Ako je vjerovati različitim komentatorima, američko društvo je u posljednjim godinama doživjelo skoro pa neprebrojiv niz prijelomnih trenutaka, niz “točaka” nakon čijeg prelaska ništa nije trebalo biti kao prije; čini nam se da svaki novi samo pomiče granicu “normalnog” političkog diskursa u svoje Drugo, što god to bilo. Jesmo li na tragu opasnosti od fašizma ili možda već neko vrijeme živimo politike koje su u svojim ciljevima, modelima i afektima fašističke?
U subotu navečer, 13. srpnja, 20-godišnji pomoćni kuhar Thomas Matthew Crooks popeo se na krov pogona i pucao na predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa tijekom njegovog predizbornog predsjedničkog skupa u Butleru, Pennsylvania. Cijeli svijet obišle su fotografije onog što je uslijedilo, i bez potrebnog vremenskog odmaka već izgledaju epohalno, kao nešto što definira eru koja dolazi. Trump, krvareći iz desnog uha kroz koje je prošao metak, prkosno diže šaku u zrak dok ga tajna služba odvodi s pozornice. U pozadini se vijori američka zastava, dok gomila izvikuje “USA! USA! USA!”.
Mediji, društvene mreže i svakodnevna komunikacija skoro instantno su postali zasićeni različitim projekcijama u budućnost: što ovaj događaj znači za izbore, za Trumpovu pobjedu, za američko društvo? Da li će Trumpova reakcija ići u pravcu smirivanja rasplamsane retorike koja je i doprinjela atmosferi u kojoj nam se ovaj čin retrospektivno čini skoro pa neizbježnim, ili će samo potpirivati vatru tinjajućeg građanskog rata? “Gdje ide Amerika”? Američko društvo pak balansira po ivici katastrofe; ili poput Wiley Coyotea i dalje nastavlja trčati poslije prelaska litice, dok ga u zraku drži samo strah pomiješan s neznanjem i odbijanjem da pogleda dolje i vidi da već odavno nema tla pod nogama. Naravno, pitanje je samo do kada ovo stanje može potrajati te je li, kao u slučaju Wileya Coyotea, dovoljno samo da Amerikanci objektivno pogledaju svoju situaciju i sunovrate se u ponor? Ako je vjerovati američkim ali i svjetskim medijima, različitim stručnjacima, povjesničarima i komentatorima, no i prevladavajućem Zeitgeistu, američko društvo je u posljednjim godinama doživjelo skoro pa nebrojiv niz prijelomnih trenutaka, niz “točaka” nakon čijeg prelaska ništa nije trebalo biti kao prije; čini nam se da svaki novi samo pomiče granicu “normalnog” političkog diskursa u svoje Drugo, što god to bilo. Većina tih trenutaka u političkom životu direktno se ili indirektno veže za republikanskog predsjedničkog kandidata i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa: sve od pobune (ili državnog udara) 6. siječnja, različitih sudskih procesa, prosvjeda i kontraprosvjeda, javnih nastupa i izjava te eksplozije nasilja u Charlotsvilleu u kolovozu 2017., izgledalo je kako Trump svakim svojim činom diže političke uloge, sve do onoga koji dovodi u pitanje samu američku demokraciju.
Ovo je pozicija kroz koju želimo promisliti sadašnji trenutak, s posebnim naglaskom na pitanje fašizma koje se neprestano vraća. Pitanja vezana za pokušaj atentata se neprestano formiraju kao pitanja oko budućnosti američkog društva, kao u nekakvom pokušaju poricanja i potiskivanja jednog drugog pitanja: što je američko društvo danas? Ili, da postavimo isto pitanje na nešto drugačiji način, jesmo li na tragu opasnosti od fašizma ili možda već neko vrijeme živimo politike koje su u svojim ciljevima, modelima i afektima fašističke?
Potrebno je razlikovati želju za fašizmom i realne formacije fašizma. Najlakši primjer želje za fašizmom su knjige Jordana Petersona i problem nereda. Nered nije posljedica, rezultat nečega ili stanje, nered je dio ličnosti, dio identiteta: nešto što treba eliminirati kako bi se kroz red uvelo u red psihu, identitet, a možda čak i društvo. Problem je što je fantazma fašizma postala prevladavajuća, dok realne formacije fašizma postaju poznate tek retroaktivno. Fašizam ima povijest koja mu onemogućava jasno definiranje kao političke ideologije. Bilo je manje ili više uspješnih pokušaja navođenja problema, situacija, ili odluka koje se prema svojoj logici i smislu mogu nazvati fašističkim. U američkoj politici se od 11. rujna i rušenja “blizanaca” u New Yorku fašizam (za koji je Busheva administracija opetovano bila optuživana) polako formirao oko ideje obrane, gotovo romantičarske ideje o invaziji izvana, naspram tradicionalnog fašizma koji se prvenstveno formirao kao diskurs o unutarnjem neprijatelju. Iz sadašnje perspektive je razumljiva čak i doza melankolije koju možemo osjećati prisjećajući se vremena Busheve administracije i “Rata protiv terora” te međunarodnih prosvjeda koji su nastali kao reakcija na invaziju na Irak. Sadašnjost američke politike je u potpunosti urušila razliku između unutarnjeg i vanjskog, dok je sam Rat protiv terora bio jedan od glavnih faktora u rastavljanju međunarodnog liberalnog poretka, čije posljedice sada osjećaju i američki građani. Trumpova “muslimanska zabrana” je tek inačica ideje koja prati logiku “obrane”; Geert Wilders i Viktor Orban predstavljaju europsku verziju ovih istih ideja. Sa svim svojim (sitnim) razlikama, orijentirani su na isti skup problema.
