Katarina Peović u velikom intervjuu za H-Alter povodom objave knjige „Spontana ideologija svakodnevnih pojmova“: „Svi znamo u svojoj okolini za nekog bogataša, za kojeg cijela zajednica zna da imovinu nije baš stekao na pošten način. Smatramo da prvo treba ispitati porijeklo njihove imovine, a onda uvesti i porez na neto bogatstvo. Nakon povratka HDZ-a na vlast 2016. godine, slijedilo je novo anesteziranje poreznog USKOK-a, odnosno mehanizma koji bi mogao ispitivati porijeklo imovine.“
Prijelazom u novu, superizbornu 2024. godinu hrvatska se ljevica („nominalna“ – kakvom ju naziva naša sugovornica) lijevim biračima u javnom prostoru obraća rijetko i sramežljivo. Povodom izlaska nove knjige „Spontana ideologija svakodnevnih pojmova“ – ukoričenog zbira tekstova pisanih kroz godine za H-Alter, Novi plamen, Proletter i društvene mreže – za koju Viktor Ivančić u pogovoru piše da ju je „moguće čitati i kao neku vrstu savjetnika o tome kako odoljeti (kako se suprotstaviti) svakodnevnoj kapitalističkoj ideologizaciji“, ali i povodom recentnih istupa i akcija s partijom Radničke fronte, razgovaramo s članicom RF-a i saborskom zastupnicom, uvijek angažiranom Katarinom Peović.
U tekstovima pretežito pisanima za ovaj portal 2017. i 2018. godini govorite o ideologiji koja zadržava status quo pomoću sklopa ideologema i mitova po kojima su neke društvene istine navodno neoborive…
U tim sam tekstovima napravila prvi korak u pokušaju da objasnim neke popularne mitove koji se javljaju u javnoj sferi, poput mitova da trebamo srezati poreze, smanjiti državu, pristati na bolne rezove, stvoriti povoljnu klimu za poduzetnike i tome slično. Dakle, sve ono što čujemo u javnom prostoru u obliku neoliberalne tržišno-fundamentalističke mantre koja se nameće kao jedini mogući okvir. Moja je zadaća bila protumačiti porijeklo tih imperativa i mitova i s druge strane dati nešto što bi bilo zapravo alternativa – bolji način organizacije proizvodnje, kako bismo mogli stvarno prevladati postojeće probleme jer teorija često ostaje samo na razini kritike kapitalizma. (Usput rečeno i Marx, čije je djelo temelj antikapitalističke ljevice, dao je uglavnom kritiku kapitalizma, dok je vrlo rudimentarno skicirao bolje društvo i društvo koje bi prevladalo kapitalistički način proizvodnje.) Meni je bio cilj pokušati u našem prostoru dati perspektivu koju Alain Badiou naziva „komunističkom hipotezom”, što je za mene bila i akademska priprema za uključivanje u politiku. Tekstove za H-Alter pisala sam kako bih počela politički i angažirano djelovati, a ne samo teorijski kritizirati.
Za razliku od tekstova pisanih za H-Alter, tekst iz Večernjeg lista kao da odaje neku notu optimizma. Naglašavate da se ipak neke teme vraćaju poput kritike neracionalne proizvodnje, nezamjenjivosti radnika u javnom sektoru, važnosti domaće proizvodnje… Što je od toga preživjelo od 2020. do danas, više od tri godine nakon?
Na razini biografske note moram reći da su tekstovi za H-Alter bili priprema, dok je ovaj tekst u Večernjaku nastao u trenutku u kojem sam već duboko u politici i kao članica Radničke fronte uključena u izbore. Taj je tekst u Večernjaku izazvao puno bure i zapravo skoro pa i raskid tadašnje koalicije. U strankama Zagreb je naš (kasnije Možemo) bili su zgroženi dijelovima toga teksta. Oni su, kao i mnogi, reagirali na dio u kojem kažem da bi, u krizi u kojoj se nalazimo, dio štednje najbogatijih koji prelazi 700 000 kuna odnosno 100 000 eura (koji su zagarantirani kao polog u banci) trebalo visoko oporezivati, odnosno – preraspodijeliti. Dakle, ako u društvu imate situaciju u kojoj je zbog korone došlo do totalne blokade poslovanja i krize, mnogi su ljevičari u svijetu upozoravali da bi bilo dobro da oni koji imaju više podnesu veći teret. Kod nas je bio slučaj, kao što je i danas uostalom, da jako mali postotak ljudi drži najveći dio štednje u bankama. Bio je to postotak preko 40 posto koji se i sada kreće tu negdje.
To je zgrozilo koalicijske partnere, koji su smatrali da je ta mjera radikalna. Sjećam se da je David Harvey u tom trenutku dao intervju u Americi i da je razmatrao slične mogućnosti jer se ne možemo zaustaviti samo na dijagnozi da srednja klasa ima pravo na izolaciju, dok drugi moraju biti na prvoj liniji i to u trenutku kada još nije jasan razmjer same pandemije, na kojoj će način ona završiti i kako da se s njom borimo.
