Amer A. Šam, odvjetnik i član Inicijative za slobodnu Palestinu u razgovoru za H-Alter komentira presudu Međunarodnog kaznenog suda u tužbi za genocid Izraela nad palestinskim stanovništvom u Gazi: ICJ je u potpunosti prihvatio dokaze Južne Afrike, a s pravom odbacio izraelske. Utvrđeno je da djela koja Izrael čini mogu biti genocidna djela, te da su izjave izraelskih dužnosnika i vojnika genocidne izjave koje moraju biti kažnjene i spriječene. Ako države nastave politički podržavati Izrael, moraju znati da to znači suučesništvo u genocidu.
U petak, 26. siječnja Međunarodni sud pravde (ICJ) pod predsjedanjem američke sutkinje Joan Donoghue donio je odluku o hitnim mjerama koje je Južna Afrika zatražila u svojoj tužbi za genocid koju je pokrenula protiv Izraela zbog rata u Pojasu Gaze. Na 84 stranice odluke, ICJ je od Izraela zatražio da poduzme sve mjere u svojoj moći kako bi spriječio genocid u Pojasu Gaze. Sud je također naredio Izraelu da poduzme mjere za sprječavanje i kažnjavanje izravnog poticanja na genocid, te osigura očuvanje dokaza u slučajevima navodnog genocida. Izrael također mora poduzeti hitne mjere kako bi omogućio pružanje potrebnih osnovnih usluga i humanitarne pomoći u Pojasu Gaze. Osim toga, Izrael mora u roku od mjesec dana izvijestiti sud o tome što čini da bi poštovao njegovu odluku i spriječio genocid u Gazi.
Tim povodom razgovarali smo palestinsko-jordansko-hrvatskim odvjetnikom Amerom A. Šamom, članom Inicijative za slobodnu Palestinu, kojoj pomaže pravnim savjetima. Iako mu je specijalnost međunarodno trgovačko pravo, zbog rata se posebno posvetio istraživanju međunarodnog prava. Radio je s velikim pravnim tvrtkama u Sjedinjenim Državama i Britaniji, te predavao pravo na sveučilištu u Bahreinu.
Kako ocjenjujete odluku Međunarodnog suda pravde?
Želio bih prvo nešto reći o samom Međunarodnom sudu pravde, koji je najviši sud UN-a, specijaliziran za sporove među državama. ICJ nema mogućnost nametanja provedbe odluka koje donosi. Odluke provodi Vijeće sigurnosti UN-a, u kojem SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina imaju pravo veta. U slučaju veta, odluka se prosljeđuje Generalnoj skupštini, koja ima pravo donošenja mjera u skladu s međunarodnim pravom i Poveljom UN-a. Tada svaka zemlja može donijeti niz mjera, uključujući sankcije, embargo na prodaju oružja i sl. kao što je bio slučaj u sličnoj tužbi protiv Rusije za genocid u Ukrajini.
Tužba koju je podnijela Južna Afrika na temelju Konvencije o genocidu, različita je od drugih tužbi kojima se ICJ bavi. Konvencija je donesena neposredno nakon 2. svjetskog rata, kada je svijet bio zgrožen onime što se dogodilo. Konvencijom se cijelom svijetu htjela nametnuti obaveza da se u budućnosti spriječi i kazni svaki pokušaj genocida, po načelu erga omnes[1] koji konvenciji daje poseban status. Dakle, ako postoje indikacije da se negdje događa genocid, sve zemlje imaju obavezu da ga pokušaju spriječiti. To uključuje i Hrvatsku, koja bi morala djelovati bilo putem diplomatskog pritiska, uvođenjem sankcija ili već usvajajući druge mjere predviđene međunarodnim pravom.
Ali odluka ICJ-a od 26. siječnja ne tvrdi da se u Gazi doista provodi genocid?
To nije točno, jer sud zapravo nije bio nadležan odlučivati o tome je li na djelu genocid. Do konačne odluke kojom će se potvrditi da se doista radi o genocidu mogu proći godine, a do tada u Gazi možda više neće biti Palestinaca. Ono o čemu je sud bio nadležan odlučiti je postoji li vjerojatnost genocida, te je li situacija dovoljno hitna da sud propiše hitne mjere.
Konvencija kaže da masovna ubojstva, uzrokovanje fizičke i mentalne patnje, te sve mjere nametnute jednoj grupi s namjerom njezina uništenja, poput onemogućavanja pristupa hrani, vodi, lijekovima, kao i prisilna preseljenja jesu genocid. Važan element koji Konvencija navodi je genocidna namjera. Kao primjer mogu navesti presudu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, po kojoj je pokolj u Srebrenici osuđen kao genocid, iako tamo nisu ubijeni svi Bošnjaci.
