Kad smijemo jedan režim početi zvati fašističkim? Ili barem totalitarnim? Kad počne hapsiti ljude na ulici zbog njihovog političkog mišljenja? Kad zaprijeti vodećim sveučilištima kao Harvard i Columbia da će im ukinuti subvencije i neprofitni status ako ne promijene kurikulum i usklade ga sa ideologijom režima? Kada administrativno likvidira cijelu grupu ljudi (transrodnih osoba)? Kada počne masovno otpuštati državne službenike s čijim političkim mišljenjem se ne slaže? Ili kad počne prijetiti, omalovažavati i kažnjavati medije i novinare?
Trump najavljuje vojnu paradu za svoj rođendan. Štafeta mladosti valjda je sljedeći potez. Sumnjam da mu Melanija nije opisala. Sjednice njegovog kabineta već pomalo podsjećaju na sjednice centralnog komiteta KPJ, gdje se podčinjeni nadmeću u komplimentima drugu Trumpu, kao npr. kad državna tužiteljica Pam Bondi oduševljeno kaže kako je samo zaslugom njegovog produhovljenog vodstva u zadnja dva mjeseca na granici zaplijenjena količina fentanila dovoljna da ubije 258 milijuna ljudi: vi ste to spriječili, vi ste spasili 258 milijuna života, hvala vam.
Kad smijemo jedan režim početi zvati fašističkim? Ili barem totalitarnim? Da li kad počne hapsiti ljude na ulici zbog njihovog političkog mišljenja? Kao što su, samo na temelju mišljenja državnog sekretara Marca Rubia da njeno prisustvo u zemlji šteti američkim vanjskopolitičkim interesima, uhapsili tursku studenticu Rumeysu Öztürk, ovdje na Fullbrightovoj stipendiji, zbog jednog jedinog članka u studentskim novinama, gdje je kritizirala reakciju sveučilišta na prosvjede za prava Palestinaca u Gazi. Ili kad krene prijetiti odvjetničkim kancelarijama koje su zastupale njihove političke protivnike, da će im zabraniti ili otežati rad? (Napadnute firme: Paul, Weiss, Rifkind, Wharton & Garrison; Skadden, Arps, Slate, Meagher & Flom; Willkie Farr & Gallagher; Milbank; Jenner & Block; Wilmer Cutler Pickering Hale and Dorr; Perkins Coie; Covington & Burling).
Ili možda kad zaprijeti vodećim sveučilištima kao Harvard i Columbia da će im ukinuti subvencije i neprofitni status ako ne promijene kurikulum i usklade ga s ideologijom režima? Je li već fašizam kada se administrativno likvidira – denacionalizira, kako Masha Gessen piše za NYT – poput “izbrisanih” u Sloveniji, cijela grupa ljudi (u ovom slučaju transrodne osobe)? Ili kada režim počne masovno otpuštati državne službenike s čijim političkim mišljenjem se ne slaže? (Gotovo 300,000 do sada). Ili kad počne prijetiti, omalovažavati i kažnjavati medije i novinare s kojima se ne slaže, kako već glasnogovornica Trumpovog režima, Karoline Leavit, radi na svakoj konferenciji?
Ili kad počne ignorirati odluke sudova, pa čak i hapsiti suce, za koje misli da su prepreka provođenju volje režima, kao što su uhapsili sutkinju Hannah Dugan u Wisconsinu, za “opstrukciju”, zato što im nije dala da uhapse migranta u njenoj sudnici, nego je migranta uputila da izađe na sporedna vrata? Ili kad uhapse gradonačelnika Newarka, Rasa Baraku, zbog prosvjeda ispred zatvora za imigrante? Ili treba još pričekati, da počnu hapsiti kongresne zastupnike, kao što su već zaprijetili zastupnicima iz New Jerseya, Bonnie Watson Coleman, Robu Menendezu i LaMonici McIver, koji su bili na prosvjedu s Barakom (i deportiraju ih u Libiju, Ruandu ili El Salvador)?
