Rat u Ukrajini: Tražim od ljudi na Zapadu da osvijeste svoje slijepe točke i suoče se s inherentnim rasizmom, nasiljem i civilizacijskim hijerarhijama vlastitog imperijalizma. Takav antirasistički pristup potiče nas da proučimo fino ugođeno prikrivanje motiva i Rusije i Zapada u ovom sukobu. Gledajući na rat antirasističkim očima, možemo razmotriti načine na koje ruska agresija i NATO-ov odgovor odražavaju i stvaraju nove oblike rasizma i preustroj imperijalizma, ističe Liz Fekete, direktorica britanskog Instituta za rasne odnose.
Godinu dana nakon brutalne ruske invazije na Ukrajinu, progresivne snage diljem Europe, zgrožene globalnim posljedicama rata i prijetnjom nuklearnog eskalacije, napokon pronalaze svoj glas. Do sada su krajnje desne stranke (Fidesz u Mađarskoj, Liga u Italiji, Sloboda i demokracija u Češkoj i Alternativa za Njemačku) bile najglasnije protivnice rata. Mobilizirajući se na ulicama protiv rastućih cijena energenata i nestašice struje, predstavljaju se kao glas siromašnih i radničke klase, osuđujući europske “liberalne elite” koje guraju strategiju daljnje militarizacije, zbog koje se urušavaju životni uvjeti običnih (čitaj: bijelih) Europljana.
No činjenica da ekstremna desnica iskorištava rat za svoje ciljeve nije jedini problem s kojim se suočavamo kada pokušavamo pronaći svoj glas. U samom središtu društva, političari i mediji bili su vrlo uspješni u uspostavljanju cenzuriranog kolektivnog mišljenja koje rat predstavlja kao civilizacijsku bitku (dobra protiv zla) koja se može dobiti samo na bojnom polju i koja je nužna za zaštitu zapadne civilizacije kakvu poznajemo. Svaka kritička analiza uzroka i posljedica rata ili rizika vojne eskalacije izrugivana je kao popuštanje. Ovo zagušujuće političko ozračje previše podsjeća na hladnoratovski narativ, koji onemogućuje razumijevanje prirode suvremenog imperijalizma. Unutar toga, razumijevanje povijesti srednje i istočne europske regije te baltičkih država (CEEB-a) koje su epicentar sukoba, ključno je.
Kolektivna misao vladajućeg establišmenta također dovodi do olakog odbacivanja neovisnih glasova s Globalnog Juga koji se opiru uvlačenju u ono što se doživljava kao svjetski rat koji ponovno počinje u Europi, i zastupaju primat globalnog mira nad sve većom militarizacijom sukoba.
Opasnosti eurocentrizma
Svi su ti me faktori – ali i još jedan – potaknuli da napišem članak za travanjsko izdanje časopisa Race & Class pod nazivom “Civilizacijski rasizam, etnonacionalizam i sukob civilizacija u Ukrajini”. No najveći poticaj da uzmem olovku bila je moja tuga zbog bijesnih rasprava koje su se pojavile u europskim antifašističkim krugovima, i obično su se vrtjele oko osi Istok-Zapad. Umjesto da se ujedine oko pozicije koja bi podržavala pravo Ukrajine na samoopredjeljenje, istovremeno se opirući svim imperijalizmima, mreže antifašista s kojima sam bila povezana usvojile su duboko eurocentrične pozicije koje su potisnule dugogodišnje iskustvo zapadnog imperijalizma na Globalnom Jugu.
Moj članak je napad na eurocentrizam koji svijet dijeli na civilizacijsku hijerarhiju prosvijetljenog Zapada i zaostale tiranske “druge”, ili, kako je to nedavno izrazio Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove Josep Borrell, na “idilični vrt slobode i prosperiteta” (Europa) i “džunglu” (veliki dio ostatka svijeta). Tvrdim da civilizacijski okviri ne samo zamagljuju dinamiku suvremenih globalnih imperijalizama (u kojima postoje brojni akteri i intenzivna rivalstva između različitih država), već podsjećaju na apsolutizam – što je također značajka rata protiv terorizma – u kojem navodna egzistencijalna prijetnja civilizaciji može biti riješena samo na bojnom polju s vojnom poniženjem za jednu stranu i potpunom pobjedom za drugu.
Tražim od ljudi na Zapadu da osvijeste svoje slijepe točke i suoče se s inherentnim rasizmom, nasiljem i civilizacijskim hijerarhijama vlastitog imperijalizma. Takav antirasistički pristup potiče nas da proučimo fino ugođeno prikrivanje motiva i Rusije i Zapada u ovom sukobu. Gledajući na rat antirasističkim očima, možemo razmotriti načine na koje ruska agresija i NATO-ov odgovor odražavaju i stvaraju nove oblike rasizma i preustroj imperijalizma.
