SAD često ima direktne ili indirektne odnose sa svojim neprijateljima. Ono što jest čudno jest da su promijenili status tih ljudi na svojim listama terorista. Time se pokazuje ne samo da su zapadne države spremne pregovarati s teroristima, nego su spremne mijenjati definiciju terorizma prema političkim potrebama. Rat u Afganistanu je pokrenut zbog američke sumnje da talibanska vlast pomaže borcima al-Qaede. Nova vlast u Siriji je sačinjena zapravo od tih istih boraca – gotovo svaki član HTS-a je nekoć bio član al-Qaede.
Zapadni svijet gotovo sve svoje oružane sukobe nakon pada Berlinskog zida definira kao rat protiv terora, odnosno protiv globalne mreže terorističkih skupina i država koje ih podržavaju.
No, trenutna situacija u Siriji ocrtava činjenicu da terorizam nije jasno određena kategorija protiv koje se zapadne sile bezuvjetno bore, već da terorist može postati saveznik, ako okolnosti to čine nužnim. Francuski ministar vanjskih poslova se službeno rukuje sa čovjekom koji je pripadao skupini odgovornoj za napade na urede Charlie Hebdoa 2015. i u tom rukovanju terorizam prestaje biti objektivna pravna kategorija. Stoga je potrebno preispitati odnos Zapada prema terorizmu – postoji li pravna definicija terorizma koje se zapadne države mogu držati neovisno o političkim vjetrovima?
Novi režim u Damasku otvara dva velika pitanja. Prvo se tiče Sirije u kontekstu globalnog sukoba između Zapada i mreže terorizma, a drugo se tiče unutarnje situacije unutar same Siriji. Kakvu vrstu vlasti će al-Jolani izgraditi na ruševinama Bašarovog režima? Hoće li zaista održati slobodne izbore ili vladati kao novi tiran? Hoće li poštivati vjersku i etničku raznolikost ili će uspostaviti homogeni kalifat u kojemu jedna vjera tlači ostale?
Budući da je al-Jolanijev cilj nekoć bio da uspostavi šerijatski zakon, postavlja se pitanje što će se dogoditi sa ženama u Siriji, hoće li završiti kao žene u Afganistanu, kojima su Talibani pokrili, sakrili te oduzeli prava i glas. Je li stvarno moguće da al-Jolani i HTS odbace svoje radikalne korijene i da iz njihovog vodstva izraste demokracija bazirana na ljudskim pravima? Ili će Sirija, nakon trinaest godina krvavog rata, biti bačena u mrak represevne religijske diktature?
Sirija je u kontekstu globalnog rata protiv terorizma možda manje značajna od Iraka i Afganistana, gdje su se vodili najveći ratovi 21. stoljeća, no ona je važna iz dva razloga. Kao prvo, Sirija je od 1979. na popisu terorističkih država, jer je Asadov režim aktivno i formalno regrutirao ljude u terorističke ćelije (među njima Hezbollah) i financirao njihove napade na Zapad. Drugi je taj da je najmoćnija i najstrašnija teroristička grupa 21. stoljeća, ISIS, većinu svojeg teritorija imala u Siriji, gdje ju je predvodila al-Julanijeva grupa al-Nusra. Asadov režim je u jednu ruku odgovoran za stvaranje ISIS-a, jer je omogućavao prijelaz boraca kroz Siriju u Irak, i na razne druge načine podupirao tu grupu da raste kako bi se oni borili protiv Amerikanca.
No, Asad je stvorio zvijer koju više nije mogao kontrolirati – ISIS je postala sila koja se počela aktivno boriti protiv njega u Sirijskom građanskom ratu. Slična stvar se dogodila i unutar ISIS-a. Oni su financirali i podupirali al-Nusru, koja se u jednom trenutku 2017. godine odmetnula od njih i počela se boriti protiv ćelija ISIS-a i al-Qaede u sirijskoj pokrajini Idlib. Pobunu protiv bivših gospodara al-Nusra je potvrdila tako što je promjenila ime u HTS. U ovom sukobu nazire se uzorak – grupe bivaju uništene od strane onih koje su stvorili. Asad je stvorio ISIS koji se pobunio protiv njega. ISIS je stvorio al-Nusru, koja se pobunila protiv njih. Al-Nusra je postala HTS koja je napala i uništila Asada.
