Različiti kvartovi imaju različite potrebe i prioritete. Ne moraju svi parkovi izgledati isto, a zagrebački parkovi uglavnom izgledaju tako.
Dupkom puna dvorana Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu u utorak, 23. siječnja svjedoči o zanimanju i građana i stručne javnosti za zagrebačku zelenu infrastrukturu. Nažalost, o plavim i zelenim gradskim krajolicima (pre)malo se govori u javnosti, unatoč njihovoj sve značajnijoj ulozi u kontekstu klimatske krize i gubitka bioraznolikosti, ali i interesu javnosti za te teme. Utoliko je ova, četvrta po redu tribina ciklusa Grad u Gradskoj, potvrdila konstataciju da se ovaj zajednički projekt Gradske knjižnice i portala H-Alter “pretvara u trenutno najzanimljiviji javni prostor za komunalne i urbane rasprave o budućnosti (dijelova) Zagreba,” popunjavajući institucionalnu prazninu koja postoji unatoč činjenici da imamo, primjerice, javnu gradsku ustanovu ZgForum, osnovanu upravo s tim ciljem, a koja je u tome smislu potpuno neaktivna. Urgentnost teme potvrđuje i članak objavljen u Guardianu početkom siječnja ove godine, u kojem se navodi da su ljetne vrućine prošle, 2023. godine ubile više od 70 tisuća ljudi diljem Europe. No, podatak koji bi nas sve trebao potaknuti na djelovanje jest da je najveći mortalitet zabilježen upravo u Hrvatskoj.
Pokretač i voditelj tribina, Saša Šimpraga, i ovaj puta je javnosti predstavio dva kompetentna imena, arhitekticu i krajobraznu arhitekticu Stanislavu Odrljin, suradnicu na projektima razvoja zelene infrastrukture gradova Barcelone i Dublina, te arhitekticu Cvijetu Bišćević, koja se bavi razvojem projekata usmjerenih na obnavljanje okoliša, ublažavanje utjecaja klimatskih promjena i povećanje bioraznolikosti.
Tribina je započela razgovorom o stanju bioraznolikosti u gradu Zagrebu. Cvijeta Bišćević je kazala da ne zna postoje li skupni podaci za cijeli grad i da li se sustavno prati stanje bioraznolikosti, ali ono što je mogla primijetiti jest sve veći broj nametnika i bolesti koje ugrožavaju zelene nasade, pa bi, budući da su posljedice već vidljive, u svako buduće planiranje zelene i plave infrastrukture trebalo uključiti nastojanje da se bioraznolikost ne samo sačuva, već i unaprijedi. Nasuprot zagrebačkim parkovima siromašnima i po biljnim vrstama i po oblikovanju, Stanislava Odrljin ispričala je kako se u Barceloni odustaje od sadnje ornamentalnog bilja u korist različitih tipova višeslojnih park-šuma s visokim i niskim krošnjama, grmovima, cvjetnim trajnicama, koje repliciraju različite vrste za regiju autohtonih šuma s njima svojstvenim biljnim i životinjskim zajednicama. Načelno, što više zelenih otoka u gradu, ali i koridora koji ih povezuju, to bolje za bioraznolikost.
Imperativ je ipak sačuvati već postojeće šumske cjeline, poput Resničkog gaja, najveće nizinske šume u Zagrebu, kojoj prijeti degradacija. Postojeći GUP predviđa izgradnju prometnice koja bi presjekla šumu po pola, te gradnju novih stambenih naselja po obodu. Ostaje nada da će se izmjenama GUP-a Resnički gaj sačuvati kao cjelina, jer je poznato da stare, autohtone šume imaju ne samo veću bioraznolikost od novih nasada, nego i mnogo veću sposobnost apsorpcije ugljičnog dioksida, odnosno ublažavanja posljedica klimatskih promjena. Dosadašnje prakse uređenja parkovnih cjelina u Zagrebu pokazuju da te znanstvene spoznaje u praksi nisu doprle do svijesti nadležnih institucija i stručnjaka koji u njima rade, iako postoji nada u promjenu koja se sporo, ali ipak nazire. Navedeno je primjerice uređenje parka Bundek, a kojim je uništena postojeća bioraznolikost, umjesto da je upravo kroz uređenje osnažena. Jedan od razloga je možda i u tome što je projekt radio arhitekt, a ne krajobrazni arhitekt. Unatoč devastaciji, park je vrlo posjećen, a tadašnji je gradonačelnik na njemu praktički dobio i izbore, što samo govori o važnosti parkova u percepciji građana, ali i izaziva pitanja zašto ih nema u konketnim, a ne samo načelnim najavama nove gradske uprave?
