Članice Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) već mjesecima pokušavaju stupiti u produktivni kontakt s nadležnima u Gradu Zagrebu, kako bi ih potakle na uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije u škole kojima je Grad osnivač. “Stalno nas se uvjerava da postoji politička volja i da će CSE uvesti, a vidimo da se u stvarnosti godinama ništa ne događa”, kaže Sanja Cesar, voditeljica CESI-jeva programa Spol, rod i seksualna prava. Koliko god se Grad trenutno ispostavlja lažnim saveznikom, pravu odgovornost ipak snosi Ministarstvo znanosti.
“Možemo ili nećemo”, piše na jednom od mnogobrojnih plakata koji od svibnja ove godine krase reklamne površine diljem Zagreba. Ni pet mjeseci kasnije ne gubi na upečatljivosti, dijelom zbog alarmantnog dizajna, no uglavnom zato što je problem na koji upozorava ostao neriješen.
Riječ je o kampanji #Zaštošutimo 3.0 Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) čiji je cilj uvesti cjelovitu seksualnu edukaciju (CSE) u zagrebačke škole. Kako i sufiks 3.0 nagovještava, ovo je pitanje postavljeno davno prije lijepljenja prvog ovakvog plakata prije ljeta.
“Naše su aktivnosti u tom smjeru počele prije više od dvadeset godina, ali već 25 godina radimo s mladima na pitanjima seksualnosti i prevencije. Okupila se tada grupa stručnjakinja i stručnjaka iz područja medicine, sociologije, psihologije, uključujući predstavnike institucija i nevladinih organizacija, koja je kreirala prijedlog programa za CSE u skladu sa smjernicama UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije”, objašnjava nam Sanja Cesar, voditeljica programa Spol, rod i seksualna prava CESI-a.
Premda je ideja o satu seksualnog obrazovanja za nekoga tko je nastavu pohađao u Hrvatskoj strana, u mnogim se državama takav plan u okviru školstva nudi još od posljednjih desetljeća prošloga stoljeća. Istraživanja otad nedvosmisleno pokazuju da je praksa CSE-a učinkovita. Njeni su rezultati, između ostalog, pad neželjenih trudnoća, smanjen broj seksualnih partnera, odgađanje ulaska u seksualne odnose kod mladih te prevencija seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Iako ovakve točke zauzimaju sveto mjesto u populističko-desnom diskursu, CESI u dvadeset godina zalaganja za uvođenje CSE-a u hrvatske škole nije naišao na uspjeh.
“Za naše političke strukture to je vrući krumpir kojim se nitko ne želi baviti jer izaziva burne rasprave u društvu pred kojim je to postavljeno kao ideološko i svjetonazorsko pitanje. U stvarnosti, to je pitanje zdravlja i dobrobiti mladih, te prava na život bez diskriminacije i nasilja. To su sve vrednote civilizacijskog dostignuća koje su upisane u naš ustav”, govori nam Cesar, čiji je rad s drugim aktivistima i istraživačima uspješno blokirao pokušaje uvođenja ideološki obojenog apstinencijskog programa u škole 2008. koji je bio preporučavan od strane Biskupske konferencije.
Tadašnja relativna pobjeda nije otvorila put uvođenju CSE-a kakav provode druge članice Europske unije, poput susjedne Slovenije. Umjesto toga, školarcima je ponuđena međupredmetna tema Zdravlje koja svojim sadržajem i obimom nije dorasla veličini zadatka osvještavanja mladeži o slojevitoj temi neprocjenjivoj u formativnim godinama.
CSE ima za cilj educirati mlade o seksualnosti, i to ne samo kroz medicinsku prizmu reprodukcije, kako se čini putem teme Zdravlje, već voditi računa o kognitivnim, emocionalnim i društvenim aspektima teme, te uključiti rodnu perspektivu. Bez obuhvaćanja tih segmenata mladi ostaju zakinuti za ključne spoznaje poput dostatnog razumijevanja pristanka, uspješnog uočavanja seksualnog nasilja, zdravog odnosa prema vlastitom tijelu te svijesti o štetnosti rodnih stereotipa.
