Prije nekoliko tjedana Savjetodavni odbor Vijeća Evrope o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj objavio je “Mišljenje” o dostignućima naših vlasti u provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Mišljenjem je obuhvaćeno stanje svih dvadeset i dvije nacionalne manjine koliko ih je ustavno priznato u Hrvatskoj.
Međutim, ESF-programom “Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.” iz kojega se H-Alter zadnjih godinu dana financira, u okviru kojega proizvodimo ovaj članak, i čija nadležna tijela cenzorski, poput kopca vrebaju na svaku napisanu riječ, izričito je obuhvaćena samo jedna nacionalna manjina, i to romska. U članak je moguće uvrstiti također i pripadnike srpske nacionalne manjine, pod uvjetom da se radi o izbjeglicama, povratnicima ili eventualno o ljudima uz koje se na neki način vezuje problem beskućništva – što su, zbog HDZ-ove “demografske politike” koju za ovu priliku možemo sažeti u narudžbu “Srbe treba snažno udariti da praktično nestanu” (Tuđman, Bri
oni, srpanj 1995.). karakteristično stanje stvari za pripadnike te manjine, prije svega na bivšim ratom pogođenim područjima. Zbog čestih proustaških ispada u našoj javnosti, oko kojih na političkoj desnici postoji samo taktičko razlikovanje oko pitanja treba li ih jasno (DP i srodnici) ili uvijeno (HDZ) ispoljavati, u projekt Ranjive na vidjelo jednim smo člankom uvrstili i pripadnike židovske manjine. Podrazumijevali smo da su Židovi nezaobilazni u bilo kakvom ozbiljnom govoru o ranjivosti društvenih skupina, i to zbog genocida koji je nad njima proveden u NDH (gdje bi izraz “ranjivost” mogao poslužiti samo kao eufemizam), i zbog aktivnog proustaškog stava koji je je u tridesetak godina moderne Hrvatske postojao u “stožernoj hrvatskoj stranci” i desnije od nje.
Podrazumijevali smo, k tome, da je razgovor o Židovima i s njima nužan za senzibilizaciju čitalaca o problematikama ranjivih skupina kao takvih. Osim što je bio direktno usmjeren protiv njih (i Roma), a u NDH-ovskom slučaju i protiv Srba, fašizam/nacizam je proganjao i druge društvene skupine koje modernim rječnikom nazivamo ranjivima: osobe s invaliditetom, osobe s mentalnim poteškoćama, homoseksualce, žene kojima je pridavana prvenstveno reproduktivna funkcija i zadaća. Održavanje stanja “ranjivosti” tih društvenih skupina, smatrali smo dalje, povezano je na razne načine sa sveprisutnom fašistoidnošću. Međutim, objavljeni osvrt na konferenciju Novi pristupi nasljeđu holokausta i obrazovanju o holokaustu rigidni su ESF-nadziratelji odbili “prihvatiti” kao dio ovog medijskog projekta, uz obrazloženje da je za nekoliko redaka – prekratak od ugovorenog gabarita (!!!).
Tako da smo, zahvaljujući tim svim projektnim nastranostima, u prikazu mišljenja Savjetodavnog odbora limitirani na romsku i dijelom srpsku manjinu, a usprkos spomenutoj cenzuri od strane nečega što se zove PT2, napisat ćemo par riječi i o židovskoj. O ostalim vas dijelovma ovoga dokumenta informirati nećemo, jer riskiramo da nam PT2 opet “ne prihvati” članak. “Projektno financiranje” novinarstva doseglo je, eto, razinu na kojoj se neposredno protivi logici samoga novinarstva.
Odmah u uvodnim dijelovima svojega “Mišljenja”, Savjetodavni odbor upozorava da su se zločini iz mržnje i incidenti govora mržnje u medijima i u političkom diskursu posljednjih godina povećali. Nagli porast radikalnog nacionalizma, dodaju, imao je sveukupni negativni utjecaj na uživanje manjinskih prava, i to posebno u postkonfliktnim područjima. Javnom raspravom vezanom uz nacionalne manjine dominiraju antimanjinska retorika i predrasude, a najviše su pogođene pripadnice i pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. Povijesni revizionizam, uočavaju, pogađa srpsku, romsku i židovsku nacionalnu manjinu.
Vlada pritom postupa, slobodnije interpretiramo, s figama u džepu. Usvojila je operativne programe za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020., međutim “planiranim akcijama nedostaju jasni pokazatelji, rokovi i dodjela sredstava. Do sada je proveden samo mali broj aktivnosti predviđenih ovim programima”. Dakle operativni programi, umjesto da doista budu to kako se zovu, pretežno završavaju u ladicama kao mrtvo slovo na papiru. Konkretnije, Savjetodavni odbor ocjenjuje da 55 posto aktivnosti planiranih tim operativnom programima nije u cijelosti
provedeno, a 40 posto aktivnosti nije bilo niti započeto. Osim toga, na čekanju je i donošenje operativnih programa za naredno razdoblje, pa ovo tijelo VE-a poziva hrvatske vlasti da ih što prije izrade i, za razliku od dosadašnje prakse, provedu.