Nije baš dovoljno da srednja klasa zaključi da neki ljudi moraju biti na prvoj liniji i da se neki moraju žrtvovati. U trenutku izlaska teksta, nije bilo vidljivo čak niti koliko će biti loš Berošev način borbe s krizom. U svakom slučaju, u tom smo trenutku bili suočeni s dramatičnom situacijom u kojoj je trebalo dati afirmativna rješenja. Korona kriza i čitav taj moment bio je jako zanimljiv za ljevicu, jer se počelo dosta razgovarati o proizvodnji za potrebe. Upravo se evocirao Lebowitzev „socijalistički trokut” po kojemu je potrebno uspostaviti društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, da radnici trebaju sami organizirati proizvodnju, te da treba proizvoditi za potrebe. Dakle, da moramo imati farmaceutsku industriju koja proizvodi potrebne lijekove, prehrambenu industriju koja osigurava prehrambene potrebe, društveno organizirano stanovanje i dostupnu zdravstvenu zaštitu. Ukratko, zadovoljenje temeljnih potreba.
Ogromna kapitalistička mašina proizvodnje za profit odjednom je stala i počelo se zagovarati proizvodnju za potrebe – ekonomisti to nazivaju „ratnom ekonomijom”. Bio je to oblik rata u kojem se ipak neke segmente organiziralo u suprotnosti s ustaljenim principom proizvodnje za tržište.
Sjećam se da sam u tom trenutku čitala intervju s tadašnjim ministrom financija Zdravkom Marićem, koji je izrekao rečenicu koja kao da je izgovorena na nekom kolegiju na Filozofskom fakultetu. Rekao je da moramo organizirati svoju poljoprivrednu i farmacijsku proizvodnju i da se moramo vratiti proizvodnji za potrebe. To je u trenutku praktički izvanrednog stanja bilo mnogima prihvatljivo. Kako se korona savladavala i kako se našlo cjepivo, stvari su se vraćale u normalu, na kapitalistički business as usual. Taj trenutak bio je jako koristan za promišljanje, kao što i svaka kriza jest. Kako bi rekli kapitalisti, „kriza je prilika“. Za ljevičare je kriza trebala biti prilika za promišljanje novih načina proizvodnje. Danas je situacija u mainstream politici sasvim drugačija.
S Radničkom frontom trenutno vodite borbu peticijom za oporezivanje bogatih i za vraćanje Zakona o ispitivanju porijekla imovine. Kako će teći ta borba u nadolazećem periodu?
Izborili smo od teorije do prakse jednu malu pobjedu zato što smo jedina stranka koja je inzistirala prema HNB-u da počnu objavljivati podatke o koncentraciji štednje. Podaci su objavljeni samo jednom u prošlosti, 2014. godine. Tad je bila jasna ogromna razlika između onih koji nemaju ništa ili imaju male uloge u bankama (zapravo najvećeg broja građana) i bogate elite koja drži preko 40 posto svih uloga na bankama. Ta se statistika treba računati i pokazati svake godine. Moramo imati uvid u to koliko bogatstva generiraju najbogatiji, uostalom i zato da bismo ih oporezivali.
Mi smo u Hrvatskoj u specifičnoj situaciji. Za Božić 2023. godine dobili smo konačno od HNB-a podatke koji pokazuju više-manje slične trendove na još većoj količini novca u rukama manjine. I zato prvi puta 2023. godine imamo vijest, objavljenu na Indexu, da u Hrvatskoj postoji 964 milijunaša. I dalje ćemo inzistirati na podacima, koji moraju biti puno specifičniji, jer nije isto imaš li milijun ili 300 milijuna, a to HNB za sada ne računa. Oni daju samo podatke do milijun eura, ne iznad toga. U svakom slučaju, to je već napredak, jer nismo deset godina dobili te podatke, tako da je riječ o maloj pobjedi RF-a. Mediji su prenosili da “RF tvrdi” da je to naša pobjeda, a da je HNB to predvidio sam objavljivati. Da je to naša pobjeda vidljivo je i po tome što HNB u svojem godišnjem planu i programu za 2023. i 2024. godinu nije predvidio da objavljuje te podatke. Dakle, nisu to uopće ugradili u svoj plan i program, što bi sigurno napravili da su ih stvarno željeli objaviti, kako tvrde.
Bila sam na prezentaciji u HNB-u odmah nakon njihova objavljivanja, gdje su me opet upozorili da su to „podaci koje druge zemlje ne objavljuju”. Očito postoji mogućnost neobjavljivanja tog podatka iduće godine, što se nadam da neće biti slučaj.
Svake se godine na dan štednje objavljuje onaj manipulativni podatak u „prosječnom štediši”. Po tome ispada da prosječni štediša ima skoro 10 000 eura. Ljudi uvijek umru od smijeha, jer ne znaju koji je taj prosječan Hrvat koji ima oko 10 000 eura na štednom računu. Svi pitaju čovjeka do sebe, jer to očito nisu ljudi s kojima se druže.
Uprosječivanje je najopasnija metoda koju koristi Plenković, i na čemu uvelike dobiva izbore. Prosjek izgleda dobar, jer imamo ogromno bogatstvo koncentrirano u rukama manjine. Sada će se i jedan i drugi podatak objavljivati svake godine – svi ćemo se smijati tom prosječnom štediši, nakon čega će biti prilično jasno da većina ljudi nema ništa, ili ima malo u banci.
