H-Alterov američki suradnik donosi nam mozaik neuralgičnih točaka Sjedinjenih Država u ovom trenutku. Iz njega se vidi da će 2028. godine, uznesenjem JD Vancea i Vrhovnim sudom krajnje desnice, Republika Gilead biti ostvarena. Uz likovanje milijardera, nemušto jadikovanje tzv. obalnih elita i gotovo nečujno gunđanje u bradu potlačene radničke klase, zgnječene dugovima, najamninama i niskim nadnicama.
Od Helene do Miltona
Prekasno je da spriječimo štetu koju smo prouzrokovali prirodi, a još je prerano da racionalno reagiramo na posljedice; previše smo emocionalno investirani u ideologiju i kulturne ratove, nismo još dovoljno patili, nismo još dovoljno kažnjeni poplavama, pijavicama, požarima i drugim katastrofama.
Topli Karipski zaljev stoljećima proizvodi uragane koji haraju Floridom i drugim jugoistočnim državama SAD-a. S vremena na vrijeme, možda jednom svakih deset godina, dođu poplave, vjetar odnese krovove, prevrne čamce i aute. No inače je vrijeme lijepo, toplo, ugodno i ljudi hrle tamo živjeti. Pomire se da će svakih deset godina morati popravljati štetu. To je cijena života u inače ugodnoj klimi. Ta računica se sad međutim mijenja kako se takve katastrofe počinju dešavati svake godine i po više puta tokom jedne godine.
Ove jeseni su tako bila dva uragana praktički u razmaku od tjedan dana. Prvo je došao Helene i prouzrokovao oko 20 milijardi dolare štete i pobio više od 130 ljudi. A zatim je došao Milton, koji je bio kraće nad kopnom, pa prouzročio nešto manje štete. No, velik dio centralne Floride je i dalje bez struje i pitke vode. Par dana smo bespomoćno gledali satelitske snimke Miltonovog eksplozivnog rasta. Snaga, veličina i brzina su se udvostručili u 24 sata. Od meteorologa smo često čuli kako “nikad prije” tako nešto nije bilo, a neki su doslovce jecali na televiziji od jeze pred onim što nam se sprema. Milijuni ljudi su evakuirani.
I jest kao nikad prije, jer se voda u Karipskom zaljevu zagrijala kao nikad dosad otkako mjerimo. Bilo je sigurno toplije u doba dinosaura. No, ne i u doba ljudi. A toplina vode u Karipskom zaljevu hrani snagu uragana. I bez obzira što Republikanski podpredsjednički kandidat JD Vance i dalje retorički pita kakve veze emisije CO2 imaju s klimom, sedam od deset američkih birača danas shvaća da je klimatska promjena realna i želi da vlast nešto po tom pitanju učini.
Analiza Rhodium Grupe iz 2020. tvrdi da će još jedna Trumpova administracija dovesti do ispuštanja dodatnih 1,8 milijardi tona CO2 do 2035, no, kako je i Kamala u debati s Trumpom izjavila da je sada za fracking, sumnjam da će njena administracija dovesti do znatno manjih emisija i da će se išta učiniti. Posebno zato što je biti za fracking važno za pobjedu u Pennsylvaniji, državi s najvećim brojem elektorskih glasova od sedam neodlučenih država. A možda je već i prekasno.
Godine 2015. smo se u Parizu dogovorili da ograničimo dalji rast temperature na +1.5°C. Jedan od prvih Trumpovih dekreta, čim je izabran 2016., bio je da napusti Pariški dogovor. James Hansen, bivši NASA-in znanstvenik, koji je prvi definirao pojam globalnog zagrijavanja, danas tvrdi da je taj dogovor mrtav i irelevantan, budući smo već probili tu granicu. Copernicus, EU svemirski program, kaže da smo trenutno na +1.64°C, a istraživačka grupa Berkeley Earth tvrdi da smo već na +1.66°C.
I sad plaćamo ceh. I to najviše tamo gdje niti nismo očekivali, jer naši modeli nisu savršeni i priroda je teško predvidiva. Recimo, svi smo očekivali poplave na Floridi. Ali tko je očekivao poplavu u Ashevilleu, u planinama između Tennesseeja i Sjeverne Karoline, 500 km od obale, ili u Jablanici i Kiseljaku u Bosni? Naši raniji modeli su mislili da su planine sigurne od poplava. Nisu računali na nevjerojatno intenzivne kišurine, koje u vrlo kratkom roku mogu ponijeti sve pred sobom, pa i kamenje iz kamenoloma, kao u Jablanici. Uragan Helene je prouzročio najviše štete upravo u Ahsevilleu, potopivši grad od 90 000 stanovnika i potpuno ga odsjekavši od svijeta (autocesta I-40 između Tennesseeja i Sj. Karoline neće biti otvorena za promet do rujna 2025.).
