O feminističkom pozicioniranju i odgovornosti, godinu dana poslije: Bezuvjetno prihvaćanje logike nasilja kao logike povijesnog razvoja i njegova nekropolitička „neumitnost“, butlerijanski, vodi uništenju društva na komade i posve. Nenasilje valja biti mislivo, usprkos svemu, jer znači dekonstrukciju paradigme normalnosti nasilja u smjeru “novog humanizma“, ustrajavanje na “etici vrline“, koju zastupa popularni ukrajinski filozof i bloger Andrii Baumeister, ali i feminističku mogućnost.
Nedavno se u medijima pojavio tekst Feministička zajednica proizašla iz rata u Ukrajini. Tekst, naravno, nije pobudio nikakvu pozornost javnosti. No neke od nas koje smo potkraj dvadesetog stoljeća proživjele jedan drugi rat, prepoznale smo već u naslovu neke poveznice, uočile bliskosti koje sežu onkraj samog naslova, ponirući u pitanja o smislu (su)bivanja, dehumanizaciji ratne mašinerije, osobnom pozicioniranju i odgovornosti.
Feminističke organizacije: ukrajinski ratni kontekst
„Unutar skloništa nazvanog „FemApartment“, stanarke se međusobno podupiru, pomažući istodobno drugima pogođenima ratom u Ukrajini,” stoji u navedenom tekstu. Naizgled jednostavan iskaz ili uvid u svakodnevicu života pod ratnom opsadom. U predgrađu L’viva ili Львівa (donedavno Lavova na ruskom jeziku, o.p. B. Kašić), grada u zapadnoj Ukrajini koji je gotovo već na početku rata bio temeljito granatiran, nekoliko je mladih žena odlučilo u malom stanu razvijati posebni tip društvenog aktivizma. Postavši ubrzo utočište za nove žene koje su bile prisiljene pobjeći iz sjeveroistočnih dijelova Ukrajine kada je na tom prostoru gotovo prije jedanaest mjeseci započela velika ruska invazija, privremeni se dom ubrzo transformirao u mjesto ženskog djelovanja.
FemApartment je trenutno onaj mikrokozmos koji generira cijeli novi svijet u središtu ratne pustoši; mjesto podrške i otpora, distribucije hrane sugrađankama/ima i humanitarnih akcija, razmjene informacija i edukacije, sklonište i novi život. Ukratko, mjesto feminističkog imaginarija. Dio su, kako kažu njegove inicijatorice Mira K. i Tanya D., feminističke mreže koja putem društvenih mreža surađuje na projektima podrške i razmjene nužnih informacija unutar Ukrajine, ali i s međunarodnim organizacijama feminističke solidarnosti.
FemApartment jedan je od mnogih primjera drukčijeg djelovanja usprkos ratu, a u L’vivu su još i Feminist Workshop, udruga koja uz obrazovne seminare pruža podršku ženama žrtvama muškog nasilja te organizira umjetničke projekte, kao i inicijativa Bilkis iz Harkiva (donedavno Harkova), smještena također u L“vivu, koja se bavi pravima žena i LGBTIQ osobama te humanitarnim projektima, a uz to kontinuirano izdaje zin kao mjesto vlastitog oglašavanja. To su samo neki od primjera feminističke podrške na svakodnevnoj razini koji zrcale nepojamnu hrabrost i snagu kako se nositi sa strahotama rata i situacijama ekstremne ranjivosti, raseljenim stanovnicima, odsječenim životima i odsječenom nadom. Uz feminističko djelovanje, ove organizacije istodobno svjedoče raspukline oko feminističkog pozicioniranja spram rata koji u Ukrajini bjesni gotovo godinu dana, silovitije od onih kojima smo svjedočile na našim prostorima.
Kosi li se pravo na samoobranu s idejom mira i nenasilja?
Ključno pitanje o tome što bi feministkinje trebale činiti u ratu usloženo je u gorući format koji imperativno potražuje odgovor: Naime, je li se pravo na samoobranu kosi s idejom mira i nenasilja? Tijekom ove napete ratne godine to je stvorilo nekoliko osi razdjelnica, a i razdora unutar feminizma na nacionalnoj i međunarodnoj razini. S tim u vezi je još globalnije pitanje koje predmnijeva osobne etičke postulate i pozive, a glasi: Je li dozvoljivo misliti onkraj modernih teorija ratova koje impliciraju da se ratnom agresoru, odnosno protivniku može jedino uspješno oduprijeti samo primjenom nasilja jačeg intenziteta? Ili promišljati onkraj paradigme nasilja u trenutku odvijanja njegovog najstrašnijeg scenarija? Aktivno se zalagati za mir i nekalkulabilno ustrajati u gradnji kulture nenasilja i po cijenu zastrašujućih prokazivanja i javnih osuda?