Prvi aspekt ovog procesa stvaranja novih oblika rasizma, poput civilizacijskog rasizma, najjasnije se vidi u dvostrukoj migrantskoj politici na poljsko-ukrajinskoj granici koja smatra ne-etničke Ukrajince, poput Roma i afričkih studenata koji bježe iz Ukrajine, nedostojnima zaštite. Ta je politika također dovela do toga da Poljska izgradi 185 kilometara dug željezni zid na granici s Bjelorusijom kao “dio borbe protiv Rusije”, te primjenjuje ilegalna protjerivanja (pushbackove) izbjeglica iz Sirije i Afganistana. Poljska to čini opravdavajući se novom sigurnosnom doktrinom EU-a koja tvrdi da izbjeglice predstavljaju “hibridnu prijetnju” jer mogu postanu alat zlih sila koje žele destabilizirati Europu.
Civilizacijske hijerarhije nastavljaju se u svakoj fazi procesa traženja azila, pri čemu su Ukrajinci jedina skupina izbjeglica koja je ikad imala koristi od Direktive o privremenoj zaštiti Europske komisije (koja je uvedena 2001. godine i mogla se primijeniti i prije toga na sirijske izbjeglice). Naravno, ništa od ovoga nije krivica ukrajinskih izbjeglica, koje moraju pobjeći kako bi preživjele, niti je život migrantskih radnika pod Direktivom o privremenoj zaštiti lak.
Imperijalizam i etnonacionalizam
Ali što je s preslagivanjem imperijalizma? Ne zavaravajte se, invazija na Ukrajinu je primjer prirode ruske imperijalne moći i načina na koji nastoji dominirati “post-sovjetskim prostorom”. Unipolarni svijet američke dominacije suočava se s izazovom od strane Rusije i drugih sila, a mi ulazimo u opasno razdoblje intenzivnih međuimperijalističkih rivalstava. No, SAD i dalje ostaju vodeća ekonomska i vojna sila u svijetu. Ruski imperijalizam gleda u prošlost: to je revanšistički pokušaj da se teritorij osvoji vojnim sredstvima kako bi se vratio na granice carističke imperije 19. stoljeća.
Jedna od stvari koja me frustrirala kako je rat napredovao jest način na koji mediji predstavljaju zemlje Srednje i Istočne Europe (osim Mađarske) kao hrabre male demokracije, dok stvarnost nije toliko laskava. Radi se o državama u kojima su nacije definirane u etničkim terminima (stoga i dio naslova o etnonacionalizmu) i široko rasprostranjenom diskriminacijom manjina. Progresivni aktivisti jednostavno ne smiju navijati za nacije koje zastupaju varijacije etničkog i kršćanskog nacionalizma ili sve glasnije poriču Holokaust. Ne smijemo zaboraviti da su baltičke države imale najvišu stopu ubojstava Židova u Europi i da je procijenjeno da je 1,5 milijun Židova, četvrtina svih Židova ubijenih u Holokaustu, poteklo iz Ukrajine. Drugi dio mog članka bavi se ovim problemom. U njemu analiziram detalje “kulturnog rata” oko povijesti i sjećanja koji je izbio u regiji, te upozoravam na opasnost za cijeli europski projekt kada poricanje Holokausta i slavljenje nacionalista koji su surađivali s nacistima postane dio mainstream političke kulture Europe, samo zbog strateške važnosti ove regije za interese NATO-a i SAD-a.
Globalna perspektiva
To me vodi do posljednjeg aspekta mog članka, dijela koji pokušava naglasiti povijesna iskustva globalnog juga s imperijalizmom. I upravo na tom mjestu imam najviše problema s mojim antifašističkim kolegama koji prihvaćaju gledište da je ruski imperijalizam toliko jedinstven da bi se cijeli svijet trebao prvenstveno njime baviti, ne shvaćajući da time legitimiraju napad na zemlje koje su odabrale put neutralnosti. Litva je, primjerice, otkazala pošiljku od 440.000 doza cjepiva protiv korone u Bangladeš – kao kaznu za nepridruživanje osudi Rusije. Istina je da cijeli svijet ne podržava ovaj rat, kako bi nas mediji htjeli uvjerili, osim ako, poput Borrella, ne zamijenite “Zapad” za civilizirani svijet, a ostatak smatrate “džunglom” i isključite iz čovječanstva. Glasovi s globalnog Juga izražavaju mišljenje da su žrtve dvostrukog civilizacijskog standarda – da se radi o istom starom sukobu moći u kojem njihovo iskustvo imperijalizma, kao i njihov otpor, malo vrijede. Smatram da ovaj rat zahtijeva da zauzmemo ne regionalnu europsku, već globalnu perspektivu koja nije kontaminirana eurocentrizmom. Zahtijeva da se zapitamo “što znači biti radikalni internacionalist u današnjem svijetu”.
