Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva danas je u Smaragdnoj dvorani zagrebačkog hotela Esplanade proslavila svoj dvadeseti rođendan.
Oko 350 uzvanika, uglavnom čelnica i čelnika udruga koje Zaklada financira u okviru svojih redovitih ili neredovitih programa, okupilo se jutros u 11 sati u navedenom smaragdnom ambijentu, te je naredna dva sata bilo izloženo „samozatajnom“ bombardiranju mozga od strane Zakladinog upravljačkog kadra pojačanog Markom Pavićem, Marijom Pejčinović Burić i Dubravkom Šuicom, a sve pritom grickajući i pijuckajući artikle iz Esplanadina paketa Pauza za kavu. Paket sadrži, prepisujemo iz ugovora NZCD-Esplanade: „kavu, izbor čajeva i rashlađenih sokova, mineralnu vodu“, a za zavaravanje gladi predviđeni su „suhi kolačići“. Uočljivo je da paket ne sadrži i vazelin – pretpostavljalo se da ga uzvanici sami donesu u količini dovoljnoj za vlastite potrebe.
Hegemonija
Pohvaljujemo Zakladu što se, organizirajući jubilej u ovom skromnom prostoru, nije uvalila preveliki trošak. Sve skupa koštalo ju je pišljivi 7 251 euro, dakle niti 21€ po uzvaniku. Za toliko novca (tj 21€) nekakav usrani umirovljenik sa smrdljivom penzijom od 200€ i 45 godina radnog staža na grbači preživljava puna tri dana svojega ušljivog života, na paketu Puko preživljavanje koji uključuje: kruh, vodu, margarin, falš-juhicu, ogrijev, režije, medikamente, a uštedi se katkad i za džeparac za unučad.
Ili, udruga koja se bavi nekim od vidova „demokratizacije i društvenog razvoja“, a kojoj na Zakladinom natječaju pripadne tzv. „mala“ institucionalna podrška, s tih će 7 251€ nekako biti prisiljena preživjeti približno sedam mjeseci, pod uvjetom da podršku dobije u njezinom punom iznosu. Pun iznos podrške jest, naime, 13 000€. Tako da je 7 251€ za dva sata grickanja keksića i ispijanja sokića, u spektakularnom Esplanadinom interieru, a sve uz uvjet bombardiranja mozga od strane uspješnih HDZ-ovih diplomatkinja s basnoslovnim EU-plaćurinama, posve prihvatljiv i socijalno senzibilan iznos.
Povodom vlastitog okruglog rođendana Zaklada je na svojim službenim stranicama otvorila posebnu rubriku, pod naslovom 20 godina tkanja podrške. Ispod tadijanovićevskog naslova uperen je poziv namjernicima: „Istražite naše obljetničko tkanje i otkrijte kako su se pojedinci, udruge i institucije uspješno povezali u našu rastuću mrežu podrške i dobrobiti!“ Malo dalje, slijedi hermeneutički prilog Zakladine ravnateljice Cvjetane Plavša Matić: „Za 20-godišnjicu svog djelovanja Nacionalna zaklada je izabrala stilizirani logotip i slogan ‘20 godina tkanja podrške‘ s obzirom da smo samozatajno, ali predano dosljedno i sustavno iz godine u godinu pružali (tkali) stvarnu, konkretnu, ljudsku i financijsku podršku tisućama organizacija…“. „Vaša organizacija je, kao korisnica podrške Nacionalne zaklade, dio te priče i tkanja podrške pa vas pozivamo da se aktivno uključite u predstavljanje dobrobiti koja je stvorena nizom isprepletenih podrški…“, bla, bla, bla. Boj’ se onog tko je ‘viko, svoju samozatajnost pod nos da ti gura.
Tako je potpisnik ovih redaka, nakon osamnaest godina rada u udruzi koja je često bila financirana i putem Nacionalne zaklade, naknadno doznao da je, ustvari, dobar dio svojega profesionalnog života nesvjesno bio upetljan u Zakladino dvodecenijsko – tkanje! Kakvo sranje.
Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva osnovala je SDP-ova vlast na čelu s Ivicom Račanom. Njezino osnivanje smatralo se doista naprednom idejom, između ostaloga i kao pokušaj da se država oduži organizacijama i ljudima iz civilnog društva za njihovo zalaganje za demokraciju i ljudska prava u doista nezahvalnim uvjetima prethodnog, Tuđmanovog režima, kada je borba za takve stvari ponekad pretpostavljala, u najmanju ruku, držanje glave u torbi. Zakon o Nacionalnoj zakladi predvidio je da većina članstva njezine uprave budu predstavnice i predstavnici organizacija civilnog društva, dakle država ju je bila gotovo „poklonila“ civilnom društvu. Njezinu načelnu usmjerenost upravo prema organizacijama koje se, u najširem smislu, bave demokratizacijom, zaštitom i promocijom ljudskih prava potvrdilo je i Vladino imenovanje prvog saziva upravnog odbora: predsjednicom je postala Katarina Kruhonja, istaknuta osječka aktivistkinja za mir, nenasilje i ljudska prava. Potpredsjednica je bila ugledna intelektualka Mirjana Krizmanić koja je devedesetih hrabro istupala protiv nepravdi Tuđmanova režima. Među članovima UO-a nalazili su se Teodor Celakoski, kulturni radnik i aktivist za zaštitu javnih i zajedničkih dobara, još tada znan po institucionalnim inovacijama u kulturi, ili pak Mladen Ivanović, pravnik specijaliziran za problematiku građanskog udruživanja i za rad neprofitnih organizacija.
„Ljudske priče za 20 godina“
Premda se Zakladi mora priznati da u protekla dva desetljeća doista jest podupirala i rad politički angažiranih organizacija koje su nastojale nametnuti progresivne narative, suprotstavljene dominantnom nacionalističko-neoliberalnom hibridu, takvi su joj narativi ubrzo počeli izlaziti iz fokusa. Taj izlazak iz fokusa uočljiv je u, gore spomenutoj, rubrici 20 godina tkanja podrške. U izlog (ili kavez?) nazvan Ljudske priče za 20 godina, koji bi trebao reprezentirati njezin dosadašnji rad, Zaklada je smjestila tri građanke i jednoga građana, redom:
Ivu Držak iz Udruge za civilno društvo i kvalitetu življenja Srma iz Sinja, predstavljenu kao „majku petero djece“, kojoj je Srma prije desetak godina pomogla pronaći pomoćnika u nastavi za najstarije dijete. „Sreća mi je moja obitelj, da smo svi zdravi, da djeca izrastu u dobre ljude, da ja mogu pružiti pomoć onome tko je zatreba“, poručuje sa Zakladinih stranica gđa. Držak. „Moja poruka bilo kojoj osobi koja se pronađe u poteškoćama i potrebna joj je bilo kakva pomoć: obratite se udrugama.“
Veroniku Soldo iz Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata iz Vukovara. Otac joj je ubijen na Ovčari kada je imala 2,5 godine, a iste godine umrla joj je i majka. Danas je pak ona sama „sretna majka troje djece“. „Psihosocijalna pomoć koju je dobila od Udruge, Veroniki je pomogla da se nauči nositi sa životnom traumom i da o njoj može govoriti sasvim otvoreno i bez problema s bilo kim“, komentira nepotpisani Zakladin autor.
Tonku Augustinović, volonterku u udruzi KAS iz Siska, nepotpisani Zakladin autor predstavlja kao „vrlo dinamičnu i veselu osobu koja se voli družiti i voli ljude“. U udruzi je vrlo aktivna i daje se sto posto za svoju udrugu, za svoje umirovljenike i njihova druženja. U udruzi izrađuju brojne kreativne stvari, a potom ih prodaju. „Svakome je teško izaći iz svoje komfor zone i pokrenuti se, vlada sveopća bezvoljnost i apatija kod umirovljenika, teško ih je pokrenuti“, prigovara gđa. Augustinović. „U udrugu sam došla nakon potresa…“.
Tonija Zvonara iz Velike Pisanice, koji je značajan po tome što je „sudjelovao u programu sCOOLFOOD Nacionalne zaklade. Glavni cilj ovog programa“, objašnjava Zakladin autor/ica, „jest ukazati na održivost hrane i okoliša kroz povezanost s prehranom, poljoprivredom, energijom, životnim stilovima i smanjenjem otpada, u skladu s globalnim ciljevima održivog razvoja…“. Obitelj Zvonar „ima OPG, uzgaja voće i povrće, a ja im svakodnevno u tome pomažem. Najbolje mi je ono što mama skuha“, kaže Toni. Pored rada u vrtu i voćnjaku, Toni je „odličan učenik, pomaže roditeljima“, a kad to sve obavi „igra i nogomet“, sanjajući da postane profesionalni nogometaš.
