Rafaela Grossija, glavnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju, smatraju kandidatom zapadnih zemalja za nasljednika Antonija Guterresa na mjestu glavnog tajnika UN-a 2026. godine. To bi bila katastrofa za svijet.
Rafael Grossi, glavni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), dopustio je da SAD i Izrael – država s nedeklariranim nuklearnim oružjem koja već dugo krši pravila IAEA-e – iskoriste Agenciju kako bi stvorili povod za rat protiv Irana, unatoč izvještajima same Agencije da Iran nema program izrade nuklearnog oružja.
Dana 12. lipnja, na temelju optužujućeg izvješća Rafaela Grossija, tijesna većina Upravnog odbora IAEA-e izglasala je odluku da Iran ne ispunjava svoje obveze kao članica Agencije. Od 35 zemalja zastupljenih u Vijeću, samo njih 19 glasalo je za rezoluciju, dok su 3 glasale protiv, 11 ih se suzdržalo, a dvije nisu sudjelovale u glasanju.
Sjedinjene Države kontaktirale su osam vlada članica odbora 10. lipnja kako bi ih nagovorile da ili podrže rezoluciju ili ne sudjeluju u glasanju. Izraelski dužnosnici izjavili su da američke pritiske u korist rezolucije IAEA-e smatraju značajnim signalom američke potpore izraelskim ratnim planovima, otkrivajući koliko je Izraelu bila važna rezolucija IAEA-e kao diplomatsko pokriće za rat.
Sastanak Upravnog odbora IAEA-e zakazan je za posljednji dan 60-dnevnog ultimatuma koji je Trump dao Iranu za pregovore o novom nuklearnom sporazumu. U isto vrijeme dok je odbor glasao, Izrael je opremao svoje ratne zrakoplove oružjem, gorivom i dodatnim spremnicima za dugi let do Irana te brifirao posadu o ciljevima. Prvi izraelski zračni napadi pogodili su Iran u tri sata ujutro te noći.
Iran je 20. lipnja protiv generalnog direktora IAEA-e Grossija podnio službenu žalbu glavnom tajniku UN-a i Vijeću sigurnosti UN-a, optužujući ga za potkopavanje nepristranosti Agencije. Kao razlog navedeno je Grossijevo izbjegavanje da u izjavama spomene nezakonitost izraelskih prijetnji i uporabe sile protiv Irana, tako i zbog njegovog isključivog fokusa na navodne iranske povrede.
Izvor za istragu IAEA koja je dovela do ove rezolucije bio je izvještaj izraelskih obavještajnih službi iz 2018. godine, u kojem se navodi da su njihovi agenti identificirali tri dotad nepoznate lokacije u Iranu na kojima je Iran obavljao obogaćivanje urana prije 2003. godine. Godine 2019. Grossi je pokrenuo istragu, a IAEA je na kraju dobila pristup tim lokacijama i otkrila tragove obogaćenog urana. Unatoč sudbonosnim posljedicama svojih postupaka, Grossi nikada nije javno objasnio kako IAEA može biti sigurna da izraelska obavještajna agencija Mossad ili njezini iranski suradnici, poput Mojahedin-e-Khalq (MEK), nisu sami postavili obogaćeni uran na te lokacije, kao što su sugerirali iranski dužnosnici.
Iako se rezolucija IAEA-e koja je pokrenula ovaj rat odnosila samo na iranske aktivnosti obogaćivanja urana prije 2003. godine, američki i izraelski političari brzo su prešli na neutemeljene tvrdnje da je Iran na rubu izrade nuklearne bombe. Američke obavještajne agencije izvijestile su da bi tako složen proces trajao najmanje tri godine nedugo prije nego što su Izrael i Sjedinjene Države počeli bombardirati i oštećivati postojeća civilna nuklearna postrojenja u Iranu.
