Veliki segment američke populacije danas je potpuno komforan s otvoreno fašističkim vođom. Ljudima je dosta demokracije i žele autokrata, diktatora na čelu zemlje. Žele svoju zemlju natrag. Kakva je bila. Možda i robovlasništvo. Tko zna. Suština fašizma je da državu kontroliraju korporacije preko karizmatičnog vođe, koji ima apsolutnu kontrolu nad represivnim aparatom, sudstvom i medijima. I Trump tu sasvim zadovoljava usporedbu s Mussolinijem, Francom, Pinochetom i sličnima.
Svi koji pokušavaju prikazati Trumpovu pobjedu kao tijesnu i neizvjesnu, prave medvjeđu uslugu pokušajima da ga se osujeti i svrgne u budućnosti. Pogrešno je tješiti se da je Trumpova margina pobjede tek 44. od 51 predsjedničkih izbora od 1824. do danas. Trump je pobijedio s nadmoćnom većinom elektorskih glasova, rijetkom za izbore u zadnjih četrdeset godina. Dobio je i većinu svih glasova (popular vote), što nije uspio 2016., čak pet milijuna glasova više od Harris. Prema analizi New York Timesa, Trump je dobio više glasova nego u prethodnim izborima u 90 posto američkih općina. I tamo gdje je izgubio, izgubio je s manjom razlikom. Posebno je zabrinjavajuća njegova rastuća popularnost u tradicionalno demokratskim konstituencijama: u velikim gradovima, među mladima, među ljudima nižih primanja, među manjinama.
U Brooklynu, bastionu Demokratske stranke, je čak dvanaest posto ljudi više glasalo za njega nego u prethodnim izborima. U demografskoj grupi birača između 18-29 godina, od koje su Demokrati najviše očekivali, više od 10 posto je prešlo na Trumpovu stranu. Dok je 2020. Trump pobijedio među biračima koji zarađuju više od 100 tisuća dolara godišnje (54:52), a Biden među biračima koji zarađuju između 50-100 tisuća (57:42), i među onima koji zarađuju manje od 50 tisuća (55:45), 2024. situacija je obrnuta: Harris je pobijedila jedino među biračima koji zarađuju više od 100 tisuća (54:45)! Među biračima između 50-100 izgubila je 47:49, a među biračima ispod 50 izgubila je 48:49, cementirajući svoj status kandidata bogate, obrazovane elite. Hispanici su masovno glasali za Trumpa, unatoč svim uvredama. Posebno muškarci: 2020. 59 posto ih je glasalo za Bidena, a 36 posto za Trumpa. 2024. je 54 posto glasalo za Trumpa, a samo 44 posto za Harris.
U specifičnim situacijama, kao što je najarapskiji grad u SAD-u, Dearborn, Michigan, situacija u Gazi je srozala šanse vladajuće stranke (bez obzira što je svima jasno da će Trump biti još blaži prema Izraelu): godine 2020. Biden je pobijedio u Dearbornu sa 70 posto glasova; 2024. je Harris izgubila sa 36 posto (Trump je dobio 42 posto, Jill Stein 18 posto). I, unatoč tome što je Kamalina kampanja sakupila i potrošila 1,5 milijardu dolara u petnaest tjedana, 100 milijuna na tjedan, Trump je pobijedio u svih sedam ključnih neodlučnih država. Te, iako se u mnogim državama njegova enormna popularnost nije prenijela na kandidate za senatore i zastupnike, Republikanci su ipak dobili i većinu u oba doma Kongresa. Objašnjavati to time da su Američki glasači glupi, a Trump kriminalni lažov, što oboje može biti točno, ne pomaže promijeniti situaciju: ovo je najskuplji politički poraz u povijesti. I vrijeme je da se zamislimo kako je do toga došlo.
Nažalost, sve što sam napisao prije mjesec dana za H-Alter, ostvarilo se, pa i gore od toga:
“Nije čak toliko problem što će Demokrati izgubiti izbore, koliko što su izgubili smisao postojanja. Amerika je kapitalistička zemlja, u kojoj, s jedne strane. postoji jasno definirana klasa vlasnika, menadžera, obrazovanih profesionalaca i politička stranka njima povijesno naklona – Republikanci – a s druge strane imamo radnike i Demokratsku stranku, čija je dužnost povijesno bila da zastupa njihove interese. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, za John F. Kennedya glasalo je dva puta više bijelaca bez fakulteta (kako ovdje definiraju radničku klasu) nego onih s fakultetom.”
