Vesna Teršelič, jedna od ključnih osoba civilnog društva u Hrvatskoj u zadnjih 40 godina: Zabrinjavajuće je što na dan oslobađanja Auschwitza predstavnici Vlade i Sabora, uz Židove ubijene u Holokaustu, u pravilu ne spominju Srbe i Rome stradale u genocidima počinjenim na teritoriju sadašnje Hrvatske. Vrlo je vidljivo kako, uz ubijene u Izraelu, nikada ne spominju stradale u genocidu u Gazi. Svi koji opetovano ističu navodne dvostruke konotacije ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, predvođeni premijerom Plenkovićem, nisu uvjerljivi u žalovanju.
Kada se osamdesetih godina u Jugoslaviji gradilo civilno društvo, bilo je to u svojevrsnom opozicijskom stavu spram države. S tranzicijom iz socijalističkog u kapitalistički poredak promijenila se i uloga ove sfere, prihvaćajući, s jedne strane, društveno-ekonomske pretpostavke novoga uređenja, ali i protiveći se svim nasiljima koja ono donosi. Vesna Teršelič bila je i svjedokinja i sustvarateljica tih novih okolnosti u sva četiri desetljeća njihova odvijanja. Upustivši se u aktivističko obrazovanje gotovo istovremeno kada i u akademsko, 1985. godine pokreće Svarun i niz drugih kampanja i pokreta, povezanih borbom za slobodu govora, nenasilno djelovanje i poštovanje ljudskih prava. Devedesetih godina osovljava na noge Zelenu akciju i Savez zelenih Hrvatske, a s početkom rata tom popisu pridružuje Antiratnu kampanju, potom i Centar za mirovne studije. Godine 2004. osniva Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću, posvećen ustanovljavanju činjeničnih istina o konfliktima koji su zahvaćali ovaj prostor od polovice 20. stoljeća. U razgovoru za H-Alter obrazlaže svoje višedesetljetno zalaganje za održivi mir, dijagnozu suvremenih ideoloških prijepora i globalnih raskola te djelatni luk koji oslovljavanjem prošlosti može doprinijeti podnošljivijoj budućnosti.
Na aktivističkim pokretima i poticanju građanskog samoorganiziranja radite od svojih studentskih dana. Kako biste se osvrnuli na dostignuća ovog izborenog prostora? Ispunjava li danas civilno društvo vaša očekivanja, želje i zamisli iz osamdesetih godina?
Osamdesetih smo letjeli, jer se otvarao prostor demokratizacije. Mislili smo da se sloboda može širiti bez granica. Ta slika nekog mogućeg linearnog rasta prostora brutalno je zaustavljena u vrijeme rata, ali sve inicijative koje smo tada pokretale, bio to Svarun, Zelena akcija, SOS telefon ili Antiratna kampanja, davale su odgovor na nasilje. Rekla bih da smo po putu, tražeći institucionalizaciju odgovora na nasilje, puno toga izgradile i potakle mnoge druge da grade dalje. Unatoč uspjesima, bilo je i puno iscrpljivanja, naročito devedesetih. Ono što mi je kroz više od četrdeset godina rada na samoorganiziranju i organiziranju postalo jasno jest da se za prava stalno moramo iznova boriti, da ih je važno promovirati, i da je važno čuvati sjećanje na bitke koje smo već vodile, jer otpor poprima nove oblike, a za nove generacije je bitno opisivati na koje su se načine te borbe odvijale. Baš ovih dana, kada prolazi 40 godina od černobilske katastrofe, sjećam se kako smo zbog tragedije organizirali prosvjede i na zagrebački Cvjetni trg iznijeli peticiju protiv izgradnje nuklearnih elektrana. Pamtim prosvjede u Ljubljani, i masovno potpisivanje širom škola i univerziteta u Srbiji. Uspjeli smo jer je u konačnici proglašen privremeni moratorij, sigurno ne samo zbog građanskog otpora stotina tisuća koji su se pobunili, već i zbog nepovoljne ekonomske situacije. No, ta nas je borba vitalizirala i povezala u otporu na novi način.
