Čak i brzi pregled sigurnosnih dokumenata Sjedinjenih Američkih Država tijekom posljednjih dvadeset godina jasno pokazuje da se iza lijepih fraza o o borbi protiv terorizma, miru i prosperitetu krije želja za obranom američkih interesa protiv ekonomskih konkurenata.
Mir i sigurnost glavni su deklarirani ciljevi Zapada u Ukrajini. Ruska invazija na Ukrajinu je, tvrde pristaše rata, poremetila ‘sigurnosnu arhitekturu’ i povećala napetosti u regiji. Rezultat je pomalo paradoksalan. Jer u umovima pristalica rata, sve stvarne pozive za mir treba opstruirati, a sve inicijative za mir ignorirati. Sve u interesu… mira.
‘Mir je nešto više od “ne-rata”. Ne bismo smjeli brkati pojmove,’ izjavio je Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, u lipnju se referirajući na rat. ‘Naravno da želimo mir’, nastavio je, ‘ali nažalost, suočavamo se sa situacijom u kojoj će rat trajati.’
Upotreba ideje mira kako bi se opravdao rat nije nova. Njena upotreba odražava činjenicu da je rat uglavnom nepopularan i da većina ljudi smatra da je općenito mir poželjniji.
Varka je ovdje dvostruka. Prvo, osigurajte da se protivnika jednoznačno smatra agresorom. Drugo, bez obzira na to koliko je vaša strana ratoborna, opći dojam koji stvarate treba biti takav da je mir jedna od vaših osnovnih vrijednosti.
Ovo objašnjava zašto su se, u ratu za ratom, zapadne sile tako očajnički trudile da prikažu neprijatelja kao inicijatora sukoba. Afganistanske talibane su smatrali odgovornima za napade 11. rujna. Rečeno nam je 2003. godine, bez ikakvih dokaza, da je iračkog predsjednika Saddama Huseina dijelilo samo 45 minuta od napada na Zapad. Tvrdilo se da je libijski vođa Muamar Gadafi namjeravao pokrenuti vojni teror u pobunjeničkom gradu Bengaziju kada su Britanci i Francuzi započeli svoje razorno zračno bombardiranje 2011. koje je završilo njegovim ubojstvom. ‘”Došli smo, vidjeli smo, on je umro,” pohvalila se tada američka državna tajnica Hillary Clinton.
U slučaju Ukrajine, Rusija je invaziju izvršila u veljači 2022. godine, a antiratni pokret s pravom je osudio tu invaziju i pozvao na povlačenje ruskih trupa. Pokret je dosljedno protestirao protiv nastavka ruske agresije i učinio sve što je moguće kako bi podržao ruski antiratni pokret.
Međutim, ovdje su dvije stvari apsolutno ključne. Prvo, kao što je argumentirano u prethodnim nastavcima ovog serijala, ta invazija, iako apsolutno pogrešna, daleko je toga da je bila “ničim izazvana”. Dugačak popis visokih zapadnih vojnih stručnjaka i političkih komentatora u više je navrata jasno dao do znanja da će širenje NATO-a na istok, a posebno razgovori o uključivanju Ukrajine, vjerojatno dovesti do rata.
Navest ću samo jedan primjer iz 1995. godine. Anatol Lieven, ruski stručnjak i dopisnik za The Times iz Moskve, istražio je što ruske elite i opća populacija misle upravo o tom pitanju. Nakon što je obavio intervjue s visokim političkim, vojnim i diplomatskim osobljem s čitavog političkog spektra, zaključio je da bi “pomaci prema članstvu Ukrajine u NATO izazvali zaista žestok ruski odgovor” te da bi “članstvo Ukrajine u NATO-u Rusi doživjeli kao katastrofu epohalnih razmjera.” Citirao je časnika ruske mornarice koji je jasno rekao da je sprječavanje širenja NATO-a na Ukrajinu i posljedičnu kontrolu NATO-a nad Krimom “nešto za što će se Rusi boriti”.
Nema sumnje da su zapadni čelnici znali da će Rusija planove za uključivanje Ukrajine u NATO, o kojima se prvi put javno raspravljalo još 2008. smatrati činom agresije.
Za ilustraciju, poslužimo se malim misaonim eksperimentom. Kako bi američke elite reagirale da Meksiko pozove Rusiju ili Kinu da stacioniraju ratne brodove u njegovim lukama i bombardere na njegovim aerodromima?