Sirija je i dalje na popisu terorističkih država, uz Iran i Sjevernu Koreju, no čini se da SAD i ostale zapadne države ne vide novu Siriju kao neprijatelja. To je prije svega zanimljivo ako se uzme u obzir povijest američkih intervencija na Bliskom Istoku. Rat u Afganistanu je pokrenut zbog američke sumnje da talibanska vlast pomaže borcima al-Qaede. Nova vlast u Siriji je sačinjena zapravo od tih istih boraca – gotovo svaki član HTS-a je nekoć bio član al-Qaede. No stav SAD-a je ovaj put potpuno drugačiji. Iako nisu još priznali novu Siriju kao legitimnu državu, uspostavili su diplomatske odnose sa novom vlašću. To samo po sebi nije toliko čudno – SAD često ima direktne ili indirektne odnose sa svojim neprijateljima. Ono što jest čudno je činjenica da su promijenili status tih ljudi na svojim listama terorista. Time se pokazuje ne samo da su zapadne države spremne pregovarati s teroristima, nego su spremni mijenjati definiciju terorizma prema političkim potrebama.
Političke potrebe o kojima se ovdje radi su sljedeće. Al-Jolanijeva grupa ne kontrolira cijelu Siriju, već samo zapadni dio gdje se nalaze najveći gradovi – Damask, Hama, Homs, Idlib i Alep. Cijelu istočnu Siriju kontrolira kurdska vojska (SDF), koju podupire SAD. Ta vojska je bitna iz dva razloga – na njihovom teritoriju leži većina izvora zemnog plina u Siriji, a u kurdskim zatvorima se nalazi većina boraca ISIS-a. Naime, ISIS je gotovo u potpunosti nestao s teritorija Sirije, no ako ti borci budu oslobođeni, moguće je da će ga pokušati obnoviti. Glavni interes SAD-a u Siriji je osigurati da se to ne dogodi. Situacija između al-Jolanija i SAD-a je, stoga, napeta, iz čega dolazi potreba za diplomaskim odnosima.
Neizvjesno je što će se dogoditi kada al-Jolani okrene pogled prema istoku i odluči zauzeti cijeli teritorij Sirije. Također je neizvjesno što će se dogoditi kada snage HTS-a stignu do kurdskih zatvora u kojima se nalaze borci ISIS-a. Moguće je da je SAD maknuo al-Jolanija s liste terorista kao dio nekakvog dogovora u tom pogledu. „Zapad pregovara s novom vladom u Siriji, ali oprezno. Al-Jolani želi da se maknu međunarodne sankcije, bez kojih ne može početi obnova države koja je potpuno uništena, a SAD žele saveznika u Siriji koja je do sada bili uporište rusko-iranskog utjecaja na Bliskom Istoku“, kaže za H-Alter David Lesch.
Što se tiče stanja ljudskih prava u Siriji, situacija se čini još kompliciranijom. Transformacija HTS-a iz fanatične terorističke skupine do tolerantne vlasti sama je po sebi zanimljiv fenomen, neovisno o odnosu Zapada prema Siriji. Nije sasvim jasno kako je HTS nastao i kako je vladao teritorijem koji je kontrolirao. Prema nekim izvješćima, iza njih stoji krvavi niz ratnih zločina – mnogo puta počinili su masakre ne-sunitskog stanovišta u sjevernoj Siriji. Žrtve su bili najviše Alaviti, Druzi i pravoslavni kršćani. Godine 2017. nakon što je grupa HTS protjerala ostale terorističke ćelije iz sjeverozapadne pokrajine Idlib, al-Julani je osnovao SSG (Syrian Salvation Government), čime je od svoje grupe učinio ne samo borbenu silu, već i administrativnu vlast. Narav te vlasti je, u najmanju ruku, sumnjiva.
Prema izvješću Državnog tajništva SAD-a iz 2023. radilo se o autoritarnoj vlasti koja je provodila strogi set islamskih zakona. „HTS je nastavio mučiti i zlostavljati aktiviste, novinare i ostale koji su kritički gledali HTS. Oni su također redovno pritvarali i fizički zlostavljali civile za koje se smatralo da su prekršili njihovu strogu interpretaciju šerijatskog zakona. Priznanja dobivena mučenjem bila su prihvaćena kao dokazi na šerijatskim sudovima. Mnogi protivnici vlasti bili su pogubljeni“, piše u izvješću.