Da ove tvrdnje imaju svoju surovu manifestaciju u stvarnosti svjedoče i poražavajuće statistike. Hrvatska je na začelju Europe po informiranosti o kontracepciji, više od polovice mladih izloženo je nasilnom ponašanju u vezama, adolescentske trudnoće i rizično seksualno ponašanje su u porastu, a jedno od petero djece još je uvijek žrtva seksualnog nasilja. Cesar nam je nasušnu potrebu za ovakvim oblikom edukacije ilustrirala i na čestom primjeru žena koje nisu ni svjesne da su žrtve seksualnog nasilja: “Nikad u životu nisu imale priliku čuti da imaju pravo reći ‘ne’ osobi s kojom su braku. Nisu naučene da postoje nepoželjne stvari koje se mogu prijaviti. CSE može pomoći i izvan tih gabarita jer postavljajući jasne granice štiti našu autonomiju i integritet u drugim područjima života.”
Međutim, unatoč višestrukoj dokazanosti djelotvornosti CSE-a u suzbijanju široke lepeze ovakvih problema, i unatoč tome što 78 posto građana i građanki podržava uvođenje takvog obrazovanja, te unatoč gotovo jednoglasnoj podršci školskih uzrasta kojih se to najviše tiče, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih pred ovim prijedlozima ostaje gluho. Od uvođenja teme Zdravlje u škole na brojne upite i kritike pobornici CSE-a kontinuirano dobivaju isti odgovor – Ministarstvo je zadovoljno programom i nema interesa ulaziti u daljnje rasprave.
Onemogućene u suradnji s državnim instancama, članice CESI-ja okreću se Gradu Zagrebu. Bile su potaknute i uspjesima uvođenja građanskog odgoja, inicijative koja je provedena na lokalnoj razini, proširivši se iz Rijeke na još neke gradove. Zagrebu prvi put pristupaju 2022. godine i u novoj gradskoj vlasti napokon nailaze na interes. Možemo!, popularni nositelj liberalnih vrijednosti na domaćoj političkoj sceni, uvjerava ih tada da su spremni započeti proces uvođenja CSE-a. Dvije godine kasnije, plakat s početka teksta priča drugu priču. Kampanjom #Zaštošutimo 3.0 CESI nastoji dokinuti stagnaciju ovog pitanja od strane Grada Zagreba, a u prvih nekoliko tjedana, naizgled, u tome uspijeva. Dana 17. svibnja, na CESI-jevu okruglom stolu, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade Luka Juroš izjavljuje da će Grad do početka ljeta predstaviti program uvođenja CSE-a i oformiti radnu skupinu koja bi trebala pripremiti uvođenje programa u škole. Dolaskom ljeta inicijalni optimizam nestaje, no javlja se ponovno u srpnju, kada Juroš sa zamjenicom gradonačelnika Danijelom Dolenec, na sastanku s članicama CESI-ja, potvrđuje da je uvođenje CSE-a prioritet, dajući novi rok za predstavljanje programa početkom rujna.
U trenutku zaključenja ovog teksta, 8. listopada, Grad treći put zaredom djeluje dijametralno suprotno svojim obećanjima.
Na zahtjev za razgovor s pročelnikom Jurošem na temu uvođenja cjelovite seksualne edukacije, u petak 4. listopada, dobivamo “odgovore na pitanja” koja još nismo niti bili postavili. Uz nezaobilaznu PR listu pozitivnih uspjeha Grada u sferi mladih, poput pilot-projekta o mentalnom zdravlju učenika, poboljšavanja prehrane u školama i prošlogodišnjeg uvođenja građanskog odgoja, Grad nam ponovno izražava svijest o važnosti uvođenja CSE-a. Jedina nova informacija koju smo dobili jest da komuniciraju s Gradom Rijekom “na temu njihovog iskustva uvođenja zdravstvenog odgoja i obrazovanja u škole, te smo ovoga tjedna razmijenili i materijale riječkoga pilot programa koji se počinje provoditi ove školske godine”. Na drugi zahtjev za razgovor Grad od nas traži konkretna pitanja, koja im potom šaljemo. Njihov odgovor, pristigao u ponedjeljak 7. listopada, prenosimo u cijelosti.