Među oblicima porasta povijesnog revizionizma autori ovoga dokumenta uočavaju “porast povijesnog revizionizma, afirmativan odnos spram fašističkih ideologija iz Drugog svjetskog rata, prije svega fašističkom ustaškom režimu”. Zbog toga su, izvještaj kontekstualizira događaje, “predstavnici srpske i židovske nacionalne manjne, kao i antifašističke organizacije, prekinuli praksu sudjelovanja u komemoracijama za žrtve ustaškog logora u Jasenovcu u organizaciji državnih vlasti”.
Savjetodavni odbor u tom dokumentu potiče hrvatske vlasti da osuđuju sve slučajeve javnog poticanja na nasilje i mržnju, zločine iz mržnje, kao i radikalni nacionalizam, povijesni revizionizam, veličanje osoba osuđenih za ratne zločine, kao i slučajeve protumanjinske retorike u javnom i političkom diskursu. Umjesto osude veličanja osoba osuđenih za ratne zločine, u praksi imamo vraćanje najviših državnih odlikovanja (osuđenom) Branimiru Glavašu, od strane predsjednika Republike Zorana Milanovića, nekoliko tjedana prije početka novog suđenja. Prethodnu presudu poništio je, znamo, Ustavni sud, iz formalističkih razloga, ali pritom nije doveo u pitanje niti jednu od utvrđenih činjenica.
Savjetodavni odbor također potiče naše vlasti da osiguraju kako bi se slučajevi zločina iz mržnje koji pogađaju pripadnike nacionalnih manjina sprečavali, efikasno istraživali i na odgovarajući način sankcionirali. Odbor traži od hrvatske države i ulaganje izvjesnih napora kako bi se nadzirali i sankcionirali svi slučajevi govora mržnje protiv nacionalnih manjina koji se pojavljuju na internetu, u tisku i u audiovizualnim medijima.
O položaju romske nacionalne manjine, Savjetodavni odbor primjećuje da ju i dalje karakteriziraju visoke razine socjalne isključenosti, stope napuštanja školovanja, nezaposlenosti i loši životni uvjeti, i to usprkos “dugotrajnim političkim mjerama koje je usvojila vlada”. Dakle, operativne
mjere su i opet završile u ladici, jer nisu bile dovoljno operativne, ili ih se donosilo samo u cilju odvraćanja pažnje inozemnih dosadnjakovića. “Strategija za Rome ne uključuje konkretne mjere protiv ‘antigipsizma’ kao specifičnog oblika rasizma”, navedeno je u “Mišljenju”. Također, primjećuje se da je Hrvatska 1998. godine stavila na snagu Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, međutim naša vlada već gotovo četvrt stoljeća ima “rezervu” prema primjeni te povelje na romski jezik. U razgovoru s autorima “Mišljenja”, hrvatske su vlasti rekle, navodno, da se “povlačenje rezerve još uvijek razmatra”. “Savjetodavni odbor” pak “smatra da bi primjena Povelje na romski jezik mogla pomoći vlastima da na strukturiran način promoviraju uvjete nužne pripadnicima manjine koji govore romskim jezikom da razviju svoj jezik i kulturu kao bitne elemente vlastitog identiteta.”
Da je briga oko zaštite prava manjina hrvatskoj vlasti potrebna samo kao make up za vanjsku upotrebu svjedoči i sljedeći podatak iznesen u “Mišljenju”: jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja Odborom ministara VE-a (od svibnja do studenog 2018.) bio je učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina. Slična pažnja ranjivim skupinama formalno je pridavana i u okviru nedavnog predsjedanja Vijećem EU-a od strane naše zemlje. “Unatoč navedenom, Savjetodavni odbor je tijekom posjeta Hrvatskoj više puta čuo kako je tema nacionalnih manjina nakon pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji postala znatno manji prioritet vlasti”. Po mišljenju Odbora, potrebna je “čvršća i kohezivnija predanost Vlade” davanju prioriteta manjinskim pravima kao sastavnom dijelu hrvatskih i međunarodnih pravnih obaveza. Pritom se još jednom ponavlja važnost “suprotstavljanja oživljavanju radikalnog nacionalizma, povijesnog revizionizma i antimanjinske retorike” kao i “aktivne promocije otvorenosti i poštivanja društvene različitosti”.
Kako se ovaj osvrt dosad rastegao na nešto manje od 7500 znakova s međuprostorima, a da bi ga PT2 “prihvatio” kao legitiman potrebno je da bude barem 7500 znakova dugačak, napomenimo još i da se “Mišljenje” posebno osvrnulo na stanje u hrvatskim medijima. Upozorava se na anonimne zapaljive komentare i verbalno nasilje na društvenim mrežama, pogotovo prema Srbima i Romima. Međutim, “negativni stereotipi o nacionalnim manjinama” rasprostranjeni su i u oficijelnim radijskim i televizijskim programima, “uključujući i eminentne emisije nacionalnih medijskih kuća”. Po mišljenju Savjetodavnog odbora, Zakon o elektroničkim medijima trebao bi pružiti Agenciji za elektroničke medije sredstva za sankcioniranje govora mržnje na društvenim mrežama.
Tekst je objavljen u sklopu projekta “Ranjive na vidjelo” sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.