Dakle, do konačne odluke može proći mnogo vremena. Koje se mogućnosti djelovanja već sada otvaraju ovom odlukom Suda?
Odlukom Suda Izraelu su izrečene privremene mjere. To znači da je Sud zaključio da postoji dovoljno indicija da se u Gazi događa genocid i da postoji potreba za hitnom intervencijom kako bi se zaustavio mogući genocid i spriječilo daljnje pogoršanje situacije. Ta odluka ima ogromno značenje. Želim razjasniti dva aspekta te odluke. Prvi element odnosi se na prijepor oko toga toga postoje li indicije da se događa genocid i postoji li opasnost od nanošenje nepopravljive štete u slučaju izostanka hitne intervencije. Drugi element odnosi se na mjere koje je Sud propisao u ovom slučaju. Većina se komentara usmjerila samo na ovaj drugi element, ali smatram da je iznimno važno pozabaviti se analizom Suda kojom se utvrđuje vjerojatnost genocida nad stanovništvom Gaze, te hitnošću djelovanja.
Možete li nam reći nešto više o toj analizi Suda temeljem koje su propisane privremene mjere?
Želim ukazati na neke važne detalje u obrazloženju koje je pripremila Južna Afrika, te u obrani koju je iznio Izrael, a želim podsjetiti i na neke političke izjave koje su dali Antony Blinken, kao i ministri vanjskih poslova Velike Britanije i Njemačke u trenutku podnošenja tužbe.
Prva reakcija Izraela bila je proglašavanje tužbe nečuvenom, te pravno i činjenično neutemeljenom. Izrael je optužio Južnu Afriku da je odvjetnik Hamasa. Blinken je praktički ponovio neke od izraelskih objeda. Za vrijeme saslušanja, Južna Afrika iznijela je niz dokaza da su izraelske vojne akcije neselektivne, odnosno da nesrazmjerno pogađaju civilno stanovništvo, da je opsada stvorila humanitarnu katastrofu, a kao dokaze navela je izvještaje različitih UN-ovih agencija i organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha. Sve su to vrlo snažni dokazi. Južna Afrika je također dokazala da postoji genocidna namjera, referirajući se na javne izjave izraelskih dužnosnika i vojnih zapovjednika. Pokazala je također i snimke izraelskih vojnika koji na terenu ponavljaju te izjave.
Na čemu su se temeljili izraelski argumenti?
Izrael je na to odgovorio pokušavajući sve svesti na akcije Hamasa 7. listopada. Međutim, s pravne strane gledano, to što je Hamas učinio ne može biti opravdanje za genocid, a o tome se u ovoj tužbi radi. Izrael je također tvrdio da je visoka smrtnost civila rezultat toga što Hamas koristi stanovnike Gaze kao ljudski štit. Kao dokaz tome priložili su fotografije koje su snimili izraelski vojnici koje prikazuju, primjerice, puške uz dječji krevet. Međutim, zašto bismo vjerovali vojsci koja je optužena da provodi genocid? Kako da znamo da te puške nisu tamo postavili upravo izraelski vojnici?
Dakle, možemo reći da je Sud u potpunosti prihvatio dokaze Južne Afrike, a s pravom odbacio izraelske. Utvrđeno je da djela koja Izrael čini mogu biti genocidna djela, te da su izjave izraelskih dužnosnika i vojnika genocidne izjave koje moraju biti kažnjene i spriječene. Ovo je vrlo čvrst i odlučan odgovor na sve izjave koje su slučaj nazivale „neosnovanim“.
Što je s mjerama koje je tražila Južna Afrika? U kojoj mjeri ih je Sud uvažio?
Zatražen je hitni prekid vojnih operacija, prestanak i kažnjavanje genocidnih izjava i djelovanja, omogućavanje dostave hrane i lijekova, te pristup drugim osnovnim životnim potrepštinama. Također je zatraženo da Izrael u kratkom roku izvijesti o provedbi tih mjera. Iz odluke Suda jasno je da je u potpunosti prihvatio južnoafričke zahtjeve. U obrazloženju odluke citirao je iste UN-ove agencije i organizacije za ljudska prava na terenu. Ni u jednoj rečenici odluke Sud se ne referira na izraelske dokaze. I zato je ova odluka toliko važna. Važno je također spomenuti da je za odluku glasalo 15 od 17 sudaca. Među sucima koji su glasali za odluku su i suci iz Sjedinjenih Država, Francuske, Australije, zemalja koje podržavaju Izrael. Znači, ne može se govoriti o pristranosti Suda, kao što je to pokušao insinuirati izraelski diplomat Mark Regev, prije donošenja odluke.