“Nastavno na citirane navode, kao što smo već naveli, Grad Zagreb svjestan je važnosti seksualnog obrazovanja. Imajući u vidu potrebe mladih i mišljenja stručnjaka, smatramo da je u školama nužno istovremeno ponuditi obrazovanje, odnosno sadržaje iz mentalnog zdravlja, životnih navika, seksualnog obrazovanja, ovisnosti, borbe protiv nasilja i drugih povezanih tema. Upravo zato, oformit ćemo radnu skupinu za ovaj, širi, koncept mentalnoga i fizičkog zdravlja. Konzultacije s predloženim članovima su u tijeku te ćemo javnost uskoro izvijestiti o sastavu radne skupine”.
Nigdje se u ovom paragrafu ne nalazi odgovor ni na jedno od pitanja koja smo im uputili: gdje je došlo do zastoja u procesu uvođenja CSE-a, dokad se barem okvirno može očekivati sazivanje fantomske radne skupine, te zašto Grad nakon propuštanja rokova o tome ne izvješćuje javnost.
Netransparentnost je posebice zagonetna uzevši u obzir da preko devedeset posto Zagrepčanki i Zagrepčana podržava uvođenje CSE-a, te da takvim postupanjem u godini prije lokalnih izbora Grad gazi jednu od temeljnih vrijednosti za koju se Možemo! zalaže.
CESI je ovakvo postupanje navelo da optuži Grad za politički oportunizam:
“Znamo da slijede izbori, da političke stranke važu s kojim će temama izlaziti u javnost i kako će to utjecati na njihove birače. Stalno nas se uvjerava da postoji politička volja i da će CSE uvesti, a vidimo da se u stvarnosti godinama ništa ne događa. Kad smo optužili Grad za manjak hrabrosti, referirali smo se prije svega na tu situaciju”, elaborira Cesar.
Ipak koliko god se Grad Zagreb trenutno ispostavlja lažnim saveznikom, ne treba zaboraviti da pravu odgovornost snosi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje jedino ima ovlasti sustavno se obračunati s pitanjem seksualnog odgoja u Hrvatskoj. Najveći je problem edukacije o pitanju roda, LGBTIQ+ tema i o reproduktivnim pravima, na koncu, u ruralnim sredinama, daleko od urbanih središta poput Rijeke i Zagreba koje su ove inicijative voljne barem uvažiti. Nasuprot performativnom odgovoru Grada, od Ministarstva na naše upite o tome kako objašnjavaju probleme trenutnog stanja seksualnog odgoja ne dobivamo ništa, osim neispunjenog obećanja da ćemo te odgovore dobiti.
Cesar potvrđuje da ne očekuje da bi uvođenje CSE-a u zagrebačke škole najednom riješilo sve od navedenih problema, ali tvrdi i da se od Grada može očekivati doprinos. “Svatko bi trebao učiniti ono što je u njihovoj moći kako bismo kao društvo krenuli u pozitivnom smjeru. To bi bio i dobar korak prema smanjivanju tabua vezanih uz seksualnost. Seksualnost je dio naše osobnosti, našeg integriteta, našeg života.”
Koraci u tom smjeru ne mogu se načiniti dok vladajuće institucije ne odluče napore civilnog društva materijalizirati. Kako stvari stoje, još će jedna jesen u Zagrebu proći u revijalnom tonu. Požutjelo lišće i stotine slučajeva seksualnog nasilja koji su se sasvim lako mogli izbjeći. Politička volja za njihovim zaustavljanjem od ove godine, još jednom je prevagnula na “nećemo”.
