Segregacija Roma u Hrvatskoj: Nije da od slučaja Oršuš nije bilo nikakvog pomaka, no često se radi o kozmetičkim gestama ili nepotpunoj provedbi, što mjere čini gotovo isključivo deklarativnima.
Prošlo je gotovo petnaest godina od konačne presude u slučaju Oršuš i dr. protiv Hrvatske. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) tada je utvrdilo da je RH postupala diskriminatorno prema učenicima romske nacionalne manjine segregirajući ih u posebne razrede po prilagođenom programu na temelju nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika. Time je prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima, a Ministarstvo obrazovanja je donijelo mjere za izvršenje presude koje su trebala osigurati ravnopravno obrazovanje, učenje hrvatskog i integraciju, tj. desegregaciju romskih učenika te infrastrukturu koja bi podržavala te ciljeve. Radi se o bitnoj, povijesnoj presudi koja je trebala otvoriti pravni put prema poboljšanju položaja Roma u hrvatskom društvu.
No, prema znanstvenom radu Suzane Kunac, Elvisa Kralja i Aleksandra Racza Dug put prema interkulturalnoj školi za Rome iz 2022., desegregacija u školama ni danas nije postignuta: „U potpuno etnički segregiranim razredima školuje [se] petina romske djece u RH, a dodatnih 12,8 posto u mješovitim razredima, no koje čine većinom romski učenici.“ Kao jedan od glavnih razloga segregacije navode upravo nedovoljno poznavanje hrvatskog, uz manjak prijevoza za djecu iz romskih naselja. Ako već žive izolirano, ne govore „naš“ jezik i funkcioniraju po „nekoj drugoj“ kulturi, zapitat će se neki, zašto bismo ulagali u njihovu integraciju ili osnaživanje njihove zajednice? Odgovor na to pitanje možemo pronaći u vlastitim reakcijama na nekadašnju segregaciju crnačkog stanovništva u Americi i Južnoj Africi, getoizaciju Židova u Europi ili pak trenutni apartheid u Palestini – neovisno o vlastitim predrasudama prema određenoj etničkoj skupini, pa ni osobnim negativnim iskustvima s njenim pripadnicima, segregacija je oblik kršenja ljudskih prava.
Samo nedovoljno poznavanje hrvatskog u romskim zajednicama zapravo je posljedica neravnopravnog početka obrazovanja. Prema spomenutom radu, samo je 31,1 posto romske djece obuhvaćeno predškolskim obrazovanjem, zbog čega su već pri ulasku u sustav daljnjeg školovanja u nepovoljnom položaju u odnosu na izvorne govornike hrvatskog. U osnovnoj ih se školi stavlja u individualizirane, tj. prilagođene programe koji su manjeg opsega i kvalitete od onih koje pohađaju njihovi vršnjaci iz većinskog stanovništva. U razgovoru za H-Alter, novinar portala Phralipen Matej Čolig ističe sustavne posljedice takvog početka: „To kasnije obilježava cijelu njihovu školsku karijeru, i onda ne mogu upisati gimnaziju, nego moraju stručnu školu, a onda ne mogu ni fakultet, ili ne mogu odmah već moraju nešto dodatno napraviti.“ Tek 31 posto Roma pohađa srednju školu, a tek 0,5 posto završava neku formu visokog obrazovanja, i to obično na veleučilištima koja imaju upisnu kvotu za Rome. Čolig je iznio i apsurdan podatak da ih diploma s tih ustanova u očima drugih ne kvalificira za studiranje vlastite kulture: „Za upis na studij romistike na Filozofskom fakultetu, za koji ne postoji upisna kvota za Rome, traži se sveučilišni preddiplomski studij te ga oni ne mogu upisati jer imaju veleučilišnu diplomu. U ovih više od deset godina koliko romistika postoji na Filozofskom, nijedan jedini Rom iz Hrvatske nije upisao taj studij.“ To ne utječe samo na njihove akademske mogućnosti, već i na mogućnost njihovog političkog samopredstavljanja, koje u najvećem broju slučajeva za svaku zajednicu zahtjeva visok stupanj obrazovanja.