Tada smo saznali da ta naizgled nedođija, gdje žive hipiji i redneci (brat moga prijatelja tamo izrađuje staklene lulice za pušit travu), sadrži i rudnik najčišćeg kvarc kristala na svijetu, Spruce Pines, neophodnog za izradu naših najsavršenijih čipova, koji pokreću artificijelnu intiligenciju. Rudnik trenutno ispumpavaju. Tješe nas da kvarca ima dovoljno u rezervama. Nisu bili pripremljeni na takvu poplavu. Jablanica još manje.
U slučaju Miltona, najviše štete je nastalo tamo gdje ljudi nisu bili pripremljeni. Svi su očekivali poplave na zapadnoj obali Floride. Tamo su se i desile. Ali su ljudi evakuirani unaprijed i zgrade su bile zabarikadirane i zaštićene. Mislilo se da je istočna obala sigurna. Pa ljudi nisu evakuirani. No, uragan je izazvao tuce manjih pijavica, tornada, koji su porušili kuće i pobili nespremne na istočnoj obali Floride. Lekcija je da je posljedice, koje smo uzrokovali zagrijavanjem mora, teško predvidjeti i spriječiti. Kao, na primjer, da će tokom poplave ljudi stradati od požara: slana voda dovodi do požara litijumskih baterija u električnim vozilima, skoro 60 ih je izgorilo na Floridi, skupa s garažama i kućama, a jedan čovjek je i poginuo u požaru.
U tjedan dana Helene i Miltona dionice osiguravajućeg društva Heritage, koje osigurava oko 25 posto kuća na Floridi, pale su 40 posto. Već sada je gotovo nemoguće osigurati kuću na Floridi. No, ljudi se i dalje ne žele maknuti od obale. Florida je još 2002. osnovala državno osiguranje (Citizens Property Insurance Corporation), koje osigurava one koji više ne mogu dobiti privatno osiguranje. Koliko dugo je to održivo uz Helene i Miltone, to ćemo vidjeti. U međuvremenu, republikanski guverner Floride, DeSantis je ovog svibnja potpisao zakon o uklanjanju klimatske promjene iz državnih zakona i s liste državnih prioriteta. Reklo bi se da mu je priroda Helenom i Miltonom udarila veto.
Iako, čisto sumnjam da će to što promijeniti. Ovo je tek početak “novog normalnog”. Mislim da smo trenutno u stadiju kad je već prekasno da spriječimo štetu koju smo prouzrokovali, a još je prerano da racionalno reagiramo na posljedice, previše smo emocionalno investirani u ideologiju i kulturne ratove, nismo još dovoljno patili, nismo još dovoljno kažnjeni poplavama, pijavicama, požarima i drugim katastrofama za svoj hubris.
Svirepi frend
Računica Demokrata je da bi bilo previše opasno baš sada okrenuti leđa Izraelu. Nismo još dovoljno patili, nismo još dovoljno kažnjeni otmicama, bombama, ubojstvima i drugim oblicima terorizma.
Par tjedana nakon terorističkog prodora Hamasa u Izrael napisao sam za H-Alter sljedeće: “Svatko tko imalo poznaje povijest izraelsko-palestinskog sukoba osjetio je jezu toga jutra – ne samo zbog krvoločnosti i srednjovjekovne brutalnosti Hamasovog neočekivanog napada, nego i zbog očekivane i neizbježne reakcije izraelskog političkog i vojnog vrha, koji danas oba vrve eskstremistima, zazivajući konačno rješenje za Gazu, sažete u nekoliko hladnih riječi izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta: “prekinuti dostavu hrane, vode, goriva, struje. Bombardirati dok se sve ne poruši, zatim ući sa vojskom, pročešljati od ruševine do ruševine, dok se sve ne pobije, te preorati i posoliti zemlju, kao Scipion Afrički Kartagu, da ni kamen na kamenu ne ostane i da ništa više nikada ne izraste, kako ne bi više bilo prijetnje.”
Radije bih da nisam bio u pravu, no to se sve nažalost ostvarilo. I gore. U godinu dana rata, više od 40 000 ljudi je pobijeno u Gazi. Većinom civila. Gaza je porušena i preorana buldožerima. Nevjerojatno – jer površina Gaze je jedva nešto veća od polovice Zagreba – Hamas i dalje postoji i drži skoro stotinu talaca u tunelima. Rat se proširio. Izrael je iskoristio priliku da praktički okupira većinu Zapadne Obale. Bombardirao je hutiste u Jemenu nakon što su ovi raspalili nekoliko raketa. Ubio je Hamasovog predstavnika usred Irana. Bombardirao je Iran potpuno neprimijećen, nakon što je presreo stotine ispaljenih projektila. I ušao u totalni rat protiv Hezbollaha u Libanonu.
Hezbollah je odmah, još prošle godine, počeo raketirati sjeverni Izrael u solidarnosti s Hamasom. Iako nije nanio neku veliku štetu, 65 tisuća izraelskih građana je evakuirano i razmješteno u druge dijelove Izraela. Izrael je dugo oklijevao da uzvrati udarac, valjda kalkulirajući s negativnim reakcijama javnosti u svijetu, posebno u SAD-u. Napokon, malo više od mjesec dana prije američkih predsjedničkih izbora, kad su izračunali da će američki političari imati najmanje volje riskirati neku ozbiljniju kritiku, otvorili su sjeverni front spektakularnim blitzkriegom koji je očito planiran godinama.