Vrlo je važno i učiti kako da nas naši neuspjesi ne pokopaju. Na pamet mi padaju pojedina mjesta u Zagrebu gdje smo izgubili sve naše bitke, poput Cvjetnog trga. Prva od njih, kada su taj prostor nastojali preurediti i posjeći stabla kako bi – što mi tada nismo ni znali – pokušali izgraditi šoping centar, sastojala se od prosvjedovanja u Varšavskoj ulici – i tu smo bitku izgubili. Međutim, nakon svega toga pokrenula se i Nova ljevica i Možemo!, dakle, promijenio se modus borbe; neki su odlučili da je vrijeme za prelazak s građanske inicijative na reprezentativnu demokraciju, i danas gledamo naše kolege i kolegice kako vode Grad Zagreb u drugom mandatu. Izabran oblik borbe ne smijemo promatrati dogmatično, već kroz stalnu analizu tražiti nove načine organiziranja, jer je nasilje nešto što se stalno multiplicira i širi, i onda iziskuje različita, kvalitetnija i raznolikija rješenja.
Smatrate li da se prijenos znanja i strategija o samoorganiziranju uspješno prenosi(o) na međugeneracijskoj razini?
Nikad nema dovoljno međugeneracijskog prijenosa; rekla bih da najviše vremena uzima ono na što se fokusiramo u tom trenutku, zbog čega prijenos tih iskustava i znanja najčešće ostane na jednoj manjoj razini. Mada imamo Centar za ženske studije i Centar za mirovne studije, gdje se velik dio tog prijenosa događa, to ipak nije dovoljno. Ali, iskreno rečeno, o organiziranju se najviše uči kroz organiziranje. Nije to nešto što možemo upisati u univerzalni priručnik; priručnici nam, naravno, trebaju, ali je najbolji put analiza i neka vlastita inicijativa. U Documenti nam primarna zadaća i jest dokumentiranje, tako da smo u tom smislu ponešto više toga zabilježili, publicirali i pripremili za prenošenje, bilo kroz didaktičke materijale ili kroz radionice, ali ni izbliza nismo pokrili sve što se događalo. Ove godine, recimo, obilježavamo stogodišnjicu smrti slovenske književnice i publicistkinje Zofke Kveder, i važno je govoriti o njezinom radu i nasljeđu, ali i zapamtiti da ona sama pri kraju života više nije mogla pronaći snage za nastavak. Njezin nam primjer pokazuje da, unatoč obvezi da jedni druge u solidarnosti podsjećamo da radimo na promjeni i dajemo odgovor na nasilje, uvijek moramo i brinuti za sebe i druge. U ratovanju kojemu sada svjedočimo na globalnoj razini potrebno je da se sačuvamo kako bismo mogle djelovati dalje.
Kod mnogih se ljudi pri spomenu na suvremene društvene, ekonomske, političke i ekološke okolnosti događa određeno povlačenje, pri čemu prostor u kojemu možemo biti u međusobnim odnosima i zajednicama postaje sve više ne-svjetski, depolitiziran i pročišćen od sadašnjeg trenutka. Jesu li to i vaša iskustva?
Rekla bih da je trenutna situacija u svijetu opterećena američko-izraelskim ratom u Iranu i nastavkom genocidnog nasilja u Gazi. Kao netko tko je angažiran na različite načine već više od 40 godina, primjećujem koliko je težak zamor oko mene. Zato bih voljela da se manje iscrpljujemo u očekivanjima od svih oko sebe da će prepoznati bitke koje smo mi odabrale. U posljednjih trideset godina prolazile smo kroz različite faze i uspjeha i pada entuzijazma, tako da trebamo znati funkcionirati onda kada ima rezultata u civilnom radu, ali i onda kada ih skoro uopće nema. Brine me to što je mnogo velikih suradničkih mreža koje smo razvile devedesetih, poput Ženske mreže Hrvatske, Mreže mladih te Platforme 112, koja je povezivala brojne organizacije za demokratizaciju i uspostavu vladavine prava, danas gotovo nefunkcionalno, dok novije mreže, kao što je Mreža antifašistkinja Zagreb, Ujedinjeni protiv fašizma ili pak inicijativa Za Hrvatsku slobode, nisu toliko međusobno povezane.