Puno je upita koje je ovaj rat usred Evrope nanovo otvorio čineći na tren rahlim neke ključne principe feminističkog mirovnog djelovanja, jer se povratak „realpolitici“ , uključujući razne geopolitičke i biopolitičke scenarije, živahnost ratnih eksperata i njihove militarističke projekte, posve uglavio u ratni poduhvat invazije, destrukcije, ubijanja, poništenja ili potiranja ljudskosti, pozivom na ili-ili rješenje.
Stoga poruke o okončanju rata i hitnom uspostavljanju mira koje su unatrag pola godine uputile feminističke teoretičarke Judith Butler i Gayatri Ch. Spivak zvuče kao nemogući zahtjev, kao “žuđena mjesta“ bez responsivnosti. Dok Butler u jednoj utopijskoj gesti zaziva nadu “da će se (ruska, o.p. B. Kašić) vojska raspasti ili da će se odbiti boriti ili da će položiti svoje oružje u baršunastoj revoluciji“, Spivak se, svjesna nekoliko ishoda ili pragmatičnih rješenja koja bi dovela do mogućeg okončanja sukoba u Ukrajini, u tekstu Annihilating War zalaže za dugoročno radikalno rješenje. Preciznije, ono, koje parafrazirajući indijskog pravnika i političkog vizionara B.R. Ambedkara, znači dokinuće rata ne bi li na tragu transformacije kolektivnog načina promišljanja, mir doista i bio sukladan njegovu značenju, odnosno zbiljsko odsustvo rata.
Feministkinje: apeli, nesuglasja, rascjepi
Apel “Rat treba prestati odmah, a mirovni pregovori su nužnost“, koji su odmah po izbijanju ratnog sukoba javno iskazale mnogobrojne feminističke mirovne organizacije u svijetu, unatrag zadnjih pola godine biva zamijenjen konkretnijim uvidima, ali i jasnijim razlikovnim pozicijama. Valja reći da je najveći broj feminističkih grupa i poznatih feministkinja u svijetu jasno osudio invaziju Rusije na Ukrajinu jer, osim što je posrijedi flagrantno kršenje međunarodnog prava, kršenje statuta UN-a i kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, rat ima iznimne posljedice na stanovništvo, uključujući mnogobrojne žrtve, devastaciju, sve goru humanitarnu krizu i milijune raseljenih osoba. Apelom se promicao i poziv na feminističku transnacionalnu solidarnost koji je značio konkretni angažman u zbrinjavanju žena, napose žrtava silovanja, humanitarnu podršku ljudima u ratom pogođenim područjima te zalaganje za ostvarivanje nekoliko ključnih zahtjeva feminističke mirovne agende. Kvinna till Kvinna, švedska organizacija koja više od tri desetljeća podržava ženske organizacije u ratom pogođenim područjima, u svom je političkom feminističkom proglasu A Feminist Response to the War in Ukraine; od 16. ožujka 2022. godine fokus stavila na humanitarni odgovor koji uključuje rodnu i intersekcionalnu dimenziju, zaštitu žena od rodno uvjetovanog nasilja, prepoznavanje potreba žena u lokalnoj zajednici, te nužno sudjelovanje žena u mirovnim pregovorima.
Ipak, kao što je već spomenuto, postoji nekoliko mjesta ključnog razmimoilaženja unutar feminističkog pokreta, prije svega između ukrajinskih feministkinja i onih tzv. zapadnih. Tri su osi nesuglasja, pa i razdora po mojem mišljenju najrazvidnija, a sva zasijecaju u samu srž pozicioniranja spram rata, odnosno artikulacije politike mira. Prvi se tiče odnosa spram aktivnog sudjelovanja žena u ratnim operacijama, a koji dijelom korespondira s promišljanjem militarizacije općenito; drugi, odnosa spram nacionalizma koji je sastavnica državotvorne politike, a treći, (ne)mogućnosti politike mira i nenasilja u specifičnim ratnim okolnostima.
