodak ovdje iznosi nešto manje od 20 000 eura godišnje, što je i više nego duplo manje u odnosu na ista mjerenja za najbogatije belgijske općine. Prvi među nejednakima je na neslavnoj listi Saint Josse bio i prema podacima za 2021. godinu, koji ukazuju da je nešto više od trećine građana općine bilo u ozbiljnom riziku od siromaštva.
Općina Saint-Josse graniči sa statistički nešto manje siromašnom općinom Schaerbeek i Gradom Bruxellesom, centrom metropolitanske aglomeracije koji nazivamo istim imenom. U trenutku shvaćamo da smo u dijelu grada o kojemu smo čitali u medijima i internetskim forumima na kojima se nerijetko postavljaju pitanja o razini sigurnosti za posjetitelje ili novopridošlice kojima je niska cijena najma prvi signal za moguću nesigurnost pri samostalnoj noćnoj šetnji kvartom. Za sigurnost se ne bojimo, no dojam prolaska kroz nevidljivi portal u kojemu završava centar grada i više je nego očit.
Raskošni dućani kakve smo navikli gledati prije samo nekoliko minuta, u reprezentativnijim dijelovima grada, ovdje smjenjuju tezge uličnih buvljaka. Ne prodaju se na ovim uličnim tezgama drangulije ili bižuterija, već gotovo sve neophodno za svakodnevni život. Tako na sličnim mjestima možete naći sve od jeftine kozmetike, preko jeftinih kopija obuće i odjeće razvikanih brendova, ćilima, kućanskih potrepština raznorazne vrste, do voća, povrća i ostalih živežnih namirnica.
Nakon uličnog sajmišta, pažnju nam zaokupljaju lica s plakata okačenim na pročeljima zgrada. Plakati su ostali netaknuti od lokalnih izbora održanih prije mjesec dana. Da i ovi naši europski zakuci dijele ponešto od problema s mjestom na kojem se nalazimo, saznajemo kraćom internetskom pretragom u potrazi za informacijama o licima koja nas gledaju sa zidova. Saint-Josse je, naime, postao poprištem izborne prevare, optužbe su potvrđene upravo na dan našeg muvanja ovim dijelom grada. Na belgijskim lokalnim izborima svaka općina bira svog gradonačelnika. Tako je Saint-Josse već nekoliko puta birao stanovitog Emira Kira, nezavisnog političara turskog podrijetla koji općinom vlada desetak godina, a koji je ovoga puta navodno zadobio povjerenje preko pola glasača u izborima na kojima su uočene brojne nepravilnosti. Saint-Josse će, čitamo, ponovno na izbore.
Dalje, u pretraživanjima lokalnih vijesti na engleskom jeziku, nailazimo na vijesti o prijevarama u zdravstvenom sistemu u gradskim bolnicama, baš kao kod kuće. Još dalje, politička kriza na nacionalnoj razini. Do zaključenja ovoga članka, parlamentarna kriza u Belgiji ulazi u 170. dan od pobjede takozvane Arizona koalicije – u Belgiji je običaj tako zvati koalicije zbog stranačkih boja – prijašnja je bila Vivaldi koalicija – širokog fronta sačinjenog od liberala, demokršćana, socijalista i drugih. U takav savez su se okupili kako bi napravili cordon sanitaire i spriječili ulazak krajnje desnice u vlast.
Saint-Josse je službeno dvojezičan, iako su frankofoni i nizozemski natpisi ovdje rjeđa pojava, na ulicama se priča jednaki broj jezika koliko ima i manjina. Promocija belgijskog duha forsiranog u dijelovima grada s najvećim turističkim atrakcijama ovdje maltene prestaje. Belgijski su ovdje eventualno ovčari koji patroliraju uz svoje kolege policajce u potrazi za sumnjivcima. Belgijski krumpirići se serviraju uz različite tipove humusa, falafela i drugih bliskoistočnih jela, gotovo nikada kečap ili majoneza. Jedan takav meni ovdje jedete za cijenu koju na desetak minuta hoda od samog centra Zagreba nije moguće pojesti valjda niti doručak.
Povratak iz Saint-Jossea u administrativni centar jednak je povratku u turističku brošuru grada. Pred nama se prostire obilje, belgijska piva s višestoljetne monaške tradicije, razne slastice… Monotoniju centra ipak razbija iznenađenje koje nas dočekuje kod glavne gradske burze. Slučajno se nalazimo usred finala najveće studentske manifestacije u gradu. Na hiljade studenata dvaju sveučilišta, saznajemo, svakog 20. u novembru slave svetog Verhaegena (ili, skraćeno, „sv. V“), u spomen na devetnaestostoljetnog osnivača Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu, prije pedesetak godina, po jezičnoj liniji podijeljenog na dva slobodna univerziteta, francuski i nizozemski.