Kako se ispostavlja, Benjamin Schwarz i Christopher Layne koji pišu za časopis Harper’s opisuju kako je civilni vojni analitičar koji je radio u Pentagonu postavio upravo ovo pitanje čelnicima u usponu u američkoj vojsci i obavještajnim službama. Njihove reakcije, nimalo iznenađujuće, kretale su se od prekida gospodarskih veza i vršenja “maksimalnog vanjskopolitičkog pritiska na Meksiko kako bi ih natjerali da promijene kurs” do “trebamo započeti s time, a zatim upotrijebiti vojnu silu ako je potrebno.”
Drugo, vjeruje li zaista itko da je težnja za mirom u središtu vanjske politike Zapada tijekom posljednjih nekoliko desetljeća? Činjenica je da su nedavni ratovi koje je Zapad pod izgovorom suzbijanja terorizma vodio diljem Bliskog istoka i šire, donoseći pri tom užasnu patnju milijunima ljudi, učinili svijet mnogo opasnijim mjestom. Osim što su upropastili niz država, oni su doprinijeli širenju građanskih ratova i terorističkih grupa diljem Bliskog istoka, središnje Azije i velikih dijelova afričkog kontinenta.
Čak i brzi pregled sigurnosnih dokumenata Sjedinjenih Američkih Država tijekom posljednjih dvadeset godina jasno pokazuje da se iza lijepih fraza o o borbi protiv terorizma, miru i prosperitetu krije želja za obranom američkih interesa protiv ekonomskih konkurenata. Kao što je ključni dokument neo-konzervativnih jastrebova ustvrdio 2000. godine, prioritet je korištenje vojne moći za obranu položaja SAD-a kao neprikosnovene svjetske supersile nakon raspada Sovjetskog Saveza: “Očuvanje poželjne strateške situacije u kojoj se Sjedinjene Države sada nalaze zahtijeva globalno nadmoćnu vojnu sposobnost i danas i u budućnosti.”
Nakon 11. rujna, ova pozicija doista postaje službena politika Sjedinjenih Američkih Država. Nacionalna sigurnosna strategija za 2002. godinu izričita je u svom cilju da spriječi da izazivači na ekonomskom planu postanu i velike političke sile: “Dok branimo mir, iskoristit ćemo i povijesnu priliku za očuvanje mira… Oštro ćemo se oduprijeti agresiji drugih velikih sila – iako pozdravljamo njihovu miroljubivu težnju za prosperitetom, trgovinom i kulturnim napretkom… Pažljivo pratimo moguću obnovu starog obrasca suparništva velikih sila. Nekoliko potencijalno velikih sila trenutno se nalazi usred unutarnje tranzicije – najvažnije od njih su Rusija, Indija i Kina.”
Što je, dakle, odgovor Zapada na invaziju Ukrajine učinio za mir? Potpuno je zakazao u okončanju rata u Ukrajini, ali je doveo do najvećeg gomilanja oružja i trupa u istočnoj Europi od kraja Hladnog rata. Doveo je do situacije u kojoj su velike sile javno zaprijetile uporabom nuklearnog oružja po prvi put nakon Kubanske raketne krize 1962.
To je ubrzalo širenje NATO-a, pri čemu se Finska, koja dijeli granicu s Rusijom, pridružila, a Švedska se također želi pridružiti. Obje zemlje su napustile svoju višedecenijsku politiku neutralnosti. Njemački kancelar Olaf Scholz proglasio je, pod pritiskom, povijesnu promjenu u njemačkom pristupu vojnim izdacima i osigurao 100 milijardi eura za modernizaciju svojih oružanih snaga.
Sve u svemu, to je dovelo do najvećeg porasta vojne potrošnje u Europi u posljednjih trideset godina. Po prvi put, izdvajanja za naoružanje premašila su iznose na kraju Hladnog rata 1989. Neke od povećanja za zemlje koje nisu direktno uključene u rat su zapanjujuća. Finska je povećala vojne troškove za 36 posto, Litva za 27 posto, Švedska za 12 posto, a Poljska za 11 posto.
Kao rezultat toga, cijela regija je u visokom stanju pripravnosti, pokolj u Ukrajini se nastavlja bez kraja na vidiku, granice su postupno militarizirane, napadi dronovima na Moskvu i Kijev redovita su pojava, rakete, tenkovi, kasetne bombe i drugo naoružanje i dalje se slijeva u regiju, dok se istovremeno uhićuju antiratni aktivisti s obje strane. Nijedan neutralni promatrač ne može tvrditi da je militaristički odgovor Zapada doprinio uspostavi mira.
Ispostavlja se da mir ipak ne znači rat.
