Kućica za pse: priča o dvije obitelji istražuje bolnu traumu ratnih silovanja koja se prenosi s generacije na generaciju.
Da, dobro ste me čuli!
Vas, gospodo, pitam:
imate li Vi svoj rat?
Imaš li Ti svoj rat?
Ima li svatko u ovom društvu
neki jebeni rat?
Kako se zove Vaš?
Volite li ga?
Vjerujete li mu?
Gospodo, kako se zove Vaš rat?
Zašto u njemu sudjelujete?!
(iz monologa-poziva koji je u QR kodu dostupan na plakatu predstave Kućica za pse)
Od 7. do 9. studenoga u prostoru Arterarija u Zagrebu je održan Festival Drugosti / Ecclectic of Otherness najavljen kao “jedinstveno kazališno iskustvo koje će publiku suočiti s potresnim pričama i refleksijama o ljudskom iskustvu, kao i o osobnim pričama koje oblikuju naš svijet.” Festival je nastao u sklopu projekta Kreativne Europe, a u projektu su organizaciji Arterarij partneri Heartefact fondacija iz Srbije i organizacija El Vaiven iz Francuske. Odigrane su tri predstave – Njih više nema (Heartefact fondacija) i Zečja kuća (El Vaiven), a Arterarij je odigrao predstavu Kućica za pse u režiji Romana Nikolića, u suradnji s autorima Doroteom Šušak i Mariom Mažićem.
Kroz priču o dvije obitelji predstava istražuje bolne traume rata (silovanja) koje se prenose s generacije na generaciju. Radnja je smještena u kontekst posljednjeg rata na ovim prostorima, ali progovara o univerzalnim temama – o nasilju, ratu, traumi, šutnji i hrabrosti. O izvanintitucionalnom kazalištu, uvjetima na nezavisnoj sceni i samoj predstavi razgovarali smo s dramaturginjom ovog projekta/predstave Doroteom Šušak.
Kako je započela vaša suradnja s Arterarijem?
Arterarij je nezavisna, umjetnička organizacija i kao takva nema stalne, autorske timove, već oni ovise o konkretnoj, projektnoj suradnji. S Arterarijem i redateljem Romanom Nikolićem surađujem već godinama. Naša je suradnja započela onako kako bih voljela da može započeti svaka umjetnička suradnja na domaćoj sceni, a to je javnim natječajem za mlade umjetnike/umjetnice koji je provodio Arterarij. Tada sam još bila studentica dramaturgije i s redateljem Christianom Jean-Michel Jalžečićem u Arterariju sam napravila autorsku predstavu Sakrij se negdje daleko. Do smrti. koja je progovarala o govoru mržnje u digitalnom prostoru. U tom sam procesu upoznala i Romana, prvo u ulozi producenta, a kasnije i u ulozi redatelja te smo od tada napravili niz kako institucionalnih predstava u kazalištima u regiji te u Hrvatskoj, tako i nezavisnih projekata u Arterariju.
Romano i ja se prepoznajemo u temeljnoj estetskoj i etičkoj odrednici koja je za teatar koji stvaramo beskrajno važna, a to je usmjerenost na društveni angažman, socijalnu svijest, detabuizaciju realiteta i inkluziju marginaliziranih i stigmatiziranih populacija. Kazališta kakvo mi želimo stvarati nema bez ulaska u vlastitu i nevlastitu ranjivost te bez etičkog poniranja u svaku nametnutu, socijalnu paradigmu.
Kako se specifičnosti koncepta izvaninstitucionalnog kazališta koje radi Arterarij manifestiraju u ovoj predstavi?
Uvjeti na nezavisnoj sceni te s jedne strane nauče raditi u vrlo ograničenim materijalnim uvjetima (što ne znači da te uvjete rada treba opravdavati i ne boriti se za bolje), ali te s druge strane kroz vrijeme nauče da je umjetnički rad jedino svrhovit u situacijama krajnje identifikacije i osjećaja da ste temu “zaslužili”.
