Odvjetnica Lina Budak komentira neaktvinost zagrebačkih struktura u slučaju „BBB-a s brčićima“: Iz odgovora predsjednice MO Ružmarinka može se zaključiti da predstavnici građana u mjesnim odborima uopće ne razumiju što u njima rade, jer pogrešno smatraju da bi netko drugi trebao reagirati kad vide otvoreni govor mržnje. Stav predsjednice MO-a Ružmarinka, “mi nismo nadležni”, u teoriji duboko pogrešan, u praksi je točan i očito – od strane gradske vlasti – poželjan.
Nakon H-Alterovog upozorenja o fašističkim grafitima na Ružmarinki, Grad je najavio njihovu sanaciju „u najkraćem mogućem roku“, i u posljednjih tjedan dana prekrio većinu njih. Reakcija pokazuje da je fašizam moguće ukloniti s pročelja, no njegovoj ukorijenjenosti svjedoči činjenica da je na jednom od zidova ulice već nasprejano „Terror und Gewalt“ (njem., teror i nasilje) s ustaškim „u“ i Dinamovim „d“. Grafit potpisuju Hooligans Dinamo. O službama kojima je moguće prijaviti takve grafite, o ulozi mjesnih odbora u njihovom suzbijanju i zakonima o govoru mržnje i diskriminaciji razgovaramo s odvjetnicom Linom Budak. Njezin branjenik Filip Drača je uhićen i kažnjen jer je 2019. na Tuđmanovom kipu nasprejao srp i čekić, a Budak je i članica Mjesnog odbora Mimara, jednog od 218 MO-a u Zagrebu čija je službena uloga razmatrati i predlagati aktivnosti za boljitak mjesne zajednice.
Kako građani mogu prijaviti ksenofobne grafite? Moraju li biti suvlasnici pogođene zgrade da bi ih mogli prijaviti?
Ne moraju. Ovo su stvari koje uznemiruju i potiču na nasilje i mržnju, notorno je da je to uznemiravajuće i svatko bi trebao reagirati. Nije propisano da moraš biti funkcionar nekog tijela. Dovoljno je da kažete da je na tom mjestu to i to, javite policiji, komunalcima, mjesnom odboru, bilo kome. Svejedno je tko je prvi uočio, svi to vide, i oni koji tamo prolaze, i oni koji tamo stanuju.
Predsjednica MO Ružmarinka Sunčana Lea Kolbezen rekla nam je da mjesni odbori nemaju nadležnost postupati protiv grafita na privatnim površinama. Kako interpretirate njezinu reakciju? Može li se članak 16. Pravila o radu mjesnog odbora odnositi na privatne površine ako su one ispisane govorom mržnje?
Čini mi se da je to zaista zabrinjavajuće, da su u ovom konkretnom slučaju zakazali baš svi, od građana do mjesnog odbora, komunalnog redarstva i policije. Iz odgovora predsjednice MO Ružmarinka može se zaključiti da predstavnici građana u mjesnim odborima uopće ne razumiju što rade tamo, jer pogrešno smatraju da bi netko drugi – suvlasnici zgrade, a ne članovi MO-a – trebao reagirati kad vide otvoreni govor mržnje koji predstavlja uvod u nasilje. Pozitivna je stvar što je Grad brzo reagirao, probuđen iz zimskog sna vašim člankom, pa je ipak odlučio djelovati po službenoj dužnosti. Žalosno je i vrlo zabrinjavajuće da članovi pojedinih MO-a ne obavljaju funkciju u skladu s Pravilima rada MO-a i Statutom Grada Zagreba, već i oni „spavaju“ tijekom svog mandata. Smatram da je dužnost građana i osobito predstavnika u MO-u da reagiraju. To je sukladno članku 16., to je naša pozitivna obveza i za to smo plaćeni iz gradske kase, da učinimo boljim okruženje u kojem živimo.
Međutim, i oni MO-i koji ukazuju da je nešto potrebno učiniti dolaze pred zid i ne uspijevaju ništa dogovoriti. Zbog toga je i iznijet stav predsjednice MO Ružmarinka, “mi nismo nadležni”, za bilo koji problem na području njihovog mjesnog odbora u teoriji duboko pogrešan, ali u praksi je točan i očito – od strane gradske vlasti – poželjan.
