Hrvatska nije bila ustaška ni 1941.-1945., nije danas, i nikad neće biti. To nije samo poruka sadašnjih masovnih antinacifašističkih prosvjeda, nego je povijesna činjenica.
„Pitaju nas anonimni komentatori gdje vidimo fašizam!“ – pročitala je zagrebačka studentica Lucija Marković iz proglasa Inicijative Ujedinjeni protiv fašizma velikoj masi prosvjednika zadnjeg dana studenoga 2025. pred Glavnim kolodvorom. „Vidimo ga u svakom napadu na radnika, dostavljača na minimalcu samo zato jer je druge boje kože. Vidimo ga u svakom izgovorenom ‘Za dom spremni’ u Hrvatskom saboru, bez srama i sankcija. Vidimo ga na ulici među crnim kapuljačama koje prijete nacionalnim manjinama. Ne pristajemo na domoljublje koje vuče simbole iz mračne prošlosti.“
Deseci tisuća hrvatskih građana te je nedjelje gnjevno izašlo iz komfora svojih domova na ulice i trgove u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli reći NE proustaškom crnilu što se – dopuštenjem/toleriranjem HDZ-Plenkovićeve vlasti – zloslutno valja tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom. I širi šovinističku/ksenofobnu mržnju, produbljuje međunacionalne, političke, ideološke, međuvjerske, itsl. podjele, drastično ugrožava zdravlje i živote u javnom prostoru…
Inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, koja okuplja desetak organizacija što se protive podjelama u društvu i proustaškom zastrašivanju, eskalaciji ucrnjena nasilja, straha, prijetnji i zabrana. Sic transit, „u ime hrvatskog naroda, hrvatske države i hrvatskih branitelja“. Na ono zakrabuljeno u crninu: „Jebote, kol’ko nas ima!“ – s desnicom u izmjeri visine kukuruza i ZDS-om „junačke“ psihologije čopora, iz prosvjedničke je mase odgovoreno transparentom „Digni fantomku da te mater vidi“.
Kada, je li, jurišaš na goloruke i nedužne: srpsku djecu, žene i starije muškarce na manjinskom Danu kulture, na malodobne „tovare“ na Trgu bana Josipa Jelačića koji su doputovali iz Splita u Zagreb na Interliber i edukaciju u HNB, na Filipinku, Nepalca, Indijca… koji „Hrvatima otimaju radna mjesta te zamjenom stanovništva ugrožavaju hrvatsku kulturu, tradiciju i naš način života“, naočigled Zagrepčana na Harmici šamaraju 17-godišnju Romkinju jer „ne pripada hrvatskom narodu“, itsl!
Hrvatska nije bila ustaška ni 1941.-1945., nije danas i nikad neće biti ni ubuduće. To nija samo poruka masovnih antinacifašističkih prosvjeda u nedjelju u hrvatskoj metropoli i tri velika grada, nego povijesna činjenica. Tzv. NDH, marionetsku, međunarodno nepriznatu, veleizdajničku tvorbu unutar genocidnoga nacifašističkog parasustava, hrvatski je partizanski narod uvjerljivo zbrisao s lica zemlje nakon samo četiri godine najvećih (ustaških i okupatorskih) zločina u povijesti na hrvatskom tlu.
Franjo Tuđman je stoga dao zapisati u Izvorišne osnove tzv. božićnog Ustava RH (22. prosinca 1990.), što se više nije mijenjalo, da se, među inim sastavnicama iz prošlosti, hrvatska državnost očituje „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. -1999.)“.
Povijesni revizionizam s HDZ-Plenkovićevim blagoslovom – osobito agresivno raspomamljen nakon Thompsonovih ZDS koncerata ljetos u Zagrebu i Sinju te pravosudnog nesankcioniranja zakonom zabranjenog ZDS-a i ustaških insignija, pa je proustaštvo izmaklo državnoj kontroli – jednostavno ne priznaje tu „partizansku“/jugoslavensku činjenicu. Koja će pak 1991. godine biti temelj EEZ-ovoj arbitraži, Badinterovoj komisiji (predsjednici ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije) za – ključno „mišljenje broj 3, načelo uti possidetis“ – priznanje RH u zavnohovskim granicama. Nikakvi ustaše i nikakav tzv. NDH!