Prethodne istrage IAEA-e o neprijavljenim nuklearnim aktivnostima u Iranu službeno su završene u prosincu 2015. kada je tadašnji glavni direktor Agencije Yukiya Amano objavio „Konačnu procjenu o prošlim i sadašnjim neriješenim pitanjima vezanim uz iranski nuklearni program“. Izvješćem je utvrđeno da, iako su neke od prijašnjih iranskih aktivnosti mogle biti povezane s nuklearnim oružjem, one „nisu nadilazile fazu izvedivosti i znanstvenih studija, te stjecanja određenih relevantnih tehničkih kompetencija i sposobnosti.“ IAEA „nije pronašla vjerodostojne naznake preusmjeravanja nuklearnog materijala u vezi s mogućim vojnim aspektima iranskog nuklearnog programa.“
Kada je Yukiya Amano preminuo, prije isteka svog mandata 2019. godine, argentinski diplomat Rafael Grossi imenovan je generalnim direktorom IAEA-e. Grossi je prethodno obnašao dužnost zamjenika generalnog direktora pod Amanom, a prije toga bio je šef kabineta u vrijeme generalnog direktora Mohameda ElBaradeija.
Izraelci imaju dugu povijest fabrikacije lažnih dokaza o iranskim nuklearnim aktivnostima, poput zloglasnih „dokumenata s laptopa“ koje je MEK 2004. godine predao CIA-i, a za koje se vjeruje da ih je stvorio Mossad. Douglas Frantz, koji je 2009. godine za Odbor za vanjske odnose Senata napisao izvještaj o iranskom nuklearnom programu, otkrio je da je Mossad 2003. godine osnovao posebnu jedinicu za pružanje tajnih izvještaja o iranskom nuklearnom programu, koristeći „dokumente iz Irana i drugih izvora.“
Unatoč tome, Grossi je surađivao s Izraelom u istraživanju najnovijih izraelskih optužbi. Nakon nekoliko godina sastanaka u Izraelu te pregovora i inspekcija u Iranu, sastavio je izvješće za Upravni odbor IAEA-e i zakazao sjednicu Vijeća tako da se poklopi s planiranim početkom izraelskog rata. Izrael je završne ratne pripreme obavio potpuno otvoreno, pod nadzorom satelita i obavještajnih agencija zapadnih zemalja koje su sastavile i glasale za rezoluciju. Nije ni čudo što se trinaest zemalja suzdržalo ili nije glasalo, ali je tragično što više neutralnih zemalja nije imalo mudrosti i hrabrosti glasati protiv ove podmukle rezolucije.
Službena svrha Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) je „promoviranje sigurne, zaštićene i miroljubive uporabe nuklearnih tehnologija.“ Od 1965. svih njezinih 180 zemalja članica podliježe IAEA-inim mjerama nadzora kako bi se osiguralo da se njihovi nuklearni programi „ne koriste na način koji bi mogao poslužiti bilo kojoj vojnoj svrsi.“
Rad IAEA-e očito je kompromitiran u odnosima sa zemljama koje već posjeduju nuklearno oružje. Sjeverna Koreja istupila je iz IAEA-e 1994. godine, a iz svih mjera nadzora 2009. SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina imaju sporazume o mjerama nadzora koji se temelje isključivo na „dobrovoljnim ponudama“ za „odabrana“ nevojna postrojenja. Indija ima sporazum o mjerama nadzora iz 2009. koji zahtijeva odvajanje vojnog i civilnog nuklearnog programa, dok Pakistan ima 10 zasebnih sporazuma o mjerama nadzora, ali samo za civilne nuklearne projekte, najnoviji iz 2017. godine koji pokriva dvije nuklearne elektrane koje je izgradila Kina.
Izrael, međutim, ima samo ograničeni sporazum o mjerama nadzora iz 1975. godine koji se odnosi na sporazum o civilnoj nuklearnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama iz 1955. godine. Dodatak iz 1977. godine neograničeno je produžio taj sporazum o nadzoru IAEA-e, iako je sporazum o suradnji sa SAD-om, na koji se odnosio, istekao četiri dana kasnije. Tako je, kroz parodiju usklađenosti koju su Sjedinjene Države i IAEA održavali gotovo pola stoljeća, Izrael izbjegao nadzor IAEA-inih mjera nadzora gotovo jednako učinkovito kao i Sjeverna Koreja.
