Dunja Bonacci Skenderović, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama: Femicid se najčešće izvršava u zajedničkom domu ili u domu u kojem žena trenutno boravi. Također, primijetila sam da je prisutna intencija, što brojke ne mogu pokazati, ali kada se analiziraju slučajevi, vidi se da je femicid namjerno ubojstvo. Ne radi se o ubojstvu iz strasti, nego o planiranom ubojstvu. Neke žene su ubijene na spavanju, neke su sačekane kada su išle na posao ili s posla, muškarac je došao k ženi s oružjem.
„Ne znam ni za jedan slučaj u Hrvatskoj gdje je žena dočekala muškarca i ispalila u njega 22 metka. Ne znam ni jedan slučaj gdje je žena svog intimnog partnera izbola 88 puta nožem. Ne znam ni jedan slučaj gdje je žena zadavila svog partnera, umotala u tepih, bacila u septičku i četiri mjeseca govorila da je otišao kod ljubavnice… to su sve slučajevi femicida“, govori nam Dunja Bonacci Skenderović, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama.
U Hrvatskoj je lani ubijeno devet žena, a sedam slučajeva spada u femicide. U pet slučajeva se radi o intimnom partnerskom femicidu, a u dva slučaja sin je ubio majku. Riječ je o predvidljivom zločinu koji može biti spriječen no nedostaje nam sustavno praćenje podataka koje bi pomoglo u prevenciji femicida. U koštac s time uhvatila se Bonacci Skenderović, koja će uskoro predstaviti rezultate istraživanja o intimnom partnerskom femicidu, a dio podataka je već prikazala na interaktivnoj mapi u suradnji s FemPlatzom.
U kojem trenutku i zašto ste se odlučili provesti istraživanje o intimnom partnerskom femicidu?
Nije krenulo s idejom za istraživanje nego s idejom prikupljanja podataka. Budući da se bavim problematikom suzbijanja nasilja nad ženama, čitam dosta literature i pod ruku mi je došla knjiga jedne američke novinarke u kojoj ona govori o femicidu i kada govori o prevenciji opisala je osnivanje Femicide Watcha. To je interdisciplinarno tijelo sastavljano od ljudi različitih profesija koji analiziraju svaki slučaj femicida koji se dogodi. Meni je to bilo „wow“, ne znajući da i u Hrvatskoj postoji Femicide Watch koji je osnovala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Išla sam malo istraživati podatke koji su dostupni i o čemu oni govore i vidjela sam da je to dosta šturo – jedini podaci su oni koje je Pravobraniteljica od 2016. godine počela redovitije objavljivati, ali to nije sveobuhvatno. Onda sam se odlučila na prikupljanje podataka.
Koje slučajeve obuhvaćate u analizi?
Odlučila sam se za slučajeve intimnog partnerskog femicida zato što, za razliku od drugih oblika femicida, za ovaj ima puno više (strane) literature i podataka. Kada se krenu gledati podaci i čitati mediji, počnu se slagati i puzzle u glavi i vidi se da postoje nekakve sličnosti i obrasci, koji su u stranoj literaturi ustanovljeni. To sve postaje zanimljivije – nisu više puke brojke ili podaci tipa u kakvom su odnosu bili, koliko dugo, koliko su stari, čime ju je ubio, kako i gdje, već se raspliće cijela jedna priča o odnosu žrtve i počinitelja, o tome da se u sustavu nisu prepoznali neki momenti gdje se žrtva zapravo mogla i spasiti.
Zašto ste kao početak uzeli 2016. godinu?
Godine 2017. Pravobraniteljica je osnovala Femicide Watch i počela detaljnije opisivati slučajeve u godišnjim izvještajima. Prve analize slučajeva koje je ona napravila su iz 2016. godine i zato sam i ja krenula s tom godinom.
Podaci na interaktivnoj karti koju je objavila organizacija FemPlatz su iz 2020. godine?
Da, i ona sadržava i podatke o intimnom partnerskom femicidu i o slučajevima kada sin ubije majku. Samu mapu su kolegice iz Srbije napravile 2020. pa nije imalo smisla za Hrvatsku uvoziti informacije iz ranijih godina.