Idete i dalje sa svojim zahtjevima…
To je bio prvi korak, drugi korak je naša akcija u kojoj tražimo da se promatra ukupno bogatstvo, a informaciju koliko tko ima na štednji proširimo na nekretnine i na svaki drugi oblik bogatstva. Smatramo da prvo treba ispitati porijeklo imovine bogataša, a onda uvesti i porez na neto bogatstvo. Postoji i mehanizam i institucionalni okvir koji je potreban da se ispita porijeklo njihove imovine, ali očito ne postoji politička volja. Svi znamo u svojoj okolini za nekog bogataša za kojeg cijela zajednica zna da imovinu nije baš stekao na pošten način. Politička volja je zamrla nekad davno prije. Bilo je trenutaka kada je malo ojačan porezni USKOK, oko 2014. godine. Nakon povratka HDZ-a na vlast slijedi ponovno anesteziranje poreznog USKOK-a, odnosno mehanizma koji bi mogao ispitivati porijeklo imovine.
O ogromnim bogatstvima i njihovim netransparentnim stjecanjima stalno saznajemo preko velikih skandala koji su vezani uz političare ili javne osobe kao što su Dragan Kovačević, Ivo Sanader, Gabrijela Žalac i drugi. Problem je što nezakonito stečena imovina postoji i u slučajevima koji nisu medijski eksponirani. Kad ih se ozvuči i počne pratiti, saznajemo za slučajeve kao što je slučaj Kovačevića (da ima još četiri stana u Zagrebu). Za Željku Markić od istraživačkih novinara saznajemo da je u samo jednoj godini stekla čak šest nekretnina na već postojeće tri ili četiri. To su samo medijski istaknute ličnosti, a sigurno ih postoji i više. U to možemo biti sigurni jer je izvješće MMF-a uputilo da postoji 10-15 milijardi sive ekonomije u nas, a USKOK i DORH su prošle godine naplatili tek nekih 28 milijuna eura. Zašto se to ne otkriva? Gubi se trag novca, prođe puno vremena. Slučaj oca Mate Rimca pokazuje nevjerojatne stvari: neće mu se naplatiti taj pokradeni novac samo zato što je njegova firma zatvorena. Poslovni je subjekt prestao postojati i zbog toga se neće naplatiti tih 3 milijuna ili koliko je već ukupno ukrao.
Da se naplaćuje porez na neto bogatstvo porezna bi uprava imala i povod da istražuje porijeklo imovine; treća stvar koju tražimo (pored ispitivanja i oduzimanja nezakonito stečene imovine), jest porez na neto bogatstvo. Upravo zato da bi se naplatio porez na pošteno stečeno (ako takvo što uopće postoji) bogatstvo, ali i da bi se putem naplaćenog poreza poreznoj upravi dao nalog da automatski istražuje porijeklo imovine, što je u drugim slučajevima naplate poreza doista tako. Kad imaš naplatu poreza, porezna uprava ujedno prati trag novca, a mi smo jedna od rijetkih zemalja EU koja nema niti porez na nekretnine, niti porez na imovinu. Imamo i loše riješen porez na nasljedstvo. Uglavnom, porezna smo oaza za bogate – u odnosu na cijelu Europu.
Nailazi li Radnička fronta na podršku tim zahtjevima?
Otkad smo se prije nekoliko mjesecu počeli intenzivnije baviti kampanjom Oporezujmo bogate! koja uključuje i uvođenje poreza i vraćanje Zakona o ispitivanu porijekla imovine, nekoliko je većih političkih stranaka izašlo s idejom da će oporezivati nekretnine. Mi smatramo da je to puno lošija varijanta, zato što će bogati jednostavno prebaciti bogatstvo iz nekretnina u druge oblike vlasništva. Svi znamo da bogati kupuju nekretnine kao oblik štednje. Ako se uvede porez na nekretnine, više neće kupovati nekretnine nego će ulagati u dionice i stavljati novce na račun. Imaju mnoge druge oblike gdje će novac emigrirati, ali ako imamo porez na neto bogatstvo koji uključuje svo bogatstvo, onda to nije moguće.
Osim toga, porez na nekretnine je loš za Hrvatsku jer je poznato da naši građani imaju iznadprosječno visok broj nekretnina u privatnom vlasništvu, što je nasljeđe socijalizma, društvene stanogradnje i razvijenog vikendaštva. Sada bi tržište željelo da se te nekretnine stave u opticaj. Naravno da je bolje da postoji taj porez nego da ne postoji nikakav, ali on bi trebao za početak biti jako progresivan. Sumnjam da će biti takav ako ga bude HDZ uvodio. Takav bi porez trebao preskakati prvu ili čak drugu nekretninu. No, i tu se javljaju problemi, jer je pitanje koliko koštaju te nekretnine, nije ključan samo njihov broj. Sve se to može i treba procijeniti i uključiti sve oblike bogatstva.