Kako se tema zaslužuje? Pronalaskom sebe i svog osjećaja psiho-egzistencijalnog nemira u dodiru s temom, istraživačkim radom, suglasjem i otvorenim dijalogom s drugim umjetnicima i neumjetnicima. Sve se to dogodilo i u procesu nastanka predstave Kućica za pse. Čitav autorski tim i izvođače doista je intrinzično zanimala tema ratnog silovanja, ali i transgeneracijskih posljedica koje neprorađena ili pohranjena trauma o kojoj se šuti izaziva u interpersonalnom i obiteljskom kontekstu. Bilo nam je, kao i uvijek, iznimno važno da sve ono što smo Romano i ja istražili kroz niz strukturiranih intervjua diljem regije, ali i kroz druge metode, bude kroz proces na drugačiji način otkriveno i rašiveno kroz izvođače, njihov emocionalni i tjelesni aparat. Radili smo kroz niz strukturiranih improvizacija, asocijacija i zadataka, ali i kroz izlaganje autorskom tekstu i kroz dubinski dijalog o tome što reakcija na traumatsko iskustvo znači za svakog od nas.
S obzirom da se radi o kazalištu koje je usmjereno na društveni angažman, jasan je odabir ovakve teme. Tu se preklapaju rat, silovanje i općenito kolektivna trauma poraća vezana uz ratno silovanje s naglaskom na njen transgeneracijski odnosno obiteljski prijenos. Zašto je važno govoriti o tome?
Riječ je o tabuiziranoj temi o kojoj se društva Hrvatske i regije libe progovarati. Kako iz perspektive osobne stigme, tako i iz perspektive kolektivne zaleđenosti i neshvaćanja da se bol ne može anulirati gutanjem iste i šutnjom, već da se ista upravo tako rasplamsava odlazeći kako u osobnu bolest, tako i u bolest zajednice. Baš iz tog razloga nas je ponajviše zanimala.
Kroz predstavu pratimo i proživljavamo razne aspekte traume silovanja i posljedica šutnje koji se odigravaju kroz likove i njihove odnose. Što vam je bilo važno postići?
Bilo mi je neizmjerno važno autorski se uhvatiti u koštac s pitanjem šutnje. Zapravo mi svi kao ljudi vrlo rijetko mislimo o tome koliko u našim životima uz verbalno, duhovno i fizičko djelovanje, sudjeluje i nedjelovanje, nečinjenje i negovorenje. Poglavito je to zahtjevno, kazališno predočiti jer je sceni oprirođen čin ekspresije, iskaza, naglašene verbalnosti i tjelesnog poduzimanja. Zato me je zanimalo što se s jezikom izvedbe događa u trenu kada pratimo nečijih dvadeset ili trideset godina osobne i obiteljske šutnje.
Bilo mi je važno shvatiti i bolje razumjeti elemente transgeneracijskog prijenosa reakcije na traumatsko iskustvo. Šutnja ne boli samo onog i onu koja šuti, a najviše pogađa upravo generaciju djece. To istovremeno ne znači da bismo ikog trebali tjerati na “govor”, jer nedobrovoljna komunikacija radi jednaku štetu, kao i njen izostanak.
U svojoj recenziji Nataša Govedić je predstavu okarakterizirala kao “dizanje kamena šutnje”. Zašto ga je tako teško podići? I na koji način nam pomaže to da ga podignemo, barem kroz kazališnu izvedbu i čin?
Kamen je težak jer je zemlja ispod njega sustavno ozljeđivana već trideset godina, pa je tu simbiozu znatno teže razdvojiti. Suze koje nema tko vidjeti, bole više. Riječi koje izgovaramo samima sebi uvijek su tiše od onih u iskrenom dijalogu. Dodir po svom ramenu se osjeća grubljim od onog u tuđem zagrljaju. Ljudska je osoba nužno osuđena na zrcaljenje u drugom i teško joj je bez takvog suglasja. Tim više kad je riječ o iskustvu teških okolnosti, kao što je traumatsko iskustvo. Gdje društveni dijalog staje, umjetnost itekako ima mogućnost nastaviti. Jer je suptilnija, osjećajnija, autentičnija. I zato, ako smo Kućicom za pse pomakli kamen makar i nekoliko centimetara, neskromno bih mogla zaključiti da je napravljen solidan posao.