Iz ova četiri idealna portreta proizlazi da Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva danas sebe vidi u „tkanju“ čija su idejna osnova i potka: apolitična humanitarnost (pri čemu je socijalna funkcija države svaljena na udruge), ratna mitomanija, kult obitelji, bezazleno volonterstvo po načelu važno-da-se-nešto-radi, briga za zdravlje i prirodu, no u sprezi s poduzetništvom i osobnim probitkom.
Gdje li su se pritom izgubili narativi koji bi bili suprotstavljeni dominantnom nacionalističko-neoliberalnom hibridu?
Vremenska crta tkanja
Zaklada na istoj svečarskoj stranici nudi i nešto što naziva „vremenskom crtom tkanja“, tojest kronologiju Zakladina rada razdijeljenu po godinama. Prvo što se može uočiti jesu stanovite sitne greške kojima sama sebi post festum pokušava pridati važnost. Recimo, pod godinom 2003. piše da je „njezinim (tj- Zakladinim, op. a.) osnivanjem ostvaren i jedan od uvjeta iz poglavlja 23 za pristupanje EU-u, kojim je Republika Hrvatska dokazala visoku razinu spremnosti…“. Naime, Zaklada je osnovana 2003., pregovori s EU-om su započeti krajem 2005. a Poglavlje 23 otvoreno je godinama kasnije – tek u ljeto 2010. Osnivanje Zaklade te 2003. godine nije moglo biti nikakav uvjet za pristup u EU.
Premda je Zakladina svrha već u svojem nazivu („za razvoj civilnoga društva“), a i prema zakonskoj odredbi (promoviranje i razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj) smještena izvan nje same, naime u civilno društvo, „vremenska crta tkanja“ sugerira suprotan dojam, da je ta institucija svrha samoj sebi. Proslava dvadesetogodišnjice u Smaragdnoj dvorani, gdje 350 ljudi iz civilnodruštvenih organizacija sudjeluje kao puka dekoracija (dok su mjesta pod reflektorima zauzeli celebrityji iz stranke koja je ne samo najodgovornija za tridesetogodišnji kriminal, nasilje i razaranje institucija u Hrvatskoj, već je u tome i sama obilno sudjelovala) dodatno potvrđuje taj dojam.
Tako doznajemo da je Zakladina glavna zadaća u 2004. godini bila „učiniti model djelovanja Nacionalne zaklade mogućim: organizacijski je postavljena nova institucija, utvrđene su strateške smjernice djelovanja…“.
U 2005. godini uglavnom se bavilo uvođenjem „brojnih unaprijeđenja i poboljšanja sustava djelovanja: dodatni mehanizmi za sprječavanje mogućeg sukoba interesa, novi poslovno informacijski sustav (PIS) te novi model upravljanja zakladnom imovinom…“.
U 2007. „započela je primjena novog Decentraliziranog modela financiranja i dodjele financijskih podrški organizacijama civilnoga društva“.
Godine 2008. svečano se obilježavala prva petoljetka, pri čemu je iskorištena prilika za predstavljanje „dva nova računalna programa sa svrhom daljnjega poticanja razvoja civilnoga društva u području novih informacijskih tehnologija — računalni program Točno.to za učinkovitije poslovanje organizacija civilnoga društva te sustav Potpora_Plus (prethodno razvijan kao PIS) kojim se svim davateljima financijskih podrški omogućuje učinkovito upravljanje i nadzor…„.
Godine 2011. „Nacionalna zaklada inicirala je i podržala stvaranje multimedijalnog portala za informiranje javnosti o aktivnostima organizacija civilnoga društva u Republici Hrvatskoj, a koji je od listopada 2011. aktivan na adresi: www.civilnodrustvo.hr.“ Prethodno pokretanje programa podrške neprofitnim medijima, koji su se uglavnom bavili promoviranjem civilnog društva, u „vremenskoj crta tkanja“ nije ni riječju spomenuto.