U Americi postoje razrađeni sustavi, mehanizmi i softveri za procjenu nekretnina. Naravno da se novci na računu mogu najlakše locirati. O tome se počelo isto tako pričati, ne samo zbog Radničke fronte. Mi smo pokrenuli priču o porezima kao obliku pravednije distribucije. Porezi nisu najučinkovitiji način borbe protiv nejednakosti, oni su samo oblik pravednije distribucije bogatstva. U Americi je postojao i porez od 90 i nešto posto, koji se snižava neoliberalnim uzletom od kraja sedamdesetih. Od tada se može pratiti kako se porezi u svim zapadnim zemljama sve više snižavaju i kako se sve više pogoduje kapitalistima. Princip u zapadnim demokracijama poznat je puno prije nego što je došao u Hrvatsku, a to je ta parola Tax the rich!, oporezujmo bogate, koja kod nas nije toliko uvriježena.
Podršku smo dobili i od svih opozicijskih stranaka u Saboru za uvrštavanje Zakona o podrijetlu imovine kao točku dnevnog reda u samoj raspravi. To pokazuje, barem deklarativno, da su mnoge opozicijske stranke svjesne toga da postojeći okvir nije adekvatan i da bi uistinu trebalo puno ozbiljnije ispitivati porijeklo imovine.
U knjizi puno pišete o liberalnoj mantri po kojoj nije moralno preispitivati podrijetlo imovine i tražiti alokaciju iste.
To su ti mitovi, ideologemi o kojima sam pisala i prije koji dan povodom slučaja oca Mate Rimca. Kad je Mate u intervjuima pričao o svom ocu, uvijek ste mogli čuti da je podršku dobio od oca koji je „sve sam zaradio”. U pozadini je uvijek stajala priča koju danas znamo, da je taj novac zapravo pokraden, izvučen iz slavonske firme koja se bavila drvetom.
U principu mislim da je prilično jasno da mit o poduzetniku koji sve stječe „poštenim radom” više u nas ne drži vodu. Ima još puno slučajeva kao što je onaj s Lovrinčevićem, savjetnikom ministra Filipovića. Kada se ustanovilo da je najvjerojatnije trpao javne novce u privatne džepove, njegov nadređeni, ministar, kaže da ne vjeruje da bi Lovrinčević to radio jer je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i ostvaren čovjek.
Dakle, mislim da su se neki velovi počeli skidati i da su ljudi počeli shvaćati da se do milijuna dolazi krađom, eksproprijacijom i otimačinom. Lekcija u kojoj je Mate Rimac, u našim bi se udžbenicima trebala zvati “Primarna akumulacija kapitala”. To je način na koji dolaziš do prvog milijuna i bogatstva. No, od zgražanja nema koristi, bogataši ostaju bogati, jaz između bogatih i siromašnih će se povećati. Čak i dokazane pljačke iz primarne akumulacije kapitala koja se dešavala u pretvorbi i privatizaciji neće biti sankcionirane jer znamo već da Rimac ne mora vratiti novce. Poduka u udžbenicima ne bi trebala biti da mu je sin veliki tehnološki mag, već kako se postaje bogat izvlačenjem novca, pljačkom.
U principu, mislim da bi trebalo raditi na razmontiranju aktualnih mitova, što je za mene uvijek bio cilj. Naravno da HDZ, ali i dio opozicije, nije za ispitivanje porijekla imovine. U prvom redu takozvani ekonomski liberali na desnici i centru. Uobičava se govoriti o ekstremnoj desnici, pa čak i ljevici, ali treba razjasniti da postoji i nešto što se zove „ekstremni centar”. Za razliku od “ekstremne” ljevice, ekstremi centar zaista postoji, ljevica postoji samo kao radikalna (radikalno znači mijenjati u korijenu). Liberalni centar pokušava podvaliti tezu da su oni nekakva sredina, umjerena politička opcija, a svi ostali su ekstremi. Postoji zaista i ekstremna desnica profilirana nasilnim idejama, pogotovo prema migrantima, ali treba razjasniti da postoji i ekstremni centar koji isto tako zagovara brutalne politike prema migrantima, daleko od nekakve umjerenosti. A jednima i drugima su ishodište neoliberalne politike.
Ljude treba educirati o onome što nije razvidno prema mainstream medijima. Pojednostavljena slika ne daje uvid na pravi način što je ljevica. Treba napraviti razliku između ljevice i nominalne ljevice, koja zadnjih desetljeća nije radnički orijentirana. Ono što zovemo strankama nominalne ljevice nisu stranke zainteresirane za radnička pitanja, tako da i tu treba napraviti razliku. Radničkoj fronti je bitno mišljenje prosječnog radnika da je ljevica za navodnu zamjenu hrvatskih radnika stranima, a desnica da je, kao, protiv toga. Takva pojednostavljena i fabricirana slika ljevice koja „ne voli svoju zemlju, radnike i narod“, dok ih desnica „voli“, ne može biti dalje od istine. Za takvu su sliku odgovorne i stranke nominalne „ljevice” koje ne mogu biti dalje od radništva.
U tekstu pišete o odustanku ljevice od pojma klase i kao primjer uzimate Bernardića koji 2018. govori o pomirenju sukobu rada i kapitala.