Šezdeset godina poslije, za Joea Bidena je glasalo dva puta više bijelaca s fakultetom nego onih bez. Budući da novac ovdje igra najveću ulogu u ishodu izbora, i neprestano se priča o tome koliko je koji kandidat uspio prikupiti, tako su se Demokrati priklonili klasi urbanih profesionalaca, koji mogu više donirati. Dok su Republikanci stranka Petera Thiela, Billa Ackmana i Elona Muska, Demokrati su postali stranka Marca Cubana, Tylera Perrya, Billa Gatesa, Jamieja Dimona i Sergeya Brina.
Radnička klasa je tako ostala bez političke reprezentacije, ostavljena na cjedilu. Njihov glas za Trumpa danas je čin osvete prema Demokratima.”
Bitka se vodila između slogana Demokrata “Sačuvajmo našu demokraciju” (Save our Democracy) i slogana Republikanaca “Uzmimo Ameriku natrag” (Take America back; što na engleskom može značiti i “povedimo Ameriku natrag”). I birači su se jasno odlučili za Ameriku, a ne za Demokraciju. Ta demokracija je tokom ovih izbora postala sinonim za režim na vlasti, za obrazovane elite, koje se ne obaziru na želje i probleme običnih ljudi, za ekipu koja koristi zamjenice i ne može se odlučiti gdje bi piškila. To je danas generalni trend u razvijenom svijetu, da su ljudi sve više razočarani u svoj demokratski sustav, i misle da bi autokracija ili aristokracija bila bolja. Taj zaokret vidimo i u većini europskih zemalja. Putinov filozof Aleksandar Dugin odmah je čestitao Amerikancima na takvom izboru. A Trump se okružio milijarderima koji dijele takva uvjerenja, kao Elon Musk i Peter Thiel. SAD ima i svog Dugina, koji u svom blogu nadugačko argumentira da je demokracija lošiji sustav od diktature, Curtisa Yarvina, također tech-broa i ideologa Thiela i JD Vancea, koji nas žele vratiti natrag u doba kad su muškarci bili muškarci, a žene sjedile kući.
Nakon što je kampanju već započela prekasno, jer se Demokrati nisu mogli odlučiti bi li ili ne bi Bidena, i bez jasne poruke, Harris je propustila svoje populističke šanse. Tih milijardu i po dolara koje je sakupila, i populističke poruke koje je zatomila, da bi ih sakupila, na kraju su je koštale izbora. Milijarderi su joj dali novac da izgubi. Uvijek im je više pasao Trump. Harris je samo jednom tijekom kampanje spomenula “price gouging.” Iako su ankete jasno pokazivale da je ekonomija daleko najvažnija biračima (39 posto), a problem današnje ekonomije je da su cijene ostale visoke, usprkos tome što je Biden uspio suzbiti inflaciju: kapitalisti su naprosto zadržali visoke cijene i pune si džepove – to se zove „price gouging“, i trebalo je biti glavna tema njene kampanje, ona je to, sramežljivo, spomenula samo jednom. Tu i tamo, vrlo rijetko, je u govorima tijekom kampanje spomenula dizanje minimalne nadnice na $15/sat. To je bila tema Bernijeve kampanje prije osam godina. I, iako se danas u većini gradova ne može preživjeti s manje od $25/sat, još uvijek nemamo savezni zakon koji garantira barem $15/sat. To je trebala biti druga centralna tema kampanje, no ona se bojala to i spomenuti, da ne bi izgubila naklonost milijardera, čiju lovu je trebala da plati Beyonce i Oprah, misleći da će pobijediti na račun podrške celebrityja.
Uopće nije niti spomenula ograničavanje lihvarskih kamata na kreditne kartice (što je isto bila jedna od tema Bernijeve kampanje pred osam godina): 180 milijuna Amerikanaca ima kreditnu karticu, a oko polovica ih ne može otplatiti dug uz kamate koje se među siromašnijima (njih banke smatraju većim rizikom) kreću od 23-32 posto godišnje. Prosječni dug je oko $6500. Ukupni dug američkih domaćinstava je 1,17 tisuća milijardi dolara. I zaduženost raste oko 13 posto godišnje otkako su obustavljene pandemijske i postpandemijske subvencije. Godine 2016. Bernie Sanders je u svojoj kampanji zahtijevao da se maksimalna kamatna stopa na kreditne kartice ograniči na 15 posto. Odonda se nije ništa desilo. Harris ideju nije ni spomenula. Troll Trump je, međutim, sad izašao s prijedlogom da ih se ograniči na 10 posto. Bernie je twitao podršku i rekao da će sa zanimanjem pratiti provedbu toga prijedloga. Nema gore sramote za Demokrate nego da je ostalo na varalici, kapitalisti, kućevlasniku, milijarderu da provodi njihovu revoluciju.