Izrael je započeo rad na izradi nuklearnog oružja još 1950-ih godina, uz značajnu pomoć zapadnih zemalja, uključujući Francusku, Veliku Britaniju i Argentinu, a prve su a-bombe napravili 1966. ili 1967. Kada je Iran 2015. potpisao nuklearni sporazum JCPOA[1], bivši američki državni tajnik Colin Powell u jednom je “procurjelom” e-mailu napisao da bi Iranu nuklearno oružje bilo beskorisno jer ih „Izrael ima 200, svi usmjereni na Teheran.“ Powell je citirao bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada koji je postavio pitanje: „Što bismo radili s nuklearnim oružjem? Polirali ga?“
Dok je Powell 2003. bezuspješno pokušavao opravdati rat protiv Iraka u Vijeću sigurnosti UN-a, predsjednik Bush nazvao je Iran, Irak i Sjevernu Koreju “osovinom zla”, navodeći kao razlog njihovo navodno nastojanje da steknu „oružje za masovno uništenje.“ Egipatski direktor IAEA-e, Mohamed ElBaradei, više je puta uvjeravao Vijeće sigurnosti da IAEA nije pronašla nikakve dokaze da Irak razvija nuklearno oružje.
Kada je CIA objavila dokument koji je navodno dokazivao da Irak uvozi žuti uran (yellowcake) iz Nigera – slično kao što je Izrael 1960-ih tajno uvezao isti materijal iz Argentine – IAEA je u samo nekoliko sati prepoznala dokument kao krivotvorinu. ElBaradei je to istog trena prijavio Vijeću sigurnosti.
Bush je uporno ponavljao laž o uranu iz Nigera i druge flagrantne neistine o Iraku, a Sjedinjene Države su na temelju njegovih laži napale i uništile Irak – što predstavlja ratni zločin povijesnih razmjera. Većina svijeta znala je da su ElBaradei i IAEA od početka bili u pravu, pa su 2005. godine nagrađeni Nobelovom nagradom za mir – upravo zbog razotkrivanja Bushovih laži, neustupanja pred moćnicima i jačanja sustava neširenja nuklearnog oružja.
Nacionalna obavještajna procjena (NIE) svih šesnaest američkih obavještajnih agencija iz 2007. složila se s nalazima IAEA-e da Iran, poput Iraka, nema program nuklearnog naoružanja. Kao što je Bush napisao u svojim memoarima: „…nakon NIE-a, kako bih uopće mogao opravdati korištenje vojske za uništenje nuklearnih postrojenja zemlje za koju je obavještajna zajednica potvrdila da nema aktivni program nuklearnog naoružanja?“ Čak ni Bush nije vjerovao da će mu poći za rukom ponovno iskoristiti iste laži kako bi uništio Iran kao što je to učinio s Irakom. A Trump se sada igra s vatrom radeći upravo to.
ElBaradei je u svojim memoarima, Doba obmane: Nuklearna diplomacija u opasnim vremenima, napisao da, ako je Iran ikada provodio preliminarna istraživanja nuklearnog oružja, to je vjerojatno bilo tijekom Iransko-iračkog rata 1980-ih, nakon što su SAD i njihovi saveznici pomogli Iraku u proizvodnji kemijskog oružja koje je usmrtilo do 100 000 Iranaca.
Neokonzervativci koji dominiraju američkom vanjskom politikom nakon Hladnog rata smatrali su dobitnika Nobelove nagrade Mohameda ElBaradeija preprekom svojim ambicijama za promjenama režima diljem svijeta te su proveli tajnu kampanju kako bi pronašli poslušnijeg novog generalnog direktora IAEA-e kada mu je mandat istekao 2009. godine.