Bernardić je jednom rekao da ne postoji sukob rada i kapitala. To je trećeputaška, blairovska mantra koju je SDP davno preuzeo – ono što je dobro za kapitalista, dobro je i za radnika i samo treba surađivati. To ne može biti dalje od istine, ne zato što je kapitalist neki moralno korumpirani čovjek, već zato što je narav kapitala takva da nužno teži oplođivanju kapitala i povećanju na račun rada onoga koji je prisiljen prodavati svoju radnu snagu jer ne posjeduje sredstva za proizvodnju – proletera.
Nažalost, nominalna je ljevica od tih teorema odustala i preuzela postmodernističke anything goes politike, tako da mogu slikati te lijepe slikovnice koje uvjeravaju radnike da oni nemaju nikakve probleme s kapitalom. Prema njima, radnici samo trebaju slijediti isti cilj kao vlasnik firme u kojoj rade i oni će zajedno stvoriti boljitak i za jednog i za drugog. Postavlja se pitanje zašto jednostavno ne podijele vlasništvo, ako su jednaki. Vlasnici često znaju reći da imaju plaću i manju od radnika, što može biti nominalno točno. Strukturalno, to nije cilj. Cilj je da vlasnik uopće ne radi. Logično je da kapitalist od radnika uvijek nastoji dobiti što više rada za što manje novaca.
Možemo gledati kako stvari stoje u praksi i kako stoje u idealtipskom obliku između čega se svašta dešava. Radnici bi to trebali prepoznati. Često se od istog ekstremnog centra čuje da radnicima ne treba dati da glasaju, jer su oni jedna glupa masa koja će nas dovesti u probleme – da je davanje previše demokracije narodu plodno tlo za fašizam, teze koje su česte u javnom prostoru i pokazuju da srednja glasa i bogatiji pokušavaju zaštititi svoje interese dok su radnici masa koju treba kontrolirati. Milanovićem se bavim u prošloj knjizi, jer je najbolji promotor te ideologije po kojoj pametni liberali trebaju zavladati radništvom i manipulirati, i to, paradoksalno, čak i u korist tih radnika, kao i naravno – u svoju korist.
Radništvo se pak odvojilo od bilo kakvih lijevih ideja. Pa kad liberalna Hrvatska nakon tzv. „nepalske Nove godine” drži predavanje radnicima da su oni zapravo zli prema migrantima, nastane nepremostiv rascjep, jer tako radnici u Hrvatskoj dobivaju poruku da oni nisu bitni, jer je sve to stvar „tržišta” na kojem se naš radnik treba izboriti ili može iseliti. Istovremeno su i sami u problemima zbog snižavanja cijene radne snage.
U tom se trenutku radništvo okreće desnici, koja kaže da je problem migrantski radnik. Ono što bi ljevica tada trebala, a to radi nažalost samo RF, jest tumačiti radnicima da im nisu protivnici migrantski radnici. Dapače, da s njima treba uspostaviti oblik saveza i da su problem poslodavci koji spuštaju cijenu rada. Snižavanje cijene rada treba biti neprijatelj domaćih i stranih radnika, ali mi se uporno zadržavamo na tome da imamo neke „ljevičare” koji govore o multikulturalnosti i da nama “nedostaje radne snage”. To je jedna od najgorih stvari koja se može čuti, i zato radnici neće vjerovati takvoj ljevici. Domaći radnici žele raditi mnoge poslove na koje se dovode strani radnici preko agregatora (firmi za uvoz stranih radnika) koje neki dostavljači s pravom nazivaju “aligatorima”. To su pravi robovlasnici koji žele robovsku radnu snagu, iako bi naš radnik htio raditi, ali ne želi robovati jer je navikao na neke standarde. Nije spreman spavati u sobi s deset osoba na krevetima na kat i raditi cijeli dan za plaću od 700 eura. Zbog toga se okreću desnici koja nudi jednostavna „rješenja”, koja to zapravo nisu. Desnica je zapravo najviše na strani kapitala i nikada neće uvesti zakone koji bi štitili radnike. Dapače, huškaju na migrante, i to je okvir u kojemu se kreću, uz potpunu svijest da će podilaziti kapitalu i osiguravati da cijena radne snage bude što niža. U tome su jednaki i Most i Domovinski pokret, kao i HDZ. S druge strane, nominalna ljevica griješi jer uopće ne priznaje činjenicu da je puno stranih radnika došlo zbog zahtjeva za jeftinom radnom snagom, neće priznati da dolazak stranih radnika snižava cijenu radne snage. Nije istina da „nema radnika”. Treba dignuti plaće, pa će ih biti.