Dok je zalaganje za otpor ratu aktivnim sudjelovanjem žena u ukrajinskim ratnim postrojbama potkrepljeno oslobodilačko-obrambenim razlozima te rodnom jednakošću, što je prema dostupnim uvidima stajalište mnogih feminističkih organizacija u Ukrajini i utoliko njihova „interna“ značajka, pitanja poput nacionalizma i transnacionalne podrške, politike mira i/ili kulture nenasilja čine sadržajno tkivo šireg feminističkog kritičkog diskursa, njegovih dosega i graničnosti. U tom smislu posrijedi su raznovrsni slojevi analize (pacifistički, filozofski, etički, dekolonijalni, spolni/rodni i dr.) s prevagom različitih, u ratu najčešće kontekstualno-opravdivih argumenata.
Podastrijet ću ovdje samo neke od prevladavajućih pozicija koje su znakovite za feministički prostor kako javnog pozicioniranja i suprotstavljanja tako i one zastiruće, gotovo zazorne utišanosti i samocenzure koja se zbog rastućih rascijepa posljednjih nekoliko mjeseci sve više „brani“ autorefleksivnim monologom i distancom. Kako je moguće imaginirati nenasilje usred rata ili zalagati se za nj, ili kako iz transnacionalnog motrišta pojmiti pravo na samoodređenje, i ono bitno: u kojem se etičkom obzoru utjelovljuje feminističko sidrište? – neka su od pitanja koja sve vrijeme pulsiraju unutar feminističke mreže.
Neke feministkinje, poput Tereze Hendl, osnivačice središnje i istočnoeuropske feminističke istraživačke mreže, povjesničarke Olesye Khromeychuk ili spisateljice Oksane Zabuzhko, na primjer, smatraju da je umjesto transnacionalizma potrebno staviti naglasak na nacionalizam koji je danas glavna mobilizacijska snaga ukrajinskog otpora jer je riječ o oslobodilačkoj, odnosno dekolonijalnoj borbi protiv ruskog imperijalizma. S druge strane, jedan dio feministkinja i borkinja za socijalnu pravdu obazrivo pristupaju nacionalizmu, priklanjajući se više transnacionalnom projektu kao rješenju i u slučaju rata u Ukrajini. Tako Irina Zherebkina, filozofkinja i osnivačica Centra za rodne studije na Sveučilištu u Harkivu, uza sve razumijevanje za Balibarovu tezu o “ukrajinskom nacionalizmu u postajanju“ kao sastavnice otpora ukrajinskog naroda ruskoj agresiji koji se postupno može transformirati u internacionalizam, a ne isključivi nacionalizam, ne previđa njegovu centričnu patrijarhalnu supstancu i implikacije koje za žene iz nje proizlaze.[i] Iako na marginama pozornosti, ne može se zaobići podatak da neke feminističke znanstvenice u svojim obraćanjima raskrinkavaju autoritarnu i neotradicionalnu narav Putinovog režima koji rodna pitanja, feminizam i LGBTIQ prava smatra nacionalnom prijetnjom, stavljajući ih u središte ovog oružanog sukoba, dok druge feministkinje veći naglasak stavljaju na ulogu NATO-a kao institucije međunarodne hegemonističke muškosti.
No, ključno mjesto javnog sporenja i kritike ukrajinskih feministkinja postaje međunarodni manifest Feministički otpor protiv rata“ [Feminist Resistance Against War] od 17. ožujka 2022. god, prije svega zbog protivljenja militarizaciji, a koje je shvaćeno kao nerazumijevanje ukrajinskog prava na nužnu samobranu, te feminističke podrške istoj. Činjenica da se ovim Manifestom jasno osuđuje agresija Putinove Rusije na Ukrajinu, ali i suodogovornost NATO-a u kreiranju novonastale situacije i militarističkog sigurnosnog narativa te izričito zahtijeva prestanak ratnog sukoba, nije smatrana feminističkom podrškom već, kako se iz javnih prosudbi vidi, tipom kolonijalne geste kojom se samo osnažuje globalna asimetrija moći i dominacije.
„Može li manifest biti feministički kada njegovi zahtjevi zanemaruju sigurnost i opstanak žena i bližnjih izravno pogođenih nasiljem, a tvrdi se da zbog toga i nastao?“, stoji u kritici Manifesta kojeg, među ostalim potpisuju prominentne suvremene feministkinje kao što su Nancy Fraser, Tithi Bhattacharya, Silvia Federici, Keeanga-Yamahtta Taylor, Zillah Eisenstein, Luci Cavallero ili Piedad Córdoba.