Za mene kao Palestinca ova je odluka povijesna, jer 75 godina nijedno međunarodno tijelo nije pokazalo da nas je u stanju čuti. Vidjeti danas da američki, francuski, australski suci smatraju da je tužba za genocid legitimna, za nas predstavlja veliku stvar. Žalosno je samo da mainstream mediji tome nisu posvetili dostojnu pažnju.
Ipak postoji razočaranje činjenicom da Sud nije zatražio prekid vatre. Netanyahu je to odmah pokušao interpretirati kao svoju pobjedu.
Da, pokušao je to interpretirati kao potvrdu izraelskog prava na samoobranu. Međutim, u odluci Suda se uopće ne spominje pravo Izraela na “samoobranu”. Pravno gledano, Sud zapravo niti nije mogao narediti prekid vatre, jer se Izrael nalazi u vojnom sukobu s militantnim palestinskim organizacijama, koje nisu stranke u ovom sudskom slučaju i ne postoji način da Sud tim militantnim organizacijama nametne poštivanje prekida vatre. Dakle, da biste postigli primirje, ne možete nametnuti prekid vatre samo jednoj strani u sukobu. Međutim, mjere koje je Sud naredio zapravo zahtijevaju prekid vatre, jer ih Izrael ne može provesti bez zaustavljanja vojnih operacija, kao što je to naglasila i južnoafrička ministrica Naledi Pandor.
U slučaju koji je bio pred ovim Sudom 2004. a odnosio se na zid koji je Izrael podigao oko Gaze, ICJ se pozabavio pitanjem prava na samoobranu. Tada je zaključio da, budući da se radi o okupiranom teritoriju, to pravo ne vrijedi, jer je Palestina ilegalno okupirana. Prema međunarodnom pravu uopće nije upitno da je izraelska okupacija ilegalna. S tim su se složili čak i SAD i Velika Britanija, unatoč tome što SAD ulaže veto na sve mjere vezane za okončanje okupacije. Stoga se pravo na samoobranu ne može primijeniti u ovom slučaju.
Što onda znače privremene mjere koje je Sud zatražio?
Znače da Izrael mora potpuno promijeniti način na koji vodi ovaj rat. Masakr civila se ne smije nastaviti. Mora se zaustaviti i kazniti svako javno poticanje na genocid. Sud je poimence spomenuo da izjave Isaaca Herzoga, predsjednika Izraela i Yoava Gallanta, ministra obrane potiču na genocid. Sud je također zatražio prekid ove nehumane opsade Gaze i omogućavanje dostave humanitarne pomoći, iako je Izrael tvrdio da brine o palestinskim civilima. Da je tome doista tako, ICJ ne bi to morao tražiti.
Koje su implikacije odluke ICJ na ponašanje osobito zapadnih država? U hrvatskim medijima je prošlo gotovo nezapaženo da je isti dan, u petak, 26. siječnja održano prvo saslušanje na federalnom sudu u Kaliforniji povodom tužbe za sudjelovanje u genocidu u pojasu Gazu, koju je protiv predsjednika Joe Bidena, državnog sekretara Antonyja Blinkena i ministra odbrane Lloyda Austina, podnijela neprofitna pravna organizacija Center for Constitutional Rights.
Ako države nastave politički podržavati Izrael, moraju znati da to znači suučesništvo u genocidu. To je nešto što mediji ne govore ljudima, a pravno gledano radi se upravo o tome nakon ove odluke Suda. Žalosno je što političari, državnici to znaju. Oni imaju pravne savjetnike i upoznati su s konzekvencama ove sudske odluke. Centar za ustavna prava (CCR), njujorška grupa za građanske slobode, u studenom 2023. podnio je tužbu u ime palestinskih organizacija za ljudska prava, Palestinaca u Gazi i američkih građana čiji se članovi porodice nalaze u opkoljenoj enklavi u kojoj terete predsjednika SAD-a i dva člana njegove vlade da nisu spriječili masovne zločine, nego da su dostavljanjem vojne pomoći Izraelu pomogli i ohrabrili genocid u Gazi.
No, mene mnogo više zanima što stanovništvo zapadnih država zapravo zna o sukobu. Zato smatram djelovanje građanskih inicijativa poput Inicijative za slobodnu Palestinu iznimno važnim.
Koja su vaša očekivanja od ove odluke. Čemu se nadate?
