Pozitivno držanje Grada Zagreba, šutnja nadležnih institucija – tako ocjenjujemo djelovanje nadležnih kad je u pitanju uništavanje „kamena spoticanja“, od kojih je posljednji oštećen prije nekoliko dana. Devastaciju valja promatrati u kontekstu sve češće fašizacije javnoga prostora u glavnome gradu i državi. Nataša Popović, ravnateljica Centra tolerancije: “Nisu Nijemci, Englezi ili Francuzi bolji ljudi, već imaju jasna pravila, sustave i kazne koje se dosljedno provode. To čini razliku.”
Na margini razgovora o komunalnim izazovima koji čekaju Zagreb pred marš polumilijunske Thompsonove sljedbe u crnim majicama na megakoncertu koji dio kritičara smatra ideološkom kapitulacijom progresivne nove-stare gradske vlasti, dešava se gotovo pa svakodnevna fašizacija javnoga prostora u glavnome gradu.
Posljednji u nizu sličnih ispada u javnome prostoru zbio se prije nekoliko dana. Devastiran je, naime, kamen spoticanja posvećen Ljubomiru Tomiću, radniku zagrebačke željeznice ubijenom za vrijeme ustaškog režima.
„Uhapšen je 1. veljače 1942. godine zbog sumnje u umiješanost u jednu partizansku diverziju, ali je nakon mjesec dana prvo pušten na slobodu te ponovno uhićen i odveden u jasenovački logor. Ubijen je iste godine u logoru Ciglana ili Stara Gradiška“, piše o manje poznatoj žrtvi ustaškog logora na Facebook stranici Spomenici NOR-a i radničkog pokreta u Zagrebu na kojoj i doznajemo o devastacijama sličnog tipa.
Ovaj kamen spoticanja (ili Stolperstein, kako ih je nazvao njemački umjetnik Gunter Demnig, inicijator projekta, početkom devedesetih) kao i mnoge druge diljem Zagrebe i Hrvatske postavlja Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, osnovan 2017. na inicijativu Branka Lustiga i Nataše Popović, direktorice Festivala tolerancije – JFF Zagreb, u suradnji s Gradom Zagrebom. Centar ih postavlja na inicijativu privatnih naručitelja ili, češće, manjinskim organizacijama (Bet Israel, Kali Sara, SNV i antifašistička organizacija VeDRA) koje rade na očuvanju sjećanja na nastradale za vrijeme fašističkog terora. Do sada su ih postavljali u Zagrebu, Svetoj Nedelji, Velikoj Gorici, Karlovcu, Koprivnici, Osijeku i Đakovu, a u pripremi su postavljanja u Splitu, Varaždinu, Ivancu, Donjem Miholjcu i drugim gradovima.
„U skladu s izvornom idejom projekta, stolpersteine postavljamo u sjećanje na sve žrtava, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest, što je osobitost ovog projekta u Zagrebu i Hrvatskoj“, govori za H-Alter Nataša Popović, ravnateljica Centra.
Od 2020., kada je u Zagrebu postavljen prvi kamen spoticanja (prvi su u Hrvatskoj postavljeni u Rijeci 2013.) kojim je komemorirana malena Lea Deutsch, prema podacima koji su nam dostavili iz Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, 9 od 110 postavljenih kamena spoticanja u jednom je trenutku oštećeno ili potpuno devastirano. Ako na umu imamo da posljednji nije uveden u evidenciju Centra, možemo slobodno zaključiti da je oko desetina ovakvih postala metom napadača.
Iz Centra dosad medijski nisu htjeli istupati zbog stava da „redovito iznošenje podataka o oštećenjima u javnost moglo potaknuti dodatne neželjene incidente“, kažu za H-Alter.
Za razliku od mnogih antifašističkih spomenika, koje je za vrijeme rata nekada trebalo i pošteno minirati, kamenih bisti i ploča, kamen spoticanja je laka meta domoljubnim aktivistima fašistoidnih stremljenja. Prosječnom je urbanom fašistu, recimo, dovoljno sagnuti se dok glumi čin vezivanja obuće, i u roku od nekoliko sekundi u zatamniti sadržaj natpisa na kamenu spoticanja. Ironija leži u tome da je, u pokušaju ponovnog ubojstva žrtve brisanjem sjećanja na žrtvu, saginjanjem učinio ono što je i jedna od namjera ovakvom tipu spomenika – poklanjanje žrtvi.
Budući da se, kako kažu u Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, radi o istom obrascu uništavanja, sve upućuje na mogućnost malog broja počinitelja iako s potpunom sigurnošću iz Centra to ne mogu tvrditi.