Teza da je ovaj rat moguće analizirati jedino iz antikolonijalne feminističke perspektive, jer ukrajinske žene kao i sve druge, zaslužuju pravo na slobodu, samoodređenje i dostojanstven život, a i opstanak, uporište je kritičkog oglašavanja ukrajinskih nacionalističkih feministkinja i predložak njihovog manifesta Pravo na otpor [The Right to resist: A Feminist Manifesto] obznanjenog 7. srpnja 2022., koji, uz pojedinke/ce, potpisuje veliki broj ženskih i/ili feminističkih organizacija u Ukrajini, ali i u Rusiji i diljem svijeta. Valja spomenuti da je za pripadnike LGBTQ+ zajednice u Ukrajini pravo na otpor, odnosno odupiranje aktualnoj ruskoj invaziji, vezano uz iznimnu zabrinutost od moguće realizacije homofobnih i quuerofobnih ugnjetavanja i diskriminatornih praksi koje sustavno provodi ruska politika.
Ukratko, ove javno suprotstavljene pozicije obznanjene u dva manifesta, proizvele su feminističku tjeskobu oko daljnjih oglašavanja te umnogome odredile smjer feminističkog javnog djelovanja.
Feministička artikulacija mira, svemu usprkos
Za feminističku artikulaciju mira koja bi moguće otklonila teret trenutne tjeskobe valja se suočiti s nekoliko mjesta etičkih „oštrica“ koje Pravo na otpor implicitno nameće. Ako ostavimo po strani raspru o prisebljenju razlike između nasilja kao sredstva opresije i nasilja kao legitimnog sredstva samoobrane i trenutnih teorija o moralnome relativizmu, ono što za feministkinje čini iznimnu tegobu razjašnjavanja jesu kritike o „apstraktnom pacifizmu“ i „epistemološkom imperijalizmu“ koje su upućene široj feminističkoj zajednici atakirajući i na one koje su same bile predmet imperijalne opresije (primjerice, južnoameričke feministkinje, pripadnice indogenih naroda i sl.). Isto tako, inzistiranje na dokidanju feminističkog stajališta da je rat orodnjen, odnosno “muška igra“, kako je to u osvitu Drugoga svjetskoga rata 1938. godine u svojoj kultnoj knjizi Tri gvineje imenovala Virginia Woolf[ii], čini svaki pokušaj teorijskog obrazloženja o sponi maskulinizacije, militarizacije i moći unutar tekućih geopolitičkih i kapitalističkih zona interesa i prestrojavanja – trenutno neresponsivnim. I muška i ženska tijela su, znamo, zarobljena rodnim režimima svojih država, funkcionirajući kao svrhovita sredstva za nacionalne ratne politike, njihove mitologeme i ratničke imaginarije, što se posebno usložnjava u kontekstu konzervativno-retrogradnih trendova i u autoritarnim sustavima poput ruskog.
Unatoč mnogim bolnim oprekama, kontekstualnim i epistemološkim, i uza sve rizike, mišljenja sam da valja razgrtati slojeve nesuglasja i otvarati trenutno neprohodne prostore razumijevanja prema transfeminističkoj međunarodnoj solidarnosti. Čuti glasove onih izravno pogođenih agresijom, a istodobno ne previdjeti odgovor na postavljeno pitanje, a kojim bi se premostila već spomenuta os trenutnog rascjepa. U kojem se etičkom obzoru utjelovljuje feminističko sidrište?, ponavljam pitanje.
Bezuvjetno pristajanje na militaristički postulat da moć sila u ratu određuje okvir i ritam tzv. mirovnog rješenja ne predmnijeva nužno odgovornost inicijatora rata kao i nečinjenja onih koji su ga mogli spriječiti, ali nerijetko normalizira vitalnost isključujućeg načela spram drugih, uključujući rasijalizaciju i traumu. Bezuvjetno prihvaćanje logike nasilja kao logike povijesnog razvoja i njegova nekropolitička „neumitnost“, butlerijanski, vodi uništenju društva na komade i posve. Nenasilje valja biti mislivo, usprkos svemu, jer znači dekonstrukciju paradigme normalnosti nasilja u smjeru “novog humanizma“, ustrajavanje na “etici vrline“, koju zastupa popularni ukrajinski filozof i bloger Andrii Baumeister, ali i feminističku mogućnost.