Prvo je razoren komunikacijski sustav Hezbollaha. Hezbollah već duže vrijeme koristi staromodne pagere, umjesto mobilnih telefona, jer je njih teže pratiti i locirati. Ono što nisu znali je da su cijelo vrijeme kupovali te pagere od izraelske obavještajne službe, kroz fiktivnu firmu u Mađarskoj, pod taivanskom licencom. Pageri, koje je Izrael za njih proizvodio, bili su ustvari minijaturne bombe. Jednog jutra je Izrael poslao signal i pageri su eksplodirali, pobivši, osakativši i inkapacitiravši vojnu strukturu Hezbollaha i ostavivši ih bez komunikacije. Nedugo zatim su bombama dotukli Nasrallaha, ostavivši organizaciju bez karizmatskog vođe i u rasulu (i pobivši usput hrpu civila, kolateralne štete).
To je bila uvertira za napad na Libanon, stvaranje dodatnih 100 tisuća izbjeglica, i nesmiljeno bombardiranje Bejruta, te napokon ulazak tenkova i pješadije na jug i zaposjedanje položaja mirovnih snaga UN. U stilu Mladićeve paravojske devedesetih u Bosni, IDF je dao ultimatum UN-u da im se maknu s puta u Libanonu. Jer tko nije eksplicite uz Izrael, taj je neprijatelj. Dakle i UN je neprijatelj. Bidenovi i Blinkenovi pokušaji da obuzdaju Netanyahua pali su na mrtve uši: na kraju krajeva, Netanyahuu odgovara da Trump pobjedi, jer očekuje da će mu Trump dati potpuno odriješene ruke da bombardira Iran, pa prema tome može mirno podrivati politiku Bidenove administracije.
Međunarodno pravo je isto tako mrtvo slovo na papiru, koje se možda odnosi na druge države, ali ne i na Izrael, koji je svoju državu dobio izravno od Boga, pa tko smo mi drugi sad da tu nešto osporavamo, kako je novinar Haaretza, Gideon Levy, lijepo objasnio američkim novinarima u nedavnom govoru u National Press Clubu u Washingtonu. Jedino što nešto znači je američka opskrba oružjem i municijom. To je jedini konkretan način da se Izrael zaustavi. Netanyahu međutim (i očito korektno) računa da se Biden neće usuditi prekinuti s bezuvjetnom i bezrezervnom podrškom mjesec dana prije izbora.
SAD su poslale dodatni nosač aviona i THAAD sistem obrane od dalekometnih balističkih projektila da brane Izrael od Irana. Dok ovo pišem, najsofisticiraniji bombarderi u povijesti, B2, vraćaju se s misije bombardiranja hutista u Jemenu najmoćnijim konvencionalnim bombama u američkom arsenalu (GBU-57, kakvih je proizvedeno tek dvadesetak do sada), a Izrael potvrđuje da je upravo ubio vođu Hamasa u Gazi, Yahia Sinwara. Nitko međutim ništa ne čini da obrani Libanon od Izraela.
To dovodi do još veće polarizacije američkih birača oko Izraela. Dok su se prošle godine anticionističke grupe studenata na sveučilištima još trudile reći da je Hamas počinio teroristički napad na Izrael, danas na Sveučilištu Columbia u New Yorku otvoreno i militantno slave Hamas i Al Aqsa poplavu, koja nije nastala zbog klimatskih promjena, nego zbog desetljećima nepromijenjene bešćutnosti svijeta prema apartheidu nad Palestincima u Izraelu. Šanse da bi Kamala mogla pobijediti u Michiganu, gdje je margina pobjede maksimalno 150 tisuća, uz 200 tisuća arapskih muslimana koji će bojkotirati izbore, ravna je nuli. Sedamdeset posto michiganskih Arapa je glasalo za Bidena 2020. Danas ankete pokazuju da samo 12 posto još podržava Harris.
Tako da se na Michigan više nitko i ne obazire. A i u Georgiji, gdje je Biden pobijedio 2020. sa samo 12 tisuća glasova razlike, živi 71 tisuća registriranih birača arapsko/muslimanskog porijekla. No, od spomenutih sedam država koje će odlučiti izbore, najvrijednija je ipak Pennsylvania, sa 19 elektorskih glasova. Obje stranke se sad koncentriraju na nju (i Trump i Kamala su trenutno u Pennsylvaniji). Demokrati bi mogli dobiti Pennsylvaniju da se malo više založe za radničku klasu, no time bi riskirali gubitak bogatih donora, koji su osjetljivi na prijedloge mjera, kojima je cilj redistribuirati njihovo bogatstvo, te stoga moraju naći drugu konstituenciju, koja će ih bezuvjetno podržati.