Kako zaključuju autor i autorice Dugog puta, „više se ne radi o diskriminaciji, već o sistemskoj segregaciji“. Takvu situaciju potvrđuje i Izvješće pučke pravobraniteljice za 2023.: „Segregacija u školama nastavlja biti ozbiljna prepreka pristupu pravu na obrazovanje, na što kontinuirano ukazujemo, pri čemu izostaje svijest države o problematičnosti takvog stanja i obvezama da mu se pristupi s dužnom pažnjom.“ Prema njezinim istraživanjima iz 2022. i 2023., u Hrvatskoj postoji osamdeset potpuno segregiranih razreda, a razlika u prosjeku ocjena upućuje na nižu kvalitetu obrazovanja. Radi se dakle, o neupitno sustavnom problemu, s kojim se većinsko stanovništvo ne susreće. Upravo je pitanje jezika, kako u razgovoru za H-Alter kaže Dinko Kreho iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ, ovdje presudno: „Rome se na poseban način dehumanizira – primjerice, ako Rom ne zna govoriti hrvatski, smatra se da ne zna govoriti uopće“, iako većina pripadnika romske manjine izvorno govore tri različita jezika – bajaški, romski ili albanski, ovisno o skupini kojoj pripadaju – te koriste hrvatski kao drugi jezik već u ranom djetinjstvu, što ih čini bilingvalnima.
Kontrast obrazovnog standarda i mobilnosti između Roma i većinskog stanovništva, dakle, ne proizlazi iz kulture ili manjka inherentne sposobnosti, već iz razlika u životnim uvjetima. Uz manji pristup predškolskom obrazovanju, većina Roma je prostorno izolirana u naselja bez osnovne infrastrukture, što otežava uvjete učenja i pohađanja škole. Prema istraživanju Suzane Kunac, Ksenije Klasnić i Sare Lalić o položaju Roma u hrvatskom društvu, „velik postotak djece živi u neadekvatnim uvjetima: vlažni prostori za stanovanje (78 posto djece), mračni prostori (33,3 posto djece), bez kupaonice (48,3 posto djece) i bez sanitarnog čvora u stambenoj jedinici (43,8 posto djece),“ a ponekad i bez vode i strukturalnog dovoda struje, kao što je slučaj u naselju Vrtni put ili Struge blizu Zagreba. Takvi uvjeti nisu stvar izbora, već okolnosti, posebno za djecu.
Novinarka Barbara Matejčić, koja dugi niz godina piše o Romima, poentirala je to u intervjuu za Vijenac povodom izložbe s fotografkinjom Anom Opalić u kojoj prikazuju stvarne životne uvjete Roma: „Djeca dijele krevet s braćom i sestrama, često gladna idu u školu, neka nemaju ni struje, a većina nikoga tko bi im mogao pomoći sa zadaćom. I to nije pitanje kulture, nego siromaštva. U takvim bi uvjetima i druga djeca imala slabe rezultate u školi, a u Hrvatskoj nitko ne živi u takvom siromaštvu i izoliranosti kao Romi i njihova djeca.“ Slika segregacije koja je u RH živa i zdrava, a čije za čije se okončanje zalažu romski aktivisti i civilne udruge, pa sve do EU-a i UN-a, time postaje potpuna – ne radi se samo o odvojenim razredima, već o čitavom društvu izguranom na marginu u sustavnom ciklusu perpetuiranja životnih uvjeta koji ih drži u stagnaciji. Kako kaže Siniša Senad Musić iz Romske organizacije mladih (ROM HR), „Ministarstvo znanosti i obrazovanja zna da je stambena segregacija kompleksnija od one u obrazovanju [i] neće još dugo biti riješena. Tako gubimo generacije i generacije Roma. Nije segregacija u obrazovanju sama i jedina problematična, i nije da samo to utječe na obrazovne ishode.“