Godina 2013. „bila je u znaku nove obljetnice: 10-godišnjice osnutka Nacionalne zaklade, a Republika Hrvatska postala je punopravna članica Europske unije. Ta je godina ujedno bila i Europska godina građana u kojoj je Nacionalna zaklada kroz regionalna događanja pod nazivom ‘Aktivni u zajednici’ posebno priznanje i zahvalnost odala najaktivnijim građanima i građankama iz lokalnih zajednica…“. Itd, itd.
„Vremenska crta tkanja“ naknadno je šminkanje Zakladine prošlosti, da bi je se lišilo bilo kakvih konfliktnosti koje bi trebale biti svojstvene vitalnom civilnom društvu. Zakladina prošlost predstavljena je čitaocima kao neprekinuti kontinuitet njezina razvoja, rasta i napretka, koji ju je pravocrtno doveo do Smaragdne dvorane kao vrhunca vlastita samonapuhivanja. Civilnog društva u njoj više nema, osim kao nužne dekoracije.
Vremenska crta sranja
Kako smo se, ništa ne sluteći, našli u Zakladinom tkanju, ne preostaje nam drugo nego da pridonesemo onome što bi joj trebalo biti svrha – tj. razvoju pluralizma u društvu. Isključivo i samo zbog tog razloga predstavimo moguću alternativnu „vremensku crta tkanja“. Dakle:
Godine 2005. – grupa najuglednijih udruga okupljenih u Forum organizacija civilnog društva protestira zbog čudnih i kriterija i netransparentnog postupka za dodjelu trogodišnjih institucionalnih podrški. „Nakon zakašnjele objave rezultata natječaja na web stranicama Zaklade uočeno je kako su na listi dvije organizacije (s najvišim iznosom potpore) čiji su aktivni/e članovi/ce ujedno članovi/ce Upravnog odbora Zaklade, tijela koje upravlja cjelokupnim poslovanjem Zaklade“, pisalo je između ostaloga u njihovom pismu. „Važno je znati i koliko sama Zaklada troši, odnosno koliko se novca izdvaja na prostor, režije, osobne dohotke i honorare – hladni pogon“, smatrale su udruge potpisnice. Vječna je šteta što udruge uključene u Forum nisu još tada svoje zahtjeve istjerale do kraja.
Godine 2006. – direktorica Zaklade Plavša Matić za H-Alter kaže da su institucionalne potpore u 2005. godini dobile udruge koje su poslale „kvalitetne prijave“. Priznaje da prioriteti natječaja prethodne godine „nisu bili jasno definirani“, a nakon iskustva s Forumom uvedena su, rekla je, i dodatna unapređenja – komisijsko otvaranje prijava, mogućnost postavljanja pitanja puna 53 dana tijekom natječaja, poboljšanje natječajnih obrazaca, unapređenje uputa za prijavu.
Godine 2008. – početkom te godine, potpisnik ovih redaka uočava, a nekoliko istaknutih pravnika potvrđuje, da je Upravni odbor Nacionalne zaklade raspodijelio udrugama 23 milijuna kuna nakon što mu je istekao mandat. Budući predsjednik Republike Ivo Josipović tada je poručio: „Da sam ja udruga kojoj nisu odobrena sredstva, tužio bih Zakladu.“
Sredinom iste godine, H-Alterov suradnik Vlado Matijanić istražio je da li je novac koji je država u 2007. godini uložila u demokratizaciju i razvoj civilnog društva bio svrsishodno potrošen: Pored korisnih i smislenih aktivnosti naišao je i na nepokrenute web sajtove, neotvorene info-punktove, publikacije koje su izdržale samo nekoliko izdanja, tečajeve i kurseve koji su malo koga obučili i slične proizvode, opipljive koliko i predizborna obećanja političkih stranaka. Ponajviše je nailazio na suhoparne, birokratske odgovore izvoditelja doniranih projekata.
Krajem 2008. Katarinu Kruhonju, aktivistkinju na području mira, nenasilja i ljudskih prava, na čelnoj poziciji Zakladinog UO-a zamjenjuje Boris Hajoš, tajnik Hrvatske udruge za odnose s javnošću. „Moj motiv za prihvaćanje imenovanja u Upravni odbor Nacionalne zaklade bio je prvenstveno staviti na raspolaganje moje stručno znanje i kompetencije iz području upravljanja komunikacijama kako bi se unaprijedila razina prepoznavanja i prakticiranja tih vještina u organizacijama civilnoga društva“, objasnio je Hajoš otkud pak on tu, u intervjuu za H-Alter.