U kojoj je fazi istraživanje? Možete li nam otkriti ponešto o rezultatima koje ste dosad obradili – o dinamici femicida kroz godine te o problemima na koje se može obratiti pozornost da bi se femicid spriječio?
Najkasnije u svibnju istraživanje bi trebalo biti objavljeno. Treba mi još malo vremena da sve posložim i napišem.
Kada govorimo o rezultatima, zanimljivo je da su ubojice uglavnom supruzi, u manjem broju slučajeva su žrtva i počinitelj bili samo u vezi. Dakle, uglavnom su bili ili u braku ili u nekom obliku separacije kao što je početak rastave braka. Također, primijetila sam da u određenom broju slučajeva dolazi do takozvanog prekomjernog ubijanja, odnosno do onoga što Amerikanci nazivaju overkill– dakle, ne uzme se nož ili vatreno oružje i napravi se jedan potez ili ispali jedan metak, nego puno više. Femicid se najčešće izvršava u zajedničkom domu ili u domu u kojem žena trenutno boravi. Također, primijetila sam da je tu prisutna intencija, što brojke ne mogu pokazati, ali kada se analiziraju slučajevi, vidi se da je femicid namjerno ubojstvo. Ne radi se o ubojstvu iz strasti nego o planiranom ubojstvu.
Što ukazuje na to da je ubojstvo planirano?
Neke žene su ubijene na spavanju, neke su sačekane kada su išle na posao ili s posla, muškarac je došao k ženi s oružjem. U dvije godine smo imali dva slučaja u kojima je muškarac došao k ženi na radno mjesto i ubio ju je. Dakle, sve ovo ukazuje na intenciju. Obično prethodi svađa, ali ne bih rekla da je to slučaj „dogodila se svađa, pa ju je ubio“ – kada ti netko počne prijetiti, naravno da dođe do svađe. Svi ovi slučajevi pokazuju da je postojala namjera.
Pokazuju li rezultati da su počinitelji otprije poznati policiji?
Ovisi što to znači. Pažnju sam obratila na dvije stvari: je li žena prijavila nasilje – i u manjem broju slučajeva jest, točnije u 16 od 56 analiziranih slučajeva. Druga stvar koju sam gledala jest jesu li muškarci počinili kazneno djelo koje je nevezano uz obiteljsko nasilje – ima ih, ali ne bih rekla da su počinitelji femicida osobe s policijskim dosjeom. Također, bilo je ubojica koji su bili visokoobrazovani, bilo ih je i s nižim obrazovanjem. Sve to varira, i socijalni status nije ključni prediktor femicida. Bilo je slučajeva gdje su ustanovljeni nasilje ili prisilna kontrola tijekom suđenja, ali to nije bilo ranije prijavljeno policiji.
Pravnici kažu da je prisilna kontrola veći prediktor femicida nego fizičko nasilje. Što sve spada u prisilnu kontrolu? Hoće li nam vaše istraživanje dati uvida u to?
Recimo, u slučaju Lidl tek tijekom suđenja dobili smo informacije da je u vezi prevladavala prisilna kontrola. On je nju kontrolirao i maltretirao, nije joj dao spavati, maltretirao ju je preko telefona, financijski ju je zlostavljao, dolazio joj je na posao pričati sa šeficom…
Istraživanje sam zamislila tako da na početku bude klasična deskriptivna statistika gdje ću pokazi odnos žrtve i počinitelja, godine starosti, mjesto počinjenja – javni prostor ili kućanstva, koje je oružje korišteno… A s druge strane provlačim svaki slučaj kroz osam stupnjeva. Naime, bivša policajka i sadašnja istraživačica Jane Monckton Smith je napravila nešto što se zove „crta femicida“, i zaključila da veze u kojima prevladava prisilna kontrola mogu u osam stupnjeva dovesti do femicida. Svaki analizirani slučaj završava femicidom, pa ima zajedničku komponentu, ali me zanimaju ove prethodne komponente tipa je li u bivšim vezama muškarac bio nasilan, kako se veza kretala na početku – kada je uspostavljena prisilna kontrola, što je bio okidač – što je dovelo do promjena u vezi, nakon što je došlo do promjena je li došlo do eskalacije…
Koliko je teško doći do svih tih informacija?