Ne bi bilo točno reći da od slučaja Oršuš nije bilo nikakvog pomaka, no često se radi o kozmetičkim gestama ili nepotpunoj provedbi, što mjere čini gotovo isključivo deklarativnima. Navedena istraživanja, kao i planovi i strategije Vlade, to i pokazuju. Kako ističu Kunac, Kralj i Lalić, „postignut je niz značajnih promjena: od uvođenja romskih pomagača, koji povezuju romsku zajednicu, učenike i nastavnike te pomažu djeci prilikom svladavanja odgojno-obrazovnih poteškoća, preko donošenja Programa potpore u odgoju i obrazovanju pripadnika romske nacionalne manjine za razdoblje od 2021. do 2023. godine.“ Ipak i istovremeno, segregacija ostaje ozbiljan problem, što autor(ic)e navodi na zaključak „da sve poduzete mjere i aktivnosti vode u suprotnom smjeru od željenog – uključivih škola u kojima su romska djeca ravnopravna.“ U trenutnom Nacionalnom planu za uključivanje Roma spominju se „aktivnosti kojima se sprečava i otklanja bilo koji oblik segregacije u obrazovanju i kojima se prepoznaju i nadoknađuju prošle nepravde“, poput smanjivanja udjela romske djece koja pohađaju obavezni program pred/osnovnoškolskog obrazovanja u skupinama u kojima je većina ili su sva djeca Romi. Prema Akcijskom planu za 2023.-2025., predviđeni učinak mjere je pad postotka segregiranih razreda ispod 35 posto do sljedeće godine. Ako uzmemo presudu iz 2010. kao početak mjera desegregacije, valja se zapitati je li taj postotak dovoljan.
Dosadašnji manjak provedbe desegregacije obrazovanja zato prozivaju i kompenziraju civilne udruge. ROM HR i POKAZ surađuju već dugi niz godina, a trenutno provode inicijativu Kvalitetna škola za sve i Lakši put koju podržava i Minority Rights Group Europe (MRGE). Kreho kaže da se inicijativa „kritički bavi postojećim školskim sustavom u RH i promišljanjem načina kako je učiniti pristupačnijom, kvalitetnijom i dostupnijom svima“. Organizacije su Ministarstvu znanosti i obrazovanja uputile Prijedlog mjera za ravnopravni pristup obrazovanju s naglaskom na djecu romske nacionalne manjine i strategija njihove implementacije, te o njima održale okrugli stol s romskim aktivistima te predstavnicima Ministarstva, Ureda pučke pravobraniteljice, Međimurske županije i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Druga točka prijedloga preporučuje hitnu izradu plana „plana za desegregaciju kojim će se u dvije godine potpuno dokinuti segregirani razredi,“ a pridružuju joj se i mjere za provođenje principa interkulturalnosti u školama i proširenje višejezičnog obrazovanja koje bi Romima omogućilo usvajanje gradiva na vlastitom jeziku uz dodatnu podršku u učenju hrvatskog. Društveno osvještavanje inicijativa provodi izvedbom Lakši put kroz koju mladi glumci predstavljaju ilustrativnu scenu prepreka Romima u obrazovnom sustavu, a publika se potom, prema principima forum kazališta, pridružuje i intervenira u scenu. Kreho ističe i da je takvo sudjelovanje ključno u razumijevanju iskustava, a bitno je i da ih predstave upravo pripadnici romske kulture: „Prema istraživanju Suzane Kunac, Ksenije Klasnić i Sare Lalić, postojeći akcijski plan pravobraniteljice ostao je na nivou birokracije, bez testiranja, provedbe i kontakta s populacijom. POKAZ-ov cilj je stoga što manje govoriti umjesto Roma te u predstavama s RomHR-om pretežito glume Romi i Romkinje s življenim iskustvom segregacije.“