Posebno vrijedno poglavlje pritom bi možda trebalo biti učenje o onim iskustvima koja su nam omogućila da se nastavimo boriti za promjenu, za konstruktivno suočavanje s prošlošću, suprotstavljanje nasilju i više medijskih i građanskih sloboda. Obračuni o tome koja je borba važnija mogu donijeti samo čemer; silno je važno tražiti načine na koje možemo raditi komplementarno.
Od sredine osamdesetih pratim kako se suradnje grade i kako pucaju. U zadnje vrijeme više pucaju nego što se grade, i to je nešto gdje možemo raditi zaokrete, gdje zapravo možemo više energije ulagati u solidarnost i u inicijative koje će nas više okupljati nego razdvajati, i u Hrvatskoj, i u prostoru postjugoslavenskih zemalja, i u Europi, i na globalnoj razini. Trebali bismo čim više tražiti mogućnosti da radimo zajedno, čak i onda kada se ne slažemo u tome što je prioritet.
U dokumentiranju svog odrastanja na „rubu povijesti“ u Albaniji, filozofkinja Lea Ypi kazuje da se promjenom političkog režima mijenja i kategorijalni aparat kojim zahvaćamo stvarnost. U postjugoslavenskom kontekstu to je podrazumijevalo zamjenu koncepata klasne borbe, proletarijata, viška vrijednosti, privatnog vlasništva, otuđenog rada i sl. konceptima civilnog društva, aktivnog građanstva, pluralizma i slobodnog tržišta. Je li došlo vrijeme da neke od onih prethodnih pojmova kontekstualno ažuriramo i ponovno uvedemo u naš javni politički vokabular? Koje bismo nove koncepte trebali osmisliti?
Nedostaje nam novi jezik dijaloga u kom bismo skupa gradili povjerenje preko granica vrijednosnih i političkih podjela, na pitanjima demokratskih sloboda. Da parafraziram Branka Miljkovića: nadam se da će naše slobode umjeti u pjesmi ispreplesti nenasilje, prihvaćanje i poštovanje različitosti, s borbom za ljudska prava svih, pa i onih s kojima se uopće ne slažemo.
Može li se načelnom odustajanju od ovog klasičnog marksističkog instrumentarija, kako u teoriji, tako i u praksi, pripisati činjenica da, prema novijim studijama (poput one sociologinje Valentine Petrović), biračko tijelo „novolijevih“ stranaka sačinjavaju pretežito visokoobrazovani pripadnici i pripadnice srednje klase, a ne radništvo?
Prvo ću naglasiti koliko mi je drago da su se Nova ljevica, kojoj sam supokretačica, i Možemo!, odlučili spojiti. Mislim da je bilo jako važno izaći na izbore, ali bojim se da ljevica dijeli muku cijele europske, pa i svjetske, situacije s desnim populističkim strankama koje puno lakše potiču u ljudima bijes, i potiču tu ulogu nas kao prevarenih, kao izdanih i kao ostavljenih, a ne nas kao stvaratelja vlastitih života. U zemlji koja nije provela reformu obrazovanja, nikako nam nije lako. Podsjetit ću na to da je u Hrvatskoj 40 tisuća ljudi tražilo reformu obrazovanja, što je vrlo rijetko. Sama srž te reforme bila je obrazovanje za stvaranje – dakle, za stvaranje novih rezultata i vrijednosti – a ono što imamo je obrazovanje za poslušnost. I tu je vrlo izazovno poslati poruku, jer se ona guši u – razumljivom i opravdanom – bijesu i nezadovoljstvu. Time se ljude dodatno obesnažuje, tako da poticanje stvaralaštva u svim pogledima, od poljoprivrede do stvaralaštva u tvornicama i u kulturi, postaje velik izazov. Nije da smo sasvim propali, ali multipliciranje neproduktivnog nezadovoljstva doista otežava napredak. Mislim da je bitno ljude stalno poticati na traženje odgovora i nekih novih puteva komuniciranja, ali istovremeno i gradimo i svjedočimo destrukciji – to je neminovan paralelizam procesa.
