Kritika plesne predstave Carmina Burana Slovenskog narodnog gledališča Maribor u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Prošlogodišnju je baletnu sezonu Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci obilježilo nekoliko novih, suvremenih i uglavnom ne osobito atraktivnih naslova. No zato je kraj sezone obilježilo inozemno gostovanje koje je tu repertoarnu bezličnost gotovo u potpunosti nadoknadilo, a riječ je o plesnoj predstavi Carmina Burana prema koreografiji Edwarda Cluga, koja je praizvedena u Slovenskom narodnom gledališču Maribor 15. svibnja 2021., dok je u Rijeci gostovala 28. lipnja 2022.
Pokretačka snaga koreografije, koja se oslanja na sadržaj različitih tekstova iz srednjovjekovnog rukopisa Codex Buranus, jest „paralelizam između ciklusa prirode, posebice tijekom proljetnog buđenja prirode, te ljudskog života i žudnje“. Pri tome je Clugov najveći izazov bio „pronaći vlastita značenja i vlastitu priču unutar Orffova monumentalnog djela te izbjeći umnožavanje onoga što na neki način sam tekst i glazba ‚propovijedaju‘.“ Kako se pokazalo, taj je izazov autor svladao u svakom segmentu produkcije.
Sat vremena duga predstava nema ni jednu slabiju točku, odnosno ni trenutka ne pati od razvodnjenosti na bilo kojem planu; od početka do kraja u potpunosti zadržava pažnju. Ponajprije, dakako, zahvaljujući koreografiji koja muzikalno i domišljato prati melodijsku, orkestralnu i vokalnu razinu partiture. Partiturnoj raznorodnosti i bogatstvu Clug je „suprotstavio“ minimalističku gestu, no udruženu s maksimalnom vizualnom monumentalnošću, odnosno s pretežnom angažiranošću čitavog ansambla kojeg čini gotovo trideset plesača, gestualno, muzički i stilski posve usuglašenih: Evgenija Koškina, Catarina de Meneses, Tijuana Križman Hudernik, Ema Perič, Hristina Stoycheva, Asami Nakashima, Mirjana Šrot, Satomi Netsu, Olesja Hartmann Marin, Mina Radaković, Monja Obrul, Tea Bajc, Ines Uroševič, Beatrice Bartolomei, Mircea Golescu, Tiberiu Marta, Yuya Omaki, Sytze Jan Luske, Alexandru Pilca, Davide Buffone, Matteo Magalotti, Jan Trninič, Tomaž Abram Viktor Golub, Lucio Mautone, Christopher Thompson, Tim Dolinšek, Andrea Schifano, Tamas Darai i Maro Vranaričič. Radijus kretanja svakog od njih najčešće je relativno uzak, ali zato neiscrpan u kombinacijama pomaka glave, vrata, leđa, ruku, nogu i stopala, pri čemu se kretnje organski nadovezuju jedna na drugu, mjestimice s domino efektom. Širu gestu Clug koristi jedino kod manjih formacija, kojima povremeno kontrastira prevladavajuće ansambl prizore.
Kao primarni koreografski izraz autor je odabrao kružni oblik, koji se u njegovoj vizuri – zahvaljujući imaginativnosti i dosljednosti u pristupu te izražajnosti i discipliniranosti u izvedbi – nije pokazao samo asocijacijom na krug sreće iz prve pjesme O Fortuna i simbolom savršenstva, nego i samim savršenstvom. Sekundarni je oblik linija, odnosno više njih, koje se mjestimice dodiruju ili križaju, te koje se u ansambl formacijama kod donjih ekstremiteta očituju kao vodoravne, okomite ili dijagonalne, dok su u onima gornjim valovite ili spiralne. Kod paralelnih je linija naglasak na simetriji, bilo u identičnim koreografskim elementima, bilo u identičnim formacijama (primjerice, dva „trokuta“ ili „pravca“ stoje jedan nasuprot drugom), bilo u kretnjama plesača u nasuprotnim pozicijama koje su različite, ali zajedno djeluju poput slagalice.
Krug pak dominira, osim na koreografskom planu, i na onome scenografskom. Praznom i zatamnjenom scenom (Marko Japelj) proteže se okruglo, veliko, stropno rasvjetno tijelo (Tomaž Premzl), koje se u nekoliko navrata spušta ili mijenja nagib, postajući funkcionalnim rekvizitom ili naprosto označavajući novi glazbeni odsječak. Konceptualnu koherentnost zaokružuju kostimi (Leo Kulaš) jednostavnih linija, koji u kombinaciji crvene i crne boje, odnosno u boji kože, pomiruju karnalnu i spiritualnu dimenziju djela.
Ne-baletna, a melodijski upečatljiva, popularna i često koreografirana djela poput Carmine Burane, nerijetko su sklizak teren na kojem nije uvijek jednostavno izbjeći (barem) natruhe banalnosti, kiča, patetike ili naprosto prevelikog utjecaja prethodnika. No pokazalo se da je Clug – čiji je inače pozamašan koreografski opus šarolik koliko stilski toliko i kvalitativno – spretno izbjegao sve potencijalne zamke i napravio predstavu koja pripada samom vrhu kako autorskoga tako i prošlogodišnjega riječkoga kazališnog repertoara.