No, izvješća zapadnih organizacija i njihovi strahovi o ljudskim pravima u Siriji stoje u značajnom kontrastu s izjavama pojedinih stanovnika. Sirijka Dina Gazal, koja živi u Zagrebu, u razgovoru za H-Alter kaže: „Sirija neće biti kao Afganistan, gdje vladaju ekstremisti. Ljudi to neće dopustiti.“ O ženskim pravima kaže da je „Sirija predivna država puna predivnih obrazovanih žena“, a negodovanje feminističkih organizacija o šerijatskom zakonu pripisuje zapačnjačkim predrasudama: „Žena je u islamu cijenjena i poštovana. Sve žene u mojoj obitelji su obrazovane.“
Dinina obitelj porijeklom je sa sjevera Sirije i neki od njezinih pripadnika i pripadnica žive na teritoriju kojim HTS već godinama vlada: „Moji ujaci živi u gradu Jisr ash-Shughur (u Idlibu) i oni su jako zadovljni. Nisu osjetili nikakav pritisak od Vojske Oslobođenja. Ljudi su slobodno studirali i radili. Bojali su se jedino Bašarovih bombi.“
Svjedočanstvo koje je zaista zapanjujuće budući da se Jisr ash-Shughur smatra uporištem Turkistanske islamske stranke, jedne od brutalnijih fakcija HTS-a. Sačinjeni su od ujgurskih džihadista iz Kine koji su prisegli na odanost Talibanima. Također su zloglasni, jer vode kampove gdje se obučavaju dječji vojnici. Činjenica da stanovnici Idliba vide ovakve grupe kao mirotvorne i spasilačke govori o tome koliko je zapravo brutalna bila vlast Bašara al-Assada. HTS je u studenom 2024. osvojio Alep, gdje živi ostatak Dinine obitelji.
„Kažu da je Vojska oslobođenja dijelila kruh i vodu stanovnicima, te da su obećavali da nitko neće nastradati. Nitko ih se nije bojao. Hvala bogu da su došli.“
Sirijci teror i nasilje povezuju s Asadovim režimom, pa su ratni zločini HTS-a oprošteni, a njihova teroristička narav je zaboravljena. Jihad Sharifi, također Sirijac u Zagrebu, u razgovoru koji smo vodili ovih dana opisuje atmosferu u Damasku: „Ljudi su prvo bili iznenađeni. Nisu očekivali pad režima. Ali vijest su primili s veseljem. Narod sada lakše diše. Osjetili su okus slobode.“
Sharifi također izjavljuje da HTS poziva na dijalog kako bi se mogla uspostaviti nova država i da dobro postupa s vjerskim manjinama u Siriji. O kalifatu i šerijatskom zakonu Sharifi kaže: „Nikakav kalifat! Vojska oslobođenja nije vlast, oni su oslobodili Siriju, a sirijski će narod sada vladati. Doći će izbori, nema više diktature. Narod će donijeti zakone, napisati ustav i birati tijela vlasti. Vojska Oslobođenja vlada samo privremeno, dok se stvari ne smire. No do toga ima još puno posla.“
Najveća prepreka na putu prema novoj Siriji jest, čini se, neriješena trauma stanovništva. U 55 godina vladavine režima, puno je ljudi nestalo i ubijeno. Masakri su bili česti, posvuda su masovne grobnice. Njihove obitelji sada žele pravdu. Mnogi napadaju bivše vojnike režima u osveti. No, čini se da HTS ne provodi to nasilje; baš suprotno, pokušava uspostaviti mrežu sudova na kojima se žrtve mogu žaliti i legalno progoniti počinitelje.
Sirija se svakako nalazi na važnoj prekretnici. Veselje i nada prevladavaju u narodu, jer ljudi osjećaju da je došao kraj jednom brutalnom periodu rata, nasilja i političke represije. Također postoje i strahovi, koji nisu neutemeljeni: „Glavni strah je da sekularnu autoritarnost Bašara al-Assada zamijeni autoritarnost islamskog karaktera“, kaže David Lesch. Vjerske manjine vesele se Asadovu padu, no boje se da će sunitska većina, sada osnažena Vojskom oslobođenja, vršiti pritisak na njih. Alaviti se najviše boje. Mnogi od njih nemaju nikakve veze s palim režimom, no Asadova obitelj i većina njegovih generala bili su Alaviti, pa oni sada postaju meta svih koje je režim izmučio. Sirijska budućnost je nejasna, no HTS je za sada pokazao da je moguć povratak zakona i reda, da je moguća mirna koegzistencija među raznolikim skupinama i prije svega, da je moguć povratak vladavini naroda. Al-Jolani je Siriji dao obećanje, zbog kojega Sirijci, po prvi put u 55 godina, osjećaju predah od straha i jada. Sada je na njemu da to obećanje ispuni.
