Senzacionalističko medijsko izvještavanje i šutnja građansko-liberalnih opcija i nominalne ljevice obilježile su hajku orkestriranu od braniteljskih udruga i desnih političara povodom aktivističkog čina Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR). Prekaljeni mirovni aktivisti za H-Alter poručuju da se u pogledu mirovnog aktivizma ništa nije promijenilo u trideset godina. Branimir Janković, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: „Onemogućavanje rasprave o prošlosti uvijek je simptom autoritarizma.“
Hajka kakvoj dugo nismo svjedočili u javnosti podignuta je ovih dana na članice Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR). “Kontroverzne poruke” “kontroverzne udruge” izazvale su “skandal”, šokirajući Hrvate i blateći našu Republiku i Domovinski rat, skladni su bili hrvatski mediji u tekućem tjednu. Sudeći po napisima između 1. i 3. prosinca u nekima od najtiražnijih novina i portala, članice su počinile delikt po težini ravnan gerilskoj diverzantskoj akciji. Požurili su se, tako, naši žurnalisti otkriti tko stoji iza oskvrnuća blagdanske svetinje središnjeg trga glavnoga grada. U utrci je ovoga puta pobijedio Jutarnji list u čijem se „istraživanju“ otkrivaju imena i prezimena aktivistkinja, uz samozadovoljavanje činjenicom da su iz YIHR-a na njihove upite „sami u dopisu priznali“ krivicu. U ovakvom kontekstu, odavanje imena „počinitelja“ značilo je ispaljivanje startnog hica za hajku koja je odmah potom uslijedila.
I tako je akcija aktivističkog „kićenja bora“ na Trgu Bana Jelačića u režiji Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) – inače samo jedna od akcija u sklopu kampanje za oduzimanje državnih odlikovanja osuđenim ratnim zločincima – postala medijskom senzacijom. Kao posljedica, nastalo je preko pedeset novinskih članaka kao dodatak žučljivim reakcijama političara i braniteljskih udruga. Sve zbog nekoliko sklepanih kartonskih ukrasa koji trebaju podsjećati na božićne, a kojima su članice nastojale podignuti svijest o zanemarivanju mračnijih strana hrvatske povijesti koje itekako vrše utjecaj na tminu sadašnjosti.
Pritom se rijetki osvrću na ono najvažnije, napisano u priopćenju za medije YIHR-a, odaslanom na redakcijske adrese po medijskom „otkriću“ krivaca za ovu „kontroverzu“. Članice se s pravom pitaju: što je gore, aktivističko ispisivanje poruka na božićnim ukrasima ili činjenica da Hrvatska odlikuje ratne zločince?
Zahvaljujući medijskom interesu, svojih je pet minuta ponovno dočekala i Zorica Gregurić, predsjednica udruge Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, koja je slučaj okarakterizirala kao „čisti govor mržnje, što je kazneno djelo u Hrvatskoj“ (!), dodavši, između ostalog, i to da iz Inicijative „krše deklaraciju o Domovinskom ratu koja je usvojena u Saboru“. Upravo je Deklaracija već bezbroj puta korištena da bi se u javnom prostoru cementirao narativ o bezgrešnom karakteru rata. Kao pijan plota drži je se ponovno i predsjednički kandidat Miro Bulj, koristeći povod za najavu referenduma protiv zabrane financiranja „medija i udruga koje blate Domovinski rat i djeluju u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu“.
„Deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000., kao i svaka deklaracija, rezultat je specifičnog trenutka“, govori za H-Alter Branimir Janković, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, inače istaknut istraživač u području kulture sjećanja i politike povijesti. On dodaje da je u trenutku donošenja deklaracije suđenje u Haagu bilo „vruće pitanje“, te da je spomen domaćih ratnih zločina dočekivan neosnovanim kritikama izjednačavanja odgovornosti u ratu. Stoga u deklaraciji piše da je rat bio „pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski“. „Budući da suradnju s Haškim sudom i suđenja za ratne zločine nije bilo moguće izbjeći, posebno na putu prema Europskoj uniji, u Deklaraciji se navodi da je hrvatsko pravosuđe ‘dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina’“, kaže Janković.