Potrebno je naglasiti kako događaj iz 2001. je i nije poseban u analima terorizma. Europa i svijet su proživljavali terorizam kroz cijelu povijest 20. stoljeća poslije 2. svjetskog rata. Od antikolonijalnih pokreta, do domaćeg terorizma u Italiji i Njemačkoj. Ono što se promijenilo jest kako država reagira na opasnost. Do 2001. rat protiv terorizma je bio lokalizirana i precizna aktivnost, nalik na borbu protiv organiziranog kriminala. Zapadne države su pokušavale izdvojiti problem i sankcionirati ga. Osamdesetih godina pojavila se sasvim nova politika oko rješavanja socijalnih problema, prvi je bio u obliku borbe protiv siromaštva, a drugi je u bio u borbi protiv droga. Amerika i Velika Britanija su započele disperzirati politike sankcija, restrikcija i opresije. Odjednom, borba nije bila protiv određenih osoba, već protiv određenih ideja i klasa. Poslije 11. rujna i napada na “blizance” politike reakcije na terorizam se mijenjaju, te se tako mijenja i ideja “neprijatelja”, koja istovremeno postaje i apstraktnija i konkretnija. Ove politike su odjeknule diljem svijeta gdje danas u procesima migracija u Europi promišljamo ne tko se može slobodno kretati u našem prostoru, već kome ne želimo dati pristup. Ovo je želja za fašizmom, ovo je proces kroz koji mi u Europi, Americi i Velikoj Britaniji promišljamo suvremene političke događaje. Ovaj način viđenja nam omogućava gotovo neiscrpne izvore povijesnih analogija kroz koje čitamo današnjicu.
Marinus van der Lubbe je optužen za podmetanje požara u Reichstagu 1933. godine. Ovo ime i događaj u popularnoj se mašti povezuju s otvaranjem vrata Hitleru za usvajanje apsolutne vlasti krajem Weimarske republike. Pitanje je onda postoji li mogućnost lekcije iz povijesti? Imaju li Crooks i van der Lubbe transhistorijsku poveznicu i poučak za fašizam? Odgovor je – i da i ne. Fašizam nije i ne može biti historijski, fašizam može i mora nužno proizvoditi značenja u povijesti, fašizam je reakcionaran i prožima sve koordinate mogućih povijesti s politikama sjećanja koja su mjesta traume, koja se moraju revitalizirati, povratiti, zauzeti i obraniti. Tako je i poveznica između ove dvije ličnosti fašistička, ona je želja za iznalaženjem ključa za razumijevanje događaja. Tako Van der Lubbe predstavlja za nas početak nečega, otvaranje historijske sekvence, u kojoj je Crooks tek epizoda; baš poput Andreasa Breivika u Norveškoj, Brentona Harrisona Tarranta u Christchurchu u Novom Zelandu ili Stephana Ballieta u Halleu u Njemačkoj. Njihova želja je fašistička, njihovo viđenje svijeta je motivirano željom za redom i organizacijom pomoću nasilja; neorganizirani proboj nihilizma.
Svakom je jasno da ne proživljavamo svakodnevnicu terora totalitarnih država 20. stoljeća i napomenuli smo kako je fašistička organizacija vidljiva tek retrospektivno. Ovdje trebamo učiti od Deleuzea i Guattarija, te razlikovati totalitarizam i fašizam, jedno kao organizaciju države i društva, a drugo kao organizaciju skupa afekata i želja. Fašizam tako možemo prozvati i željom za organizacijom stvari. Dok je političko nasilje nekad bilo domena i mjesto moći Države koja ga je organizirala i provodila, ili čiji je objekt često bila, sada je ono migriralo u područje političkog sukoba koji ima višak ili apsolutni manjak političkog značenja. U svijetu ruševina neoliberalizma u kojem internacionalni kolektivni društveni projekti postaju sve teže ostvarivi, fašizam se vraća kao nihilistički afekt uništenja na svakodnevnoj razini života. S druge strane, Svijet, bilo da postaje složeniji ili ne, zbog različitih je utjecaja sigurno konfuzniji i naša preokupacija da nam postane imanentan, prostor je kroz koji fašistička želja za redom i poretkom oblikuje naše viđenje svijeta i prije nego fašističke politike počinju oblikovati taj isti svijet; fašizam se pokazuje tako kao specifična organizacija afekata, kao afektivnost budućnosti, kao afektivnost 21. stoljeća.
Projicirajući u prošlost, generiramo logiku djelovanja koja je neminovna, sve u ime učenja i mišljenja kako kroz proces razumijevanja imamo mogućnost spriječiti buduće događaje. No, ova prividno dijalektička povijest nije ništa doli pokušaj vezivanja sebe za percipiranu opasnost, želju za obranom, umjesto shvaćanja gdje/kada smo mi danas. Ne treba nas biti strah od fašizma, mi već živimo u fašizmu.