Tribina je zahvatila širok broj tema, no fokus je dijelom bio na nekoliko zagrebačkih gradskih šuma. Jedno od područja grada koje se ističe po veličini autohtone šume je i prostor zapadno od Mirogoja, GUP-om predviđen za širenje groblja. Za razliku od najstarijih dijelova Mirogoja koji su ozelenjeni, satelitske snimke većine prostora tog i drugih gradskih grobalja pokazuju potpunu ogoljelost, koja ljeti pretvara groblje u ogroman toplinski otok. Situacija je još mnogo gora u Markovom polju, koje postaje glavno zagrebačko groblje i gdje mogućnost naprednijeg projektiranja prostora postoji. Možda nije moguće primijeniti (noviju) španjolsku praksu, o kojoj je govorila Stanislava Odrljin, da u spomen na umrle uz svaki grob posade stablo, ali je svakako moguće prilikom projektiranja groblja predvidjeti zelene nasade, otoke ili mikrošume, što bi unaprijedilo i funkcionalnost prostora tijekom ljetnih vrućina, i ponudilo više ambijentalne vrijednosti prostora.
Upravo sa stajališta funkcionalnosti prostora, na tribini je otvoreno i pitanje mogućnosti ozelenjavanja starih povijesnih gradskih cjelina i trgova, što je zahtjevnija praksa koje se sve više primjenjuje u brojnim europskim gradovima. Obje predavačice su se složile da nema razloga da se ne pokuša eksperimentirati s različitim mogućim rješenjima (manja stabla u kontejnerima i slično), iako su se složile da je za implementaciju ključna promjena u pristupu gradske firme zadužene za održavanje zelenih površina. Pozitivan pomak u tome smjeru predstavljaju intervencije u staroj Vlaškoj i Masarykovoj ulici, iako incijalno nisu prošle bez utemeljenih kritika i otpora na društvenim mrežama uobičajenog za svaku promjenu koja se, međutim, već sad pokazala kao pozitivna. Osim Zrinjevca, jedna od većih prepreka uvođenju nužnih promjena je svijest građana koji se još uvijek odbijaju suočiti s klimatskim promjenama koje nas pogađaju, iako će za deset do dvadeset godina biti nemoguće koristiti pojedine dijelove grada ako sada ne pristupimo takvim rješenjima, kako je naglasila Cvijeta Bišćević. Potrebu za širom edukacijom građana dala je i stručnjakinja iz publike, Irina Zupan, biologinja zaposlena u ustanovi Park Maksimir ispričavši kako dobivaju brojne prigovore građana zbog primjerice otpalog granja pod stablima: “Većina još uvijek preferira ‘viktorijanske parkove’ s uredno podšišanim engleskim travnjacima!”. Veća ravnoteža između povijesnih matrica i održivijih pristupa je svakako moguća, pa i nužna, a kampanje edukacije javnosti trebale bi provoditi, između ostalih, upravo i javne ustanove.