Budući da gube podršku čak i među crncima i Hispanicima unutar radničke klase, a ne više samo među bijelcima, moraju se još više oslanjati na profesionalnu klasu, koja doživljava Trumpa kao prijetnju demokraciji, barbarskog vođu, koji će uništiti civilizaciju. Važan dio te profesionalne klase su Židovi, kojih je u Pennsylvaniji čak 434 tisuće. Iako je Pennsylvania dom reformiranog judaizma, pa se dakle vjerojatno velik dio tih Židova nikako ne slaže s politikom Netanyahua, koji je i sam osam godina živio u Pennsylvaniji, računica je da bi ipak bilo previše opasno baš sada okrenuti leđa Izraelu. Nismo još dovoljno patili, nismo još dovoljno kažnjeni otmicama, bombama, ubojstvima i drugim oblicima terorizma za svoj hubris.
Allan Ford na Manhattanu
Nije nam bio dosta jedan Trumpov mandat da naučimo: nismo još dovoljno kažnjeni njegovim prijedlogom visokih carina, masovnih deportacija itd., koji će dovesti do visoke inflacije i visokih cijena. Moramo to i dodatno iskusiti.
Zagreb se sigurno sjeća svog bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, više puta optuživanog za korupciju, koji je proveo kratko vrijeme u zatvoru u Remetincu. Tipično, ljudi će odmahnuti rukom, kao to je normalno u nekoj postkomunističkoj, tranzicijskoj, istočnoeuropskoj zemljici, koja se još nije uzdigla na razinu demokratskih tradicija i vladavine prava razvijenog Zapada. No, što reći za Erica Adamsa, gradonačelnika New Yorka, centra zapadne civilizacije danas, sada optuženog da je primio 10 milijuna dolara mita?
Zapravo, korupcija gradskih službenika u New Yorku nije ništa novo. Tokom povijesti niz newyorških gradonačelnika bio je optužen za korupciju: Ed I. Koch, William O’Dwyer, James J. Walker (Beau James) i A. Oakey Hall (elegantni Oakey) samo su neka od imena u nizu. Walker je bio zvjezda 1920-tih i proteže tzv. Tammany Hall mašine (ekvivalent Bandićeve hobotnice), dok nije bio prisiljen dati ostavku pod istragom da je primao mito od tajkuna da im osigura gradske koncesije. Walker se pravdao da to nije bilo mito nego dobrovoljni prilozi (beneficences). Ipak, kako se bližila krivična istraga, pobjegao je u Europu s ljubavnicom.
Elegantni Oakey, također produkt Tammany Hall mašine, bio je gradonačelnik od 1868. do 1872. i pao je skupa s Williampm Tweedom (Boss Tweed), začetnikom mašine. Tweed, nekad najveći newyorški kućevlasnik, bankar, vlasnik željeznica i rudnika željeza ipak je skončao u zatvoru pod optužbama da je maznuo 200 milijuna dolara (enormna svota za 19. stoljeće), no njegova politička “mašina” patronaže u New Yorku je preživjela još pedesetak godina, a kako vidimo, ni danas nije potpuno usahnula.
Oakey je tokom sudskog procesa protiv njega čak napisao kazališnu predstavu (The Crucible) o čovjeku lažno optuženom za krađu. Predstava je slabo prošla (prikazivala se samo tri tjedna), no Oakey je na kraju ipak oslobođen optužbi, doživio nervni slom i povukao se u London. Kad se vratio u New York bavio se uređivanjem novina i otvorio odvjetnički ured (bio je odvjetnik Emmi Goldman).
Ovako korumpiranu, nepotističku gradsku upravu kao danas, NYC, izgleda, nije imao od Tammany Halla. Još pred nekoliko mjeseci FBI je stavio gradsku upravu pod istragu i zaplijenio mobilne telefone gradonačelniku i mnogim visokopozicioniranim gradskim službenicima, od koji su neki potom podnijeli ostavke, otišli u mirovinu, ili su razriješeni dužnosti: šef policije i nekolicina detektiva, upravitelj školskog sustava, zamjenica gradonačelnika, upravitelj javne sigurnosti, upravitelj građevinske komisije.
Gradonačelnik, Eric Adams, koji je karijeru započeo kao gradski policajac, zaklinje se u svoju nevinost i odbija dati ostavku, čak optužujući Bidena da mu je ovo smjestio, jer je bio protestirao što toliko migranata dolazi u New York. Karine Jean-Pierre, tajnica Bijele za medije kuće, odbija te optužbe i tvrdi da je Biden još 2020. rekao da će Ministarstvo pravde (Department of Justice) pod njim funkcionirati potpuno nezavisno.