Na osnovu prvih reakcija osobito europskih državnika, očekujem da Vijeće sigurnosti UN-a obavi svoj posao i podrži privremene mjere koje je Sud predložio. Nadam se tome ne samo zbog palestinskog, nego i zbog izraelskog naroda kojeg ovaj rat također pogađa. Sudbina Palestina se više ne može ignorirati. Irska, Španjolska, Belgija, Slovenija već traže da EU prizna palestinsku državu, a to je odluka na koju SAD ne može uložiti veto. I to mi daje nadu, jer priznanje palestinske države podrazumijeva prestanak okupacije pojasa Gaze, Zapadne obale i istočnog Jeruzalema. Ovo je trenutak kada bi se stvari mogle početi mijenjati. Situacija aparthejda nije održiva. Gaza je već 17 godina zatvor na otvorenom i kad ljudima nametnete takve uvjete života u kojima nemaju nikakva prava, lišeni su sredstava za život, gospodarstva, nade… Najgušće naseljeno područje na Zemlji s najvećom stopom nezaposlenosti, i onda se čudite kad se ljudi pobune! Podrazumijeva se da ne odobravam bilo kakvo kršenje međunarodnog prava od strane bilo koga, ali mi je apsurdna ideja demoniziranja svakog otpora okupaciji. Prema međunarodnom pravu, svaka nacija pod okupacijom ima pravo na samoobranu, otpor okupaciji. Zar mislite da se problem sigurnosti Izraela može riješiti tako da u situaciji kada se pojavi otpor zaspete cijelo područje bombama? Zar ne mislite da bi se situacija bitno promijenila da tim ljudima date pravo glasa, mogućnost razvoja vlastitog gospodarstva, ribarstva, trgovine, vlastiti novac, slobodu kretanja… Ne bi li to sasvim drugačije utjecalo na izraelsku sigurnost?
Nakon svih ovih zločina, kako je uopće moguće zamisliti zajednički budući život bez obzira na modus političkog rješenja?
Na prvom mjestu, potrebno je priznati što se ovdje dogodilo i događalo posljednjih 75 godina. Ne može se više prešućivati nakba 1948. Treba priznati da je cionizam projekt nasljeničkog kolonijalizma, kao što su to otvoreno zagovarali rani cionisti poput Vladimira Jabotinskog, o čemu piše izraelski povjesničar Illan Pappe. Kolonijalna priroda cionizma nije nikakva tajna. Primjerice, New York Times je 1912. objavio članak američkog rabina u kojem poziva Židove da se nasele u “cionističkim kolonijama” u Palestini.
Ne smiju se prešutjeti svi zločini koji su se dogodili. Opsada Gaze je potpuno neupitan slučaj kolektivnog kažnjavanja i kao takva predstavlja ratni zločin. Ilegalna naseljevanja predstavljaju zločin protiv čovječnosti. Želimo uspostavu Međunarodnog kaznenog suda sličnog Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji bi bio neovisan i pravedan, i koji bi istražio zločine počinjene od strane obiju strana. Bez uspostave pravde nema mogućnosti za zajednički život. Mogao bih bez problema živjeti s Izraelcima koji protestiraju protiv okupacije i cionizma. Mnogo je primjera koje znam, poput grupe Radical Bloc Tel Aviv, časopisa “972” i pojedinaca poput Ilana Pappea, Avija Shlaima, Gedeona Levyja, Daniela Levyja, Mika Peleda i tisuća Izraelaca koji dijele slična stajališta. Imam puno poštovanja i divljenja prema takvim ljudima, i zapravo bih volio živjeti s njima. Nema nikakvog razloga te ljude smatrati odgovornima za zločine koje je počinila izraelska vlast. Vjerujem da ni drugi Palestinci ne bi imali ništa protiv uspostave mira s takvim ljudima.
Ali postoje drugi segmenti izraelskog društva, i ljudi poput ministra nacionalne sigurnosti Ben-Gvira, koji je odgovoran za ratne zločine, uključujući mučenja u zatvorima, kao i neki prethodni izraelski dužnosnici odgovorni za niz ratnih zločina. Njima bi trebalo suditi na posebnom Međunarodnom kaznenom sudu za Palestinu i Izrael. Ako bi se to dogodilo, pravda bi bila zadovoljena i vjerujem da bi trajni mir postao moguć. Nitko nema ništa protiv Židova kao takvih, a to je jasno svakome tko poznaje povijest islamskih carstava, gdje su Židovi živjeli pod zaštitom muslimana bez diskriminacije i predrasuda. Ali imamo problem s načinom na koji je uspostavljena država Izrael i zločinima, diskriminacijom i progonom koje je država Izrael počinila nad Palestincima. Nažalost, u ovom trenutku se čini da međunarodna zajednica nije spremna poduzeti ozbiljne praktične korake koji bi donijeli mir. No, svijet se mijenja i sve je otvoreno.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.