Uslijed takve dijagnoze, kakva su vaša očekivanja od koalicije SDP-Možemo!?
Očekujem ozbiljan rad na lokaliziranju njihove podrške, odnosno širenju mreže zainteresiranih i širenju stranačke baze. Također očekujem da puno više energije ulože u obrazovni rad i rad s ljudima od vrata do vrata, dakle, da izađu među građane i građanke kako bi o prošlosti i o budućnosti raspravljali na participativan način. Kod nas gotovo nigdje nije lokalizirano sjećanje na 20. stoljeće; mi smo zemlja u kojoj se muzeji uopće ne usuđuju tematiziraju to razdoblje. Mi smo zemlja u kojoj nastavnike i nastavnice – pa onda, naravno, i učeničku i studentsku populaciju – sustav ne ohrabruje na to da istraže što se desilo u njihovim ulicama i u njihovim selima. Mislim da nam je osvještavanje svega što nam se dogodilo kroz 20. i početak 21. stoljeća odlučujuće za bolje odgovore na izazove u budućnosti. Kada za ta propitivanja, istraživanja, obilježavanja, okupljanja i kulturnu produkciju već ne brine obrazovna struktura na razini države, onda to može biti zadaća stranaka na centru i na ljevici. Vrlo je važno i osigurati više sredstava za kulturu i za nezavisne medije, a posebnu brigu uvijek treba voditi o ranjivim skupinama i o ravnopravnosti. E sad, to može biti shvaćeno parolaški, ali ne bi nam škodile ni kampanje za ravnopravnost – što ne bismo imali više plakata i više događanja u kojima se istražuje što znači ravnopravnost danas i što znači ravnopravnost na djelu? Što je ravnopravnost za osobe s posebnim potrebama, a što za nacionalne manjine? Kako o njoj razmišljaju radnici i radnice, ili pak profesori na sveučilištu? Riječ je o ogromnom prostoru potencijalnog dijaloga koji ove stranke uopće ne koriste.
Mislite li da će ova koalicija nastaviti s praksom izbjegavanja kategoričkog stava prema antifašizmu i ratnim zločinima?
Od svih tražimo odlučne i jasne stavove prema antifašizmu i ratnim zločinima, praćene ulaganjem u izgradnju informativne infrastrukture koja će nam omogućiti učenje o prošlosti za budućnost u kojoj ćemo poštovati ljudska prava svih.
S time u vezi, kako biste protumačili postupke predsjednika Milanovića u kontekstu tema vezanih uz suočavanje s prošlošću, napose odlikovanja i dodjele počasnog čina brigadnog generala Smiljanu Reljiću, Željku Sačiću i Đuri Matuzoviću te vraćanje čina i odlikovanja Branimiru Glavašu?
Samo izrazima jasne osude. Sramotan je način na koji propušta priliku za podsjećanje na potrebu priznanja patnje svih žrtava.
Što biste pak rekli o načinu na koji je ove godine protekao Dan sjećanja na žrtve Holokausta?
Svi koji opetovano ističu navodne dvostruke konotacije ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, predvođeni premijerom Plenkovićem, nisu uvjerljivi u žalovanju, niti iskreno posvećeni obrazovanju o Holokaustu i ljudskim pravima. Zabrinjava i što na dan oslobađanja nacističkog logora smrti Auschwitz predstavnici Vlade i Sabora, uz Židove ubijene u Holokaustu, u pravilu ne spominju Srbe i Rome stradale u genocidima počinjenim u tijeku Drugog svjetskog rata, na teritoriju sadašnje Hrvatske. Vrlo je vidljivo kako uz ubijene u Izraelu, nikada ne spominju stradale u genocidu u Gazi.