Kad smo kod onoga što zovete nominalnom ljevicom, zanima nas mišljenje o dvoipogodišnjem upravljanju Zagrebom uz napomenu na nedavni tekst Danijele Dolenec u kojemu ističe napredak Grada Zagreba kao poslodavca od promjene gradske vlasti: „… unaprijedili smo uvjete rada, obnovili kolektivne ugovore, digli plaće, ukinuli agencijski rad i ojačali kolektivno pregovaranje…“
Zaboravljaju reći da je 700 radnika otpušteno u korporativnoj čistki. Ono što RF zamjera i što smatra da je osnovni problem s Možemo u Zagrebu i Hrvatskoj je to da su oni najviše štete napravili upravo u segmentu radničkih prava. Otpustili su radnike u čistki koju je sprovela Matija Subašić Maras, tehnnomenadžerica poznata po „uspjesima“ u otpuštanju radnika u Croatia osiguranju, što joj je bila najveća referenca. Sa sindikalcima i radnicima nije bilo uopće razgovora. Radnici su otpuštani po kriteriju godina radnog staža, statusa branitelja i eventualne opomene, što je potpuno suludo jer su to bili radnici koji su se nekada bunili protiv Bandića. Nikakav bandićevski kadar nije otpušten, jer su to bili radnici koji su najčešće bili mladi i bez djece. To je potpuno neprihvatljivo za nekoga koji se naziva lijevom vlasti. Iz toga proizlaze problemi nemogućnosti odvoza otpada, čišćenja ulica i rješavanja administrativnih pitanja zbog otpuštenih administrativnih radnika koji su za njih, očito, svi odreda bili uhljebi.
Problematično je za RF i to što su obećavali ono što nisu bili u stanju ispuniti. Ali to se nije desilo zbog njihove “nesposobnosti”. Ne slažemo se s ocjenama da oni nisu sposobni i da nam trebaju novi tehnomenadžerski kadrovi koji će biti sposobniji od njih. Oni se pravdaju snižavanjem duga i dizanjem rejtinga, iako Grad nije korporacija i ne bi trebao biti njegov cilj da bude što manje zadužen. Cilj je obavljanje komunalnih usluga, za koje svi znamo da nisu bolje jer se grad vodi korporativnim principom smanjivanja troškova, i to na štetu najslabije plaćenih radnika. Tu je i najam Tesla vozila, uzimanja menadžerskih plaća i slično.
Planirana cifra koju su najavili uštediti na “poštenim javnim nabavama” je bila previsoka. U kampanji smo isticali da to nije moguće jer nije Bandić uzimao samo od Pripuza zbog klijentističke povezanosti s njime, već zato što je dio kapitalista stvorio monopol kojega se teško riješiti. Mi smo, naravno, za to da javna poduzeća obavljaju što je više moguće posla, što nismo vidjeli u ovom zagrebačkom mandatu. Obećali su riješiti Jakuševac, iako im je problematika gospodarenjem otpada jako dobro poznata i moralo im je biti jasno da se to ne može napraviti u jednom mandatu. Čak i mitska slika s kojom će uvijek biti povezani, zabadanje zastave – simbol je obećanja koje ne mogu ispuniti. Time ne rade samo sebi štetu, odnosno stranci koja je onda bila Zagreb je naš, a sada je Možemo. Rade štetu cijeloj ljevici jer ljudi odustaju od izlaska na izbore zbog obećavanja nečega što se nije moglo ispuniti. Najgore je da ljudi povjeruju da je status quo jedino moguć. Zbog toga i jača desnica. Suodgovorni su za takvo stanje jer nisu sistemski i korjenito mijenjali stvari. Napadi za nepokošenu travu i murale po gradu su napadi desnice koja nema nikakvog programa, i kojoj je cilj samo doći do vlasti. Takve napade osuđujemo i mi, jer je to opet neki folklor, pokušaj smjene vlasti za vlastitu korist.
Upada li Možemo u istu zamku kao SDP nekada?
To je upravo bit problema s Možemo, jer su imali priliku vidjeti greške SDP-a. Iz njihovih grešaka su mogli učiti s kojim će se pritiscima lijeva vlast susresti. Naravno da nije lako sistemski promijeniti stvari, ali treba mobilizirati društvenu većinu da budu spremni na korjenite promjene, na što u Možemo nisu spremni, niti su takav mandat tražili. Nama kažu da napredujemo mišjim koracima, ali tako je i potrebno raditi, jer na drugi način ne ide. Slično se desilo Syrizi u Grčkoj, Podemosu u Španjolskoj i drugima. Syriza je išla s programom da ne treba izaći iz eurozone, ali da treba prestati s mjerama štednje, iako su upozoravani da to nije moguće, da treba izaći iz eurozone jer nije moguće promijeniti stvari, a da sve ostane isto. Bilo bi pritisaka i izolacije, reakcije kapitala i svih poznatih mehanizama koji nastupaju kada na scenu stupi uistinu progresivna lijeva vlast, ali tada ljudi moraju biti mobilizirani i spremni na takve scenarije. Zbog toga je potrebno i internacionalno djelovati, pobjeda samo u jednoj državi nije dovoljna.
Kad smo kod europske ljevice, kakvi su planovi RF-a pred europarlamentarne izbore?
Ljevica u Europi je u problemima u kojima je i hrvatska ljevica, u smislu da je puno lijevih stranaka i opcija udaljeno od radništva. Isključivo se bave svjetonazorskim temama, zbog čega radnici nemaju povjerenja u tu nominalnu ljevicu. To se događa u Njemačkoj s Die Linkeom kao plastičnim primjerom rascjepa ljevice, koja danas mora prihvatiti činjenicu da je ušla u duboke probleme. Ne znam je li Sarah Wagenknecht rješenje problema, jer nisam dovoljno insajderski upućena, ali je očit problem njemačke ljevice, koji Wagneknecht pokušava na ovaj ili onaj način riješiti – da nominalnoj ljevici radništvo više ne vjeruje, da nemaju politike koje se obraćaju društvenoj radnoj većini. Moraju duboko mijenjati svoje politike.