Nakon što je japanski diplomat Yukiya Amano imenovan novim glavnim direktorom IAEA-e, diplomatske depeše SAD-a koje je objavio Wikileaks otkrile su detalje njegove temeljite provjere od strane američkih diplomata. U izvješćima za Washington istaknuli su da je Amano „čvrsto na strani SAD-a u svim ključnim strateškim odlukama – od imenovanja visokih dužnosnika do postupanja prema navodnom iranskom programu nuklearnog naoružanja”. Nakon što je 2019. godine preuzeo dužnost glavnog direktora IAEA-e, Rafael Grossi ne samo da je nastavio s potčinjavanjem agencije interesima SAD-a i Zapada te praksom zatvaranja očiju pred izraelskim nuklearnim arsenalom, već je osigurao i da IAEA odigra ključnu ulogu u izraelskim pripremama za rat protiv Irana.
Iako je javno priznao da Iran nema program nuklearnog naoružanja i da je diplomacija jedini način za rješavanje zabrinutosti Zapada, Grossi je pomogao Izraelu da pripremi teren za rat ponovnim pokretanjem IAEA-ine istrage o prošlim iranskim aktivnostima. Štoviše, istog dana kada su izraelski ratni zrakoplovi bili naoružavani za bombardiranje Irana, Grossi je osigurao da Upravni odbor IAEA-e usvoji rezoluciju koja je Izraelu i SAD-u pružila željenu izliku za rat.
Zadnje godine na čelu IAEA-e, Mohamed ElBaradei suočio se s dilemom sličnom onoj s kojom se suočava i Grossi od 2019. godine. Naime, 2008. američke i izraelske obavještajne agencije dostavile su IAEA-i dokumente koji su navodno dokazivali da Iran provodi četiri različita tipa istraživanja nuklearnog oružja.
Za razliku od 2003. godine, kada je Bushov dokument o žutom uranu iz Nigera bio očita krivotvorina, IAEA nije mogla utvrditi jesu li izraelski dokumenti autentični. Stoga je ElBaradei odbio djelovati na temelju tih dokumenata ili ih učiniti javnima, unatoč velikom političkom pritisku, jer je, kako je napisao u knjizi Doba obmana, znao da SAD i Izrael „žele stvoriti dojam da Iran predstavlja neposrednu prijetnju, vjerojatno pripremajući teren za uporabu sile.“ ElBaradei je otišao u mirovinu 2009. godine, a te su optužbe ostale među “neriješenim pitanjima” koja je ostavio Yukiyi Amanu da ih riješi 2015. godine.
Da je Rafael Grossi pokazao isti oprez, nepristranost i mudrost kao Mohamed ElBaradei 2009. godine, vrlo je vjerojatno da Sjedinjene Države i Izrael danas ne bi ratovali s Iranom.
Mohamed ElBaradei je u tweetu od 17. lipnja 2025. napisao: „Oslanjati se na silu umjesto na pregovore siguran je način da se uništi NPT (Sporazum o neširenju nuklearnog oružja) i sustav neširenja nuklearnog oružja (ma koliko nesavršen bio), te šalje jasnu poruku mnogim zemljama da im ‘potpunu sigurnost’ osigurava samo razvoj nuklearnog oružja!!!“
Unatoč ulozi koju je Rafael Grossi, kao generalni direktor IAEA-e, odigrao u američko-izraelskim ratnim planovima, ili možda upravo zbog nje, on se smatra kandidatom kojeg zapadne zemlje podržavaju za nasljednika Antonija Guterresa na mjestu glavnog tajnika UN-a 2026. godine. To bi bila katastrofa za svijet. Srećom, postoji mnogo kvalificiranijih kandidata koji bi mogli izvesti svijet iz krize u koju su ga Rafael Grossi, SAD i Izrael gurnuli.
Rafael Grossi trebao bi podnijeti ostavku na mjesto glavnog direktora IAEA-e prije nego što dodatno potkopa sustav neširenja nuklearnog oružja i dovede svijet još bliže nuklearnom ratu. Također bi trebao povući svoju kandidaturu za glavnog tajnika UN-a.