Godine 2012. na H-Alteru objavljujemo dossier o radu Nacionalne zaklade, posebno o netransparentnosti njezina rada i rada njezina zadarskog IMPACT centra. „Potrebna je veća fleksibilnost i otvorenost Zaklade za ad hoc civilne inicijative. Gotovo je nevjerojatno da su se neke od ključnih civilnih inicijativa u Hrvatskoj desile bez podrške Zaklade“, rekao je tada Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije. „Bilo bi dobro uspostaviti kriterije korištenja IMPACT centra, kako bi udruge dio svojih programa mogle raditi u njemu i da on uistinu zaživi.“
Upraviteljica Plavša Matić pokušala je u okviru istoga dossiera pismenim odgovorima na novinarska pitanja objasniti fenomen njezina uzastopnog reizbora (naime, ona je već dvadeset godina na najvišoj rukovodećoj funkciji u Zakladi, stoga je po tom kriteriju&indikatoru kandidatkinja za ulazak i Guinnessovu knjigu rekorda): „Nacionalna zaklada od 2008. godine ima interni akt kojim je utvrđen način izbora, reizbora i imenovanja upravitelja(-ice), a koji u utvrđenim slučajevima, predviđa i objavljivanje javnog natječaja za izbor upravitelja(-ice) Nacionalne zaklade…“ Na traženje novinara da mu dostavi na uvid taj interni akt, odgovorila je: „Postupak imenovanja upravitelja(-ice) Nacionalne zaklade propisan je Zakonom o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva i Statutom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Mandat upravitelja(-ice) Nacionalne zaklade traje četiri godine, s pravom ponovnog izbora odnosno imenovanja.“
Godine 2013. Zaklada na svojim službenim stranicama objavljuje vlastiti Pravilnik o tajnosti podataka. Radi se o vrsti akata kakve institucije donose na osnovu Zakona o tajnosti podataka, a kojim se klasificiraju podaci u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku. Na osnovu toga pravilnika ograničila je pristup znatnom dijelu dokumentacije koju posjeduje, a koja bi po prirodi stvari trebala biti javno dostupna.
Godine 2014. potaknuta, vjerojatno, analizom provedbe kandidacijskog postupka za imenovanje u Zakladinu upravu koju smo na H-Alteru objavili u dossieru iz 2012, kao i unakrsnim ispitivanjem kojem je tom prilikom bila podvrgnuta, Zakladina upraviteljica progurala je na UO-u svoje institucije statutarne izmjene, tako da je iz njega izbačena obaveza objavljivanja odluke o pokretanju postupka za predlaganje novog Upravnog odbora. O javnosti procedure imenovanja Zakladinog UO-a otada je u njezinu statutu ostalo tek to, da će se članovi prethodnog UO-a u pripremi prijedloga članova novoga UO-a Vladi, “savjetovati sa dionicima uključenim u razvoj i podršku razvoju civilnoga društva”; a to savjetovanje od tada slobodno može ići ne-javnim kanalima.
Godine 2016. Vlada Tihomira Oreškovića, kojom su ustvari upravljali likovi poput Tomislava Karamarka, Bože Petrova i Zlatka Hasanbegovića krenula je u financijsko uništavanje civilnoga društva. „Ako se i u budućnosti ovako budu smanjivala sredstva, upitan je sam smisao Zaklade i pitanje je ide li se prema uništenju institucije bez koje civilno društvo u Hrvatskoj teško da može opstati“, komentirala je za H-Alter Željka Leljak Gracin, tadašnja predsjednica Zelene akcije.
Iste godine Clubture objavljuje brošuru pod nazivom Uvođenje reda u udruge – Poticajno okruženje ili nadzor civilnog društva? Brošura se dobrim dijelom osvrće na odnos Nacionalne zaklade prema civilnom društvu. U njoj su detaljno opisana opterećenja u domeni financijskog i administrativnog poslovanja i izvještavanja, kao i nelegitimni oblici kontrole države nad civilnim društvom koja ide do kriminalizacije organizacija civilnog društva.