Treba napraviti distinkciju između liberalnog ekonomskog centra i ljevice. Nije dobra situacija niti na internacionalnoj razini, ali prisutno je ipak malo optimizma: RF surađuje i u kontaktu je s mnogim lijevim strankama. S Levicom u Sloveniji imali smo kontakte i prije njihovog ulaska u vladu, s makedonskom ljevicom imamo kontakte. Poznato je da na mojoj web stranici i stranici Radničke fronte postoji najveći promet ljudi iz bivše Jugoslavije u odnosu na sve druge stranke, koji dolaze komentirati i vide u nama neku nadu. Organizacija ljevice u BIH i Srbiji je na marginama, puno gora nego kod nas. Što se tiče zapadne Europe, gledamo rasplet situacije, pogotovo u Njemačkoj. Jako su važni sljedeći izbori u Njemačkoj, pratit ćemo što se na zgarištu njihove ljevice može desiti.
Može li se nešto napraviti što se tiče EU pritiskom na sam centar, ili su interesi centra i periferije u startu sukobljeni?
To je pitanje s kojim se mnogi ljevičari u Europi ne žele suočiti jer ispadaju euroskeptici, zato ignoriraju problem drugačijeg statusa radništva centra i periferije Evrope. To je posljedica nejednakog razvoja koji je uzrok naše pozicije na periferiji prema kojoj postajemo zapravo bazen za zapadne proizvode i izvor jeftine radne snage. Postajemo Nepal zapadnoj Europi, što je logika koju je marksistička teorija davno apsolvirala. No, ipak se uvijek javljaju priče o crony kapitalizmu, da ga treba popraviti da sliči što više kapitalizmu centra. To su spojene posude, i naše je siromaštvo povezano s njihovim bogatstvom, što nominalna ljevica odbija prihvatiti i s time se suočiti. Mi nemamo nikakav crony kapitalizam – već kapitalizam u nas izgleda upravo kako uvijek izgleda na periferiji.
Taj nacionalni okvir koji je nametnut svima sprečava prihvaćanje uzroka migracija koji se mitologiziraju kao nikada do sada jer u javnom prostoru ništa nije jasno: migranti se dijele na ekonomske i „opravdane”. Povijest kapitalizma povijest je ekonomske migracije, to je mehanizam kapitala, snižavanja troškova ili emigracije na istok, gdje su jeftiniji radnici i sama proizvodnja, ili pak da radna snaga emigrira s periferije u centar gdje predstavljaju konkurenciju domicilnim radnicima. O tome je već pisao Engels u Položaju radničke klase u Engleskoj, o odnosu irskih i engleskih radnika. Problem je isti stoljećima, i bez te perspektive nećemo daleko dogurati u dijagnozi niti rješavanju problema.
Po svim statističkim pokazateljima mi smo periferija EU-a.
I zato je potrebno stalno Plenkoviću i HDZ-u odgovarati na njihove statističke manipulacije. Kad bismo iznosili statistički podatak o odnosu naše plaće i plaća u drugim zemljama zadnjih deset godina, slika bi bila drugačija. Plenković ponavlja podatak o rastu plaća u Hrvatskoj, koji postoji, plaće su rasle, ali su u odnosu na usporedive zemlje rasle znatno sporije – zbog toga stagniramo na začelju Evrope. Isto je s inflacijom, za koju kažu da je pala, iako je samo usporena. Mi smo cijelo vrijeme u groznom zaostatku za zemljama istoka EU, kojima smo nekad bili Zapad u simboličkom smislu. Tu se ubrajaju Rumunjska, Poljska, pa čak i Bugarska. Minimalna plaća u Sloveniji je tisuću eura, a naš se premijer hvali da je naša prosječna plaća prešla tisuću eura. Kako je to moguće ako su nam troškovi života isti?
Privredni razvoj je izostao, uništili smo farmaceutsku i poljoprivrednu proizvodnju, sve je svedeno na turizam, na uslužne djelatnosti. Najrazvijenije zemlje Zapada imaju najviše 5 posto udjela turizma u BDP-u, a mi imamo skoro 20 posto. To svi znamo, i to ne ponavlja samo Radnička fronta već i liberalni ekonomisti. Ostajemo u zatvorenom krugu, jer nema želje da se korjenito promjene stvari u odnosu na centar Europe. To ne može biti učinjeno bez državnog intervencionizma, a to je postala prosta riječ. U koroni se pojavilo kao nekakvo rješenje, pa je čak i Plenković izgovarao tu prostu riječ.