Relativiziranje genocidnih stradanja prelazi u otvoreno simpatiziranje u situacijama poput nedavne obljetnice osnutka IX. Bojne HOS-a Rafael vitez Boban u Splitu, prigodno i obljetnice osnutka Nezavisne Države Hrvatske.
Skandalozno je što je u Splitu na dan osnutka NDH organizirana ustašoidna proslava s postrojavanjem okupljenih crnokošuljaša IX bojne HOS-a, nazvane po zločincu Rafaelu Bobanu, bez ikakve službene reakcije. Iz Splita su u studenom 2025. otjerani srpski folkloraši, a šest mjeseci kasnije paradirali su pristaše ustaškog režima. Svatko se treba zapitati što može učiniti kako bi skupa dobili borbu za poštovanje Ustava RH, u kom je u izvorišne osnove upisan i antifašizam.
Usuprot tome, državni vrh okupio se 22. travnja povodom 81. obljetnice proboja logoraša iz Jasenovca, pri čemu je Documenta upozorila na teške materijalne okolnosti u kojima djeluje Spomen-područje Jasenovac. Ne nazire li se i ovdje licemjere onih spomenutih relativiziranja?
Mučno mi je gledati kako isti oni predstavnici vlasti koji već godinama omogućavaju hrvatski negacionizam svojom vlastitom retorikom relativizacije i umanjivanja ustaških zločina, u Jasenovcu zauzimaju mjesta pored preživjelih logoraša i predstavnika sljednika žrtava. Kad već sami ne žele govoriti o iskrivljavanju činjenica o Drugom svjetskom ratu, trebali bi pustiti da o sve tužnijoj situaciji progovore mladi znanstvenici, čiju budućnost ugrožavaju laži o našoj prošlosti.
Govoreći o povijesnom revizionizmu i negacionizmu, ne možemo izostaviti fenomen Thompsona. Prošle je godine Documenta u suradnji s Antifašističkom ligom i braniteljskom udrugom VeDRA podnijela prekršajnu prijavu protiv Marka Perkovića Thompsona upravo zbog njegovog korištenja ustaškog pozdrava ZDS. U kojoj je fazi prijava?
Nedavno smo zaprimili odbijenicu Ravnateljstva policije i pripremamo preuzimanje prijave. Sramotno je kako policija, pod utjecajem Vlade RH, ne prepoznaje nužnost progona pozdrava korištenog samo u vrijeme ustaškog režima pod kojim je ubijeno preko sto tisuća nevinih ljudi u ustaškim logorima, od čega je samo u Jasenovcu ubijeno najmanje 83 145 žrtava koje su poimenično utvrđene, a pod tim pozdravom su mnoge žrtve odvođene u logore poput Auschwitza.
Što biste rekli o odnosu zagrebačke vlasti prema Thompsonu, tj. o njihovoj šutnji prije hipodromskog i ugovaranju božićnog koncerta?
Smatram da Grad Zagreb nije trebao dopustiti ni održavanje ljetnog koncerta. Izražavanje simpatije prema ustaškim znakovima i simbolima loše je za sve nas. Odluke Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava su obavezujuće za sve.
Koliko biste procijenili da je lijevo-zelena koalicija promijenila ikonografiju Zagreba vezanu uz teme Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata?
Mada se već više godinama bave popravljanjem grešaka prošlih uprava, poput promjene imena ulica nazvanih po dužnosnicima ustaškog režima, te sudjeluju u simboličkom obilježavaju dane vezane uz stradanja i narodnooslobodilačku borbu, tek im predstoje pravi iskoraci vezani uz kvalitetnije informiranje o prošlosti grada i olakšavanje kvalitetne terenske nastave za učenike i učenice. Nakon iskoraka s postavljanjem i komemoriranjem zločina nad Aleksandrom Zec, treba uslijediti informiranje, s posebnim naglaskom na sudbinu stradalih civila.