Janković također ističe da se deklaracije općenito koriste selektivno, a utjecaj je dotične ograničen na to da se specifičan politički milje poziva na nju: „Jedini im je cilj spriječiti drugačije poglede na ratove devedesetih i postavljanje uvijek neugodnih pitanja o vlastitim ratnim zločinima. Optužbe za tobožnje protuhrvatstvo standardan su repertoar napada od početka devedesetih. Od tada je hrvatsko društvo napravilo mnoge pomake, ali ne i od ovakvih javnih hajki. Onemogućavanje rasprave o prošlosti uvijek je simptom autoritarizma.“
Ipak, ništa od ovog nije neočekivano. Braniteljske udruge i desni političari nerijetko koriste upitne zakonske interpretacije za sakupljanje političkih poena, a medijska se fama diže oko ne-vijesti radi ubiranja klikova svakodnevno. Ono što zabrinjava indikativna je šutnja takozvane druge strane, aktera s političke scene navodne opozicije. Na upite medija, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, koji je i sam javno istupao protiv ovakvih pitanja, brže je bolje oprao ruke od Inicijative: “Iako su određeni kandidati koristili priliku i predmnijevali da je Grad to napravio, sada je svima jasno da nismo. To je napravljeno bez naše dozvole i znanja i smatramo da nije prikladno.“
„Pitajte Vladu RH“, rekao je dalje Tomašević, „jer od njih su dobili novac.“ Gradonačelnik je tako pridonio fiksaciji javnosti na financiranje mirovne inicijative. Komentari su u suprotnosti s tekstom programa stranke Možemo! u kojemu stoji da je “politička participacija mladih jedna od pretpostavki za zdravu i progresivnu demokraciju”, te da se zalažu za njihov zagovarački kapacitet. Tomaševiću smo uputili pitanje zašto, kao jedan od čelnika stranke koja inzistira na zdravijem odnosu prema problematičnoj prošlosti, ne odobrava akciju Inicijative. Od Grada dobivamo odgovor da upit proslijedimo stranci Možemo! – dan nakon što nam Grad telefonski govori da ćemo odgovor dobiti i četiri sata nakon isteka roka.
Premda je zagrebački gradonačelnik jedini koji je akciju javno osudio, ni drugi hrvatski lučonoše liberalnih i progresivnih vrijednosti nisu bolje postupili. Šutnja u situaciji gdje je nekoliko mladih aktivistica izloženo nemilim napadima ekstremne desnice bez razumnog povoda ima jednake efekte. Nasuprot sveopćoj buljizaciji javnoga prostora ovih dana, od sto glasova liberalnih i građanskih političkih opcija, po izbijanju ove „kontroverze“, glasa gotovo da i čuti nije. H-Alter je zato u pokušaju dokidanja tišine poslao upite eminentnim liberalima u Saboru za komentar o situaciji. Anka Mrak Taritaš, Dalija Orešković i Arsen Bauk nisu se udostojili odgovoriti, iako su se u prijašnjim suradnjama s H-Alterom njihovi klubovi zastupnika iskazali kao vrlo ekspeditivnim u dostavljanju odgovora. Jedina saborska zastupnica od koje dobivamo komentar predsjednička je kandidatkinja Ivana Kekin: “Pozdravljam podizanje svijesti o odlikovanjima koje nose osuđeni ratni zločinci kao i cilj poticanja dijaloga, promišljanja i suočavanja s prošlošću, čemu služi ova kampanja. Također ukoliko postanem predsjednica oduzet ću državna odličja osuđenicima za ratne zločine.”
