„Ovaj projekt za mene znači mogućnost da se u potpunosti osamostalim od roditelja. Također, znači mi puno to što znam da neću završiti u domu za starije jednom kada se moji roditelji ne budu mogli brinuti za mene“, kaže 27-godišnja Natalija B. iz okolice Zeline, jedna od korisnica usluga udruge Srce Zeline. Ta udruga gradi zgradu u Svetom Ivanu Zelini u kojoj će od sredine iduće godine stanovati 12 osoba s invaliditetom.
„Ovaj projekt za mene znači mogućnost da se u potpunosti osamostalim od roditelja. Također, znači mi puno to što znam da neću završiti u domu za starije jednom kada se moji roditelji ne budu mogli brinuti za mene“, kaže 27-godišnja Natalija B. iz okolice Zeline, jedna od korisnica usluga udruge Srce Zeline.
Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj često su suočene s neadekvatnim uvjetima stanovanja. Kako Hrvatska nema još ni zakon o socijalnom stanovanju, za mnoge je samostalan život nedostižan. Ipak, u udruzi Srce Zeline našli su načina da riješe ovaj, za mnoge nepremostivi, problem za neke od svojih korisnika. U tijeku je gradnja zgrade u Svetom Ivanu Zelini u kojoj će od sredine iduće godine stanovati 12 osoba s invaliditetom.
„Prepoznali smo tu potrebu među svojim korisnicima. Neki od njih se uspiju primjerice zaposliti, ali stambeno pitanje je teško rješivo jer je većina zgrada potpuno nepristupačna. Naša zgrada će biti pristupačna za sve vrste invaliditeta, primjerice i za ljude koji ne mogu čitati i koji se kreću u invalidskim kolicima“, kaže voditeljica projekta „Okruženje za samoostvarenje“ Marija Dugac iz udruge Srce Zeline. Ta udruga iz gradića u Zagrebačkoj županiji okuplja oko 140 aktivnih korisnika, što uključuje djecu i odrasle s intelektualnim i s motoričkim teškoćama.
Natalija B. je nezaposlena i ne vidi drugu mogućnost za rješavanje svog stambenog pitanja, kao i 39-godišnji član udruge Ilija D.
„I moji roditelji se već raduju, a meni je drago da ih neću opterećivati. Ako se uselim u ovu zgradu, neću gledati u bijele zidove jer ćemo ovdje imati i radne aktivnosti“, ističe Ilija D.
On je do sada radio tek šest mjeseci u udruzi, a nada se da će se jednog dana i zaposliti, priželjkuje posao na održavanju okoliša.
„Voljela bih raditi nešto na kompjuteru, i s četiri sata na dan bila bih zadovoljna“, kaže pak Natalija.
Bez zaposlenja i prihoda osamostaljivanje je za osobe s invaliditetom uglavnom nemoguće. Ako im je potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, s obzirom da su usluge osobne asistencije u Hrvatskoj vremenski ograničene i nedovoljno razvijene, osuđene su ili na ostanak u primarnoj obitelji ili na smještaj u udomiteljskim obiteljima, domovima za starije i nemoćne osobe.
„Želimo da naši korisnici imaju taj izbor. Sada ih je između 20 i 30 koji se nalaze u toj fazi života da treba razmišljati gdje i kako. U našoj će zgradi imati organizirane usluge asistenata koji će pružati podršku u okviru individualnih potreba. Nekima će možda trebati podrška sat ili dva na dan, a nekima i cijeli dan“, ističe Dugac.
Iako program uključivanja osoba u stambeno zbrinjavanje nije još izrađen, u sklopu drugog projekta NeoviSan koji također provodi udruga, u tijeku je edukacija i osnaživanje stručnjaka, roditelja i korisnika.
„Pripremamo ih za samostalno življenje. Velika je to promjena ako je za nekoga dosada sve obavljao član obitelji i ako to osoba treba obavljati sama. Primjerice, i drugi građani se možda teže snalaze sa stalnim promjenama u tehnologiji i birokraciji. Tu izostaje veća podrška državnih službenika. I tu želimo neku promjenu u zajednici, da bi zajednica uistinu bila inkluzivna“, kaže Dugac.
Suradnja s lokalnom samoupravom je ističu, dobra. S njima je udruga prije dvije godine potpisala i sporazum o razvoju inkluzivnog okruženja, a lokalna samouprava je osigurala i teren za izgradnju ove zgrade.
Udruga već pruža brojne druge usluge, djeci s teškoćama osigurava podršku logopeda, psihologa, razne radionice, radne terapeute, pruža podršku roditeljima, za odrasle korisnike osiguravaju osobne asistente i poludnevni boravak. Osnovali su i volonterski centar koji pak provodi brojne volonterske inicijative u zajednici.
Ono što su uočili kao još jedan problem na kojem bi trebalo poraditi je boljka brojnih manjih gradova, nepostojanje javnog prijevoza. To nije problem koji se tiče samo osoba s invaliditetom već svih građana.