Sa svime time na umu, možemo li reći da smo danas udaljeniji od suočavanja s vlastitom prošlošću no što smo bili u prethodnim razdobljima?
Kao ljudi, društvo i institucije onoliko smo blizu ili daleko od suočavanja koliko nam dopušta naša sućut prema svim žrtvama kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Kad skliznemo u odobravanje prakse zabrane zajedničkog komemoriranja Hrvata ubijenih u Vukovaru i Škabrnji, na kojima više nisu dobrodošli predstavnici Srba, vrlo smo daleko od ideala čovjekoljublja. Samo nas naše predrasude priječe u priznavanju patnje svih. Naša je tragedija da stranke krajnje desnice grade cijeli svoj program na isključivosti i za to dobivaju podršku na izborima.
Moram reći i kako jako zabrinjava što je nakon prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma policija pokrenula prekršajni postupak protiv organizatorice zbog sadržaja četiriju transparenata istaknutih tijekom marša: jedan transparent prikazivao je srp i čekić, drugi je nosio feminističku poruku „Ako se bojiš mraka, zapalit ćemo grad“, na trećemu je pisalo „Balkanska federacija bez država i nacija“, a na posljednjem propalestinska poruka „Intifadom do pobjede“. Time se stvara dojam da se ne sankcionira konkretno protupravno ponašanje, nego politički govor i simboličke poruke izrečene u okviru mirnog javnog okupljanja. U demokratskom društvu to je iznimno opasan presedan. Važno je da je inicijativa Za Hrvatsku slobode uputila otvoreno pismo ministru Božinoviću tražeći da se hitno očituje na kojoj je točno pravnoj i činjeničnoj osnovi MUP procijenio da je u ovom slučaju opravdano pokretati prekršajni postupak, da se unutar Ministarstva provede žurna revizija ovog predmeta i procijeni proizvodi li ovakvo postupanje nedopušten učinak zastrašivanja i odvraćanja od javnog sudjelovanja, da MUP javno potvrdi kako politički govor, kritičke poruke i simbolički izrazi na mirnim prosvjedima ne smiju biti predmet restriktivnog i proizvoljnog kažnjavanja, osim u slučajevima jasno i usko određenim zakonom. Ovakvi nas postupci policije itekako udaljavaju od suočavanja s prošlošću.
Kako bi, prema vašem sudu, proces suočavanja s prošlošću trebao protjecati?
Rekla bih da je za suočavanje s prošlošću lokalni kontekst naših ulica iznimno važan. Jako je važno da se informiramo o tome što se događalo u našem dijelu grada, u našem mjestu, u našoj općini. U vremenu od devedesetih iskrivljavaju se činjenice o Drugom svjetskom ratu, i činilo se da će svi događaji iz ovog perioda, logori, zločini, okupacija, holokaust, genocid nad Srbima, Romima i Židovima, ubijanje antifašista i antifašistkinja, posve ostati u sjeni. A onda je u procesu europskih integracija postalo jasno da je sasvim neprihvatljivo da Hrvatska kao članica EU-a može imati ikakve dvojbe o tome je li u Drugom svjetskom ratu počinjen Holokaust i genocidi, pa je u središte javnog oglašavanja stigao Auschwitz, a Jasenovac se pokušalo držati u pozadini, kao što se drži druge logore, poput Slane, Jadovog i Đakova. Suočavanje s prošlošću je kontinuiran proces koji se mora odvijati na dnevnoj razini. Važno je pitanje znaju li, recimo, mještani Paga i Novalje išta o logoru Slana, na kojemu nema nikakve spomen-ploče, a svaki pokušaj Srpskog narodnog vijeća i koordinacije židovskih općina da je tamo postave uvijek završavaju njezinim uništavanjem. To znači da ni školarci naprosto nemaju nikakvu informaciju o tome da su tamo ljudi masovno pogubljivani. Gdjegod pogledate, u kojoj god ulici ili kvartu da živite, trebate se pitati što se tamo sve događalo. To je korijen razumijevanja šire povijesti. Ono za što bi trebale raditi odgovornije gradske uprave i uprave općina, jest lokaliziranje povijesti i omogućavanje učenja, posebice o prošlosti 20. stoljeća, na tim mjestima za sve generacije. Jer izbor imena naših ulica govori o tome koji je naš stav prema prošlosti, i suočavanje s prošlošću uvijek ide ruku pod ruku s ljudskim pravima i pitanjima humanizacije – koliko zapravo humaniziramo naš odnos prema prošlosti i poštivanju ljudskih prava danas.