Time je međunarodna zajednica, ne bez suglasnosti SAD-a (zadnji je priznao RH, tek svibnja 1992.) i Rusije, načelom uti possidetis izravno odredila to da se „granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama sljednica SFR Jugoslavije i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom“. Partizani, čiji je broj od 79 boraca (svi Hrvati, osim Srpkinje Nade Dimić) u šumi Brezovici 22. lipnja 1941. narastao do kraja rata na više od 800 tisuća, većinom Hrvata, s vrhovnim zapovjednikom Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ), Hrvatom Josipom Brozom Titom, krvavom su borbom zaokružili hrvatske zavnohovske granice. Koje su pak obranjene u Domovinskom ratu, jer se branilo ono što su pod crvenom zvijezdom petokrakom već 1945. obranili hrvatski partizani i ostavili svom narodu – u zavnohovskim granicama. Partizani su u šumi Brezovici nedaleko od Siska toga 22. lipnja 1941. godine bili prvi organizirani oružani pokret otpora ne samo u tzv. NDH nego u cijeloj okupiranoj Europi.
Titovi su partizani, povijesna je činjenica, vratili matici zemlji organske hrvatske teritorije što su ih ratni ZDS zločinac Ante Pavelić i ustaški veleizdajnički pararežim bili darovali fašističkoj Italiji (Istru, Gorski kotar, Kvarner, Hrvatsko primorje, cijelu Dalmaciju s otocima), odnosno druge krajeve u unutrašnjosti (Međimurje, Baranju), kojima su ustaše honorirali okupatore za prijaratno jataštvo svojim terorističkim kampovima u Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj… Bez te najvrjednije antinacifašističke popudbine, narodna jedinstva/sloge na zajedničkim antinacifašističkim vrijednostima, socijalnoj pravdi i sekularizmu, Hrvatska s tzv. humanim socijalističkim licem ne bi izrasla u treću industrijski srednjerazvijenu zemlju Europe.
Za razliku od današnje RH, poljoprivredno samodostatnu, hranom izvoznu federalnu jedinicu države s čijim se „crvenim pasošem“ moglo bez vize putovati u 168 zemalja svijeta. Čijem su ratnom pobjedniku na strani tzv. antihitlerovske koalicije i prvom državniku tzv. Trećeg svijeta, Josipu Brozu, suosnivaču i vođi Nesvrstanog pokreta na gotovo dvije trećine Kugle, bila otvorena sva vrata svjetskih institucija, kraljevskih dvorova i blokovskih velesila Istoka i Zapada. Umjesto da pametno i „suverenistički“ odgovorno iskoristi pozitivno nasljeđe hrvatskoga tzv. socijalističkog mraka – kako su u tranziciji postupile sve postkomunističke države postsovjetskog Istoka – HDZ-ova je vlast već 1990-ih godina pod pritiskom novca (pro)ustaške emigracije u sufinanciranju Domovinskog rata „domoljubno“ brisala i anatemizirala sve iz SR Hrvatske.