Optužbe protiv Adamsa rangiraju od otužnih do komičnih. Najozbiljnija je da je primao tzv. straw donacije za svoju političku kampanju. Političke donacije su ograničene – tj. nitko individualno ne može dati političkom kandidatu za gradonačelnika New Yorka više od 3 700 dolara prema trenutnoj računici (granica se određuje prema CPI indeksu). No, te donacije su onda amplificirane podudarnim donacijama iz javnih fondova za izbore, prema formuli koja favorizira manje donatore. Ideja je da se dade siromašnijim biračima jači glas njihovog novca. Npr. donaciji od $10 dodaje se $90 javnog novca, a većim donacijama se dodaje manje. Bogataši i dalje mogu donirati stotine tisuća dolara preko političkih komiteta i organizacija, ali te donacije ne dobivaju nikakve matching funds iz javnog fonda. Dakle, najprofitabilnije je naći mnogo siromašnih ljudi preko kojih treće (bogatije) osobe plasiraju svoje donacije podijeljene u manje svote, kako bi kandidat za svaku još primio i novac iz javnog fonda. To je protuzakonito i zove se straw donacija. Adams je optužen da je pomoću takvih donacija nezakonito primio 10 milijuna dolara iz javnog fonda.
No, na kraju, glave su mu došli najprije Turci. Adams voli luksuz, putovanja i jet set. Turci su ga mazili i pazili džabe letovima prve klase (u vrijednosti oko 100 tisuća dolara) preko Istanbula do drugih europskih destinacija tokom post-covid godina. Zauzvrat, Adams je za vrijeme Erdoganove posjete izvršio pritisak na newyorškog vatrogasnog inspektora da dozvoli otvaranje 36-katnog nebodera u kojem je smješten turski konzulat, iako neboder nije prošao vatrogasnu inspekciju. Dakle, da bi njemu guzica vidila puta, bio je spreman ugroziti protupožarnu sigurnost Manhattana. Zapravo bijedno, na nivou “Halo, Bing, kako brat?”
I sad, kako se korupcijsko klupko odmotava i hobotnica izvlači na suho, tragikomična alanfordovska narav Adamsove administracije izlazi na vidjelo. Alan Ford nije nikad preveden na engleski, pa su Amerikanci zakinuti za to fenomenalno iskustvo svoje zemlje. Edward, upravitelj policije u ostavci, i detektiv James Caban, kojima su obojici oduzeti telefoni, su braća blizanci. Philip, zamjenik gradonačelnika za javnu sigurnost u ostavci, David, kancelar gradskog školskog sustava, najvećeg takvog na svijetu, također u ostavci, i Terrence, politički savjetnik gradonačelnika, su braća, braća Banks, koja obrijanim glavama, korpulencijom i naočalama neodoljivo podsjećaju na alanfordovske svinjoglave gradske oce, osim što su crnci. Sheena Wright, prva dogradonačelnica, isto u ostavci, je Davidova supruga.
Jedina dobra vijest je da će do izbora novog gradonačelnika, jednom kad Adamsa pospreme u pržun, dužnost obnašati public advocate, progresivac, koji je priznao da je u srednjoškolskim danima prodavao travu, Jumaane Williams. To je New York i vrhunac zapadne civilizacije danas. Poruka koju američki birači dobivaju jest da je korupcija u politici normalna pojava, i da je itekako prisutna i među Demokratima i manjinama (Adams je Demokrat i on i svi spomenuti likovi u priči su crnci) i zašto se uopće diže tolika frka oko toga da je Trump lopov i kriminalac? Nije nam bio dosta jedan njegov mandat da naučimo: nismo još dovoljno kažnjeni njegovim prijedlogom visokih carina, masovnih deportacija itd., koji će dovesti do visoke inflacije i visokih cijena. Moramo to i iskusiti.
Radništvo na cjedilu
Dok su Republikanci stranka Petera Thiela, Billa Ackmana i Elona Muska, Demokrati su postali stranka Marca Cubana, Tylera Perrya, Billa Gatesa, Jamieja Dimona i Sergeya Brina. Radnička klasa je ostala bez političke reprezentacije, ostavljena na cjedilu. Njihov glas za Trumpa danas je čin osvete prema Demokratima.
Magazin New Yorker započinje svoj elokventan uvodnik podrške Kamali Harris portretom ovih izbora kao bitke za spas demokracije i zapadnih liberalnih civilizacijskih vrijednosti uopće. Za Trumpa pišu: “prijetnja budućnosti zemlje, vladavini prava, njezinim demokratskim institucijama, njenoj sigurnosti i karakteru, nalazi se u Xanaduu na 20 hektara obale Floride” (referenca na Trumpov dvorac Mar-el-Lago). Nate Silver, istraživač izbornih šansi, uvijek hladne glave (fivethirtyeight.com), daje Trumpu 64,4 posto šanse da dobije izbore. Kad bi se izbori održavali danas, a nisu više daleko, za samo tri tjedna, Harris bi pobijedila po broju ukupnih glasova, no Trump bi dobio više glasova elektora (situacija koja se ponavlja od izbora do izbora gdje Demokrati dobivaju gušće naseljena, a Republikanci rjeđe naseljena područja).