Ovaj predznak „sveti“ valja uzeti s rezervom, jer Pierre-Théodore Verhaegen kojega slave, iako monarhist, bio je liberal, antiklerikalac i osnivač sveučilišta koje je trebalo postati protutežom katoličkim univerzitetima. Studenti zato „kanoniziraju“ Verhaegena iz prkosa manifestacijama Katoličkog sveučilišta za sv. Nikolu. Slavlje u znak svojih tradicionalno sekularnih i pobunjenih sveučilišta studenti, dakle, završavaju na stepenicama burzovne zgrade, pjevajući pjesme svojih sveučilišta. Primjećujemo mnoštvo palestinskih zastava i poruka protiv genocida u Gazi, no to ne čudi; sjećamo se vijesti o učešću dvaju sveučilišta u ovogodišnjim propalestinskim prosvjedima i blokadama sveučilišta do okončanja suradnji s izraelskim univerzitetima. Nakon okončanja cjelodnevne studentske fešte, u čijem se finalu slučajno nalazimo, sigurnosne snage rasipaju opitu masu diljem centra grada.
Prvi ovogodišnji snijeg u Belgiji, nošen naletima vjetra te novembarske noći, dobar dio stanovništva neće dočekati kao opijena studentarija, sada razasuta po lokalima, restoranima brze prehrane ili na putu kućama. Desetak hiljada ljudi metropole bez krova je nad glavom, saznajemo iz lokalnih novina na engleskom jeziku. Madrace, deke i ostalu opremu za spavanje za koju sumnjamo da može pružiti nekoliko sati mirnog sna na temperaturama oko ništice nalazimo u zavjetrinama na različitim mjestima i zakucima kompleksa podzemne željeznice. Opsežnije akcije gradske vlasti najavljuju na temperaturama od ispod 4 stupnja, granici koju valjda smatraju neljudskom.
Čitamo i to da pedesetak obitelji u procesu traženja azila u Bruxellesu trenutačno živi u imigrantskom limbu, bez krova nad glavom. Iz Fedasila, federalne agencije za prihvat tražitelja azila, javili su sredinom mjeseca da potrebe prihvatne mreže premašuju one iz godine najveće migrantske krize 2015./16. Socijalni radnici i humanitarne organizacije, s druge strane, osuđuju liste čekanja kojima su podvrgnute tisuće tražitelja azila kao nehumane i protivne zakonima. Petit-Château, koji kasnije odlazimo vidjeti, dom je nekima od njih koji sa statusom tražitelja azila ipak imaju krov nad glavom i nekoliko eura tjednog džeparca. Građevina nalik dvorcu izgrađena je sredinom devetnaestog stoljeća, kroz povijest je služila u vojne i zatvorske svrhe, da bi potom postala prihvatilište za osamstotinjak tražitelja azila.
Schaerbeek i Sint-Jans-Molenbeek, koji okružuju Saint-Josse i koje obilazimo hodom uz kanal na kojemu stoji Petit-Château, natječu se sa Saint-Josseom po pitanju niskog dohotka i rizika od siromaštva. U nesretnim statistikama u pravilu se pronalaze imena tih dijelova grada. Iako dijele mnoštvo problema i neposrednu blizinu gradskoga centra, ovi su dijelovi grada nekoliko puta veći i brojniji od Saint-Jossea. Oko polovice svake općine čini Belgijanci stranog podrijetla, velike su zajednice Turaka, Marokanaca, Kongoanaca i drugih. Šarenilo okusa i mirisa ponude ovih dijelova grada, i po prihvatljivim cijenama, dobar su bijeg od sterilnog i turističkog karaktera gradskoga centra jednom kad se isti obiđe. Primjećujemo, razumljivo, i neupitnu podršku Palestini na pročeljima građevina u ovim kvartovima.
Zbroj ovih kvartova prozvan je „siromašnim kroasanom“ grada. Etnička stratifikacija kroz desetljeća nešto je promijenjena, uvjeti života vrlo malo ili nikako. Siromašni i nedostupni, ovi kvartovi su se u pokazali plodnima za radikalizaciju omladine: iz Schaerbeeka i Molenbeeka su organizirani teroristički napadi u Parizu 2015. i Bruxellesu 2016. godine.
Turu po periferiji centra zaključujemo potragom za dogovorenim prenoćištem u Saint-Gillesu, čiji dijelovi po mnogočemu nalikuju ranije opisanom. Za kraj, malo iznenađenja za balkanske posjetitelje centra svih europskih centara – beogradska ulica! Uz podsjetnik kako se ovdje, kod nas, na periferiji Europe i Europske unije, spomen grada Bruxellesa nerijetko u javnom prostoru odnosi na neosjetljivost centra prema periferiji. Zaključujemo kako je teško oteti se dojmu da su briselski ćate i birokrati podjednako prezreni sa suverenističkih pozicija ruba Europske unije, kao i nekoliko ulica dalje od svojih radnih mjesta. Siromaštvo, socijalna nejednakost, korupcija, izborne makinacije i drugi problemi jednako opisuju probleme prezrenih na rubovima rubova, kao i na rubovima centra.