Grubo su srušene naslijeđene vrijednosti, a nove nisu izgrađene. Dobri međunacionalni i međuvjerski odnosi, smošljivost i suživot su naprasno zamijenjeni induciranim nepovjerenjem, nesnošljivošću, izmišljenim nacionalnim mitovima, prebrojavanjem etničkih krvnih zrnaca, pomodnim „otkrićima Boga i katoličkog korjenja“, nadmetanjem u iskazivanju javne mržnje prema „jugonostalgičarima“, „Jugoslavenima i svakoj Jugoslaviji“, „partizanskim zločincima“, „bravaru, najvećem zločincu 20. stoljeća“…
Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, koja to nije ni međunarodnim priznanjem 1991./92. – tzv. obiteljskim zlatom/srebrom upravljaju joj opet isti višestoljetni europski gazde otprije 1914. godine – otužno tone u mrak prošlosti. Nesposobni, neodgovorni, bešćutni i materijalno pohlepni likovi na vlasti štafetno parazitiraju na izravnom trovanju sve apatičnijih masa, osobito neuke/razmažene mladeži, podjelama i mržnjom, „domoljubljem“ koje podrazumijeva znak jednakosti između Domovinskog rata/branitelja i tzv. NDH, što se silom promiče kao „temelj naše samostalne/nezavisne hrvatske države“, a antinacifašizam i demokracija otvoreno sotoniziraju kao „komunističko, jugoslavensko protuhrvatstvo“. Za što su krivi Srbi – svi odreda, ma gdje bili! – odnedavno i strani radnici i migranti!?
Proustaška manjina diže neprihvatljive tenzije u javnom prostoru i samo je pitanje mjesta, dana ili noći kada će pasti nečija krv. Usred Preradovićeve ulice u Zagrebu, ovi s crnim kapuljačama i fantomkama – zašto kriju lica, od koga, pa „hrvatski narod“ je uz njih, država je „njihova“, kažu!? – pokazuju srednji prst i viču „kurve!“, „jebite se!“ novinarima i „m’rš iz Hrvatske!“ manjinskim Srbima, nose bejzbol palice na ramenima, skandiraju „Hr-vat-ska, neza-vis-na drža-va!“ i policija to mirno gleda…
Thompson pak javno prijeti zagrebačkom gradonačelniku „radikalnim potezima“ ne dopusti li mu metropola 28. prosinca 2025. u Areni i drugi ZDS koncert. „Slučajno“, pa baš na dan smrti ustaškog poglavnika Ante Pavelića, kada se u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu te u Splitu godinama nesmetano slave mise zadušnice za toga genocidnog krvoloka. Kojeg je i sâm Duce držao u kućnom pritvoru do 1941. godine, a opunomoćeni nacistički general pri režimu tzv. NDH od 1941. do 1944. Edmund Glaise von Horstenau je savjetovao Hitleru da se zbog ustaških zvjerstava makne od poglavnika: „Povraća mi se od Pavelića!“
Neki pak mulac iz pasivnih krajeva, večer uoči Thompsonova koncerta na Hipodromu, krevelji se u Bogovićevoj ulici u srcu metropole ZDS-om izravno u tv-kameru, a HDZ-ovo pravosuđe ga oslobađa krivnje. Crna falanga oko njega nadglasava se u novinarske mikrofone: „Potaracali smo Zagreb!“ Večer uoči ZDS koncerta, na generalnu probu, osobno dolazi CRO premijer Andrej Plenković s malodobnim sinom koji „voli Thompsonove pjesme“ (i krvoločnu Jasenovac i Gradiška Stara, velikohrvatske Lijepa li si, Ako ne znaš šta je bilo…!?), intimizira s pjevačem. Na negativna reagiranja odgovara arogancijom nekoga tko drži da može što hoće, kada hoće, koliko hoće i gdje hoće: „Nitko neće zabraniti Thompsonovu pjesmu Bojna Čavoglave koja počinje ZDS-om!“
Proustaški je duh pušten iz boce. U tzv. Visokom domu nesankcionirano se izvikuje ZDS i održava odvratno revizionistički tzv. okrugli stol o konc-logoru Jasenovcu kao ustaškom radnom loguru u kojem se nije ubijalo Srbe, Rome, Židove, nepoćudne Hrvate i ine „neprijatelje svete hrvatske države“. HDZ-ov već drugomandatni šef Hrvatskog sabora Gordan Jandroković izmišlja „dvostruke konotacije“ ZDS-a. Kao, nije to ustašluk, HOS je (tzv. NDH je također imao HOS, op. a.) tim pokličem na crnoj zastavi i grbu stranačke paravojske (HSP-ove do uključenja u HV 1992. godine) „hrabro branio i ginuo za slobodnu hrvatsku državu“, pa…