Sjedinjene Države su danas u ustavnoj krizi. Naša demokracija ne funkcionira već dulje vrijeme. U Kongresu moć imaju jedino vođe dviju stranaka, koji odlučuju što će biti na dnevnom redu, o čemu će se razgovarati i glasati, a o čemu neće. Tijekom osamdesetih Kongres je donosio u prosjeku 700 novih mjera i zakona godišnje. Prošli saziv Kongresa – to se računa od izbora do izbora, dakle u dvije godine – donio ih je 274. U Kongresu 1991.-92. Senat je usvojio više od 1600 amandmana. U Kongresu 2023.-24. samo 200. Zakonodavna vlast tako više ne pruža učinkovit korektiv izvršnoj. A sada Trumpov režim otvoreno ne poštuje odluke sudova. I time se postavlja iznad i izvan zakona. Dogodilo se upravo ono čega su se osnivači Sjedinjenih Država u 18. stoljeću najviše bojali: pojavio se predsjednik koji se ponaša kao suveren, kao da je njegova izvršna vlast apsolutna.
U zanosu revolucionarne pravde i želji da se šefa obraduje što višim kvotama deportiranih, pred nešto više od mjesec dana deportirali su Manuela Abrega Garciju, kako su sami priznali, greškom. On je, naime, poslije su utvrdili, u međuvremenu legalizirao status. No, kako su ga već poslali u zatvor za teroriste u El Salvador, zbog tetovaža koje je netko od njih odokativno protumačio kao dokaz da pripada kriminalnoj organizaciji MS13, sad više nema natrag, jer, ako je tamo, mora da je terorist. Iako je slučaj čak došao do Vrhovnog suda, koji je presudio da režim mora facilitirati i učiniti da se Garciju nekako vrati, kad su novinari pitali predsjednika El Salvadora, Nayiba Bukelea, tijekom posjete Trumpu, u ovalnom uredu, hoće li poslati Garciju natrag, Bukele se neugodno uzmeškoljio na stolici, prisjetivši se kako je Zelenski završio nakon što je dao „krivi“ odgovor, nešto što si jadna zemljica poput El Salvadora naprosto ne može priuštiti, a i on je bio bez kravate, i rekao da ne može niti vratiti, niti pustiti Garciju, jer je Garcia terorist. Trump se zadovoljno smješkao.
Stephen Miller, zamjenik šefa Trumpovog kabineta, se nadovezao, iako ga nitko ništa nije pitao, rekavši kako će SAD uvijek nanovo deportirati MS13 terorista, i kako se terorist Garcia nema kuda ovdje vraćati, kad su ga oni upravo vratili u njegovu domovinu. Uopće, nitko iz administracije niti ne spominje Garcijino ime bez epiteta terorist, iako nema nikakvog valjanog dokaza da je uopće bio ili da jest dio neke kriminalne organizacije, a kamoli da je počinio neko terorističko djelo. To je neophodno da bi se opravdale te ekspresne deportacije. Trumpov režim se, naime, poziva na zakon iz 1798. – Zakon o vanjskim neprijateljima – koji je dozvoljavao mladoj republici da bez suda ukloni iz zemlje ljude za koje su sumnjali da su, recimo, britanski špijuni koji žele ugroziti Republiku i vratiti je u Britanski Imperij.
Režim tvrdi da je danas situacija slična, tj. da je sirotinja, koja ovamo bježi od neimaštine, zapravo, organizirana predthodnica planirane invazije da se uništi naša civilizacija. Sudovi se s tom interpretacijom ne slažu. Fernando Rodriguez, sudac saveznog suda teksaškog južnog okruga, donio je odluku da se Trump protuzakonito poziva na taj zakon. A sudac saveznog suda Washingtona, James Boasberg, je, zamijetivši da administracija nema namjere ispoštovati presudu Vrhovnog suda prema kojoj mora isfacilitirati povratak Garcije, zaključio da “vladine akcije demonstriraju namjerno nepoštivanje sudske odluke” i da “postoje opravdane sumnje da je administracija počinila krivično djelo nepoštivanja suda”.