Teško je, to je rudarski posao, ali lakše je ako znaš što tražiš. Prije nego sam sve počela, posložila sam pitanja po kojima želim raditi analizu – tko, kada, gdje, odnos žrtve i počinitelja, sociodemografska obilježja, je li počinio samoubojstvo kasnije, povijest veze, prisilna kontrola, nasilje u vezi…
Koliko slučajeva je završilo samoubojstvom počinitelja?
U ovom uzorku od 56 slučajeva koje analiziram, 40 posto je završilo suicidom. To znači da 40 posto počinitelja neće doći na sud.
U Kaznenom zakonu femicid će biti definiran kao „rodno utemeljeno ubojstvo žene“. Što mislite o toj definiciji naspram prve (tko ubije blisku osobu kaznit će se kaznom zatvora od 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora)?
Smatram da je ova nova kvalifikacija mnogo bolja od prve koja je bila predložena.
Kojom se definicijom femicida vodite u istraživanju?
Vodim se definicijom koju je dao European Institute for Gender Equality.
Femicid se uvodi kao kazneno djelo, ali se po kazni izjednačava s ubojstvima svih drugih bliskih osoba. Negoduje se zbog toga, je li važno da kazna budu stroža i zašto?
Žena ubije muža, intimnog partnera – bit će osuđena za teško ubojstvo. A što ako je ona žrtva nasilja? Bit će osuđena isto kao i muškarac koji je počinio femicid i koji je ženu godinama zlostavljao, i potom ju ubio jer je odlučila otići.
Do toga je došlo jer su suci Kaznenog suda govorili o usporedivosti – ali mi o tome ne možemo govoriti. Prvo što nam nedostaje je analiza – s jedne strane žena koja ubije svog intimnog partnera, s druge strane muškarac koji ubije svoju intimnu partnericu. Potrebno je istražiti okolnosti, što je prethodilo tome… kada bi se to napravilo vjerujem da bi se pokazalo da to nikako nije usporedivo jer ne znam za ni jedan slučaj u Hrvatskoj gdje je žena dočekala muškarca i ispalila u njega 22 metka, ne znam ni jedan slučaj gdje je žena svog intimnog partnera izbola 88 puta nožem, ne znam ni jedan slučaj gdje je žena zadavila svog partnera, umotala u tepih, bacila u septičku jamu i četiri mjeseca govorila da je otišao kod ljubavnice… to su slučajevi femicida. Niti jedno ubojstvo muškarca nije bilo toliko okrutno.
Ne mogu govoriti kako će suci suditi, možda se dogodi da sudac odredi minimalnu kaznu za femicid, a možda će davati dugotrajni zatvor. Ono što je dobro – kada intimni partner ubije partnericu ili sin majku, to se više neće moći prekvalificirati u ubojstvo nego će ostati teško ubojstvo. Do sada se znalo dogoditi da su prekvalificirani, iako su bili grozni slučajevi. Sud će valjda uzeti u obzir neke okolnosti i gledati širu sliku. Praksa će pokazati najbolje. Pitanje je prevencije, nije dobro da se sve svodi na mijenjanje zakonodavnog okvira. Vlada je najavila i edukaciju sudaca.
Je li edukacija sudaca rješenje?
Je, ali edukacija mora biti sustavna. Mora biti stalna, redovita. Ovisi što će oni dobiti, koji sadržaj – hoće li dobiti par definicija o tome što je rodno uvjetovano nasilje, što kaže Istanbulska konvencija ili će raditi analize slučajeva femicida i teškog obiteljskog nasilja. Bitan je sadržaj koji će im se predstaviti – zakon znaju, Istanbulsku mogu sami pročitati, ali to dodatno shvaćanje problematike otkud počinje nasilje nad ženama je ključno za takve edukacije.