Razočarava i pristup aktualne gradske vlasti, koja unatoč “zelenoj” orijentaciji još uvijek nije donijela stratešku odluku o uspostavi barem jednog velikog parka u svom mandatu. Šimpraga je podsjetio da su za neke od velikih gradskih parkova već odavno provedeni natječaji: Park pravednika na Trešnjevki, Park dragovoljaca u Španskom, iako oba traže nova rješenja, dok park sa zapadne strane Mamutice, dio Plave potkove, također nudi sve preduvjete da se provede novi, po boljim standardima i s većim očekivanjima. Svi bi oni mogli imati elemente park-šuma, višu bioraznolikost, a u neke od njih bi se mogli uvesti i elementi jestivih krajolika, praksa koja je također sve šire implementirana u europskim gradovima. U Zagrebu za sada imamo tek jedan, prilično neuspješan, primjer urbanog javnog voćnjaka u Podbrežju. Bišćević je konstatirala: “Postoji strah od ‘divljine’ i primjenjuju se klasična rješenja, dok je spektar mogućnosti bitno širi, ali i nužan. A dodatni problem je nedostatak interdisciplinarnog pristupa. U proces dizajniranja krajobraznih rješenja morali bi osim arhitekata biti uključeni i agronomi, biolozi, krajobrazni arhitekti, urbani sociolozi koji bi ispitali potrebe građana i pomogli u provedbi participativnog procesa, jer različiti kvartovi imaju različite potrebe i prioritete: “Ne mogu svi parkovi izgledati isto!”, a zagrebački parkovi upravo izgledaju više manje tako, dakle isto.
Nadu ipak budi najava pilot projekta odgođene košnje. Takve prakse bilo bi dobro da prate javne kampanje senzibilizacije. Voditelj je podsjetio da je svojevremeno Sonja Jurković osmislila prijedlog Savskog parka trava na inundacijama. Možda je to još jedan projekt koji čeka realizaciju u nekoj suvremenoj interpretaciji. Kao posebna gošća tribine, radni prijedlog platforme 1postozagrad zapadnog proširenja Maksimira predstavila je iz publike arhitektica Maja Pavičić. Radi se o prijedlogu koji odgovara na aktualni GUP koji to proširenje zadaje odavno, a sada su ponuđene neke od mogućnosti kao što je smještanje rekreacijskih sadržaja koji zbog spomeničkog statusa maksimirskog perivoja svoje mjesto ne mogu naći unutar postojeće cjeline, a koji parku nedostaju da bi se približio suvremenim standardima. Šimpraga je podsjetio da je to uređenje ujedno dio predizbornog programa i zagrebačkog SDP-a i Možemo!.
Tribina je završila pitanjem što se može napraviti odmah. Uz dosađivanje novih vrsta u postojeće parkove i drugačiji režim košnje, spomenuta je sadnja trajnica umjesto sezonskih cvjetnica, što je ne samo održiviji, nego i jeftiniji pristup, jednostavniji za održavanje. Saša Šekoranja svojevremeno je predložio zamjenu dijela sezonskih cvjetnica trajnicama na prostoru oko HNK, poštujući zadani tlocrt. Projekt koji bi se također mogao realizirati relativno brzo i bez velikih financijskih sredstava je uspostava mreže mikroklimatskih parkova po gradu, što je i službeno predlagala platforma 1postozagrad. Odrljin je na primjeru parka u španjolskom gradu Girona pokazala kako se jedan zapušteni prostor može pretvoriti u atraktivan park uz ulaganje od svega 1 euro po metru kvadratnom, zahvaljujući suradnji lokalnog umjetnika i gradske firme zadužene za održavanje zelenih površina.
Živa i konstruktivna rasprava s publikom u kojoj je bilo dosta stručnjaka, produžila se onkraj predviđenog vremena trajanja tribine. Brojna pitanja ostala su tek spomenuta, a tribina ih je potaknula. Iako smo od dr. Nevena Tandarića, člana radne skupine koja je pripremila Strategiju razvoja zelene infrastrukture grada Zagreba, te Marija Spajića, predsjednika Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske, saznali za brojne pozitivne iskorake koji se pripremaju, vrijedilo bi nastaviti s ovom vrstom interaktivnih javnih diskusija, jer očigledno postoji i potreba i interes.