Jer tko je pozvan da tumači što je zakon i po zakonu, ako ne sudovi? Dokle smije ići izvršna vlast? Gdje su granice? Tko ima zadnju riječ? U uvodniku magazina New Yorker 28. travnja Jonathan Blitzer piše kako “izgleda da jedino predsjednik može odlučiti čija zakonska prava su legitimna”. A onda više ne živimo u vladavini prava, nego u diktaturi s kultom ličnosti. U istom magazinu dva tjedna ranije glavni urednik David Remnick piše kako je, kasno u ožujku, Trump potpisao izvršni dekret pod nazivom Vraćanje istine i zdravog razuma u američku povijest, čiji je cilj, u skladu sa smjernicama Projekta 2025 Heritage fundacije, očuvanje mističnog pogleda na našu izmaštanu prošlost: institucije, kao Smithsonian muzej, prozvane su za “revizionizam” zbog promoviranja ideja kao npr. da je rasna pripadnost socijalni konstrukt.
Posebno je kao woke izdvojen Nacionalni muzej afričko-američke povijesti i kulture. JD Vance je dobio zadatak da predvodi uklanjanje “nepropisne ideologije” iz muzeja. Tako je Xi Jinping pred par godina uveo telefonsku liniju putem kojega građani mogu prijaviti svakoga tko iskazuje “krive ideje i poglede” povijesnog nihilizma, a Vladimir Putin je 2013. zakukao kako su školski udžbenici prepuni “unutrašnjih kontradikcija i dvosmislenih interpretacija”. Danas isti udžbenici nedvosmisleno tvrde da je “Rusija zemlja heroja”, a “Ukrajina neonacistička država”. Trumpov režim također želi takvu nedvosmislenost, ispravne ideje i poglede, bez kontradikcija, kako Remnick kaže: “Trumpov dekret ne slijedi doslovno taktiku Xija i Putina. Ali se rimuje.” Trumpov režim ne samo da se ponaša kao diktatura, nego im niti ne smeta da tako bude viđeno. Dapače. Pa neka pati kome smeta.
Da li se onda više zaštite, još u 18. stoljeću enumerirane, u Povelji o pravima američkog ustava, toj preteči i uzoru EU povelji o temeljnim pravima i svakoj drugoj takvoj povelji na svijetu, protežu i na imigrante u zemlji, i dokle i u kojoj mjeri, ili su sada rezervirane samo za građane? Je li američki vanjskopolitički interes šutke pustiti Izrael da „završi posao“ u Gazi? To su pitanja oko kojih se lome koplja u sudovima tijekom ove agresivne hajke Trumpovog režima protiv imigranata. I igrom slučaja baš je moja sićušna država, Vermont, po površini i broju stanovnika ne veća od Crne Gore, megdan tog ljutog boja, postavši tako po drugi put u povijesti Sjedinjenih Država poprište sukoba oko moralne suštine ideje koja je Amerika. Jer što se dešava imigrantima danas, u 19. stoljeću dešavalo se crncima, odbjeglim robovima. Vermont je bio prva država koja je ukinula robovlasništvo, i kada je savezna vlast, da bi postigla kompromis s južnim državama, donijela Fugitive Slave Act, obavezujući nerobovlasničke države da hapse i vraćaju odbjegle robove njihovim vlasnicima, skupština Vermonta je 1850. donijela Habeas Corpus Act, koji je zahtijevao da se odbjeglim robovima sudi pred porotom u Vermontu hoće li ih vratiti ili ne (naravski, porote su ih uglavnom oslobađale).