„Većina usluga koncentrira se u središtu gradova, ljudima koji žive na periferiji otežan je pristup uslugama i to je izazov koji ostaje. Zajednica je u sklopu jednog drugog projekta uspjeli nabaviti kombi vozilo s dizalicom za invalidska kolica koji će služiti za prijevoz marginaliziranih skupina na društvene aktivnosti, ali u svakom slučaju ostaje potreba za rješavanjem pitanja javnog prijevoza za sve građane“, kaže Dugac.
Od tri etaže zgrade koja je u procesu gradnje, dvije etaže zauzimat će prostor za stanovanje i dnevni boravak dok će u suterenskim prostorijama nalaziti prostori za radne aktivnosti, bit će opremljeni alatima i strojevima za obradu drva.
„Uključivanjem osoba s invaliditetom u radne aktivnosti pokazujemo i drugima da oni mogu biti ravnopravni članovi. Surađujemo sa školama pa će se ovdje provoditi praktikum za polaznike srednje škole za stolara“, ističe.
U suradnji s lokalnim poslodavcima uključili su pet korisnika s intelektualnim teškoćama koji zasada volontiraju. U dva lokalna kafića poslužuju pića, pomažu u serviranju, jedna djelatnica pomaže u frizerskom salonu, druga u trgovini odjeće, a jedna osoba radi na uređivanju okoliša.
„To je u skladu s njihovim interesima. Želimo im omogućiti pravo na rad, nadamo se da ćemo proširiti suradnju i s drugim poslodavcima i da će se s vremenom neki od njih uspjeti zaposliti“, kaže Dugac.
Zgrada koja je u fazi vodoinstalaterskih radova, košta oko 14 milijuna kuna i financirana je u potpunosti sredstvima iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Iako je kriza uzrokovala dosta promjena u kretanju cijena, nadaju se skorom uspješnom završetku radova. Kako će zgradu i nakon završetka projekta trebali dalje financirati u smislu održavanja i režijskih troškova, s time na umu projektirana je kao visoko energetski učinkovita zgrada.
„Potrošnja energije bit će minimalna te je zato početna investicija visoka, no cilj nam je kasnije imati što manje troškove. Između ostalog, ugrađene su dizalice topline za grijanje, kolektori za zagrijavanje vode i samoventilirajuća fasada“, ističe Dugac.
Iako ponegdje postoje stambene zajednice za osobe s invaliditetom, njih sigurno nema dovoljno. Hrvatska nema Zakon o socijalnom stanovanju o čemu govori i kampanja „Je li osobama s invaliditetom u RH primjereno stanovanje lutrija?“ koju je u rujnu pokrenulo 13 nacionalnih saveza osoba s invaliditetom. Svijetli primjer iz Zeline rezultat je inicijative jedne udruge, no stambeno pitanje osoba s invaliditetom ne smije ostati prepušteno samo inicijativama udruga.
„Sigurno da za rješavanje problematike stanovanja treba krenuti sa stambenom politikom na razini države. No, probleme bi trebalo rješavati i lokalno. Ni jedan zakon ni pravilnik ne može u potpunosti odgovoriti na potrebe svake lokalne zajednice. Bitno je suradnički rješavati probleme i to je ono što i dalje izostaje. Država u svakom slučaju treba postaviti okvire ali odgovornost je i na svima nama koji lokalno djelujemo“, zaključuje Dugac.
Na području Zeline živi 415 osoba s invaliditetom
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2019. godine, u Republici Hrvatskoj bilo je 511.281 osoba s invaliditetom, od čega su 33.323 osobe u Zagrebačkoj županiji, a prema podacima Centra za socijalnu skrb Sveti Ivan Zelina na području grada živi 415 osoba s invaliditetom, navode iz udruge Srce Zeline.
Ta je udruga jedini pružatelj socijalnih usluga na području Grada Sveti Ivan Zelina. Svojim korisnicima omogućuju usluge psihosocijalne podrške za djecu s teškoćama, individualne postupke radne terapije i senzorne integracije, usluge logopeda, rehabilitacije i fizikalnih tretmana, usluge pomoćnika u vrtiću, poludnevnog boravka i psihosocijalne podrške za osobe s invaliditetom uz specijalizirani prijevoz, te usluge osobnog asistenta.
Je li osobama s invaliditetom u RH primjereno stanovanje lutrija?
Trinaest nacionalnih saveza osoba s invaliditetom, uključenih u 8. centar znanja za društveni razvoj, provode kampanju kojoj je cilj zagovaranje donošenja Zakona o socijalnom stanovanju u Hrvatskoj kako bi osobe s invaliditetom i druge skupine u nepovoljnom položaju ostvarile pravo na primjereno stanovanje, o čemu je H-Alter nedavno pisao.
Cilj zagovaranja je osiguravanje dovoljnog broja primjerenih i pristupačnih socijalnih stanova za zadovoljavanje stambenih potreba svih pojedinaca i skupina koji si stanovanje ne mogu osigurati po tržišnim uvjetima.
Anketa provedena u sklopu kampanje pokazala je da više od 97 posto osoba s invaliditetom smatra da Hrvatska treba donijeti odgovarajući pravni okvir socijalnog stanovanja, da bi Hrvatska trebala izgraditi više stanova/kuća za socijalno stanovanje smatra 66,7 posto osoba s invaliditetom, a više od 50 posto navodi preniska primanja kao najčešću prepreku prilikom rješavanja stambenog pitanja.
