Zakoni o transparentnosti u Europi se, u praksi, sukobljavaju s proizvoljnom primjenom ograničenja, nedostatkom resursa ili izostankom odgovora administracije, a kršenja zakona ostaju bez posljedica. Italija, Njemačka i Španjolska dopuštaju najsporije odgovore na zahtjeve za javnim informacijama.
Javna tijela u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj imaju zadani rok od mjesec dana da odgovore na zahtjeve za pristup informacijama od javnog značaja. Iako je rok najdulji od svih zemalja koje su ispitane u istrazi koju je vodio Civio s članovima Europske mreže za podatkovno novinarstvo, ni taj rok nije uvijek ispoštovan.
Druga je krajnost Slovačka, koja svojim tijelima javne vlasti daje samo osam radnih dana za odgovor, isključujući vikende i državne praznike. Poljska, Portugal, Hrvatska i Češka preko svojih zakona o transparentnosti daju javnim tijelima gotovo pola mjeseca da odgovore na zahtjeve. Slovenija i Grčka dopuštaju 20 radnih dana, što ih svrstava gotovo na kraj analiziranih zemalja.
Ono što dijeli deset europskih zemalja obuhvaćenih istraživanjem jest opći nedostatak usklađenosti s pravilima transparentnosti. “Zakon je dobar. Problem je njegova provedba”, kaže Dijana Pribačić Jurić iz H-Altera. “Imali smo slučajeva da smo nakon dugotrajnog administrativnog postupka informacije o našim novinarskim zahtjevima dobili tek nakon dvije do tri godine, kada više nisu novinarski relevantni”, dodaje Toni Gabrić, glavni urednik istog medija. Prema izvorima s kojima je razgovarao Civio, isto se događa i u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj.
Zašto (često) izostaje ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja
Nažalost, nije uobičajeno da se zahtjevima za pristup informacijama udovolji u razumnom vremenskom roku, čak i uz pozitivno mišljenje vijeća za transparentnost, ako ono postoji. “Ukoliko subjekt ne dostavi podatke ili ne odgovori, jedina mogućnost je da ih se traži upravnim sporom. To može potrajati godinama, čak i desetljećima,” kaže Daniel Kerekes, podatkovni novinar u slovačkoj organizaciji Denník N. Javni subjekti u Španjolskoj ponekad ignoriraju odluke Vijeća za transparentnost i dobro upravljanje, koje nema ovlasti izricanja sankcija.
U praksi ovakve situacije otražavaju ostvarivanje prava na informiranje. U Italiji, prema Luci Giuntiju iz organizacije Openpolis, “postupak ima implicitnu cijenu u smislu vremena i resursa (npr. odvjetnici koji mogu pratiti slučaj)”, što znači da veliki dio građana ne podnosi zahtjeve za pristup informacijama ili ne nastavljaju dalje s pravnim postupkom.
Prema Arneu Semsrottu, glasnogovorniku FragDenStaata, “glavni problemi u Njemačkoj su spori odgovori i naknade. Moguće je da vlasti uzmu do 500 € po zahtjevu” ako će im za to biti potrebno više radnog vremena od onoga što je razumno. I ne samo to, iako je prema federalnom zakonu rok za odluku mjesec dana, oni koji traže informacije, a ne dobiju ih, moraju čekati tri mjeseca da ulože žalbu. To znači da se u mnogim slučajevima stvarno vrijeme za odgovor na zahtjeve odgađa dulje od četiri tjedna određena zakonom.
Kao rezultat toga, zajednički je trend da se podnositelji zahtjeva gotovo neprestano moraju boriti kako bi dobili podatke od javnih uprava. Osim toga, vlasti također mogu ograničiti pristup javnim informacijama ograničenjima koja se pretvaraju u stvarne prepreke. Među uobičajenim izuzecima su pravo na privatnost, ekonomski i komercijalni interesi ili nacionalna sigurnost. Primjena ovih ograničenja često je neujednačena, što stvara nesigurnost za podnositelje zahtjeva. Primjerice, takav je slučaj s Poljskom. “Razlozi za nepružanje informacija mogu biti proizvoljni”, kaže urednica Urszula Kifer iz Frontstoryja.
Osim Italije i Španjolske, čiji su zakoni o transparentnosti noviji, većina zemalja ispitanih u ovom istraživanju ima zakone o transparentnosti stare gotovo četvrt stoljeća, ali ni te zemlje nisu riješile probleme s provedbom svojih zakona o transparentnosti. U nekim slučajevima, kao što je Grčka, regulatorno brbljanje ometa pravo pristupa. To je prepreka za osiguranje transparentnosti, unatoč činjenici da su zakoni na papiru označili prekretnicu u pogledu javne odgovornosti.
Na suđenju za obranu prava na znanje
U Španjolskoj je Civio otišao na sud kako bi obranio transparentnost i potrebu da javne uprave budu odgovorne. Godine 2020. španjolski Vrhovni sud složio se s Civiom i presudio da se pravo na pristup javnim informacijama također odnosi na informacije prije stupanja na snagu španjolskog zakona o transparentnosti. Prije toga, 2019. godine, Vrhovni sud također je usvojio žalbu Civija za informacijama o privremenom osoblju Revizorskog suda, dajući prednost javnom interesu pred zaštitom osobnih podataka. Trenutno se Civio nastavlja boriti na sudu kako bi osigurao algoritamsku transparentnost i pristup javnim informacijama vezanim uz cijene lijekova i sankcije koje izriče Inspekcija rada i socijalne skrbi.