Obrazovanje i informiranje o Drugom svjetskom ratu još uvijek je prilično zanemareno, što je vezano uz politiku Ministarstva znanosti i obrazovanja i uzastopne administracije koje su se tim bavile. Velik izazov predstavlja i to što reforma obrazovanja de facto nije provedena; imamo građansko obrazovanje koje je međupredmetno, pa gradovi kao što su Zagreb, Rijeka ili Osijek to nadopunjavaju vlastitim programom građanskog obrazovanja. Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja, koji pokazuju da je neinformiranost o najjednostavnijim činjenicama vezanima uz 20. stoljeće jako duboka. Zato se u Documenti puno i bavimo obrazovanjem, radimo zagovaračke inicijative, istraživanja i obrazovne programe, ali to biva slabo reflektirano u formalnim kanalima, koji su odgovornost institucija Republike Hrvatske.
Na pravosuđu je nastavak procesuiranja ratnih zločina i objava informacija o pravomoćno okončanim postupcima. Vrlo je problematično što nove generacije ne mogu pronaći presude na platformama pravosudnih institucija.
Tražimo izmjene i dopune Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Upozoravam da civilne žrtve rata – žrtve seksualnog nasilja u ratu nisu obuhvaćene nedavnim izmjenama Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, te se time u praksi stvara nejednako postupanje, a time i moguća indirektna diskriminacija. Također tražimo još jedan val izmjena Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, koji bi bio usmjeren na djecu smrtno stradalih i nestalih roditelja.
Nasuprot Zagrebu na čijemu se glavnom trgu odvijaju procesije za nerođenu djecu, klečateljske sesije za žensko ćudoređe te koncerti s fašističkom heraldikom, kako bi izgledao Zagreb koji je uključiv i pravedan, Zagreb koji se suočio sa svojom prošlošću?
To je Zagreb koji brine za spomen-područja koja već ima, kao što je to Dotrščina, koji brine i za Rakov potok, koji je sada zanemaren. Strašno je važno širiti informacije; mislim da bi dobar korak bio program info-ploča o različitim mjestima vezanim uz bitne događaje iz 20. stoljeća, sa QR kodovima koji ljudima pomažu da se lakše snađu i dođu do dodatnih informacija. Posljednje dvije godine u suradnji sa Sašom Šimpragom organiziramo Dane sestara Baković, što je prilika za provođenje umjetničkih intervencija. Možda je ovom vremenu primjereniji koncept umjetničke intervencije koji nije trajnog tipa, ali zapravo na određene dane otvara mogućnost za umjetnike i umjetnice da na svoj način pridonesu javnoj raspravi, tako da mislim da bi dobar smjer bilo ulaganje dodatnih sredstava u umjetničke intervencije vezane uz neke značajne datume, i dodatna podrška institucijama kao što je Muzej grada Zagreba, da češće mogu pripremati izložbe, radionice, igraonice i slično. Mislim da tu ima jako puno posla, posebno u zemlji čiji je proračun za kulturu, posebno vizualnu umjetnost, toliko oskudan. Voljela bih i da što više ljudi i institucija snima svjedoke i svjedokinje događaja iz 20. stoljeća, jer su nam ta sjećanja jako dragocjena. To je zapravo isprepletena mreža neophodnih koraka, u kojoj je važno i imenovanje ulica. Mislim da je važno i da grad, kada planira pozive za apliciranje u kulturi, ima u vidu i mjesta koja još uvijek nisu obilježena i zapamćena, stvarajući tako prostor za neke nove programe, bilo da je riječ o performansu, umjetničkim intervencijama, poeziji i drugo, dakle, da se taj prostor širi i da se u opisu kriterija potiče dodatna kreativnost. Zagreb već ima jedan lijep pluralizam spomen-šetnji, ali tu postoje i dodatne mogućnosti iz kojih mogu proizaći novi obrazovni programi, kako za neformalno, tako i za formalno obrazovanje.