U izvješću skupine stručnjaka Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, stoji da u kaznenom pravosuđu prevladavaju patrijarhalni stavovi i predrasude, kako tome stati na kraj?
Edukacija, edukacija, edukacija. Bilo mi je zanimljivo čitati ono što se događalo u slučaju Lidl u Splitu gdje je netko iz Državnog odvjetništva prepoznao da je postojalo nasilje u vezi i prisilna kontrola, bez obzira što nije bilo prijavljivano. I zbog toga je počinitelj dobio 35 godina zatvora. To su pomaci. Neću reći da edukacija treba započeti u vrtiću, ali studenti na Pravnom fakultetu trebaju imati obavezan kolegij o rodno uvjetovanom nasilju jer zakoni više nisu rodno neutralni. Postoji kolegij na Pravnom fakultetu, ali je vrlo mali broj polaznica – namjerno kažem polaznica – jer žene su uvijek zainteresiranije za problematiku i kolegij nije obavezan.
Dakle, Hrvatska zasad nema femicid u zakonu, nedostaje sustavno praćenje podataka… no, prije svega – nedostaje prevencija? Tko je odgovoran?
Onaj tko je potpisao Istanbulsku konvenciju. Potpisivanjem i ratifikacijom, država je preuzela obavezu ispunjavanja onoga što tamo piše. Istanbulska konvencija se bazira na četiri stupa – prevencija, zaštita žrtava, progon počinitelja i koordinirane politike. Kroz izmjene Kaznenog zakona došli smo do toga da nam zakoni nisu više u potpunosti rodno neutralni, ali ostaju i druge stvari koje su nužne za napraviti. Dakle, odgovornost je na državi.
Vodile su se polemike oko toga treba li femicid uopće uvrstiti u Kazneni zakon. Što mislite? Koliko će to pripomoći u borbi protiv femicida?
Pratila sam javnu raspravu i najviše su se lomila koplja oko toga da će to biti diskriminatorno prema muškarcima. Suci su se bunili zbog usporedivosti, po meni je to jako teško usporediti, kao što sam već i rekla. Ministarstvo je tome pokušalo doskočiti dijelom koji se odnosi na ubojstvo bliske osobe i na taj način napraviti usporedivu situaciju, vidjet ćemo što će biti s tim u praksi.
Budući da ste se u prikupljanju podataka ponajviše oslanjali na novinske članke, možete li prokomentirati način na koji mediji izvještavaju u femicidu?
Izvor su mi bili izvještaji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i mediji – što žući mediji, to više informacija – hvala 24sata i Danica.hr. Recimo, kod slučaja Bisag novinari su napisali meni korisnu informaciju, da je on nju uhodio. Uhođenje je jedan od velikih prediktora femicida. Slučaj Komšić rekonstruirala sam zahvaljujući Index.hr-u.
Možete li navesti zemlje koje su se dobro uhvatile u koštac s ovim problemom? Što to one dobro rade?
Zbog dobrih praksi mogu navesti Belgiju i Maltu koje su donjele zakon o femicidu, a Španjolska ima dobre preventivne prakse koje su fokusirane na obiteljsko nasilje. Jedno je femicid inkriminirati kao kazneno djelo, a drugo donijeti zakon s podzakonskim aktima – tada je to puno šire i može definirati i prevenciju i zaštitu žrtava, a to je ono gdje mi štekamo. Mi ne vjerujemo ženi. Sljedeća zagovaračka točka ženskih nevladinih organizacija je sveobuhvatni zakon o femicidu ili o suzbijanju nasilja nad ženama.
Velika Britanija ima dobru praksu analiziranja događaja. Čitala sam neke studije u kojima se sedam slučajeva femicida analizira usporedno s listama procjene rizika – funkcionira li to, što se moglo popraviti… upravo nam to nedostaje – istraživanja, analize, studije, analize presuda. Nedostaje nam baza znanja o nasilju nad ženama. Bez toga ne možemo popravljati stvari.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.