Kako je Vermont opet došao u tu poziciju? Ovdje je, naime, uhapšen, i ubrzo pušten na slobodu, Mohsen Mahdawi. Mahdawi je jedan od dvojice organizatora i pregovarača prosvjeda za Gazu prošle godine na sveučilištu Columbia. Njegov prijatelj i suborac, Mahmoud Khalil, uhapšen još početkom ožujka, i dalje čami u zatvoru u Louisiani u očekivanju deportacije. Mahdawi, svjestan rizika, ipak se pojavio na davno ranije planiranom intervjuu za dobivanje američkog državljanstva sredinom travnja. Taj intervju je bio u gradu Burlingtonu, u državi Vermont, jer je Mahdawi, inteligentno, kao i autor ovog članka, uostalom, izabrao Vermont za mjesto svog stalnog prebivališta. Tako je Vermont izbio u prvi plan.
Tijekom intervjua, Mahdawija su uhapsili savezni imigracijski agenti. Ono po čemu hapšenja Mahdawija, Öztürk i Khalila odudaraju od ove generalne protuimigrantske hajke je da su njih svo troje ovdje posve legalno; Öztürk na studentskoj vizi, a Mahdawi i Khalil već sa stalnim prebivalištem, Mahdawi jedan korak od naturalizacije i dobivanja državljanstva. Trumpov režim im je odlučio ukinuti legalni status i proglasiti ih prijetnjom vanjskopolitičkim ciljevima naše zemlje. Isključivo na temelju njihovog prosvjeda protiv ekstremnog ponašanja Izraela u Gazi. I to nisu jedini slučajevi: strani studenti diljem zemlje su u strahu da će im ovako arbitrarno ukinuti dozvolu boravka zbog nesmotrenog posta na društvenim mrežama. Ima li izvršna vlast zakonsko pravo tako postupati?
Prvo je federalni sudac Saveznog okružnog suda u Vermontu, Geoffrey Crafford, pustio Mahdawija iz zatvora i dozvolio mu da se brani sa slobode, pa je Apelacijski sud u New Yorku, kome se izvršna vlast smjesta žalila, tvrdeći da suci u Vermontu nemaju jurisdikciju nad deportacijama, presudio da imaju. Napokon, sudac istog suda, William Sessions III, koji je ranije naredio da se Öztürk pošalje ovamo iz Louisiane, budući se ovdje nalazila u trenutku kad je sud prihvatio njen apel da se sudski preispita nalog za deportaciju protiv nje, a kako se izvršna vlast na to oglušila, sada je naredio da ju se pusti na slobodu, ovako kao Mahdawi. Tako je i ona sad na slobodi, i na svojem fakultetu.
Stephen Miller je na to izjavio da će režim suspendirati habeas corpus peticije tijekom izvanredne situacije, dok smo pod invazijom, kako imigranti u procesu deportacije ne bi imali mogućnosti apelirati. Iz osvete, režim je poslao pograničnu policiju (CBP: Customs and Border Protection) da izvrši raciju najveće vermontske mljekarske farme (3000 krava), koja se, kao i velik dio Vermonta, nalazi unutar 160 km od granice s Kanadom, pa CBP ima zakonsko pravo vršiti takve racije. Pokupili su osam ilegalaca. Pritisak. Poljoprivreda ove zemlje ne bi mogla opstati bez imigranata. Vermont nije ostao dužan: u petnaest tjedana Trumpove vlasti, državna tužiteljica Vermonta, Charity Clark, podnijela je trinaest tužbi protiv njega, dakle skoro svaki tjedan po jednu tužbu. Odnosi između Vermonta i Washingtona danas su na razini odnosa između Slovenije i Beograda 1988.
Habeas Corpus je stoljećima star propis (Engleska, 12. stoljeće) donesen upravo da se ograniči samovolja kralja, odnosno izvršne vlasti: nikome ne može biti oduzeto pravo da zahtijeva objašnjenje zašto je uhapšen – izvršna vlast mora obrazložiti svoje postupke pred sudom i sud mora ustanoviti njihovu zakonitost. Američki Ustav dozvoljava suspenziju tog prava u izvanrednim situacijama. No, zadnji put kada se ta suspenzija desila bilo je 1941. nakon napada na Pearl Harbor i ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat. Pravo nije suspendirano 2001. nakon rušenja nebodera u New Yorku. I nema nikakvog opravdanja da ga se ukida sada kad nismo ni u ratu, niti pod napadom. Sirotinja koja se penje preko ograde u Teksasu trbuhom za kruhom ne predstavlja invaziju. Migranti, koji nam kose travu i popravljaju krovove, nisu neprijateljska vojska. Muslimanski studenti na američkim kampusima nisu neprijatelji SAD-a zato što prosvjeduju protiv izraelskog etničkog čišćenja Gaze.