Trump je osuđeni kriminalac. No, trenutni razvoj događaja u gradu New Yorku pokazuje da su i demokratski lideri korumpirani i lopovi, samo još nisu osuđeni. Arapi/muslimani neće glasati za Trumpa. Ali neće uopće glasati. Što će neminovno dovesti do toga da Harris izgubi barem dvije od sedam država koje odlučuju ishod ovih izbora. Jasno je da će se situacija za klimu i okoliš pogoršati pod Trumpom, ali nije jasno da se neće isto tako pogoršati i pod Harris, nakon što je ona tako spremno, tokom debate, izjavila da je sada za fracking. Ukratko, sasvim je jasno kakav će Trump biti predsjednik, dok se Demokrati i njihova zbrzana kandidatkinja Harris i dalje traže, pokušavajući zadovoljiti svoje brojne i često oprečne konstituencije.
Nade da će trećepartijski kandidati unijeti nekakvu pomutnju u ove izbore su se do sada potpuno raspršile. Robert F. Kennedy je odustao i poklonio se Trumpu. Jill Stein gotovo uopće nema kampanju i proći će kao što uvijek prolazi. A Cornel West nije čak uspio ni da ga stave na izborne listiće u većini država, pa će ga ljudi, koji baš žarko žele za njega glasati, morati dopisivati. Prethodni izbori su nam u medijima prodavani kao izbori između većeg i manjeg zla. Ove nam prodaju kao izbore između dobra i zla. Ali kakva je garancija da će isti ljudi koji drukaju za masovne deportacije – savezna Scripps News/Ipsos anketa provedena prošlog mjeseca pokazuje da 54 posto Amerikanaca podržava masovne deportacije – ikako izabrati što je moralno dobro?
Nije čak toliko problem što će Demokrati izgubiti izbore, koliko što su izgubili smisao postojanja. Amerika je kapitalistička zemlja, u kojoj, s jedne strane. postoji jasno definirana klasa vlasnika, menadžera, obrazovanih profesionalaca i politička stranka njima povijesno naklona – Republikanci – a s druge strane imamo radnike i Demokratsku stranku, čija je dužnost povijesno bila da zastupa njihove interese. Tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća, za John F. Kennedya glasalo je dva puta više bijelaca bez fakulteta (kako ovdje definiraju radničku klasu) nego onih s fakultetom.
Šezdeset godina poslije, za Joe Bidena je glasalo dva puta više bijelaca s fakultetom nego onih bez. Budući da novac ovdje igra najveću ulogu u ishodu izbora, i neprestano se priča o tome koliko je koji kandidat uspio prikupiti, tako su se Demokrati priklonili klasi urbanih profesionalaca, koji mogu više donirati. Dok su Republikanci stranka Petera Thiela, Billa Ackmana i Elona Muska, Demokrati su postali stranka Marca Cubana, Tylera Perrya, Billa Gatesa, Jamieja Dimona i Sergeya Brina.
Radnička klasa je tako ostala bez političke reprezentacije, ostavljena na cjedilu. Njihov glas za Trumpa danas je čin osvete prema Demokratima. Milijarderi mogu imati različite svjetonazore, no jedinstveni su u tome da žele manje poreze i manje regulativnog uplitanja države u njihovo izrabljivanje radnika iz kojeg izvlače profit. U članku Pobuna radnika; pismo iz Pennsylvanije (The Worker Revolt, Letter from PA) ovog mjeseca u New Yorkeru, Eyal Press citira Michaela Podhorzera (bivšeg političkog direktora sindikata AFL-CIO): “Tokom 1970-tih Demokrati su počeli pričati o ekonomskom progresu bez da uopće spomenu nužan sukob između radnika i kapitalista, i baš kako se jaz nejednakosti počeo širiti do razina bez presedana, i baš kako su tržišni sporazumi [free trade agreements, NAFTA] i deregulacija Wall Streeta [obje provedeno tokom Clintonovog mandata] načeli blagostanje radnika, tako su i Carter i Clinton i Obama usvojili taj novi narativ o ekonomskom progresu bez radnika, koji je u stvari varijacija Republikanske priče da prosperitet dolazi od poslodavaca neopterećenih regulacijom.”
Hillary je prezirala radnike, nazvavši ih jadnicima (deplorables). Kad je 2016. godine nominirana za kandidatkinju, nije posjetila niti jedan sindikat. Njen muž je učinio nepopravljivu štetu tokom svog mandata. Obama je puno obećavao, i u osam godina malo toga ispunio. Biden je prvi predsjednik koji se pojavio na štrajku radnika. No već prekasno. Demokrati su postepeno odrezali granu na kojoj su sjedili i danas ne mogu sakupiti glasove da pobjede na izborima.