Godine 2017. predsjednica Vladina Savjeta za civilno društvo, Emina Bužinkić, komentira odnos Plenkovićeve vlade prema CD-u i njegovim institucijama: „Nacionalnu zakladu već se dugo pokušava marginalizirati i staviti na led. Zato se otežava rad i njezinom upravnom odboru, kao i njezinoj upraviteljici. Sama činjenica što smo, kada smo bili nezadovoljni radom Nacionalne zaklade o tome otvoreno komunicirali s njezinim predstavnicima, pisali kritičke članke i javno kritizirali na tribinama, govori o tome da smo stvorili demokratsko ozračje u kojem se moglo tako razgovarati. U našim smo kritikama željeli zadržati dosegnutu kvalitetu rada Nacionalne zaklade, pa nam je i zadnjih godinu i pol važno naglašavati da se ti standardi moraju sačuvati. Činjenica da Vlada ne imenuje novi upravni odbor Zaklade, i da nema novih izbora za upraviteljicu, pokazuje da sadašnji nosioci vlasti vide Zakladu kao svojevrsnu prijetnju zato što pruža podršku progresivnom civilnom društvu koje štiti vrijednosti članka 3. Ustava RH.“
Iste godine Luka Bogdan, bivši tajnik HDZ-ova Instituta za stručno usavršavanje mladih, postaje zamjenik upraviteljice Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i šef njezina odjela za programe Europske unije, dovodeći za sobom u taj odjel čitav čopor HDZ-ove mladeži na uhljebljenje. Njihova radna mjesta nose živopisne nazive poput “specijalistica za sprečavanje, otkrivanje i ispravljanje nepravilnosti” ili pak “specijalist za odobrenje zahtjeva za nadoknadom sredstava“. Pretpostavlja se da je pristanak na zapošljavanje Bogdana bio kompromis direktorice Plavše Matić, kojim je kupila vlastiti opstanak na tom položaju; o Zakladi se otada sve češće govori kao o politički zarobljenoj instituciji.
Nekako u isto to vrijeme Zaklada se otvara braniteljskim udrugama, pokrećući program institucionalne podrške udrugama iz Domovinskog rata. Njezino „tkanje“ odsad zajedničkim snagama pletu aktivisti iz udruga koje su devedesetih godina naglavačke deložirale obitelji pogrešnih krvnih zrnaca iz stanova, i aktivisti/ce koji i koje su ih u tome pokušavali ometati. Zakladino „tkanje“ time se pokazalo kao svojevrsna realizacija stare Tuđmanove ideje o revitalizaciji nacije pomirenjem fašističke i antifašističke ideologije. HVIDR-a i Documenta, LGBT organizacije i U ime obitelji, udruženi i pomireni, zajedničkim snagama otada tku hrvatsko, hm, civilno društvo.
Godine 2018. Emina Bužinkić, Predsjednica Savjeta za civilno društvo, u novom intervjuu za H-Alter komentira Zakladino podilaženje Plenkovićevoj vladi: „Upravljanje Nacionalnom zakladom i njezine dodjele institucionalnih potpora formatirani su s ciljem postizanja socijalnog mira, uz namirivanje HDZ-u bliske klijentele. Odlukom da podupre U ime obitelji Zaklada je dovela u pitanje ustavno-pravni poredak.“… „Zaklada naprosto više nije neovisna institucija koja promiče demokratizaciju i ljudska prava, nego institucija koja se jasno opredijelila za kurs koji će donositi sve više oportunizma i štete.“
Godine 2019. Faktograf otkriva da Zaklada posluje s tvrtkom bliskih suradnika ministra Marka Pavića i njegova prijatelja, maloprije spomenutog Luke Bogdana. Radi se o tvrtki Aspiria i o Integralnoj školi organizacijskog razvoja, o čemu je Zaklada, tvrdi isti portal, mjesecima skrivala informacije.
Godine 2020. udruge korisnice sredstava Evropskog socijalnog fonda, nad čijim korištenjem bdije odjel za programe Europske unije Nacionalne zaklade, pobunile su se zbog administrativne torture: “Zbog administrativne složenosti ESF-natječaja često se gube iz vida ciljevi samog projekta kao i njihovi konkretni rezultati. Pitamo se koliko je uopće održivo ovakvo zagušenje administracijom…” “Vrijeme koje bismo posvetili kvalitetnijem i duljem radu s korisnicima godinama se postupno smanjuje u korist administracije.” H-Alter objavljuje priču, dapače više njih, a NZCD-ov odjel na čijem je čelu Luka Bogdan odbija ih priznati kao dio medijskog projekta za koji smo prethodno osigurali ESF-ova sredstva.