Tzv. hrvatski branitelji u Benkovcu zabranjuju kulturnu priredbu zbog „nepoćudnog“ im Olivera Frljića, HDZ-ovi koalicijski jastrebovi vođeni DP-ovim Stipom Mlinarićem Ćipom prijete fizičkim obračunom i zabranjuju hrvatskim političkim Srbima baciti vijenac u Dunav u počast vukovarskim žrtvama u Domovinskom ratu… Javni prostor je preplavljen grafitima u počast ustaškom tzv. NDH-u (ušato U s križem ili bez među krakovima, ZDS, nacistička svastika, bojom zagađeni „komunistički“ spomenici i spomen ploče, nadgrobna obilježja, etc.)…
Stadionima, pohodima „crnaca“ i batinaškim prepadima na protivničke tzv. navijače urla se nepismeno „Ubi, ubi Srbina“, „Ubi tovara/purgera“, mularija i stariji „domoljubi“ čak se na državnim obljetnicama odijevaju u nacionalne trobojnice s ustaškim dizajnom šahovnice ili njima mašu… Ne bi li prkosno pokazali urbi et orbi koja im je država na srcu i jeziku!? Ne RH, čiji ustav, pod prekršajnom/kaznenom odgovornošću, definira izgled i (zlo)uporabu hrvatskih državnih simbola!?
Istodobno, nije vidjeti u javnom prostoru kontradernjavu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, odijevanje ili javno mahanje jugoslavenskom/hrvatskom socijalističkom zastavom (protivno proustaškoj fetvi, zakonom nisu zabranjene, baš kao ni crvena zvijezda petokraka) ili prizivanje povratka bivšeg režima, čime bi optužbe za neku tzv. jugonostalgiju imale uporište. Uostalom, zašto bi jugonostalgija bila sablažnjivija od ustaško-endehazijske nostalgije!?
Prije koju godinu je provedena anketa među 2200 građana RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života i rada u 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, čiji je ishod indikativan. Više od 82 posto anketiranih se izjasnilo da im je bilo bolje i sigurnije u SFR Jugoslaviji i da imaju za čime žaliti. Više od 10 tisuća ljudi svih dobi, rodova, polit-ideoloških, etničkih i (ne)vjerskih pripadnosti u četiri velika hrvatska grada ozbiljno su dali misliti vladajućima i premijeru Plenkoviću: vode li podjele i mržnja u građanski rat ili tzv. mainstream politika mora radikalno mijenjati i sadržaj i smjer?
Hrvatska nije bila ustaška ni 10. travnja 1941. popodne za Kvaternikova „krugovalnog” proglasa, dok je Pavelić sa šakom ustaša još bio čučao u kamionu u Karlovcu, nije ni danas niti će biti ubuduće. Nastavi li Andrej Plenković suicidno za Hrvatsku tikve saditi s vragom – dementan na tzv. demokratsko europejstvo u koje se kune u Bruxellesu i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, međunarodni uvjet tzv. RH samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – možda će biti prisiljen, kada padne prva nedužna krv, birati između alter ega šume Brezovice i opet Bleiburga!?
To što već pola godine drastično eskalira u društvu više nije šala. Nije bila ni do sada, ali… U Zadru i Rijeci, iako je policija navodno štitila maršave protiv fašizma, „domoljubi“ su ih pogrdama i fizički napali, bacajući opasne predmete preko policijskih glava te ozlijedili više ljudi. Je li građanski rat počeo ili, zapravo, već traje – za i protiv rehabilitacije tzv. NDH!? Na vlasti pak sljepilo: tzv. ljevica profitira na rušenju RH!
„Premijer će se u jednom trenutku morati odrediti“, ustvrdio je profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Viktor Gotovac u HTV-ovu Studiju 4 o masovnim protufašističkim prosvjedima. „Neće moći poskrivećki posjećivati neke koncerte jer se ne usudi po danu, a u Europi zagovarati nešto sasvim drugo. Ovo je puno ozbiljnije pitanje za HDZ.“