Umjesto toga, Harris je otišla u kampanju s milijarderima, zvijezdama i Liz Cheney. Cheney, kćer neokona Dicka Cheneya, kojeg bi, da je državljanin neke druge zemlje, ovdje zvali ratnim zločincem zbog rata u Iraku, platila je političku cijenu protivljenja Trumpovoj volji u svojoj partiji. I sad ima status mučenice među bolje stojećim urbanim obrazovanim Republikancima, koji razumiju da je Trump prijetnja postojećem političkom poretku. I spremni su glasati protiv njega. I možda i jesu na kraju glasali za Harris. No, da je Harris trošila vrijeme na obraćanje tog minijaturnog dijela biračkog tijela, dok je dozvolila da joj Trump ispred nosa jednostavnim populizmom otme mlade, radnike, Hispanike, izgleda suludo. Budući da u svakom društvu neminovno ima više neobrazovanih nego fakultetski obrazovanih, fokusirati se samo na obrazovane ne djeluje baš kao pobjednička izborna strategija.
Bernie, američka Kasandra, 2016. godine nudio je drugačiju strategiju. On je prvi, u osamdesetima, prepoznao posljedice našeg zaokreta prema tzv. ekonomiji znanja. Najednom je fakultet postao ulaznica u srednju klasu. No, ostao je dostupan jedino privilegiranima, djeci elite i odabranim manjinama, koje su trebale signalizirati našu otvorenost različitima. Ostali su trebali šutke jeftino služiti tu privilegiranu obrazovanu elitu. I od 1980. do danas relativna primanja radnika, tj. onih kojima diploma nije bila dostupna, neprestano i nezaustavljivo padaju. Ali su nas ovi obrazovani uvjerili da Bernie ne može pobijediti, i da začepimo nos i glasamo za Clinton. Trumpov tim je ugrabio priliku. Fakultetlije su koncentrirani na obalama. Unutrašnjost zemlje prepuna je bijelih muškaraca bez fakultetskog obrazovanja, koji zadnjih četrdeset godina doživljavaju jedino poniženje i prezir. Njihova relativna primanja ne samo da opadaju, nego opadaju i relativni prihodi općina u kojima žive tih zadnjih četrdeset godina. I, proporcionalno padu primanja i statusa, nezadovoljstvo i bijes rastu: ti ljudi žele svoju zemlju natrag, onakvu kakva je bila prije neoliberalnog zaokreta u ekonomiju znanja i ne vjeruju građanskim medijima ni ljudima s fensi akademskim titulama. Demokrati su ismijali Bernija i sebe uvjerili da su ti ljudi manjina na koju ne treba obraćati pažnju. Trumpov tim je prepoznao da oni drže ključ većine elektorskih glasova potrebnih da se pobijedi u predsjedničkoj utrci.
I sada smo dobili Ameriku natrag, kao što su Hrvati početkom devedesetih dobili Hrvatsku. Dionice Goldman Sachsa su porasle 13 posto dan nakon izbora. Jasno je kome ovakav rezultat najviše paše. Trump je počeo sastavljati kabinet: narkoman i pedofil za državnog tužioca, ekvivalent Bujanca za ministra obrane, supruga osnivača wrestling-federacije za ministricu obrazovanja, moguća ruska špijunka na čelo obavještajnih službi. Monty Python ne bi bolje, da su pokušali.
Ljudi očekuju promjenu još od Obame. Bernie je bio obećao revoluciju. Eto, sad smo dobili promjenu. I kontrarevolucija je neka vrsta revolucije. A već je počela u Kongresu prijedlogom zakona (HR 9495) da se oduzme status (oslobođenja od poreza) nevladinim organizacijama koje podržavaju i/ili pružaju materijalnu podršku terorizmu (što je vrlo širok pojam: gotovo svaki protest protiv Izraela može se protumačiti kao podrška Hamasu, a Hamas je teroristička organizacija, pa dakle svatko tko organizira protest protiv Izraela, može biti optužen za podršku terorizmu); čak petnaest Demokrata, uglavnom iz okruga pod prijetnjom MAGA rulje, pitomo i pokorno je podržalo prijedlog. U New York Postu, najdesnijem newyorškom dnevnom listu, već su se pojavile liste (složila ih je American Accountability Foundation) nepoćudnih, s fotografijama, kao nekad u hrvatskom Slobodnom tjedniku, koje kao radikalne ljevičare treba otpustiti s javnih pozicija. Policija Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji zahtijeva od Instagrama podatke o svakoj osobi koja je čak i samo lajkala stranice organizatora studentskih demonstracija protiv krvoprolića u Gazi. Ne bi li se moglo lakše baciti studente iz škole zbog političkog mišljenja.