Policija do sada nije uspjela identificirati počinitelje, kažu. Iz zagrebačke policije, na upit o postupanjima po prijavi koja se tiče devastacije kamena spoticanja u Zagrebu od 2020., do zaključenja ovoga članka nisu dostavili odgovor.
„Hrvatska je prošle godine predsjedala Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA), što je velika čast, ali i odgovornost. U tom kontekstu, očekivalo bi se da više resornih ministarstava, od MUP-a, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva kulture i medija kao i Vlada i lokalne samouprave, aktivnije reagiraju ne samo na pojave govora mržnje, već i na sve što ugrožava kulturu sjećanja na Holokaust i temeljne vrijednosti tolerancije, dijaloga i uvažavanja različitosti“, ističe Popović.
Ministarstvo kulture (čije je predsjedavanje koje nam spominje ravnateljica Centra tolerancije, moramo spomenuti, obavijeno i nizom kontroverzi, na čelu s poricanjem genocida nad Srbima o čemu su mediji intenzivno pisali prošle godine) sudjelovalo je, čitamo, u nizu komemorativnih akcija, pa tako i postavljanju niza kamena spoticanja. Ipak, iz ministarstva koje vodi Nina Obuljen Koržinek nisu nam do zaključenja članka dostavili mišljenje o devastaciji i sprječavanju uništenja tih spomenika.
Pozitivno u cijeloj priči svakako je držanje Grada. „Prebojane kamene obnavlja Grad Zagreb i to vrlo ažurno nakon prijave, a kada su mehanički oštećeni ponovno ih naručujemo iz Njemačke od nositelja projekta i autorove zaklade Stiftung-Spuren“, objašnjavaju nam iz Centra.
„Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust dostavlja dojave o oštećenjima pojedinih kamenova spoticanja, koje Grad Zagreb, nakon dojave obnavlja i restaurira putem ugovora za održavanje spomenika na području Grada Zagreba“, potvrđuju za H-Alter iz Grada Zagreba.
Upitani za komentar o sve češćim vandalskim napadima na spomenike antifašističke baštine i planovima za sprječavanje, iz Grada odgovaraju: „Osim antifašističkih spomenika, učestala su vandalska oštećenja i na drugim spomenicima. S proširenjem mreže video nadzora na javnim površinama Grada Zagreba nastojat će se spriječiti ili barem smanjiti vandalizam na zagrebačkim ulicama.“
Ono što u nekoj mjeri ulijeva optimizam svakako je činjenica da je dijelu građana, i izvan okvira nevladinih organizacija, stalo do problema. Redovite prijave oštećenja dolaze od građana Grada Zagreba što potvrđuje značaj projekta, govori nam Popović. „Njihova briga i reakcija jasno pokazuju koliko je projekt važan za zajednicu i za proces generacijskog učenja“, ističe.
Nema sumnje, da će, u potrebi za podizanjem svijesti o problemu biti potrebna suradnja civilnog sektora s inicijativama odozdo. Pogotovo kada strukture zakažu.
„Moje skromno mišljenje je da bi fokus trebao biti na prevenciji, odnosno edukaciji a ne samo na saniranju štete. Kako bi se reklo, nisu Nijemci, Englezi ili Francuzi bolji ljudi, već imaju jasna pravila, sustave i kazne koje se dosljedno provode. To čini razliku“, zaključuje za H-Alter Nataša Popović, ravnateljica Centra koji broji samo troje stalno zaposlenih.
Posljednje u nizu situacija, kako smo u početku istaknuli, treba promatrati u kontekstu sve češće fašizacije javnoga prostora Zagreba ali i cijele države.
Na portalu smo nedavno pisali opsežno o bujanju grafita s fašističkim sadržajem (i inercije gradske uprave po tom pitanju). Priči treba pridodati i uništavanje preostale šačice antifašističkih spomenika na širem gradskom području o čemu izvještavaju čitatelji i pratitelji portala Antifašistički vjesnik.
„Baš nezgodno za gradsku vlast koja se ne bi bavila ‘ideološkim temama’. Tomaševiću, je li fašizam ideološko ili komunalno pitanje?“, zapitali su se shodno administratori Facebook stranice Antifašističkog vjesnika prije nekoliko dana, povodom devastacije spomenika Prvom zagrebačkom partizanskom odredu u Sesvetama. Vrijedi napomenuti da se ne radi o prvoj devastaciji spomenutog spomenika ove godine. Početkom godine, isti je spomenik išaran nacističkim simbolima.
Ni prvi, svakako, a bome ni zadnji.