I to samo zato što je bilo normalizirano u cijelom svijetu…
Tako je, uvijek preuzimamo sluganski i autokolonijalno sve što dolazi, bez ikakve kritičke perspektive. U ovom slučaju je to bilo dobro, jer je državni intervencionizam bio potreban. Zaboravlja se da je bio potreban i prije, kad smo trebali zaštiti brodogradnju, gdje smo imali know how i mogućnost proizvodnje za izvoz u industriji koja ima multiplicirajući učinak, da na sebe veže druge industrije. I taj famozni IT sektor, odnosno STEM revolucija, trebala se dešavati u brodogradnji, jer se na brodogradnju vežu i industrija namještaja, opreme i ostaloga. To smo uništili, i godinama smo slušali mitove o brodogradnji kao „rupi bez dna”. Nekoliko godina prije uništenja Uljanika, više je brodogradnja uplaćivala u proračun nego što su iznosile subvencije. Ona ima specifičnu vrijednosti zbog uključenosti velikog broja radnika. Puno je ljudi direktno uključeno ili povezano sa srodnim djelatnostima vezanim uz brodogradnju. Isto je s poljoprivredom koju smo uništili – u kojoj gotovo u svakom segmentu hrane proizvodimo duplo manje nego prije trideset godina.
Kupujemo i deset puta skuplje lijekove nego što bi koštalo da ih sami proizvodimo. Pravila EU su takva da svaku državnu subvenciju smatra utjecanjem na tržišnu utakmicu. Ako se mislimo razviti, moramo ih doslovno kršiti. Naravno, postoje horizontalne i vertikalne subvencije i načini na koje zapadne zemlje subvencioniraju poput Francuske koja subvencionira svoju mliječnu industriju. Mi smo holier than pope, ne dozvoljavamo sebi ono što sebi dopuštaju zapadne zemlje. U tom se okviru ne možemo razviti. U RF-u nismo euroskeptici u tom smislu, apsolutno smo za ideju Europe. Nacionalne granice ne vidimo kao jedine moguće, ali za Europu jednakih i ekonomski jednakih, a ne Europu u kojoj se uspostavlja kriterij centra i periferije u kojoj zapravo postajemo servis i služinčad za zapadne europske turiste.
Za kraj, prognoza: ako se stvari radikalno ne promjene, kakva će nas budućnost dočekati pred kraj još jednog mandata čiji odabir uskoro slijedi?
Često me ta budućnost muči i zbog vlastitog djeteta. Mi smo deskilizirani, naša ekonomija nas usmjerava na to da buduće generacije budu sve manje u mogućnosti sebe razvijati.
Od neoliberalnog marša sedamdesetih godina društvene i humanističke discipline gube na važnosti, ali kod nas je to rapidno. To nije trend koji će proći, nego nešto što zahvaća mnoge generacije u kojima visokoobrazovni ne mogu naći radno mjesto, pa moraju otići van. Problem je da ne možeš kao mlad čovjek zadovoljiti temelju potrebu – krov nad glavom. Zbog toga smo pri vrhu na nepopularnoj ljestvici života mladih ljudi kod roditelja od kojih se sve teže odvajaju. Često nama u Radničkoj fronti kažu da želimo prekorijenite promjene, da želimo demokratski socijalizam. Kritičari zapravo žele da sve ostane kao što je trenutno, ali da njima bude bolje.
Pitaju nas što uopće očekivati od prelaska na demokratski socijalizam. Korjenite su promjene nekada puno jednostavnije od lažnih promjena koje nije niti moguće sprovesti. Promjenu ne možeš uspostaviti u okviru u kojemu je građevinska industrija usvojila politički primat. Prioritet ove države je zasititi građevinsku industriju koja mora zadržati svoje visoke profite. Zato imamo APN kredite koji dižu cijenu stana, a, kao, prividno se daju mladim obiteljima koje bi i tako platile cijenu stana da nema takvih kredita. Prividno se rade razne stvari da se ne promjeni ništa, da ostane business as usual. Demografske, socijalne politike i politike prema mladima potpuno su šuplje i prazne.
Mi zagovaramo prijelazne mjere koje mogu dovesti do toga da se uspostavi društvo demokratskog socijalizma 21. stoljeća, koji ima u svojem temelju zadovoljenje osnovnih potreba – krov nad glavom, zdravstvenu zaštitu, javno dostupno i besplatno obrazovanje za sve i zdravu prehranu. To su stvari koje za svakog moraju biti zadovoljene. To nije moguće u ovom okviru. Produbljivat će se socijalne razlike, bit će sve više siromašnih, nestat ćemo bez autonomije, krova nad glavom koju baštinimo iz socijalizma. Ako HDZ uvede porez na nekretnine, bacit će nas na tržište kao u onoj primarnoj tranziciji iz feudalizma u kapitalizam kada seljaštvo odlazi u grad. Radnik postaje slobodan, a istovremeno, kako to kaže Marx – najneslobodniji. Slobodan si jedino prodavati svoju radnu snagu na tzv. „slobodnom tržištu” jer nemaš zadovoljene osnovne potrebe – prisiljen si prodavati radnu snagu na tržištu rada koje je takvo kakvo je. Želiš biti sociolog, ali moraš biti konobar. Nemamo izbora. Sve je više onoga što neki sociolozi nazivaju bullshit jobs – marketing, komercijala, prodaja. To su sve poslovi koje ne želimo raditi, nisu produktivni niti osobno ne zadovoljavaju, a sve je manje dobro plaćenih i kvalitetnih poslova.
Na žalost, ne mogu reći ništa lijepo za kraj, osim da najgore donosi i mogućnost boljeg.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.