Godine 2023. Irena Borovina, predsjednica udruge Vestigium, u razgovoru za H-Alter objasnila je zašto osjeća nezadovoljstvo suradnjom s Nacionalnom zakladom i drugim tijelima koja se brinu oko provođenja programa Europskog socijalnog fonda: „Bojimo se da ćemo završiti na crnoj listi, ali želimo razgovarati o tome, želimo pozvati i druge da progovore, jer mi smo predstavnici civilnog društva i naš poziv je da mijenjamo stvari u društvu kojima smo nezadovoljni.“
Iste godine, točnije: 30. listopada 2023, zatražili smo od Nacionalne zaklade akreditaciju za novinarsko praćenje svečanosti proslave dvadesetogodišnjice u Smaragdnoj dvorani. „Izvješćujemo Vas da na svečanosti obilježavanja 20-godišnjice Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva neće biti pozvani mediji tako da Vam nismo u mogućnosti dati novinarsku akreditaciju“, glasio je odgovor. Doista protivno razumu, ali ne i hrvatskoj realnosti, da javna institucija održava javnu priredbu koju financira javnim novcem, a da pritom odbija zahtjeve predstavnika javnosti za izvještavanje s događaja. Mogao bi se steći dojam da su i institucija i novac – otuđeni.
Dosadašnje članice i članovi Zakladine uprave
Mjesto u Upravnom odboru Nacionalne zaklade vjerojatno nije odskočna daska prema zvjezdanom političkom nebu, ali činjenica jest da su među zvijezde odletjeli mnogi i mnoge od članova prethodnih saziva Zakladina UO-a, dok su se neki odvažili na paraglajding lokalnim političkim podnebljem. Tko je sve od kasnijih celebrityja prethodno upravljao Zakladom? Krenimo kronološki:
- Marija Pejčinović-Burić (članica UO-a u razdoblju 2003.-2008., pa zatim opet u prvoj polovici 2017.), od 2017. do 2019. ministrica vanjskih i EU poslova u HDZ-ovoj vladi; od 2019. glavna tajnica Vijeća Evrope; Na H-Alteru spominjana kao najodgovornija osoba za provođenje natječaja za udruge Ministarstva vanjskih i EU poslova na kojem su nepravedno i protupravno eliminirani Savez gluhoslijepih Dodir i Alumni europskih studija.
- Katarina Kruhonja (2003.-2008.), danas članica Gradskog vijeća Osijeka (M!); na H-Alteru bila spominjana, između ostaloga, i kao predsjednica Zakladniog UO-a koji je raspodijelio 23 milijuna kuna nakon što mu je istekao mandat.
- Teodor Celakoski (2003.-2008.), danas član zagrebačke Gradske skupštine (M!). Na H-Alteru najviše spominjan u okviru aktivističkih intervencija Varšavska i Cvjetni trg.
- Martina Dalić (2004.-2005.), ministrica financija 2010. – 2011. u vladi Jadranke Kosor. U Plenkovićevoj vladi ministrica gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva i obrta. Napušta kabinet zbog afere Hotmail, ustvari odvjetka puno krupnije afere Borg, nakon što se pokazalo da privatno komunicira sa stručnjacima koji su pisali lex Agrokor i ostvarili milijunske konzultantske ugovore.
- Andrej Plenković (od 2010. do 2012.) predsjednik Vlade od 2016. do danas. Na H-Alteru spominjan često. Najviše mu se zamjera uzimanje u zaštitu svojih brojnih korumpiranih ministara, zarobljavanje državnih institucija, sluganski odnos prema zapadnim centralama u međunarodnim političkim situacijama poput ruskog napada na Ukrajinu i genocida izraelske države nad Palestincima.
- Zdravko Marić (2008. – 2012.), ministar financija(HDZ) od 2016. do 2022.
- Željko Kuprešak (od 2008. do 2010.) državni tajnik i pomoćnik ministrice vanjskih i evropskih poslova.
- Joško Klisović, (2012. do 2016.), po završetku mandata u Zakladi postao je saborski zastupnik (2016. – 2020.), danas je predsjednik Skupštine Grada Zagreba (SDP).