Podrška predsjedničke kandidatkinje iz redova Možemo!, koliko poželjna bila, ipak je kapljica u moru ravnodušnosti političkih kalkulacija uoči predsjedničkih i lokalnih izbora. U šahovskoj partiji liberalno-parlamentarnog političkog uređenja, akumuliranim se političkim kapitalom ne kocka olako, a posljedica je da su inicijative i akcije koje se tiču škakljivih pitanja bez podrške, pa makar i deklarativne, time izručene svojim dželatima.
Umjesto nametanja drugačijeg diskursa – kapitulacija pred narativima desnice. Umjesto argumenta da se ovdje radi samo o medijskom i desničarskom napumpavanju građanskog aktivizma – osuda povrede svetosti trga rezerviranog isključivo za manifestiranje blagdanskog duha i kobasičarenje idućih mjesec dana.
Za komentar smo se obratili Vesni Teršelič, voditeljici Documente – centra za suočavanje s prošlošću i mirovnoj aktivistkinji višedesetljetnog staža, koja za H-Alter ističe da ne postoji loš trenutak za priznavanje prešućenih žrtava i postavljanje pitanja o zločinima. Komentirajući distancu političkih stranaka, kaže da se puno toga nije promijenilo od devedesetih. „Zabrinjava što predstavnici ni jedne stranke nisu ustali u obranu slobode izražavanja. S nostalgijom razmišljam o vremenu od 2000. godine nadalje, u vrijeme zamaha detuđmanizacije, kad je više političarki i političara, slalo jasno poruke o istragama i nasljeđu rata. Tako je bilo na putu europskih integracija, gotovo sve do trena pristupanja Europskoj uniji. A sada? Zar političari ne mogu dati podršku mladima koji postavljaju važna pitanja? Ta šutnja i distanciranja od akcija angažiranih mladih, poput izjave gradonačelnika Zagreba, ne donosi im glasove već samo nezadovoljstvo svih zabrinutih zbog sužavanja javnog prostora za raspravu o ratu i vladavini prava“, zaključuje Teršelič za H-Alter.
Jedina javna osuda linča na aktivistice tako dolazi iz civilnog sektora. Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige koja je javno osudila hajku, u razgovoru za H-Alter kaže da je odbijanje liberalno-građanskih stranaka za bavljenje ovim temama stara koliko i nezavisna država: „Nije novo da političke stranke nerado imaju posla sa suočavanjem problematičnog dijela povijesti vlastite zemlje. Nakon smrti Franje Tuđmana na izborima je pobijedila koalicija vođena SDP-om koja je nakon izborne kampanje potpuno odustala od takvih pitanja. Bio im je to previše vruć krumpir, SDP se ponašao kao da ima odgovornost za prošlost Komunističke partije iz poraća Drugog svjetskog rata. Ipak, SDP je potpuno i namjerno izbjegavao bilo kakvo suočavanje s negativnim aspektima HDZ-ove politike od 1991. do kraja 1995. Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj se govori o tome da Hrvatska nije imala negativni angažman u ratu u BIH, iz njihovog je doba. SDP kao glavna snaga nominalne ljevice nije ispunio gotovo nikakva očekivanja po tim pitanjima. U prvih su šest mjeseci mogli sve riješiti, da jesu, ne bi se povlačile te stvari iduće 24 godine.“
Baš kao i šutnja političkih stranaka, kontinuitet izazivanja hajki i nasilne reakcije konstanta je u hrvatskom društvu. „Na mojoj je garaži godinama pisalo velikim slovima ‘veleizdajnik’. Hajke poput ove su nažalost u opisu radnog mjesta ako se bavite zaštitom ljudskih prava. Slučaj od nekidan je dobar pokazatelj da ima mladih ljudi koji kažu ‘ne u naše ime’“, zaključuje prekaljeni mirovnjak.