Dok je većina vođa sindikata (AFL-CIO, United Steel Workers, ILA, SEIU…) ipak na kraju podržala Harris u ovim izborima, njihovo članstvo, kako je Eyal Press ustanovio, posjetivši radničke menze u čeličanama pored Pittsburga, danas zapravo podržava Trumpa, komplicirajući šanse da Harris pobjedi u Pennsylvaniji. Teamsters sindikat nije podržao niti Harris niti Trumpa, a vođa Teamstersa, Sean O’Brien pojavio se i govorio na Republikanskoj konvenciji. Interno istraživanje unutar Teamsters sindikata pokazuje da 60 posto članstva podržava Trumpa. Jedini sindikat gdje Harris još ima podršku je SEIU, koji pokriva sobarice, konobare i zanimanja koja mahom rade manjine i imigranti u urbanim sredinama (50 posto članstva je rođeno van SAD-a), koji su zgroženi Trumpovom antiimigrantskom retorikom. No, i ta podrška jenjava i nestat će ako Demokrati ne počnu ispunjavati svoja preuzvišena obećanja.
Mjesec listopad je započeo štrajkom lučkih radnika (sindikat ILA) na istočnoj obali: 45 tisuća ljudi u 36 luka. Tri petine svega što dođe u SAD, prođe kroz te luke. Tražili su povećanje plaća od 77 posto i usporavanje uvođenja automatizacije. Kapitalisti su ponudili 40 posto i bez usporavanja. Radnici su stupili u štrajk. Tu je moć radnika: da zaustave ekonomiju. Odmah je počelo kukanje: ostat ćemo bez banana za tjedan dana! I urgiranje da Biden nešto učini da zaustavi štrajk. Biden je pritisnuo obje strane da postignu sporazum. I štrajk je trajao samo 3 dana. Kapitalisti su popustili. Radnici su dobili povećanje plaća od 62 posto kroz 5 godina i dalju diskusiji o automatizaciji.
Kako bi tu situaciju riješio Trump? A kako Harris? Da li možemo vjerovati da će Harris biti i toliko pro-radnička kao Biden, kad je već tokom kampanje počela slati razne signale kako će smanjiti porezno opterećenje na kapital od onoga što je Biden zahtijevao i kad izbjegava opovrgnuti nade milijardera Barryja Dillera i Reida Hoffmana da će otpustiti Bidenovu direktoricu Federal Trade Commission, Linu Khan, čija anti-trust politika je trn u oku velikog kapitala?
U panici da sakupi još novca za kampanju, Harris se sve više odmiče od interesa radnika prema interesu milijardera, riskirajući stotine tisuća glasova, u nadi da će na obalama biti dovoljno fakultetski obrazovanih birača koji će kupiti Demokratsku temu izbora između normalnog kandidata i kriminalca, lopova, zlostavljača, opasnosti za demokraciju, pravnu državu i civilizaciju uopće. Ankete, međutim, pokazuju da joj ta strategija donosi veći broj ukupnih glasova, ali ne i većinu elektorskih glasova. Predsjednik Ukrajine, Zelenski, svjestan da je Trumpova pobjeda poraz za Ukrajinu, podržava Harris. Njegovu posjetu tvornici municije (Scranton Army Ammunition Plant) ovoga mjeseca u Pennsylvaniji Republikanski potpredsjednički kandidat JD Vance je odmah okarakterizirao kao uplitanje u američke izbore.
Vrijeme je početi obraćati pažnju na ljude u Trumpovoj orbiti, kao što je Vance. Trump je disruptor. Gotovo jedinstvena pojava u američkoj politici. Kao Mazgov u Assimovljevoj seriji Fondacija. Milijarder koji se odlučio, umjesto da vuče konce novcem iz sjene, sam prostituirati kao političar. Zabavljač i šarlatan, on u tome uživa. Mase, rulja, jadnici u tome uživaju. Uživaju u kaosu. Jer se osjećaju iznevjereni od reda i poretka. Elite s obje strane političkog spektra su, međutim, zgranute. Republikanci šute i podržavaju Trumpa, pozicionirajući svoje ekstremiste u njegovu administraciju da provedu njihove interese. Trump će i tako trajati samo četiri godine I, koliko god štete da učini, SAD će opstati i oporaviti se. No, ono što oni uspiju progurati tokom njegove, i kako se nadaju, administracije njegovih nasljednika, recimo JD Vancea, dugoročno će promijeniti karakter i kvalitetu života u ovoj zemlji.
Recimo da opet netko s Vrhovnog suda umre ili se povuče u penziju. Ponovno će biti imenovan netko još desniji, još ekstremnijih svjetonazora. Doživotno. Pa će se omjer sa 6:3 pomjeriti na 7:2. Desetljećima nakon toga postat će potpuno nemoguće progresivne promjene progurati kroz sud. Dok je glavna tema Demokrata tokom ovih izbora propast zapadne civilizacije ukoliko izgube, glavna tema i glavno rješenje za sve probleme Trumpovih izbora su masovne deportacije. Arhitekt istih bit će Stephen Miller, Trumpov Reinhard Heydrich, kojeg se sjećamo po odvajanju djece od roditelja na granici tokom prethodnog Trumpovog mandata: on obećava deportirati milijun ljudi godišnje, što će praktički zaustaviti gradnju novih kuća, budući imigranti sačinjavaju oko polovice zaposlenika na bauštelama.
