Lovorka Marinović, predsjednica CNI-ja: Sustav za nošenje sa seksualnim uznemiravanjem postoji, ali ne funkcionira kako bi trebao.
Seksualno uznemiravanje problem je koji se na radnim mjestima često trivijalizira. Neželjeni zagrljaji, sugestivne pritajene poruke ili neumorni komplimenti na izgled osobe u mnogim se radnim okolinama smatraju banalnima, iako kod osobe kojoj su usmjereni mogu izazvati ozbiljne posljedice, a i ukazivati na opasnost od kasnijeg zlostavljanja. Prijavom, pak, žrtve nerijetko riskiraju gubitak posla. Protiv statusa quo srama, šutnje i inercije pred takvim potezima bore se civilne inicijative. Rezultati jedne od njih, europskog projekta Teamwork 2 koji cilja pomoći poslodavcima u prevenciji seksualnog uznemiravanja, predstavljeni su 27. ožujka na okruglom stolu u zagrebačkom Domu Europe. U Hrvatskoj su ga vodili Centar za nove inovacije (CNI), Mreža za rodna pitanja u središnjoj i istočnoj Europi (CEE Gender Network) te Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
O detaljima projekta, interesu sudionika i hrvatskom zakonskom okviru razgovaramo s Lovorkom Marinović, predsjednicom CNI-ja i regionalnom projektnom voditeljicom CEE Gender Networka. Navedene organizacije već 31 godinu zajedno djeluju na polju rodne pravde te stoje iza nekih od najranijih inicijativa za rodnu ravnopravnost u nezavisnoj Hrvatskoj, uključujući kampanju Kako šefu reći NE iz 1997.
Kako kaže naša sugovornica, Teamwork 1 se sastojao od istraživanja problema te razvijanja smjernica za edukacije, alata za samoprocjenu internih procedura i mehanizama osvještavanja poslodavaca. Prema rezultatima tog projekta, odlučeno je da se ide u drugu fazu u kojoj će se edukacije provoditi. Tada su pored država koje su sudjelovale prije – Grčke, Italije, Cipra i Španjolske – uključene i Hrvatska i Bugarska.
Što bi interni pravni okvir za nošenje s ovim problemom trebao podrazumijevati?
Sve stepenice koje poslodavac treba napraviti kad se identificira takav slučaj. Treba sadržavati definiciju seksualnog uznemiravanja te informacije kako pristupiti počinitelju i žrtvi i kome se obratiti za pomoć. Nebojša Paunović, pravni savjetnik pri Uredu pravobraniteljice najviše je radio na tom dijelu te je pravni okvir razvijao s Hrvatskom gospodarskom komorom, Akademijom dramskih umjetnosti i Sveučilištem u Zagrebu, HAVC-om, itd. Preko 20 organizacija je pristupilo izradi vlastitog pravnog okvira. Nadamo se, tj. uvjereni smo da će se to i nastaviti raditi.
Održavali ste edukacije i s tijelima Grada Zagreba. S kojim ste uredima ili odborima radili i kakva su vam iskustva s njima?
Uputili smo obavijest na Ured gradonačelnika i oni su nas uputili na Ured za kulturu i civilno društvo koji će se nastaviti baviti time. Bili su vrlo otvoreni, došlo je nekoliko osoba te stalno uključuju i nove ljude. Sigurno će imati više povjerenika koji će se baviti ovom problematikom. Isto je i s HRT-om, tamo smo imali najmanje 4-5 osoba koje su prošle sve te edukacije.
Što je navedenim tijelima javne vlasti bilo najteže za shvatiti i s kakvim ste se problemima suočili u provedbi projekta?
Bilo im je teško shvatiti definiciju i nevidljivost problema. Smatrali su da će njihova organizacija doći na zao glas ako se bavi tim problemom, pa je trebalo objasniti da je to dobro napraviti jer je kolegijalnost i učinkovitost na radu daleko veća kad se radi na suzbijanju uznemiravanja nego ako se problem zanemaruje.
Bili smo jedan korak ispred drugih država sudionica jer smo već imali postojeći pravni okvir, no njegova je primjena vrlo loša.
Koji su glavni problemi s pravnim okvirom?
Svi na projektu smatramo da bi ga trebalo poboljšati jer su kazne koje se dodjeljuju – dvije do tri godine zatvora – vrlo niske. Sustav je kompleksan već i u samim definicijama: uznemiravanje ne uključuje dodirivanje intimnih dijelova tijela, dok ga zlostavljanje podrazumijeva, a dijeli se na bludne radnje i silovanje.
Osim toga, slučajevi se vrlo teško dokazuju i samo procesuiranje se loše obavlja. U praksi se pokazalo i da poslodavci vrlo često zataškavaju slučajeve ili ne reagiraju. Povjerenike ovlašćuje upravo poslodavac te oni često nisu dovoljno nepristrani.