Oni su kolateralne žrtve žestokog, načelno unutar-židovskog sukoba oko Izraela u američkoj i posebno newyorškoj akademskoj zajednici. Bijesna, nacionalistička, pro-cionistička strana sve ih doživljava jednako, apriori kao protivnike, koje treba deportirati i uništiti. Čak iako je Mahdawi budist i mirotvorac. Moja supruga, muslimanka iz Crne Gore, zapravo se bojala za sebe da će završiti tako kao Öztürk još tokom prve Trumpove administracije, jer je nekad bila aktivna kao Žena u crnom u Beogradu, a Žene u crnom su danas primarno BDS grupa (BDS = boycott & divestment), koliko je već onda atmosfera na sveučilištu na kojem je radila bila nesnosna. A sad je upravo ta ekipa na vlasti!
I Trump je, poput Mr. Burnsa iz Simpsonsa, odlučio “pustiti pse”: zatvor u El Salvadoru, koji izgleda kao koncentracijski logor; nenadana hapšenja na ulici od maskiranih ljudi; izjave kako se Garcia ne može vratiti, iako to sud zahtijeva; zatvaranje ljudi tisućama kilometara daleko od njihovog prebivališta. Ta teatralna okrutnost godi Trumpu. Vjeruje valjda da će odvratiti druge od nakane da dođu ovamo. Studirati. Raditi. Možda mu i uspije, na štetu SAD-a. Zato je na čelo Ministarstva domovinske sigurnoti imenovao Kristi Noem, ženu koja je pištoljem ubila vlastito štene, koje je bilo neposlušno, i poslije se time hvalila u knjizi koju je napisala. Mnogi su se nad tim zgrozili. Trumpa je oduševilo. Baš mu takva treba.
No, plodovi njegovog režima već se počinju materijalno osjećati. Hapšenja Mahdawija, Öztürk i Khalila su se vratila kao bumerang. Da nisu uhapšeni, ne bi nikad postali ovako globalno popularni, ne bi nitko znao za njih osim aktivističkih krugova u New Yorku i Bostonu, oko sveučilišta Columbia i Tufts. Gradonačelnik Newarka, Ras Baraka, je nakon hapšenja postao vodeći kandidat u utrci za guvernera New Jerseya (izbori su za mjesec dana). Brodovi iz Kine više ne dolaze u kalifornijske luke. Za mjesec, dva, vidjet ćemo prazne police u dućanima. Postat ćemo zemlja “s jednom vrstom jogurta”. Djeca neće dobiti igračke na poklon ovog Božića. Jer se one gotovo sve proizvode u Kini.
Budget Lab sveučilišta Yale procjenjuje da će Trumpove carine koštati svako američko kućanstvo u prosjeku $4700 godišnje. Goldman Sachs tvrdi da će pad broja stranih turista, uslijed antipatije prema trenutnom režimu, uzrokovati ekonomski gubitak od $90 milijardi, 0.3 posto BDP-a. Strani studenti ostavljaju ovdje $50 milijardi, a imigranti bez papira plaćaju oko $100 milijardi poreza godišnje. Sad više neće. Jer ih neće biti. The Economist navodi kako je dolar već pao oko 9 posto. Remnick, citirajući Frederick Douglasa, zaključuje svoj uvodnik 5. svibnja s: “Predsjednik će nastaviti sa svojom uzurpacijom dok ne osjeti otpor ljudi koji to neće više htjeti tolerirati.” Dakle, ćaci, na ulice.