U ovom slučaju mladi su već uspjeli polučiti uspjeha. U YIHR-u nam ističu da su prošle godine u ovo vrijeme Grad Zagreb i Srpsko narodno vijeće postavili spomen-ploču u znak sjećanja na ubojstvo članova obitelj Zec čime je ostvaren višegodišnji zagovarački napor Documente, Antifašističke lige i Inicijative. Inicijativa također ističe da je Grad tada prepoznao njihovu zaslugu u procesu memorijalizacije, dok godinu dana kasnije za slični istup daje prijekore.
Usprkos tome što YIHR u javnom prostoru predstavlja potrebnu protutežu općeprihvaćenom white-washingu recentne povijesti, kao što je Pusić nagovijestio, ne nailaze na zahvale. Naprotiv, članice dobivaju lavinu prijetnji i istinski degutantnih poruka, mahom od sredovječnih muškaraca. Upitane o posljedicama, odgovaraju da nije lako biti meta ogromnog broja prijetnji, poziva na nasilje i pristranog medijskog izvještavanja zadnjih nekoliko dana, kao ni gledati kako se javno objavljuju njihovi privatni podaci i fotografije. Podcrtavaju da nitko ne govori o posljedicama s kojima se mladi ljudi moraju nositi ako žele javno progovarati protiv nacionalizma ili stati u zaštitu onih koje društvo marginalizira.
Na svu „sreću“, kažu, ne rade ovo da bi dobile odobravanje većine jer, da je tako, povukle bi se u ugodnu tišinu promatrača koji se, iako možda ne odobravaju nacionalističke izljeve viđene zadnjih dana, ne žele javno svrstati ili po tom pitanju izjasniti. Iako na kolektivnoj razini gotovo da i nema podrške, privatno su dobili više pozitivnih poruka. Dokaz je to da u društvu nisu jedine svjesne da postoji tama, samo su neke od rijetkih koje se imaju hrabrosti s njom javno suočiti izlažući se tako talogu, od osobnih do sudskih prijetnji.
Olakotno je da će se situacija, po svemu sudeći, barem u potonjem pokazati kao zlonamjerno ispaljen ćorak. Udruga iz više pravnih izvora dobiva informaciju da je ovo legitiman način izražavanja aktivizma, samim time neutuživ. Unatoč hajci i prozivanju za govor mržnje od strane braniteljskih udruga, niti jedna ispisana poruka ne može se okarakterizirati kao takva, no za taj zaključak nije potrebna diploma s prava, dovoljno je zdravorazumski pročitati izvorne kuglice.
Nadalje, u razgovoru za H-Alter, YIHR elaborira da je ispraznost ovakvih prijetnji evidentna i u tome što je njihova akcija inspirirala niz političara i aktivista da na sličan način okite jelke, a zakonitost čina više nije dovedena u pitanje. Prema njima to iznova pokazuje da su za društvo znatno veći problem neugodne činjenice s kojima su ga suočile – poput selektivne historiografije ili odlikovanih ratnih zločinaca – nego par „kuglica“ na gradskom trgu.
Kad se sve izneseno zbroji, a sustavna proizvodnja nezadovoljstva oduzme, što nam preostaje? Jednostavan je odgovor klasično populističko pravljenje muha slonovima od desnice i njihovog medijskog aparata. Srednjestrujaški mediji napumpavaju, liberali i nominalna ljevica šute ili, još gore, osuđuju. Nije čudno da s ovom holističkom slikom hrvatske političke svijesti svetost nacionalnog mita i dalje ostaje nepreispitana, a njena se jetka fikcija trideset godina kasnije još uvijek manifestira u nasilju i predrasudama.
Nisu dovoljne tisuće stranica sudskih dokumenata niti povijesnih knjiga da se javnost osvijesti o šteti koju prošlost ispoljava na sadašnjost kad je njena misao zarobljena u konformističkom medijsko-političkom limbu. Reakcija na akciju YIHR ocrtava međe prihvatljivog diskursa u Hrvatskoj. Stvarna sloboda govora unutar tih granica ostaje danas, kao i devedesetih, isprazna parola.