Najopasniji je svakako JD Vance. Ambiciozan i narcisoidan poput Obame – obojica su napisali memoare još prije nego što su išta ozbiljno u životu postigli i izdigli se na vrh politike uz vrlo oskudno političko iskustvo, kao odlični oratori, i vrhunski procjenitelji političke klime – on je velika bijela nada budućnosti Republikanaca: gleda nas u oči onim svojim velikim plavim okicama dok bezočno laže s takvom lakoćom da mu je teško ne povjerovati.
Tokom debate s potpredsjedničkim kandidatom Demokrata, Timom Waltzom, piše kolumnist New York Timesa Jamelle Bouie, Vance je rekao da je u SAD-u 20-25 milijuna ilegalnih stranaca – laž, da je Meksiko odgovoran za problem ilegalnog oružja u SAD-u – laž, da je Trump zapravo pokušao spasiti Obamin Affordable Care Act – također laž. Bouie piše: “Da nam Vance pokuša prodati da je azbest dobar za zdravlje, kako bi pobijedio na izborima, učinio bi to uspješno, i s osmjehom na licu.” Sin majke ovisnice i iz disfunkcionalne obitelji, danas šampion tradicionalnih vrijednosti, Vance je proveo život dodvoravajući se kapitalu, usavršivši tehnike umiljavanja bogatima i moćnima. Njegova pobjeda i njegov budući izbor za predsjednika garantira predavanje Amerike u ruke Petera Thiela, Elona Muska, Traea Stevensa i Dustina Cormacka: on je njihov dečko.
Dustin Cormack, direktor javne politike u Meta-i (Facebook, Instagram, WhatsApp), autor je jednog od poglavlja u konzervativnom programu Republikanaca, Project 2025, od kojeg se Trump ogradio, ali se JD Vance nije. Kriptofašistički investitor Peter Thiel je JD Vanceov prvi poslodavac: Thiel je učinio Vancea bogatim i financirao njegove ranije političke kampanje. Thiel i Stevens (proizvođač oružanih dronova) pripadaju specifičnom krugu američke desnice koja obožava Lord of the Rings. Jedino što oni vjeruju da je cilj posjedovati prsten, a ne uništiti ga. Thielova kompanija zove se Palantir (svevideća kamena kugla), a Stevensova Anduril (Aragornov mač). Tako da se Harris uzaludno pokušava ulizati milijarderima dok Musk pleše i klaunira se na Trumpovim nastupima, kad će njima uvijek i nužno više odgovarati Vance.
Elon Musk je primjerom pokazao zašto milijarderima odgovaraju autokratski vođe. Preplatio je Twitter samo zato da bi se dočepao platforme kojom može utjecati na globalno javno mnijenje. I koristi ga da bi globalno utjecao na politiku, tako da koristi svojim ozbiljnim kompanijama Tesla i SpaceX. Koliko god Muska možemo mrziti, Tesla trenutno proizvodi najbolje električne automobile (OK, Rimac ima bolji, ali je taj cijenom van konkurencije), a SpaceX najbolje rakete na svijetu. To je zasluga njegovih radnika, a ne njega samoga. No, on koristi X (bivši Twitter) kako bi koristio Tesli i SpaceX-u. I podržava autokrate. Jer je s njima moguće lakše se dogovoriti. Demokratski vođene zemlje uvijek trebaju duže da nešto odobre. Autokrat to učini dekretom. Tako je podrška Bolsonaru u Brazilu prodala 150 tisuća Starlink sustava, podrška Mileiu u Argentini osigurala povoljne cijene litijuma Tesli, a podrška Modiju u Indiji snizila carine na Tesline automobile sa 100 posto na 15 posto. Musk podilazi i Xiju u Kini i Trumpu u Americi, što je sve sračunato s fokusom na prosperitet Tesle i SpaceX-a. To je sasvim korektno postupanje za Muska. No, da li od toga šira javnost ima neke koristi? Ne nužno.
Tako će nam Musk i Thiel dovesti Trumpa, s nadom da će se taj mandat rastegnuti kroz Vancea, kako bi donijeli korist svojim kompanijama i uvećali svoj profit. Musk smišljeno svjetonazorski podržava Trumpa i Vancea. Premjestio je proizvodnju iz Kalifornije u Texas. Njegovi šljakeri su jamačno trumpovci. I zadnje što mu treba je da ga doživljavaju kao nekog metroseksualca, pripadnika “obalnih elita”. Dotle će drugi milijarderi mahat novcem pred Harris, vršit pritisak da se ona prikloni “više centru” i napusti sve popularne proradničke i antikapitalističke projekte i programe. Dovoljno njih će biti uz Harris da Trumpova pobjeda bude tijesna, kako bi iluzija demokratskog izbora bila sačuvana. Napokon, 2028. godine, Republika Gilead bit će ostvarena uznesenjem JD Vancea i Vrhovnim sudom krajnje desnice. Uz likovanje milijardera, nemušto jadikovanje tzv. obalnih elita i gotovo nečujno gunđanje u bradu potlačene radničke klase, zgnječene dugovima, najamninama i niskim nadnicama.