Udruge se također bave i obrazovanjem romske djece o njihovoj vlastitoj kulturi i povijesti: „Cilj Kali Sare je, budući da u samom službenom obrazovanju ne postoji dovoljno za njih same da uče o sebi, kompenzirati kroz razne radionice, projekte i publikacije“, kaže Čolig. No ti su programi namijenjeni i učenju neromske djece međukulturnoj toleranciji. Tako je krajem 2022. i u prvoj polovici 2023. Kali Sara provela projekt Dođi u REKC! (Romski edukacijsko kulturni centar), namijenjen osnovnoškolcima romskog i većinskog stanovništva. Program je metodom učenja kroz igru, potkrijepljenom materijalima iz Središnje romske knjižnice i Romskog memorijalnog centra Uštica, podučavao o romskom jeziku, povijesti i kulturnom nasljeđu, ali i o usvajanju društvenih vještina poput poštovanja prema različitosti. Usmjeren je, dakle, kao i Kvalitetna škola za sve, na međukulturnu toleranciju, ali i na očuvanje kulturnog nasljeđa i osnaživanje kulturnog identiteta Roma.
Samo postojanje takvih projekata ukazuje na dodatnu rupu u sustavu. Prema Čoligu, mladim Romima, kao ni njihovim većinskim vršnjacima, sustav ne pruža dovoljno informacija o njima samima, a segregacija se iz učionica slijeva i u civilne prostore: „Kad djeca dođu u naš Edukativni centar u miješanim skupinama Roma i neroma, ona iz većinske populacije imaju neku distancu prema Romima. Vidi se i da su neki od romskih učenika stariji, tj. da su pali razred. Jedna je cura ušla u dvoranu i sjela u zadnju klupu sama. Dakle, i kad dođu u neke sigurne prostore, ta podjela i dalje postoji.“
Slično ističe i Musić: „Mi stalno držimo radionice i edukativne seminare po školama o Romima, ali upravo na tim seminarima vi možete vidjeti koliko su, ne samo učenici, već i nastavno osoblje često malo informirani o Romima i romskim problemima i to samo jača predrasude i stereotipe.“
Većinsko stanovništvo toga nije svjesno, ignorira postojanje problema ili pak podliježe tom istom standardnom rasizmu i anticiganizmu naših prostora, prema kojima je romsko stanovništvo inherentno necivilizirano, prljavo i kriminalno, a koje možemo čuti na svim razinama društva: od susjedskog prosvjedovanja protiv useljenja Roma zbog njihovog „načina života“ do vršnjačkog nasilja, kao u prošlogodišnjem slučaju djevojčice iz petog razreda koju su učenici pretukli jer je Romkinja. Komparativno izvješće MRGE-a o diskriminaciji prema Romima u Hrvatskoj i Bugarskoj iz 2024. također je prepuno primjera da su takve „predrasude prema romskoj zajednici i stereotipi [duboko] ukorijenjeni u svijesti lokalne zajednice zbog njihova nedovoljnog poznavanja romske kulture“. Pedeset posto romskih ispitanika u RH doživjelo je neku vrstu diskriminacije, dok 48 posto Hrvata smatra da Romi ne žele raditi, a 25,2 posto da čak i predstavljaju neku vrstu prijetnje. Nalaže se zaključak da, iako su mjere opisane u članku uglavnom usmjerene na integraciju Roma u većinsko društvo i učenje jezika većine, nužno je obrazovati baš tu većinu o vlastitim predrasudama koje im ograničavaju poimanje državne stvarnosti, kao i o ljudskosti njihovih segregiranih sugrađana. U iščekivanju provedbe Akcijskog plana i budućeg razvoja događanja, preostaje nam podržavati inicijative poput Kvalitetne škole za sve, obrazovati se o vlastitim sugrađanima i nastojati biti ljudi.
