Umjetnica Diana Sokolić o ovogodišnjoj memorijalnoj intervenciji na Dotrščini: U vrijeme svjetlosnog onečišćenja, mrak na Dotrščini daje novu dimenziju. Mrak ima simbolično značenje, pa ga možemo lako povezati s fašizmom.
Diana Sokolić autorica je ovogodišnje memorijalne intervencije u čast žrtava fašizma u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina. Rad naslovljen „Zvjezdana kartografija“ odabran je na javnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina, a bit će izveden na Dotrščini u subotu, 10. rujna 2022. s početkom u 20 sati, tradicionalno u povodu Svjetskoga dana mira.
U deset godina privremenih memorijalnih intervencija na Dotrščini, po prvi put jedan se rad, vaš, izvodi noću. Zašto?
Iako se već godinama bavim kreiranjem svjetlosnih instalacija, mrak i noć me fasciniraju. Najviše i radim noću jer noć donosi mir koji mi danju nedostaje. Noć je meditativna, introspektivna, mistična, zastrašujuća ili romantična, opjevana i oslikana mnogo puta. Upravo me nedostatak svjetla na Dotrščini, u stvarnom i metaforičkom smislu mjesta koje je (bilo) zaboravljeno, inspirirao za rad koji sam prijavila na natječaj. U vrijeme svjetlosnog onečišćenja o kojemu se sve više govori, mrak na Dotrščini daje novu dimenziju prostoru i priči. Mrak ima i simbolično značenje pa ga možemo lako povezati i s fašizmom. Svojim prijedlogom, koji se bavi brojevima, pokušala sam povezati umjetnost i znanost, prošlost i sadašnjost, vrijednosti antifašizma ali i klimatsku pravdu kao najveći i najvažniji izazov današnjice. Upravo u tome vidim i podršku misiji Virtualnog muzeja Dotrščina koji tragične povijesne događaje stavlja i u edukativne svrhe promocije građanskih i ljudskih prava, demokracije i mira.
Sastavni dio rada „Zvjezdana kartografija“ čine brojevi i brojanje. Kako?
Jednom sam pročitala da svrake mogu brojati do tri. Zapravo se ne radi o brojanju, nego o vizualnom prepoznavanju. Zaključila sam da prosječni čovjek može prepoznati četiri predmeta ili npr. čovjeka odjednom. Pet već vidi kao tri plus dva, šest kao tri plus tri… Teško je i pretpostaviti koliko je ljudi npr. bilo na nekom masovnom skupu, osim ako ne krene računati broj ljudi po kvadratnom metru kao što to čini policija. Nemoguće nam je precizno zamisliti grupu od tristo ili sedam tisuća ljudi. A oko sedam tisuća ljudi je stradalo na Dotrščini! To je više ljudi nego što danas živi u Crikvenici, Gospiću ili Opatiji i onoliko koliko ih živi u Novskoj ili Umagu. Možda je tako lakše predočiti sebi koliko je strašan bio ustaški pokolj u toj zagrebačkoj šumi. Brojanje koraka na Dotrščini bit će uvod u rad, dok je za samo čitanje rada preduvjet mrak. O čemu se točno radi, otkrit ćemo na izvedbi i uz pomoć karte neba koju je oblikovao dizajner Niko Mihaljević.
Temom žrtava, masovnog stradanja, već ste se bavili, konkretno pobijedivši na natječaju Memorijalnog centra Lipa 2019. godine u sklopu projekta Prepoznavanje odsustva. Što ste tada izveli?
U selo Lipa pokraj Rijeke, za vrijeme Drugog svjetskog rata, upali su nacisti i fašisti i 269 stanovnika koje su zatekli u selu, većinom žena i 76 djece do 12 godina, zatvorili u kuću i zapalili. U Lipi je otvoren memorijalni centar koji čuva uspomenu na taj događaj, kao dio Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja. Godine 2019. moj rad naslovljen „Put tišine“ nagrađen je i izveden u Lipi. Za svaku poginulu osobu postavila sam uz rub ceste po dva kamena, na pravilnim razmacima, od kuće u kojoj su stradali do memorijalnog centra. Dva kamena kao dvije stope, par nogu, većih i manjih, svi parovi kao i ljudi različiti, samo im je smrt zajednička. Dirljivo mi je bilo s koliko su zanimanja, odobravanja i ponosa što nisu zaboravljeni, stanovnici Lipe pratili postavljanje instalacije.
Ovogodišnja podtema natječaja Virtualnog muzeja Dotrščina, uz opću temu žrtava fašizma, postavlja i pitanje „Koliko traje sjećanje?“. Kako na to odgovara vaš rad?
U Zagrebu ima mnogo ljudi koji nikada nisu prošetali dotrščinskom šumom, a u Hrvatskoj mnogi i ne znaju za taj memorijalni krajolik i gradski park, pa Dotrščina donekle živi svojim samozatajnim životom. Ipak, puno je dnevnih šetača, ali i mladih koji koriste i noć za susrete, pa tako mjesto smrti postaje mjesto života.
Moje bake su mi prepričavale događaje iz svog djetinjstva i mladosti, ponavljale ih bezbroj puta i te su mi priče često, kao djetetu, bile dosadne. Bake su bile mlade djevojke za vrijeme Prvog svjetskog rata, udane zrele žene i majke za vrijeme Drugog. Obje bake su za vrijeme Drugog svjetskog rata ostale bez muževa koji su stradali iako su bili civili i ne zna im se grob. Ostale su u ratnom kaosu same s djecom i s vječnom tugom u srcu. Danas sam im zahvalna na tim pričama jer sam preko njih zagrlila cijelo dvadeseto stoljeće. Sve su te priče postale dio mene i formirale me. Osim tisućama dotršćinskih žrtava, ovaj rad je i posveta mojim djedovima koje nikada nisam upoznala, jednako koliko i svim nevinim žrtvama rata. Šutnja briše sjećanje jer ono traje kratko i održava se samo ako se o nekim događajima neprekidno govori. Sjećanje blijedi kao što zbog svjetlosnog onečišćenja blijedi pogled na noćno nebo na kojemu vidimo sve manje zvijezda. Često nas sateliti zavaraju pa mislimo da su zvijezde, ali oni brzo nestanu, a tako nas ponekad zavaraju neki ljudi ili ideje. Zvjezdano nebo je komponenta moga rada. Kroz rad ću pokušati povezati sjećanje, suvremene vrijednosti antifašizma i borbu protiv svjetlosnog onečišćenja. Nadam se da će posjetitelji prepoznati ideju i sjetiti je se kada noću podignu pogled u nebo pa na taj način sami produže sjećanje.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Kultura na H-Alter-u”” koji sufinancira Grad Zagreb.