U slučaju Filipa Drače, reakcija je bila vrlo brza te je on priveden unutar dva tjedna od šaranja Tuđmanovog kipa. Kako ocjenjujete reakciju nadležnih službi na ovaj slučaj u odnosu na njegov?
Jedno je spomenik Tuđmanu, a drugo je privatno vlasništvo. No, primjer nejednakog tretiranja istovrsnog postupanja imamo na tom istom spomeniku. Druga građanka je u gotovo isto vrijeme na Općinskom prekršajnom sudu za to dobila prekršaj, a Drača je osuđen za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. Nakon presude, podnijela sam 3. srpnja 2024. zahtjev za zaštitu zakonitosti, gdje sam se pozvala na nejednaku sudsku praksu zbog tog slučaja. Istovremeno sam podnijela i ustavnu tužbu. Nisam još dobila odgovor.
Drugi primjer nejednakog tretmana je i tadašnje grafitiranje spomenika na Dotrščini. Gradska vlast, tada Bandić, ocijenila je da to „nije ništa“. Zaključujem da je razlika u tome po čemu se grafitira – po Dotrščini možeš, po Tuđmanu ne. Takvim se dvostrukim standardima zbunjuju građani. Ako je nešto neprihvatljivo, neprihvatljivo je na svima jednako. Kao i obično, imamo seriju dobrih propisa, pravilnika i alata kako bi se to moglo sankcionirati, ali zapnemo u prvom koraku jer se ne možemo odlučiti tko je nadležan i tko treba reagirati, jer ispada da se nitko ne bi trebao miješati u to.
H-Alter je kontaktirao policiju i upitao jesu li ustaški grafiti na Ružmarinki prijavljeni. Ima li policija ingerenciju autonomno krenuti u nalaženje počinitelja na temelju tog poziva ili je potrebna službena prijava građana?
Tako je glas dopro do njih, no vjerojatno bi trebalo podnijeti formalnu prijavu. Ipak, prošle su se godine okupili na Policijskoj akademiji upravo zbog govora mržnje i ministar je izjavio da su po nultoj toleranciji prema takvom govoru jedni od najboljih u Europi. Trebalo bi upitati MUP postupaju li odmah kad službenici sami uoče takav govor mržnje.
Kao govor mržnje, podliježu li ksenofobni grafiti na privatnim površinama kaznenom ili prekršajnom zakonu i na koji način?
Smatram da su takvi grafiti podložni Kaznenom zakonu o govoru mržnje. Oni su uvod u nasilje i zločin, a takav je govor zabranjen jer je vrlo opasan. Uvijek je motiviran diskriminatornim razlozima i mora postojati specifičnost zbog koje se na tu mržnju poziva, a glavni pokretači su uvijek rasizam i ksenofobija. Radi se o zloupotrebi slobode govora pod koju se pokušava utrpati govor mržnje, no jasno je da to nije nikakav prihvatljiv izričaj, nego onaj koji je kažnjiv. Tijela gradske i državne vlasti moraju, i imaju mehanizme da ovakve grafite ekspresno uklone, a počinitelje tih kaznenih djela pronađu i sankcioniraju. Čini mi se da postoji problem nevoljkog upuštanja u progon počinitelja takvih grafita, pa se strogoća trenira na nekim aktivistima, a žmiri se na jasni govor mržnje i fašizam. Osim toga, postoji i drugi nivo nepredvidljivosti sankcija, jer se ne zna hoće li ista radnja biti tretirana kao prekršaj ili kazneno djelo.
Imamo Kazneni zakon, Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, o suzbijanju diskriminacije, o javnom okupljanju i o prekršajima protiv javnog reda i mira. Svi ti propisi na neki način sankcioniraju diskriminatorno ponašanje ili pozivanje na mržnju i nasilje, a neki se čak i preklapaju. Ne bismo se trebali „loptati“ kao da ovo nije naša ingerencija, jer to pokazuje da imamo figu u džepu, da ne želimo to riješiti unatoč seriji propisa. Recept imamo, samo ga ne koristimo.
Postoji priručnik Pravosudne akademije Zločin iz mržnje i govor mržnje koji su u rujnu 2021. sastavili Maja Munivrana i Aleksandar Maršavelski s Pravnog fakulteta u Zagrebu. On sadrži preporuke Vijeća Europe, sudske prakse i razlike između govora mržnje i zločina iz mržnje. To je jako edukativno štivo, čitko pisan materijal i trebao bi biti priručnik za one kojima nešto još uvijek nije jasno.