U svjetlu izoštravanja ratnih sukoba i genocida, možemo li danas imati imalo povjerenja u međunarodne mehanizme pravde i reparacija? Ukoliko ne možemo, isplati li ih se pokušati popravljati, ili je potrebno iznalaziti posve nova rješenja?
Institucije su mi uvijek na pameti; moj slobodarski duh iz ranijih životnih faza bio je više usmjeren na širenje prostora slobode za individue, ali onda sam shvatila da ne možemo štititi ljudska prava ukoliko nema institucija koje ih mogu garantirati. Velik zaokret u mom životu bio je prosvjed koji nas je nekolicina, u suradnji s pokojnom Jelkom Glumičić, aktivistkinjom i suosnivačicom karlovačkog Odbora za ljudska prava, organizirala u Karlovcu i Slunju, na samom početku 2000-ih, s ciljem uklanjanja spomen-ploče ustaši Juri Francetiću. Kada su se između te naše male grupe koja je skupljala potpise za peticiju i same spomen-ploče ispriječile više od dvije stotine crnokošuljaša, zaštitila nas je ni više ni manje nego policija, što sam prvi put doživjela. Uvijek ističem da je od svih institucija najkvalitetniju reformu, koja možda i nije okončana, doživjela upravo policija, a na tom primjeru shvatila sam koliko nam je važno imati i kvalitetne pravosudne institucije, i obrazovne institucije, i koliko su važne globalne institucije. Iz dana u dan vidimo kako se ljudi podsmjehuju UN-u u tijeku kriza poput one u Gazi, ali UN godinama hrani Palestinu, i te smo globalne institucije mukotrpno razvijali, kao što smo mukotrpno razvijali korpus međunarodnog humanitarnog prava.
Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da vidim neka bolja vremena za UN, jer doista ne znam što bismo s predsjednicima i premijerima iz Pokreta nesvrstanih, koji koriste svoje patrijarhalne prerogative budući da dolaze iz zemalja gdje je doseg feminističke kritike vrlo ograničen. Vjerujem u sustave koji u središtu imaju ranjive, koji u središtu imaju žene i djecu i nenasilje i vjeruju u feminističku analizu.
Feminizam i antimilitarizam svakako bi trebali biti prioritet, no čini se da ih je danas nemoguće ulijepiti bez nekog oblika antikapitalizma.
Sasvim sigurno, ali u našim skučenim uvjetima, u kojima je upravljanje sredstvima proizvodnje tako ograničeno, nastojim prioritizirati dnevnu praksu i analizu. Rekla bih da je feministički ključ onaj koji otvara više vrata, budući da su se materijalni uvjeti izmakli u globalne centre moći do razine u kojoj naglašavanjem antikapitalističke kritike možemo imati tek ograničen doseg.
Spomenula bih još jednu nasušnu bazu, a to je antifašizam. U zemlji na kontinentu koji je iskusio Prvi i Drugi svjetski rat, osnova svih antikapitalizama, antipatrijarhata, i slično, za nas doista treba biti antifašizam, kako bismo uopće mogli reproducirati vrijednosti solidarnosti i ljudskih prava.