Pendulum američkog političkog sentimenta zanjihao se svjetonazorski jako udesno. Harris je tek potkraj kampanje počela otvoreno nazivati Trumpa fašistom. To nimalo nije smanjilo njegovu podršku, dapače! Veliki segment američke populacije danas je potpuno komforan s otvoreno fašističkim vođom. Ljudima je dosta demokracije (koju, u stilu Dugina i Yarvina, smatraju neučinkovitom i neefikasnom u rješavanju njihovih problema) i žele autokrata, diktatora na čelu. Žele svoju zemlju natrag. Kakva je bila. Možda i robovlasništvo. Tko zna. Takvi trendovi se pojavljuju s vremena na vrijeme u raznim državama i imperijima tokom povijesti. Nije problem u tome je li Trump fašist ili nije, nego što velik dio američkog naroda danas nema nikakvog problema ni predrasuda izabrati fašista za predsjednika. Dok se fašizam često poistovjećuje s Hitlerom, njemački nacisti su bili zapravo samo specifična i valjda najluđa grupa fašista. Fašizam ne mora nužno voditi u rat. Franco je vladao kao fašistički caudillo Španjolskom desetljećima, a da je čak i Drugi svjetski rat izbjegao. Suština fašizma je da državu kontroliraju korporacije preko karizmatičnog vođe, koji ima apsolutnu kontrolu nad represivnim aparatom, sudstvom i medijima. I Trump tu sasvim zadovoljava usporedbu s Mussolinijem, Francom, Pinochetom i sličnima. I zato Musk skakuće od sreće na Trumpovim političkim mitinzima, a dionice Goldman Sachsa rastu.
Ameriku, međutim, ovaj poraz može koštati znatno više nego što su obje stranke potrošile na kampanju (oko 3 milijarde dolara…): logistika deportacije 11-13 milijuna ljudi, milijun na godinu, koštat će milijarde, što ne uračunava gubitak radne snage za ekonomiju, u građevinskoj i mesoprerađivačkoj industriji, poljoprivredi i ugostiteljstvu posebno; planirane 40-60 posto carine na uvoz robe iz Kine – a mi nismo niti svjesni koliko uvozimo iz Kine, e sad ćemo biti –nema druge, podići će cijene i inflaciju u SAD-u; nepotrebne obećane porezne olakšice bogatašima ispraznit će državnu kasu, da bi oni mogli još luksuznije živjeti, još više spremiti na stranu i za milijune dolara kupovati banane zalijepljene na zid; rezanje socijalnih servisa siromašnima produbit će nejednakost, kao da jaz nije već dovoljno dubok, i dovesti do većeg broja beskućnika, ovisnika, ljudi s duševnim problemima uzrokovanim životnim okolnostima, i zasigurno do većeg postotka imovinskog i nasilnog kriminala, koji uvijek rastu s očajem.
Trump je transakcionalni autokrat bez neke ideologije, više WWE (lažirano hrvanje) nego MMA (hrvanje zaistač) borac. Ljudi se uglavnom nadaju da će znati zaustaviti i obuzdati luđake kojima se okružio ako stvari odu predaleko (inflacija, nezaposlenost, glad, kriminal, približavanje Kine i Rusije, itd.). Recimo, za ministra financija je predložio nekoga tko izgleda kvalificiran za taj posao, čovjeka koji je za Soroša srušio funtu. I možda će na kraju ipak radije poslušati Orena Cassa, konzervativnog ekonomistu iz American Compassa, koji zagovara više carine, ali i jačanje sindikata, kao obiteljsku politiku, nego Viveka Ramaswamya, koji, kao pravi šaljivdžija, kaže kako bi se troškovi dali lako i brzo srezati da, recimo, plaćamo penziju samo onima čiji socijalni broj završava parnom znamenkom. Teško neparnima.
Ta nada u Trumpa može, međutim, završiti kao nada centrističkih njemačkih građana 1933. godine da, iako su glasali za Hitlera, stvari neće otići predaleko. Jedina sreća u svemu je što je Biden ostavio Trumpu američku ekonomiju u neuporedivo boljem stanju nego Brüning njemačku Hitleru. Velika je šteta za Bidena da sad ostaje zapamćen po ovom porazu i po svojoj posljednjoj debati. Preporučam svakome da posluša njegove govore protiv Miloševića tokom rata u Bosni i protiv apartheida u Južnoj Africi prije toga. Hvala ti, Joe, za to. No, on jeste danas tek blijeda sjena toga čovjeka, i to ne samo u nastupu, nego i u suštini: njegovi posljednji potezi kao predsjednika su ukor Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu što se usudio izdati nalog za hapšenje Netanyahua i Gallanta, i odobrenje Ukrajini da gađa ciljeve dublje u Rusiji i da smije postavljati mine. Mine, Joe?