U sklopu projekta ste uspostavili i help desk za žrtve i poslodavce pri Uredu pravobraniteljice te alat za online edukaciju poslodavaca. Kako oni funkcioniraju?
Help desk funkcionira tako da putem telefonskog broja, online obrasca ili posjetom uredu pravobraniteljice žrtve mogu prijaviti seksualno uznemiravanje i dobiti pravnu pomoć, a organizacije mogu dobiti savjetovanje u stvaranju interne politike i nošenju sa slučajevima. Ako nekoj od žrtava treba psihološka podrška, upućujemo ih na neku od nevladinih udruga koje i inače pružaju takvu pomoć žrtvama nasilja.
Online edukacija funkcionira kao tečaj, sastoji se od pet modula koji podučavaju o pravnim i etičkim okvirima, načinima podrške žrtvama i prevenciji incidenata. Od hrvatskih smo stručnjaka dobili dobre kritike i recenzije na te alate, a oni dobivaju i velik interes korisnika. Dosad smo imali preko 600 posjeta.
Koje su sličnosti i razlike među rezultatima država sudionica?
Svugdje su edukacije prošle jako dobro, no razlika među državama vidljiva je u javljanju žrtava na help desk. U nekim državama, poput Grčke, nije bilo nijednog poziva žrtve, dok smo mi imali veći broj javljanja od svih država sudionica.
Čemu to pripisujete?
Uz edukacije, pripisala bih to i medijskoj prezentaciji slučajeva koji su se desili upravo u vrijeme kad je naš projekt bio implementiran, pri čemu bih posebno naglasila slučaj Matanić. On je izazvao veliku medijsku pozornost i to je potaklo veće javljanje kod nas. Zanimljivo je što su se baš žrtve iz tog slučajeva malo javljale, što je velik problem i ukazuje da treba nastaviti raditi upravo na edukacijama i prevenciji, što ćemo i predložiti ako dođe do Teamworka 3.
Potrebu za takvom podrškom pokazalo je i nedavno istraživanje Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Na predstavljanju rezultata prošlog prosinca ponudili ste im suradnju s CNI-jem i Uredom pravobraniteljice. Jeste li je i ostvarili, i kako ona izgleda?
Jesmo. Oni su također stvorili preporuke za pristup problemu koje se poklapaju s našima i kroz suradnju s njima nastavit ćemo raditi pravne edukacije. Uskoro ćemo vidjeti bismo li se mogli uključiti i mimo pravnog dijela kako bi edukacije bile sustavnije. Predložit ćemo rad u manjim grupama i na interaktivniji način, za što bih iskoristila i moj rad u suzbijanju trgovanja ljudima. To sam radila u Međunarodnoj organizaciji za migracije i pokrenula cijelu državnu politiku kako rješavati taj problem, posebno kad se radi o ženama. Kroz kampanju koju smo tada vodili uspostavili smo programe za škole i diplomatsku akademiju koja to i dan danas ima, ali u školama je zastoj u radu. Imali smo i edukacije sudaca, pravnika, odvjetnika, socijalnih radnika, policije i nevladinih udruga.
Koliko ste danas optimistični oko takve sinergije u prevenciji seksualnog uznemiravanja na poslu? Postoji li potencijal da se tom temom država bavi preventivno, umjesto punitivno?
Apsolutno postoji, no to neće biti lako. Ako nadležni i pristanu, bit će “tihog odbijanja”, proces će biti spor i treba se opskrbiti strpljenjem i energijom da se to izgura. Sinergija jača s vremenom i bolja je, ali u svemu tome je bitna politička odluka, koja se mora donijeti na nivou Vlade. Nitko me ne može uvjeriti da sustav za nošenje sa seksualnim uznemiravanjem ne postoji, ali on ne funkcionira kako bi trebao. Također, povjerenici za zaštitu dostojanstva radnika ne mogu biti zatrpani nebrojnim temama. Treba im prostora da se posvete radu na određenim aspektima, jer u protivnom nećemo uspjeti.
Kako vidite budućnost ove borbe?
Posebnu bi pažnju trebalo obratiti na rad s mladim ljudima, koji je “pod mus”. Oni su puni novih ideja i idealni za rad na društvenim mrežama, što je danas ključno. Mladi koji se žele uključiti u borbu protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu mogu nazvati Centar za inovacije pa ćemo pronaći njihov interes i način na koji možemo surađivati.
U rješavanju ovog problema najvažnije je da svi pokažemo hrabrost, da smo solidarni i da pomažemo jedni drugima, da iskreno prihvatimo to što nam žrtva govori. Sve to zajedno je potrebno da bismo bili pozitivni i postigli rezultate. Znamo da je to teško, znamo da se to ne ostvaruje preko noći, ali ustrajni smo.
